Mi hodamo za one koji svoje pravo na život ne mogu braniti – za nerođenu djecu

Ljudsko postojanje i ljudski život misterij su koji naš ograničeni um nije u stanju ne samo odgonetnuti i shvatiti, nego niti definirati. Biologija, filozofija, medicina, antropologija i brojne druge grane znanosti pokušavaju dati odgovor na to pitanje, ali bez mnogo uspjeha. I tu ne pomažu mnogo ni brojne ontološke i metafizičke teorije i postavke, jer kad se podvuče crta, opet smo na početku. Nema odgovora na ključna pitanja.

 Iako je tomu tako, jako dobro znamo da je temeljni uvjet našeg bitka i egzistencije upravo taj tajnoviti život čije su nam izvorište i svrha nedokučivi i nepoznati jednako danas kao i prije nekoliko tisuća godine. A znamo i to da svijet u kojem danas egzistiramo bez tog tajnovitog fenomena ne bi mogao postojati. I što god mi o tomu mislili, neovisno o stupnju obrazovanja, svjetonazoru, podrijetlu, na kraju možemo zaključiti samo jedno: život je po svemu jedinstvena pojava i temeljni uvjet postojanja, te stoga u našoj svijesti ne bez razloga ima posebno značenje i mjesto.

 Ne potvrđuje li nam se to iz dana u dan? Ako na tren zastanemo i pogledamo što se događa oko nas, u sredinama u kojima živimo, vidimo kako mnogi bračni parovi silno žele imati djecu i u slučajevima kad to nisu u stanju ostvariti prirodnim putem i začećem odlučuju se ne rijetko i na brojne medicinske zahvate pa i umjetnu oplodnju ne bi li postali roditelji. Taj ljudski poriv za potomstvom još jedna je u nizu tajni zapisanih u našim genima, nešto čemu se nismo sposobni oduprijeti i što ne možemo kontrolirati. Zar i odnos prema djeci koja su razlogom smislenosti našeg postojanja ne potvrđuje koliko nam je stalo do života kao vrhunske vrijednosti? Ne smatramo li ta malena bića od rođenja svojim najvećim blagom i nismo li u stanju za njih činiti sve, pa podnositi i najveće žrtve? Koliko često čujemo da bez djece ljudski život nema smisla? I doista, može li se čovjek u potpunosti ostvariti bez potomstva? Može li pronaći svrhu svoga življenja, motivaciju za rad, je li ispunjen, zadovoljan i sretan bez obitelji i djece? Dakako, ima onih koji snagom svoga duha i uma uspijevaju potisnuti te osjećaje u ime nekog višeg cilja ili ideala i živjeti drugačijim životom ili rijetkih koji su uskraćeni za tu vrstu emocija, ali za ogromnu većinu ljudi biti roditelj je nezamjenjiva, vrhunska i dragocjena vrijednost, nešto što nas čini posebnim i jedinstvenim u toj zajednici naizgled sličnih ljudskih jedinki.

 Znamo li sve to, kako razumjeti porive onih koji ne poštuju život i nastoje ga uništiti? Otkuda takav naboj mržnje, destrukcije i želje za uništenjem čovjeka i to baš od njih koji se tobože bore za ljudska prava i teže “progresu”? Kako se može ubijati čovjeka a u isto vrijeme tvrditi kako je to za njegovo dobro?

 Dičimo se svojim znanstvenim dostignućima i sanjamo o osvajanju drugih planeta pri čemu čak i postojanje vode ili bilo kakvih organskih supstancija izvan Zemlje smatramo naznakama života, a mikroorganizme koje nalazimo i proučavamo nazivamo živim bićima. Pa kako se onda kad je u pitanju začetak budućeg ljudskog bića (koji nastaje od ženske jajne stanice i muškog spermija – dakle, spajanjem mnogo složenijih organizama u novu, posebnu višestaničnu tvorbu) može tvrditi da to nije život!?  

 Srce ljudskog ploda u embriju počinje kucati 25 dana nakon začeća. U 10. tjednu trudnoće započinje intenzivan razvoj mozga i drugih organa. Možemo mi tog nerođenog čovjeka zvati “zametak”. “embrij”, “plod” ili kako nam već drago, ali ne možemo negirati da je u pitanju ljudsko biće; još uvijek nerođeno, ali ljudsko biće.

 Život plodu daju roditelji – otac i majka – i to znamo svi, kakvog god obrazovanja bili i koliko god se razumjeli ili ne u biologiju i medicinu. Kako onda opravdati nametanje stava po kojem je odluka o pobačaju isključivo “pravo žene” koja nosi plod? Nastaje li to ljudsko biće i maternici žene samo od sebe i samo po sebi ili u tomu sudjeluje i druga strana – muškarac, otac, partner? Ima li on kakvog prava odlučivanja? I, na kraju, po kojem to moralnom i etičkom kriteriju i s kojim opravdanjem se može odreći pravo na život  i postojanje samom nerođenom djetetu? Po kojem pravu i po kakvom kriteriju? Onog trenutka kad se u utrobi žene začne dijete, to onda nije samo njezino tijelo nego i stanište novog ljudskog bića, pa se tvrdnja kako trudnica “ima pravo odlučivati o svome tijelu” čak i kad je u pitanju uskrata života plodu posve neodrživa, apsurdna i proturječna. Muškarcu koji sudjeluje u začeću novog ljudskog bića ne može se odreći pravo odlučivanja o njegovoj sudbini niti se cijela stvar može promatrati izvan jednog općeg, univerzalnog načela o PRAVU NA ŽIVOT nerođenog čovjeka. U svim deklaracija o ljudskim pravima pravo na život je temeljna vrijednost, pa tko i u ime čega to može kršiti bez posljedica? Ako se ljudskom stvoru uskraćuje temeljno pravo na život, čemu onda sve druge odredbe o prirođenim pravima koja ima samim time što pripada ljudskoj vrsti?

 Uzme li čovjek sebi za pravo ubiti nerođeno ljudsko biće, zašto mu ne bi po istom “pravu” bilo dopušteno ubiti i ono koje je rođeno? Kako to da nesretnice koje rode i ubiju svoje neželjene bebe završavaju na sudovima i u zatvorima uz jednodušnu osudu društva, a na drugoj strani se ultimativno nameće apsolutna sloboda pobačaja i liječnicima negira pravo prigovora savjesti?

 Dakako, postoje brojne situacije u kojima sami liječnici pa i roditelji dolaze u teške moralne i etičke dileme, u slučajevima kad se stjecajem nesretnih okolnosti mora odlučivati o tomu ostaviti u životu majku ili dijete. Jednako tako, velika je moralna dvojba kako postupiti kad je riječ o degeneriranosti ploda, bolest ili začeće uzrokovano nasilnim spolnim odnosom – bez volje i pristanka majke, u slučaju incesta itd. Sve su to pitanja o kojima treba raspravljati i njih svako društvo mora rješavati, ali ne smije biti ultimativnog nametanja bilo kakvog i bilo čijeg stava bez široke javne rasprave u koju moramo biti uključeni svi.

 Kakav je to društveni progres u kojem se njeguje kultura smrti i poništava pravo na život? Kako se može graditi zdravo društvo uz kršenje temeljnih moralnih i etičkih normi? Jesmo li mi odgovorni za svoje ponašanje, pa i kad su u pitanju seksualni odnosi i začetak novoga života? Može li normalno društvo počivati na propagiranju neograničenih seksualnih sloboda, perverzija i neograničenih prava na pobačaj uz popularizaciju pornografije i stimuliranje kontracepcije kao jedinog modela “planiranja obitelji”? Ako se traži odgovornost u svim segmentima ljudskog djelovanja kako se ne bi narušio poredak zajednice, otkud to ne vrijedi za tako važnu stvar kao što je stvaranje novog života?

 Sve su to pitanja na koja niti žele niti mogu odgovoriti oni čiji su cilj destrukcija braka kao zajednice žene i muškarca, razaranje obitelji i uspostava nove “slobode” koja to nije. Egzistencija ljudskog roda ne sastoji se u pukom zadovoljavanju tjelesnih nagona. Čovjek posjeduje i onu duhovnu dimenziju, on ima razum, emocije, osjećaje i to je neodvojivi i najvažniji dio našeg bića.

 I ovog svibnja Hrvatska hoda za život. Oni koji su svjesni važnosti i potrebe očuvanja života od začeća do naravne smrti okupljaju se diljem zemlje i mirno i dostojanstveno, svojom šetnjom, podsjećaju nas na neotuđiva prava malenih, nemoćnih, nerođenih koji se ne mogu braniti. Deseci tisuća ljudi – od Slavonskog Broda, Siska i Imotskog do Osijeka, Splita, Rijeke i Zagreba glas su onih najslabijih i najranjivijih čija sudbina ovisi samo od nas i naše savjesti. I te šetnje će se nastaviti unatoč i usprkos agresiji sotonističkih skupina koji žele te glasove utišati, ne samo skidanjem zastava Hoda za život s javnih površina u Zagrebu, nego i fizičkim nasrtajima na povorku. 

 Šesti nacionalni Hod za život, obitelj i Hrvatsku održat će se ove godine u svih spomenutih sedam gradova pod geslom “Za zaštitu svakog ljudskog života bez diskriminacije!”, sa zahtjevom za zakonsku zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti. 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo