Lovel Franić: Medijima i masovno psihološkim manipulacijama do vlasti na maskenbal-izborima

Vrh političke oligarhije (oligarhija=vlast manjine u društvu koja nema izborni legitimitet) koji stoji u pozadini („u sjeni“) i vlada svim političkim, gospodarskim, društvenim, kulturnim, medijskim, kadrovskim itd. procesima, tijekovima i trendovima u Republici Hrvatskoj; desetljećima je neizravno i izravno podupirao i koristio korumpiranu i nedemokratsku vlast i vladavinu Milana Bandića i njegove višestranačke klijentelističko-nepotističko-koruptivno-kleptokratsko-urbanocidne polukriminalne strukture, mreže i hobotnice. I bila bi politička oligarhija i njezini tehnolozi vlasti nastavila s tim i takvim sustavom nedemokratske, kulturocidne i dehumanizirane vlasti oličene u liku i (ne)djelu Milana Bandića, da on iznenada nije otišao i sa životne scene.

Vrh političke oligarhije odnosno tehnolozi vlasti i njihovi think tankovi (Fakultet političkih znanosti, pojedine katedre Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Institut za društvene znanosti, svi elektronički i tiskani mejnstrim mediji, agencije za ispitivanje javnog mnijenja, dirigirani opinion makeri, politički analitičari, komentatori i komunikolozi; portali, društvene mreže, trolovi, itd.), ne bi bili to što jesu da nemaju godinama unaprijed pripremljene planove, kadrove i rješenja za sve moguće nekontrolirane političke i društvene procese, promjene, situacije i krize, pa i one teško predvidive i krajnje iznenađujuće.

Već viđeno i provedeno u Europskoj uniji

Dugogodišnja autokratska, primitivna, nekulturna i necivilizirana vlast Milana Bandića stvorili su kod kritične mase građana frustracije, emocionalni odijum, moralno gađenje, psihološki otpor i latentnu agresiju toj i takvoj dehumaniziranoj vlasti; koju su oligarhiji tehnolozi vlasti djelomično neizravno te izravno i stvorili. Ali su tu odbojnost većine građana i birača prema tome poodavno i detektirali i percipirali, no ona im nije smetala dok je kleptokratski sustav i na njihovu korist funkcionirao. Što ne znači da nisu uočili i potencijalnu nestabilnost i urušivost takvog tipa vladanja, zbog čega je u pričuvi trebalo imati unaprijed pripremljenu i paralelno podržavanu i financiranu političku platformu i kadrove, koji moraju imati politički potencijal i sociokulturnu privlačnost kod birača da u datom trenutku kao programirani antipod mogu zamijeniti Bandićevu kleptokratsku garnituru.

No, taj rezervni politički konstrukt morao je programski, socijalno i kulturološki biti potpuno suprotan Bandićevom modelu da bi bio privlačan i prihvatljiv građanima i biračima društveno ali i politički na izborima, a primjer i uzor za to nije bilo teško naći. Naime, sve je to u načelu već i viđeno i provedeno u mnogim državama članicama Europske unije, i trebalo je samo kopirati. Ekološki pokret, zelene stranke, nevladine organizacije, humanitarne udruge, aktivisti civilnog društva i komunistički kadrovi koji su 1990.g. doživjeli programirano „prosvjetljenje i humanizaciju“ te otkrili da postoje ljudska i građanska prava i slobode kao i da politički neistomišljenici nisu vrijedni samo za robiju i metak; bili su kadrovska baza te organizacijski i operativni model za rezervni politički konstrukt zakrinkan u inicijative i udruge civilnog društva!

Mnogobrojne nevladine inicijative, organizacije  i udruge civilnog društva financirane su novcem svih poreznih obveznika iz državnog proračuna, ali i iz mnogih sličnih inozemnih organizacija i zaklada u kojima gotovo  u pravilu prikriveno sudjeluju i obavještajne službe, centri i njihovi operativci  kao tobožnji aktivisti. Protivno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i Zakonu o ustanovama tj. protuzakonito osnovan je kao prikriveni politički projekt  Institut za ekološku politiku, jer naziv „institut“ može imati samo znanstvena ustanova a to taj „Institut“ nikada nije bio! Navodno je bio udruga civilnog društva a stvarno parapolitička a zatim i politička platforma s točno određenim planom, programom i političkim ciljem. No, taj politički cilj unatoč izdašnoj financijskoj potpori domaćih i inozemnih mentora, sponzora i nalogodavaca teško da bi  mogao biti ostvaren i bez dodatne infrastrukturne, te poglavito programirane, koordinirane i sinkronizirane propagandne potpore medija političke oligarhije odnosno mejnstrim medija. Trebalo je provesti masovno psihološku kampanju manipulacija, indoktrinacija, spinova, fake newsova i „pranja mozgova“ s ciljem da se javnost i birače uvjeri da su udruge i inicijative civilnog društva  iz kojih je potekla i politička platforma Možemo! (globalistička kopija španjolskog “Podemosa“); ideološki, politički, socijalno i kulturološki nešto sasvim drugo, drugačije, suprotno i suprotstavljeno tipu i modelu vlasti kojeg i kakvog je uz prikrivenu potporu vrha političke oligarhije kreirao i provodio Milan Bandić!  Da su oni suprotno od njega i njegove političke, društvene i kulturne  strategije i prakse; aktivisti za socijalnu pravdu i protiv kapitalizma, korupcije, klijentelizma i nepotizma; za društvenu ravnopravnost te zaštitu i promicanje prava manjina, ekološki održivi razvoj, protiv klimatskih promjena, zaštitu prirode i tako dalje.     

Zašto je bila potrebna ta i tako agresivna masovno psihološka propagandna akcija i manipulacija dirigiranih medija usmjerena poglavito na birače? Zato da bi se kolektivne negativne emocije, latentna agresija i društveni otpor usmjereni prema Milanu Bandiću kao personifikaciji te i takve antisocijalne i nehumane politike; transformirali u pozitivan psihološki, emocionalni, društveni i politički stav i potporu birača političkom programu platforme Možemo! na izborima! Što u demokratskoj državi a to znači da ima legitimnu vladu i vlast a ne da u njoj „iz sjene“ protuustavno vlada vrh političke oligarhije, ne bi bilo moguće provesti jer bi postojali pluralizam i sloboda medija i tako agresivno manipulativnu i antidemokratsku izbornu kampanju ne bi bilo moguće provesti. No, u polu demokratskoj državi kao što je to Hrvatska, na polu demokratskim i polu slobodnim izborima, antidemokratski izbornoj promidžbi i kampanji mejnstrim medija te manipulacijama agencija za ispitivanje javnog mnijenja; to je političko i društveno nasilje ali na „soft“ totalitarni način zakrabuljeno bilo moguće provesti!

Samo je naivnim i nedostatno upućenim proturječno i paradoksalno da kapitalistička politička i financijska oligarhija dovodi na vlast stranku, koja joj je nominalno politički i programski suprotstavljena i „neprijateljska“. No za tehnologe vlasti političke oligarhije to je samo jedna od mnogih „pokaznih vježbi“ izbornog inženjeringa kako se ne samo varaju birači i izigravaju demokratski izbori i demokracija, nego i kako se za oligarhijine potrebe i interese upotrebljavaju i manipuliraju i političke stranke. Jer, premda to velika većina „običnih“ članova Možemo! te njihovi birači i ne slute, apsolutno ništa iz njihovog izbornog programa te ideološke i političke agende ne će moći biti provedeno ako nije podudarno i korisno interesima političke i financijske oligarhije koja ih je i dovela na vlast! I koja će ih jednog dana kada im u drugim i drugačijim političkim društvenim i ekonomskim okolnostima više ne budu trebali, jednako „demokratski“ odnosno izbornim inženjeringom i medijskim manipulacijama kao što ih je dovela na vlast – i skinuti s vlasti!

Umjesto festivala – maskenbal demokracije

Joseph de Maistre (1753.-1821.) i Karl Marx (1818.-1883.) autori su poznate krilatice: „Svaki narod ima onakvu političku vlast kakvu zaslužuje“. Što je i bilo točno u XIX. i do nekih godina XX.  stoljeća, dok javna glasila općenito a poglavito televizija i društvene mreže nisu dobili takvu informativnu (sve)moć i utjecaj na javnost i birače kakve imaju danas. Pa se u tom kontekstu može utemeljeno ustvrditi da narod i to naročito u polu demokratskim državama  sa semi kompetetivnim izbornim sustavom,  neravnopravnim uvjetima u kampanji i izbornom procesu za vlast i stvarnu opoziciju, polu demokratskim i poluslobodnim izborima i bez pluralizma i slobode medija kao što je to Hrvatska; ima vlast koju i kakvu mu na formalno demokratskim izborima nametne politička i financijska oligarhija, te njezini think tankovi, dirigirani mediji i agencije za ispitivanje javnog mnijenja, društvene mreže, trolovi, centri moći te obavještajne službe i paraobavještajno podzemlje!       

Umjesto festivala demokracije na djelu je prijevara birača lažnim nezavisnim listama i kandidatima koji su prikriveni kadrovi političke oligarhije koja im tajno izbornu kampanju i financira, kao i istim takvim formalno opozicijskim listama i kandidatima kojima su uloga i cilj rasipanje glasova birača stvarne opozicije. U državi nekonsolidirane demokracije izbori mogu biti te stvarno i jesu samo i jedino farsa i maskenbal, u kojem se lažni nezavisni i opozicijski kandidati međusobno razlikuju samo po režiranoj mimikriji, krinkama i obrazinama. Umjesto demokratskog političkog i izbornog procesa, provedena je lažna karnevalizacija!

                                                                                                                                        Lovel Franić/Hrvatsko nebo