Z. Miliša: Stigmatizirajuće podjele na urbane i ruralne sredine i/ili glasače

 “Ako sve postane Zapad gdje će Sunce izlaziti?”

Kod prošlih, a i ranijih analiza izbornih rezultata vodstva pojedinih stranaka, neki analitičari te oni koji sami sebi dodjeluju tu “titulu”, razlike u glasačkim preferencijama glasača dijele u odnosu na razlike između urbanih i ruralnih sredina. Kod toga izvode zaključak da su liberarniji, progresivniji ili demokratičniji glasovi iz gradova, a da desne političke opcije pobjeđuju (uglavnom) u manjim općinama ili seoskim sredinama.

Sjetimo se takvog pristupa kod predsjedničkih izbora kad se isticala Josipovićeva “pobjeda u urbanim sredinama”. Godinama su se kao HDZ-ove utvrde uzimale Lika i Dalmatinska zagora, kao neke od ekonomski zaostalih sredina. No, takve generalizacije sve više ruše i ovi posljednji lokalni izbori, a posebice urušavnjem nekada moćnog “progresivnog” SDP-a. S druge strane, u ruralnim sredinama na području Zagorja i Međimurja još uvijek dobiva SDP. Dakle i to je još jedan primjer krivog zaključivanja o razlikama ruralnog i urbanog glasačkog tijela. Sandra Benčić grad Rijeku vidi kao primjer “najprogresivnijeg grada”. I ona kroz svjetonazorske “naočale” validira što je retrogradno, a što napredno!

Odnos prema politici nije u uzrorčno – posljedičnoj vezi sa sociodemokrafskim varijablama te da se u istom društvu mijenja odnos premu politici, kulturi, životu… Odnosi prema politici kao i trendovima u kulturi se mijenjaju i nikada nisu statične kategorije.

Stranka Možemo! je Zagrebu je gotovo maknula s političke scene ne samo stranku pokojnog gradonačelnika Bandića nego i SDP skoro u svim mjesnim odborima odnosno gradskim četvrtima Zagreba. Sve su to samo neki primjeri da sociodemografske varijable nisu jedini, a onda ni najvažniji indikator prepoznavanja specifičnosti biračkog tijela, a osobito je nedopustivo kada se manjim sredinama daju stigmatizirajući atributi zaostalosti, konzervatizma…Tome u prilog navodim samo činjenicu da gradonačelnik Gospića i šef HSP-a Karlo Starčević za vrijeme prvog mandata nije uzimao plaću niti dnevnice, već je ta sredstva uplaćivao kao stipendije za studente. Ni njegovi zamjenici, kao ni on, ne koriste službena vozila ni mobitele. Skresali su sve dugove Grada, naslijeđene od ranijeg poglavarstva, pa pitam hoće li njegov primjer slijediti budući gradonačelnik metropole i njegova “urbana” svita!?

Kada bismo nabrojili sve velikane “ljutog krša” iz siromašne Like, Imotske i Sinjske krajine ili Hercegovine koji su obilježili našu i europsku kulturnu i znanstvenu baštinu, siguran sam da ne bismo pronašli impozantniji skup genijalaca poteklih s tako malenog dijela svijeta s tolikim brojem stanovnika i s tako teškim uvjetima života i rada. Ovo sam naveo samo radi toga da sagledamo sve implikacije pogrdnih izraza za došljake u urbanim sredinama: dotepeneci, ognjištari, seljačine, dođoši, kamenjari, provincijalci, primitivci.

Malograđanština ne zna za mjesto boravka

Ljudi iz svojih političkih utvrda u drugima vide neprijatelje. Tako se uništava dijalog i tolerancija. Umjesto da se vode argumentiranje rasprave, uglavnom sve počinje i završava konfrontacijama. Umjesto razgovora s razmjenom mišljenja stvaraju se nepomirljive polarizacije. Malograđanština ne zna za mjesto boravka, socioekonomsko porijeklo, kulturu, konfeionalnupripadnost pa tako ni državu/e.

Samoproglašeni progresivci vide opasnost u desničarski orjentiranim grupama, neokonzervativnim političarima, ali ne i u lijevim ekstremistima! Ljudi sve više uviđaju populističke istupe “urbanih političara” koji:

– puna su im usta demokratskog dijaloga, a u naravi su pobornici dihotomnih kvalifikacija: “mi ili oni”;
– prigodničarski voze bicikle, a vole imati “brendirana” vozila;
– vječiti su aktivisti, ali se osjećaju uvrijeđeni kad ih se pita kolike su plaće, honori i putni troškovi i sl;
– stalni su buntovnici i vješto koriste medijski prostor;
– kritizeri su bez vizija i gotovo preziru poduzetnike;
– rado udomljavaju životinje, jer je to trendovski, a(li) djeca su im teret,
– one koje ne preferiraju (“njihovu”) urbanu glazbu teriraju kao (drugorazredne) građane iz “pasivnih krajeva” pa ih često nazivaju “kamenjarcima”;
– podržavaju ili su dio LGTB pokreta;
– preferiraju vegeterijansku ishranu, jer je to in, ali daleko od javnosti jedu ono što i drugi;
– “furaju se” na miroljubivost (ali ne vole “seljačine” i one koji se nisu asimilirali u njihovu percepciju urbanog ambijenta);
– igroriraju ili im smetaju nacionalni simboli;
– ne vole kad ih se naziva ljubiteljima boljševičkih simbola, anarhistima, kvazi ljevičarima (ali istovremeno mrze sve one koji se ne uklapaju u njihovu viziju (neposredne) demokracije!);
– podržavaju rodnu ideologije po kojoj svaka osoba (bilo kada) može promijeniti spol, ovisno kako se osjećaju – zagovornici te ideje su samoproglašeni kreatori, suci ili sluge tzv. Novog doba.
– dokazane autotritete iz struke, ako se ne uklapaju u nihov svjetonazor relativiziraju i obezvrjeđuju.
– zemlje sa Zapada su (im) jedino mjerilo demokracije. Zaboravljaju da je, na primjer u Švedskoj pobačaj bio zabranjen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća pa su žene često ostvarile abortus u (katoličkoj) Poljskoj. Samo nakon nekoliko godina u Poljskoj je zabranjen pobačaj, a Švedska ga je legalizirala. Rezultati istraživanja o nasilju muškaraca prema ženama organiziranog od strane Agencije Europske unije za temeljna prava otkrivaju da su najnasilniji muškarci u ekonomski najstabilnijim državama – Nizozemskoj (45 posto), Francuskoj (44 posto) i Velikoj Britaniji (44 posto), a najmanje u Sloveniji, Hrvatskoj, Poljskoj i Makedoniji.

Nedavno sam preko What‘sAppa dobio ovu poruku, koju sam samo manjim dijelom skratio:

“Rođen sam kao bijelac, što me čini rasistom. Ne glasujem za stranke ljevice, što me čini fašistom. Heteroseksualac sam, što me čini homofobom. Imam (jednu) ženu što me čini zaostalim. Posjedujem kuću, što me čini sumnjivim bogatim vlasnikom. Obožavam mladu janjetinu s ražnja, što me čini pobornikom zlostavljanja životinja. Ja sam kršćanin, što me čini klerofašistom u očima antifa. Imam preko 50 godina što me čini starim idiotom. Cijenim svoj hrvatski identitet što me čini ksenofobom. Želio bih vidjeti kriminalce u zatvoru, što me čini gestapovcem. Vozim na dizel, što me čini zagađivačem. Strogo sam odgajan što me čini mučiteljem djece. Imam poštovanje prema radišnim, nesebičnim i uspješnim ljudima, što me čini socijalno retardiranim. Zato što imam svoje mišljenje, nazivaju me zadrtim.Na kraju zahvaljujem svim prijateljima koji se još uvijek usuđuju družiti se sa mnom unatoč ovim brojnim manama..” (Nepoznati autor)

“Neovisni” analitičari i političari medijski miljenici

Podjećam da sam ranije pisao da su samo dvije agencije Akter public i McElit pokazale da u drugi krug zagrebačkih izbora ulaze „progresivac“ Tomislav Tomašević i „rigidni desničar“ Miroslav Škoro, a sve druge ankete davale su znatno veću prednost Jošku Klisoviću, Davoru Filipoviću pa čak i Vesni Škare Ožbolt. Da su podatci za Škoru nevjerodostojni smatrao je “analitičar” dr. sc. Dragan Bagić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, inače nekadašnji voditelj odjela za istraživanje javnog mnijenja agencije Puls! Ovaj potonji podatak više govori od svih razloga koje on navodi da takvi rezultati nisu relevantni. Naravno da su njegovu “neovisnu” analizu rezultati demantirali.

Medijski miljenik Ivica Puljak, kandidat za gradonačelnika Splita, pored činjenice da je svojevremeno pjevao ustaške pjesme, svojevremeno je za Ninu Raspudića, Ivicu Šolu te Božu Petrova na svom profilu napisao: “Riješit ćemo se iz javnosti jednom zauvijek likova poput Bože, Nina, Šole i sličnih likova iz polusvijeta.” Kolega Šola u svojoj zadnjoj kolumni navodi da je Puljak ovu objavu brzo obrisao jer ga razotkriva kako prijeti u “maniri najgorih totalitarnih ideologija”.

Gotovo svi mediji su svoje oštre strelice uputili dr. Škori, osobito uz pomoć tzv. neovisnih alalitičara, ali je (im) zato Tomašević osoba od prvih dana izborne utrke ostao po mjeri “progesiv(a)ca”. Nekada i danas tvdim isto: Neke agencije, ankete, medijeke kuće i tzv. neovisni analitičari su radi kreiranja javnog mišljenja, a to znači difamiranja političara koji nisu po njihovom ukusu ili svjetonazoru.

U Hrvatskoj i danas građani pitaju imaš li koga u Zagrebu da ti riješi problem

U svim rječnicima riječ “civilizacija” označava nešto napredno, progresivno, ali kada zbrojimo iskustva iz povijesti i današnjice, onda shvatimo da je ona u najvažnijim segmentima humanosti regresivna ili anticivilizacijska. Tome u prilog preporučujem čitateljima knjigu Daniela Quinna Izvan civilizacije.

Kada tzv. liberalni krugovi izruguju autore konzervativnih svjetonazora u obračunu s antitradicionalizmom otkivaju vlastiti primitivizam i/ili antiintelektualizam. Jedan od najcitiranijih američkih intelektualaca, Mark Twain ironično zamjećuje. “Jedina značajna razlika između prosječnog civiliziranog čovjeka i Indijanca jest da prvi izgleda kao da je premazan svim mastima, a drugi samo bojom”. Zato Đuro Šušnjić u knjizi Kritika sociološke metode konstatira da istraživač “koji je opterećen predrasudama da su njegovo društvo i kultura najbolji ne može objektivno ispitivati druga društva i kulture”.

Podjele su pogubne s pojednostavljivanjima tipa moderan-zatucan, liberalan-konzervativan, sve do neopravdanog generaliziranja “što južnije to tužnije”. Provincija(lizam) stanuje u glavama ljudi, a nije vezan za države, regije pa ni mjesto stanovanja.

U Hrvatskoj i danas građani pitaju imaš li koga u Zagrebu da ti riješi problem. Moć i politička elita je koncentrirana u Zagrebu. “Metropolizirana pamet” je ironični odgovor svima onima koji misle da im taj grad donosi “viši status”, u odnosu na ostatak Hrvatke. U malom mjestu Bilju pokraj Osijeka vlasnik etno-imanja znakovita naziva Orlov put jednom prilikom mi je rekao: “Jučer kad sam se vratio iz Zagreba uhvatila me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata vožnje vozilom do moje oaze mira.”

Tzv. liberalni krugovi sve što je primitivno stavljaju u kontekst konzervativizma

Kada su hrvatski građani na jednom od rijetkih referenduma sa 66% glasova “za” odlučili da u Ustavu stoji kako je brak zajednica muškarca i žene, odmah su „liberalni“ mediji Hrvatsku svrstali među natražnjačke zemlje istoka Europe – Bugarsku, Poljsku, Mađarsku, Latviju, Litvu, Ukrajinu, Moldaviju, Bjelorusiju, Srbiju i Crnu Goru. Države na istoku Europe ne priznaju istospolne zajednice, a zemlje središnje Europe priznaju. Zapadne i sjeverne europske zemlje izjednačile su prava istospolnih zajednica s heteroseksualnima. U Norveškoj i Belgiji gay-osobe imaju jednaka prava kao i vjenčane heteroseksualne osobe te mogu posvajati djecu. Tzv. liberalni krugovi sve što je natražnjačko, retrogradno ili primitivno stavljaju u kontekst patrijarhalne zajednice i/ili konzervativizma. Neki je portal prenio članak iz Večernjeg lista o tome kako se u Hrvatskoj stvara novi, mladi i obrazovani krug konzervativaca, a jedan je čitatelj u komentaru ironično konstatirao: “Novi su hrvatski konzervativci velika većina hrvatskih građana koji su osiromašili pa mnogi moraju jesti konzerve jer si ne mogu priuštiti normalan ručak”.

Dok su se provodile (nametnute) podjele „za ili protiv“ prava homoseksualaca na brak, jesmo li ispustili iz vida ranije spomenutu činjenicu da su se u materijalno razvijenim državama građani izjasnili kako brak treba otići u povijest.

Iz istraživanja europskih vrednota godine proizlazi da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama (od analizirane trideset tri europske zemlje) slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (Josip Baloban u knjizi U potrazi za identitetom), a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, na Malti, 91,5% u Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja.

Ovdje postavljam logično pitanje: Ako brak po mjeri “progresivaca” ide u ropotarnicu povijesti zašto onda tražiti prava homoseksualnih parova na zasnivanje bračne zajednice?

Nisam na strani onih koji u tradiciji vide (samo) retrogradno ili što treba odbaciti. Naravno da nije rješenje povratak patrijahalnoj obitelji, ali je opasnije sustavno poticanje podrivanja roditeljskog autoriteta ili preferirati danas dominantnu fast food obitelj, gdje ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima.

Zaključno

Zavodljivi relativizam “progresivacima” daje neograničene slobode, a apsolutna sloboda, dokazano je iz povijesti pretvara se u svoju suprotnost- totalitarizam! “Niko nije tako beznadno porobljen kao oni koji pogrješno vjeruju da su slobodni” (Goethe). Oni koji smatraju da svo zlo dolazi iz tzv. promitivnih zajednica preporučam da razmisle o ovome: “Ako sve postane Zapad gdje će Sunce izlaziti?”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo