I. Kraljević: Tuđman, najveća hrvatska povijesna ličnost 20. stoljeća

Gotovo da od sjajne Tuđmanove diplomatske i vojničke pobjede nema ništa značajnije u hrvatskoj povijesti

Koliko je Tuđmanovo djelo veliko najbolje govori izjava jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita: “Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu.” Okolnosti u kojima je Tuđman utemeljio hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku, i obranio ju uz pomoć hrvatskih branitelja, ravno je čudu koje svjetski politički birokrati, koji su se kategorički protivili nastanku samostalne i neovisne Hrvatske, to čudo još i danas proučavaju. Inače, ovaj tekst reakcija je na Kacigine pamflete objavljene u tjedniku Glas Grada i difamacije prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, što je u najmanju ruku zločesto i neodgovorno lupetanje. Reći za Tuđmana “da se radi o barem dvostrukom ne(o)suđenom ratnom zločincu” je, po mom mišljenju, sramotno i štetno za hrvatski narod i državu. Teško da bi takvu kvalifikaciju izrekao čak i neki dotepenac iz Čačka, ali evo živimo u demokraciji, Kaciga ju obilno koristi i “diše punim plućima” – što nije mogao u Jugoslaviji za kojom je nostalgičan. Da apsurd bude veći, sve to omogućio mu je Tuđman. Njegove izjave o Jugoslaviji i socijalističkoj Hrvatskoj u kojima se “dobro živjelo”, koliko god da su smiješne, zamagljuju prošlost, šalju netočne informacije i obmanjuju mlade naraštaje. No, to je jedna posebna tema.

Kaciga: “Barem dvostruki ne(o)suđeni ratni zločinac”

U dubrovačkom tjedniku koji izlazi petkom, dostupan i na internetu, Glas Grada 828 (12. 2. 2021.), Kaciga “mudro” zbori da se “dubrovački most (niti išta u Hrvatskoj) ne bi smjelo zvati po pok. Franji Tuđmanu” zbog, kako je rekao, “da se radi o barem dvostrukom ne(o)suđenom ratnom zločincu, koji bi, po mojoj procjeni baziranoj na mojim saznanjima o praksi Haškog suda, dobio 50-tak, ako ne i dva puta po 50-tak godina zatvora” i, da “Tuđmanovo ime ne bi smjelo šporkavati dubrovački most”. Gdje god dobije priliku Tuđmana ne propušta nazvati neosuđenim ratnim zločincem, npr. na Libertas TV (za link upišite u Google: Libertas TV Darko Kaciga) – kaže da se most preko Rijeke dubrovačke ne može zvati po čovjeku “kojeg ja ne propuštam nazvati da je to neosuđeni ratni zločinac”. U intervjuu s Jasminom Agićem (Aljazeera): “…skončao je kao barem dvostruki neosuđeni ratni zločinac.”, u kojem je i Tita i Tuđman nazvao diktatorima, ali ne pada mu na pamet Tita nazvati zločincem – iako su u totalitarnoj Jugoslaviji, u kojoj je Tito bio prva politička violina, u poraću 1945. ubijene stotine tisuća ljudi bez suda i suđenja! Bivša predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović, izbacila je Titovu bistu iz Predsjedničkih dvora i jasno dala do znanja tko je bio Tito (Dubrovčanin, povjesničar dr. Ivo Banac: “Čestitam, bilo je krajnje vrijeme da se to učini.”), a na inicijativu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića zagrebačka Gradska skupština donijela je odluku o uklanjanju Titova imena s najljepšeg zagrebačkog trga (Zagrepčanin, povjesničar dr. Hasanbegović: “Ova odluka koju trebamo usvojiti malena je i zakašnjela zadovoljština svim žrtvama ratnog i poratnog jugoslavenskog komunističkog titoističkog terora.”). To što danas Kaciga može za Tuđmana, protiv kojeg nije podignuta nikakva optužnica na Haškom sudu, a kamoli da je suđen i da se branio, reći da je “barem dvostruki ne(o)suđeni ratni zločinac” je sramotno i štetno za hrvatski narod i državu. Na Tuđmanovu posljednjem ispraćaju bilo je 200 tisuća ljudi koji su mu s tugom i poštovanjem odali počast – podsjetnik je video na internetu, i desetci tisuća upisanih u knjigu žalosti. Stotine tisuća državljana RH rekli su što misle o Tuđmanu birajući ga za predsjednika RH 1992. i 1997. u prvom izbornom krugu između više kandidata. Razmišljam o scenariju koji bi uslijedio da je netko u Jugoslaviji rekao da je Tito neosuđeni ratni zločinac, da se Titograd preimenuje u Podgoricu i da se Titovim imenom ne prlja glavni grad Crne Gore. Strpali bi ga u zatvor na preodgoj i… Odiše li tekst idiotski u kojem se za Tuđmana kaže “da se radi o barem dvostrukom ne(o)suđenom ratnom zločincu”, a onda se u istom tekstu za Tita konstatira: “kome je cijeli onodobni relevantni politički svijet, kao i onaj manje relevantni svojim dolaskom na njegov sprovod dao nedvosmislenu političku aboliciju”? (Za što aboliciju?! Je li za sve one stotine tisuća pobijenih bez suda poslije rata 1945. u Jugoslaviji, ili za zatvaranje političkih protivnika, ili za kršenje ljudskih prava i slobode govora, ili za pljačku privatne imovine konfiskacijom i nacionalizacijom, ili za verbalni delikt…) Nastavlja Kaciga: “Dočim dvadesetak godina kasnije radi balkanskog diktatorčića nitko u relevantnom političkom svijetu nije htio riskirati svoj ugled i ugled države koju predstavljaju, trajno ga tako opteretivši stigmom političke krivnje.” (Što se tiče “relevantnog” političkog svijeta sjetimo se koje su sve hrvatske teritorije obećali-trgovali Londonskim ugovorom [1915.] Italiji za ulazak u rat na strani Antante [što je većim dijelom realizirano s vladom monarhističke Jugoslavije Rapalskim ugovorom (1920.), a Rimskim ugovorom (1924.) su im prepustili i Rijeku – zanimljivo: nisu im obećali dio francuske i britanske obale…] pa Dresden, Hirošima i Nagasaki, Katinska šuma…) E, to je taj pokvareni “relevantni” politički svijet kojeg Tuđman nije respektirao, u suprotnom danas bismo bili u trećoj Jugoslaviji. Vjerojatno za njih Tuđman nije bio politički relevantan jer je stvorio RH, čemu su se oni protivili, tijekom njegova vladanja nije pobijeno stotine tisuća političkih neistomišljenika i za izgovorenu riječ nije se slalo po nekoliko godina u zatvor. Ma ne zanimaju nas bjelosvjetski politički arhitekti i njihove “igrice”, koji nisu bili na sprovodu Tuđmanu, kao što nisu bili ni njihovi diplomati na proglašenju države RH. Jer da su bili na sprovodu 13. prosinca 1999., onda ne bi bilo Republike Hrvatske! Došlo je 70 izaslanstava stranih država, među njima prijatelji turski predsjednik Demirel, mađarski premijer Orban koji je rekao: “Cijela srednja Europa ostala je bez vođe. Ta regija bez predsjednika Tuđmana ne može biti stabilna kao što je sada. Treba nastaviti njegovim putem i nadograditi njegovo djelo.”

Vlada RH je 12. studenog 2009. donijela Odluku o objavi Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a u Narodnim novinama i od tada je postala obvezujući dokument u Republici Hrvatskoj. U članku 11. stoji: “Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.”

U tjedniku EXPRESS (19. travnja 2019.) izašao je intervju s Florence Hartmann, glasnogovornicom tužiteljstva Haškog suda i savjetnicom tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, na 40. str. piše: “Što se tiče Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, nikada nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani na Haškom sudu. Sud se tako izjasnio…”

Da svijet nije licemjeran, Tuđmanu bi bili dodijelili Nobelovu nagradu za mir

U Glasu Grada 648, Kaciga piše: “Da ako bi stvarno paradigma hrvatstva bili tipovi i pojave kao što su Ante Pavelić, Franjo Tuđman, NDH… mi na to bezuvjetno ne pristajemo, jer se gnušamo takvih i sličnih ustaških odnosno neoustaških, dakle suštinski protuhrvatskih, tvoraca i tvorevina.” Koje još tipove Kaciga krije iza zamjenice mi? Kaciga blati Tuđmana stavljajući ga u istu ravan odnosno kontekst s Pavelićem. Tuđman se početkom 1960-ih godina počeo suprotstavljati komunističkoj ideologiji i zbog toga su ga komunisti počeli progoniti. Godine 1967. izbacili su ga iz Saveza komunista i umirovili u 42. godini života. Kao povjesničar i znanstvenik osporavao je Jasenovački mit i tvrdio da je 700 tisuća žrtava, koje su se pripisivale logoru Jasenovac, mit kojim se demonizira Hrvate i nameće kolektivna krivnja “genocidnog naroda”. Godine 1972. osudili su ga na 2 godine zatvora u montiranom političkom procesu, rekli su, za “nacionalizam”. Osuđen 1981. na 3 godine zatvora zbog intervjua stranim medijima, što je ocijenjeno kao čin “kontrarevolucionarne” djelatnosti. Krše mu se osnovna ljudska prava i sloboda govora. Dakle, toliko je bio “protuhrvatski” tvorac, jer se borio za hrvatske nacionalne interese i što se, uz pomoć hrvatskih branitelja 1991. – 1995. odupro velikosrpskom nacionalizmu i hegemoniji (politici koja traje 170 godina) i stvaranju velike Srbije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Gotovo da od te sjajne Tuđmanove diplomatske i vojničke pobjede nema ništa značajnije u hrvatskoj povijesti. Pobjeda, ostvarena u nezamislivo nepovoljnim uvjetima, kojoj svjetska diplomacija nije davala nikakav izgled. To je bilo vrijeme kad Hrvatska nije imala potporu ni jedne službene europske i svjetske politike: “Za službenog posjeta Londonu 7. svibnja 1991. britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je gotovo ismijavao ideje o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Mitterrand, francuski predsjednik, otvoreno je podržavao srbijansku politiku. Talijan Gianni De Michelis zaprijetio je da Europa neće tolerirati nikakav secesionizam. Ako dođe do raspada Jugoslavije, mogući su i talijanski teritorijalni zahtjevi prema istočnoj jadranskoj obali. Visoki dužnosnici Zajednice Santer i Delors uvjeravali su u Beogradu 29. svibnja 1991. srbijanske političare kako EZ ne će trpjeti buntovne sjeverozapadne republike jer nepokolebljivo stoji iza jedinstvene i teritorijalno cjelovite Jugoslavije. Državni tajnik SAD-a, James Baker, u Beogradu 21. lipnja 1991. u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, odrješito je izložio zajedničko stajalište članica KESS-a o očuvanju Jugoslavije. Posebice je upozorio našeg Predsjednika da SAD-e neće priznati deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije i da će nas smatrati odgovornima ako dođe do sukoba. Tuđman je jasno rekao Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način uklanjanja trajnih sukoba i sporova i prinos stabiliziranju regije.” – objašnjenje je dr. Davorina Rudolfa, ministra vanjskih poslova RH 1991., o zbivanjima tih dana sudbonosnih za Hrvatsku. Rečeno i učinjeno: Hrvatska je 25. lipnja 1991. utemeljena kao samostalna i neovisna država. Raketiranjem u Zagrebu Banskih dvora gdje je bio smješten Ured predsjednika, srbijanski agresori su planirali ubojstvom predsjednika Tuđmana obezglaviti Hrvatsku 7. listopada 1991., samo dan prije isteka moratorija na odluke o samostalnosti i odcjepljenju Hrvatske, nametnut kao posljednji pokušaj Europske zajednice da spasi Jugoslaviju! Hrvatska je bila razoružana jer je JNA bila pokupila oružje TO, nametnut joj je embargo na uvoz oružja, a agresor je primijenio taktiku spaljena zemlja (razaranje gradova i naselja, gospodarskih i sakralnih objekata, bolnica, pljačke, palež i etničko čišćenje nesrba s 1/3 okupiranog hrvatskog teritorija) i ne zaboravimo petu kolonu. U takvim uvjetima Tuđman je stvorio samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, što je ravno svjetskom čudu, pa to onaj “relevantni” politički svijet još i danas proučavaju. Tuđmanova Hrvatska primila je iz BiH stotine tisuća izbjeglica i prognanika s okupiranih područja, preko aerodroma Lučko (Zagreb) održavala zračni most spasa s Bihaćem koji je snabdijevala hranom, medicinskom i vojnom opremom. Kao treća zemlja u svijetu, 07. ožujka 1992., priznala je BiH kao samostalnu i neovisnu državu (uvjet za priznanje od međunarodne zajednice bio je referendum održan 01. ožujka 1992. – i da su Hercegovci odnosno Hrvati BiH, poput Srba BiH, bojkotirali referendum – ne bi bilo priznanja BiH). Hrvatska vojska, na čelu s Vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom, u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja deblokirala je Bihaćku enklavu, koju su tri godine opsjedale srpske snage, spriječila još veći genocid nego što je Srebrenica i tom operacijom prekinut je rat u Hrvatskoj i BiH. Dakle, Tuđman je napravio sve ono što nije bila u stanju međunarodna zajednica – znamo njezinu krivnju u Srebrenici i krivnju što nije spriječila rat u Hrvatskoj i BiH. Da svijet nije licemjeran, Tuđmanu bi bili dodijelili Nobelovu nagradu za mir.

Kod lepog Milomira Marića

Također u Glasu Grada 828, Kaciga je otvorio temu svoga gostovanja kod lepog Milomira Marića, u Beogradu na Happy TV, ali je prešutio većinu onoga što je tamo izgovorio. Što je on tamo govorio, evo link na video (www.youtube.com/watch?v=H-iQkrUzgew). Iskusni Milomir odigrao je dribling poput Ronalda: “Koliko je u Dubrovniku mržnje. Da li ta mržnja, koja je eksplodirala 1990-ih, polako počinje da jenjava?” Kaciga: “…ovo što se smatra Dubrovčanima pravim da bi mi tu već mogli govoriti o generalnom trendu eliminacije te mržnje…” A onda Milomir zakucava: “Pravi dubrovački gospari su se pravdali 90-ih da to nije njihova stvar, da se promenila krvna slika, da su došli ljudi sa planine, da su tu svoju mržnju doneli, da oni nisu mogli da učine ništa.” Kaciga: “Ima tu dosta istine, ima tu dosta istine, istina da se u ovih 20,30 godina od Dubrovnika hoće napraviti ustaškiji Grad nego što on jest…” (Priznajem da sve do danas nisam znao da su u moj Dubrovnik došli zli brđani puni mržnje i, kako nam Milomir u celofanu servira, isprovocirali napad na Dubrovnik! Bravo Milomire, majstore!) Kaciga je Milomiru lijepo objasnio “da bi kanonizacija Stepinca bila katastrofa i za Hrvatsku i za Katoličku crkvu i za svih”. Kaciga je objasnio da su u zaleđu Dubrovnika, neposredno iza granice uglavnom pravoslavna sela gdje su živjeli pošteni seljaci, radnici. Kad je počelo to bombardiranje Dubrovnika, kaže: “…Pazite, to je dolazilo otamo. Sad, nijesu to pucali oni. Pucala je to neka vojska, ja se nadam, razumijete.” (Lepo se zborilo u Beogradu: ne zna se koja vojska – “neka vojska” – ne spominje se JNA! Dakle, neki vanzemaljci, koji su napadom na Dubrovnik 1. listopada 1991. i istodobno sljedećih dana uništavali 22 hrvatska sela i razorili selo Ravno u južnoj Hercegovini, kao i sela u Konavlima i Dubrovačkom primorju. A jesu li ti pošteni seljaci dali malo ruke JNA i ja se nadam, kao i Kaciga, da nisu.) Potkraj razgovora Kaciga, udarajući rukom po stolu, uvjerava Milomira te nabraja i ističe tko su pravi hrvatski povjesničari: “Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Hrvoje Klasić, Ivo Goldstein i njegov pokojni tata Slavko.” “A ovo ostalo”, nastavlja Kaciga, “to je degradacija povijesne znanosti, nauke vi rečete.” (Ovakvo blaćenje i verbalno gaženje ostalih hrvatskih povjesničara, nabrojit ću neke: Ante Nazor, Vlatka Vukelić, Ivo Lučić, Josip Jurčević, Mario Jareb, Zlatko Hasanbegović, Stjepan Lozo, Blanka Matković, Željko Holjevac…, sramotno je i uvredljivo za hrvatsku povijesnu znanost.) Poštovani čitatelji, razgovor se vodio na jednoj od najgledanijih televizija, pa stoga ima veliki utjecaj na oblikovanje javnog mišljenja u Srbiji, koja je izvršila agresiju na Hrvatsku. Vidjeli smo tenkove zasipane cvijećem koji su odlazili iz Beograda prema Hrvatskoj. Srbijanska politička krema Vučić (“mirotvorac” poznat po govoru iz 1995. u okupiranoj Glini: “Nikada Glina ne će biti Hrvatska. Nikada Banija ne će nazad u Hrvatsku…”, inače Šešeljev učenik) i drugi za briljantnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Oluja, kažu, da je “zločinačka i da je izvršila etničko čišćenje”. Unatoč što je Tuđman danima pozivao da ostanu u RH. Česti gosti kod Milomira Marića su Šešelj, “kapetan” Dragan Vasiljković, Savo Štrbac (bliski suradnik Milana Babića i Milana Martića) i slični tipovi. Pogledajte video na internetu u kojem Milan Babić na Haškom sudu priznaje krivicu i kaje se. Sad smo nedavno imali jednog “humanitarca” iz Srbije, koji je s kninske tvrđave pozdravljao prijatelje iz “srpskog” grada Knina. Što jest, jest: pameti nikad dosta!

Đole i ucviljeni jugonostalgičari

U Glasu Grada 830 (26. 2. 2021.) Darko Kaciga ističe: “Da, za Jugoslavijom koju pamtim (rođen sam 1956.) svakim sam danom sve više nostalgičan, da bi me taj osjećaj ovih dana s odlaskom Đorđa Balaševića potpuno obuzeo…” U Hrvatskoj je nekoliko dana bila u fokusu smrt jednog Jugoslavena u mainstream medijima, na društvenim mrežama i masovnim žalovanjima. Zavladala je velika tuga. Plakalo se i palilo svijeće na Peristilu u Splitu, u pulskoj Areni, u Zagrebu, Rijeci… Dio Hrvata štuje ga gotovo kao sveca, a drugi dio ogorčen je na njegove pjesme, intervjue i kolumne uoči i početkom Domovinskog rata. Taj navodno veliki humanist pjesmom “Laku noć Janezi” upućenu Slovencima šalje same poruke ljubavi: “…Kvarni ste jadna vam majka, nismo iz istog filma i dečki iz trećeg rajha za vas su GG firma, …dobro ste mi se smučili…” Za Hrvate koji pjevaju “u boj za narod svoj” rekao je da su “onaj talog tamo u Zagrebu” (dio je to domoljubne pjesme U boj napisana 1866., skladao ju je Ivan pl. Zajc i uklopio u svoju operu Nikola Šubić Zrinski). Za ove Balaševićeve pjevačke-verbalne-pisane “bravure” savjetujem naše jugofile, koji cvile za Balaševićem, da se konzultiraju s našim udrugama koje bdiju nad govorom mržnje i slobodom izražavanja. U svojim tekstovima 1991. piše da će priznati šahovnicu kad zasluži – prevedeno: “kad Hrvati pobjede u ratu”, konstatira Tihomir Dujmović. Za hrvatsku zastavu, prebačenu preko ramena Gorana Ivaniševića, rekao je da mu se učinilo da je šareni karirani peškir. Baš na dan najvećeg razaranja Grada Dubrovnika (06. prosinca 1991.), tri tjedna nakon pada Vukovara, izašao je citat intervjua u kojem Balašević branitelje Vukovara naziva ustašama, a JNA i četnike oslobodiocima. (Koji su kroz Vukovar, sravnjen sa zemljom, pjevali kako će klati Hrvate. To divljanje i pjevanje jezivo je bilo gledati na TV, danas dostupno na internetu.) Za svetog Bonu zaštitnika Vukovara, Balašević je u svom tekstu napisao: “Zaštitnik Vukovara, e jesi ga zaštitio, svaka ti čast.” (Kvalificiraju li ove izjave, nakon pada Vukovara, Balaševića kao mirotvorca, pacifista i tolerantnu osobu? I može li se onda shvatiti tolika ucviljenost naših jugo-nostalgičara za Balaševićem?) Tihomir Dujmović za Đoleta kaže: “Mudri i lukavi Balašević 1990., 1991. i dio 1992. godine čvrsto stoji na jugoslavenskim i srpskim stajalištima. Kad je vidio da je Hrvatska preživjela i dobila samostalnost, on se malo pomalo okreće.” Dujmović kaže da “za Balaševićem plaču neupućeni i zapušteni Hrvati” (na internetu: Tihomir Dujmović, Z1 TV, 22. veljače 2021.). A Prosperov Novak: “Legitimno je da se ljudi skupljaju i stavljaju negdje svijeće, ali da se od toga pravi ideološki dernek, da se laže, da se stvaraju krive predodžbe o našoj stvarnosti, o prošlosti, mislim da je to jedna pogana stvar.” (na internetu: Prosperov Novak, PODCAST VELEBIT, 23. veljače 2021.).

Iz tjedna u tjedan Kaciga ponavlja u GG-u: “Hrvatsko državljanstvo treba ukinuti svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj.” Izgleda da Kacigi nije jasno da je Domovinski obrambeni i oslobodilački rat najbolja lekcija da opstanak hrvatskog naroda ovisi o čvrstoj povezanosti (vrlo važno za male nacije) domovinske i iseljene Hrvatske i Hrvata BiH. Međutim, Kaciga ističe da se to u prvom redu misli na građane Hercegovine i Bosne. Neprihvatljivo lupetanje, budući je taj dio hrvatskog naroda dao veliki doprinos u Domovinskom ratu i obrani Hrvatske. Branili su Hrvatsku kad je napadnuta, a onda kad je napadnuta BiH otišli su braniti svoj dom i BiH.

prof. Ivo Kraljević, Dubrovnik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo