Naš najveći neprijatelj nisu ‘bivši’ velikosrbi, Jugoslaveni i momentalno popularni sorošovci već zapanjujuća politička nepismenost

Nakon veličanstvene Oluje i pobjede nad daleko nadmoćnijim velikosrpskim agresorom pred kraj ljeta 1995. velika većina Hrvata vjerovala je čvrsto da će Hrvatska ubrzano krenuti u bolju budućnost. U to vrijeme velikog nacionalnog zanosa i oduševljenja postojala je razumna nada kako će, oslobođena velikosrpskog zuluma i balkanske tamnice, Lijepa naša konačno krenuti na put europski uređene i uspješne države. Privlačne za život i poslovanje.

Ali je isto tako, kod onih razboritijih, postojala i pritajena sumnja da se snažno umrežena jugoudbaška i velikosrpska elita koja je za dugih 45 godina imala apsolutnu vlast u Hrvatskoj i od toga živjela kao bubreg u loju, neće tako lako odreći svoje moći i privilegija.

Ta se sumnja pokazala opravdanom jer je upravo ta ‘bivša’ duboka država ostala veliki kamen spoticanja hrvatskom narodu na putu u bolju budućnost. Tako da su mnogi Hrvati još uvijek rastrgani između razumne nade u bolje sutra i pritajenog straha od povratka u balkansku prošlost.

U početku nam je bilo najvažnije da smo se nakon povijesne pobjede u Domovinskom ratu istrgli iz osvajačko-pljačkaške velikosrpske političke i kulturne orbite. Barem smo tako mislili u Tuđmanovo vrijeme, kada je Hrvatska bila pomirena sa svojom prošlošću i budućnošću i kada su njome vladali Bog i Hrvati. No, nakon njegove smrti i povratka na vlast ‘bivših’ Jugoslavena sve bivše nevolje i problemi vratili su nam se u još mizernijem obliku.

Tragikomični balkanski cirkus

Nikada u Hrvatskoj nije bilo toliko jugo-velikosrpskog osvetničkog bijesa, međuhrvatskih svađa i podjela, balkanskog primitivizma, medijskog zaglupljivanja, srpskog turbofolka, navijačkih ‘incidenata’, jeftinog oportunizma i političke nezrelosti kao od 2000-te do danas. Očito, najobilniji sadržaj hrvatske političko-društvene scene od tada do danas postao je tragikomični balkanski cirkus. Tko je pred kraj te čarobne 1995. mogao pomisliti da će političko-društvena zbilja u novostvorenoj hrvatskoj državi s vremenom postati ista, ako ne i gora nego u bivšoj Jugoslaviji?

Čovjek se zaista šokira kada vidi kako sve više postajemo robovi bivšeg načina mišljenja i ponašanja. S kolikom nepomirljivom strašću i danas vodimo virtualne ‘antifašističko-fašističke’ ratove iz prošlog stoljeća. Koliko djetinjaste Jugo i NDH nostalgije dolazi od ljudi koji nemaju i ne žele imati nikakvu odgovornost za posljedice koje to može izazvati. Kako opasne tendencije koje s jedne strane vuku bivšem jugoudbaškom totalitarizmu, a s druge sebeljubljem vođenom populizmu i hedonizmu sve više jačaju u današnjoj Hrvatskoj.

Nevjerojatno koliko sve one noćne more koje su mučile Starčevića, Matoša, Radića, Brunu Bušića i mnoge druge hrvatske rodoljube koji su bili rastrgani između neizmjerne ljubavi za svoj narod i svijesti o njegovoj političkoj naivnosti i nezrelosti, još uvijek muče razborite Hrvate.

Cilj je hrvatska država

Vidite kako su i danas izbori u Hrvatskoj očito utaočeni u vješto dizajniranu paukovu mrežu udbaških smicalica i predizbornih medijskih manipulacija kojima hrvatski narod nije dorastao i koji ga navode da ili ne izlazi na izbore ili glasuje za one koji u Hrvatskoj ponovo stvaraju ‘bivšu’ društvenu klimu u kojoj ne možeš dobiti posao ili uspjeti ako nisi s njima povezan ili im podoban. Čime se automatski stvara prepreka i marginalizira svakog tko želi promjene i iskorak iz takvog stanja.

Nema dakle nikakve sumnje da su nam od 2000-te vješto podmetnute ‘bivše’ podjele i jugoudbaške ‘igre’ bez granica sponzorirane izvana razorili domoljubnu vlast i institucije. Sad im je cilj hrvatska država.

Kako ne bi pomislili da je ovo nekakvo pretjerivanje pogledajte koliko se u tom pravcu do danas odmaklo. Koliko se učinilo da se s tog puta sklone svi oni koji su htjeli drugačiju i uspješniju Hrvatsku. Ili su je pokušali napraviti takvom. Od Tuđmana i hrvatskih branitelja, povratnika iz iseljeništva i stranih investitora, uspješnih firmi i gospodarstvenika, preko marša kroz institucije do micanja Karamarka, Tihomira Oreškovića, gospođe Grabar-Kitarović. …

Hrvatska je na taj način ponovo dovedena pod komandu i kontrolu iskusnih starih jugoudbaša i velikosrba, koji uz pomoć ‘hrvatskih’ mainstream medija, ‘bivšeg’ obavještajnog aparata s centrom u Beogradu i stranih sponzora vješto truju i trgaju na sitno zdravo domoljubno i biračko tkivo. Što je još gore, sjetite se koliko su tkz. turbo Hrvati, ubačeni na političku scenu, u medije i društvene mreže, kao krtice ili korisne budale, svjesno ili nesvjesno, svejedno doprinijeli tome.

Vidite do čega je to dovelo? Do toga da trenutna hrvatska vlast ovisi i održava se tankom većinom i voljom ucjenjivačkih zastupnika srpske nacionalne manjine. Do jednog Milanovića na čelu današnje hrvatske države. Do toga da će gotovo sigurno nakon ovih lokalnih izbora, odnarođena i izčašena Soroševa lijevoliberalna ljevica, uz pomoć nepomirljivo razmrvljene hrvatske desnice, preuzeti vlast u Zagrebu. Onda će na red doći Sabor i uz ovakvog trenutnog predsjednika čitav politički sustav mogao bi se paralizirati i početi raspadati. Upravo to je put na koji nas ‘bivši’ jugoudbaši, njihovi vanjski gazde i sponzori navode.

Natrag u ‘Našu Regiju’

Zahvaljujući dakle najviše nevidljivim ‘bivšim’ vladarima koji u sjeni iza zavjese drže u rukama i vuku sve konce na hrvatskoj političko-društvenoj sceni, ali još više političkoj nezrelosti i lijenosti većine hrvatskog naroda, koji ili ne izlazi na izbore ili naivno nasjeda na njihove predizborne smicalice, Hrvatska sve više zaostaje za uređenim zemljama europske zajednice i lagano klizi natrag u močvaru ‘Naše Regije’.

Svi pokazatelji dakle ukazuju da je Hrvatska u velikom problemu. Dok se hrvatski domoljubno desni rogovi u vreći sve žešće međusobno sudaraju i trgaju na sve sitnije komadiće, dotle monolitni jugonostalgično-soroševski blok uspješno odrađuje postavljene zadatke. Sve ostalo svelo se na jalovo tapkanje u mjestu i čekanje da netko drugi sa strane ili odozgo dođe srediti stvari koje bi sam hrvatski narod trebao sređivati izborom sposobnih i dokazano odanih domoljuba za svoje predstavnike.

Ono što su hrvatski birači uradili na parlamentarnim i predsjedničkim izborima nakon Tuđmanove smrti, kada su se 2000-te godine dali naivno izigrati obećanjima ‘bivših’ Jugoslavena i vratiti ih ponovo na vlast je neoprostivo. To je crta koja se jednostavno nije smjela prijeći. Njihov povratak bio je razorni udarac za mladu hrvatsku državu i demokraciju.

Ponovo su u život običnih ljudi vraćeni šokovi i traume. Ponovo je sve postalo nesigurno, rastrgano i u neredu. Nakon toga gledamo kako se politička scena u Hrvatskoj pretvara u već viđeni jugobalkanski cirkus, a država polako, kroz kontrolirani kaos, slabi i odumire.

Zapanjujuća politička nepismenost

Što je to za ime Boga, osim naivnosti i političke nezrelosti, mogao biti razlog da im je pobožni hrvatski puk dao tada i još uvijek daje glas na izborima? Na osnovu čega je mislio i misli da ‘bivši’ Jugoslaveni i njihovi u istom duhu odgojeni potomci, mogu i žele u današnjoj Hrvatskoj stvari mijenjati na bolje?

Ako bivšu Jugoslaviju, koju su voljeli, nisu mogli napraviti boljom i sačuvati je, kako onda mogu današnju samostalnu Hrvatsku, koju nisu željeli? Po istoj logici ako je dakle vlast bivših jugoudbaša vodila bivšu Jugoslaviju u katastrofu, zar njihov povratak na vlast ne vodi i današnju Hrvatsku u katastrofu? Zar nije bila katastrofa za hrvatski narod izabrati Mesića, Josipovića i Milanovića da kao predsjednici predstavljaju slobodnu i samostalnu hrvatsku državu kada su na toj funkciji razvidno pokazali da osim svoje prošlosti oni ne mogu niti znaju nikog drugog predstavljati?

Uzmimo za primjer izbor i ponašanje trenutnog predsjednika Zorana Milanovića. Svatko tko je barem površno pratio njegovu dosadašnju političku karijeru zna da je on kao političar vrijedan nulte pozornosti i poštovanja hrvatskih birača. Prije svega zbog bizarnih i krajnje uvredljivih izjava i ponašanja kojima je ponižavao i sramotio hrvatski narod i državu. Zbog jednostavne činjenice da je dokazani antitalent za hrvatsku politiku i totalni antitalent za politiku uopće. Patetični lakrdijaš koji uništi sve čega se dotakne.

Ali i kao takav on je uspio pobijediti na parlamentarnim izborima 2011-te i nakon lako predvidljivog kaosa koji je kao premijer izazvao u politici i gospodarstvu, stalnog rata s braniteljima, goleme štete i vanjskog duga koje je u svom mandatu ostavio hrvatskom narodu – taj ga je isti narod, voljom većine izašle na izbore, prošle godine opet izabrao, ovaj put na funkciju predsjednika!?

Potpuno ignorirajući činjenicu da je Milanović toliko očito, toliko dokazano štetan i nesposoban za hrvatsku politiku da bi i 10 % glasova za njega na proteklim predsjedničkim izborima trebao biti masivni skandal i poziv na uzbunu.

Isti je slučaj bio s izborom Mesića i Josipovića na tu funkciju. Što nam jasno ukazuje da je hrvatski problem puno dublji i veći iznutra nego se to na prvi pogled čini. Drugim riječima to znači da naš najveći neprijatelj nisu ‘bivši’ velikosrbi, Jugoslaveni i momentalno popularni sorošovci već zapanjujuća politička nepismenost, laka zavodljivost i lijenost većine hrvatskog naroda koji ne izlaskom na izbore ili svojim glasovima omogućuje dolazak na vlast za njega štetnih političara ili stranaka. A ako slučajno i izabere one koji su njemu dobri, onima kojima smetaju, dovedu ga u sumnju i ubrzo nahuškanju da ih počne nemilosrdno rušiti.

Vidite, ako smo mi Hrvati, Bogu i domovini vjeran narod, kako smo mogli na prošlim predsjedničkim izborima srušiti jednu divnu, iznimno sposobnu i u cijelom svijetu cijenjenu predsjednicu koja je bila uzorna predstavnica baš tih identitetskih vrijednosti koje volimo isticati? Koja nas je zaista svim srcem voljela, međusobno zbližavala, grlila, bodrila, i kao lavica se borila za naš ugled i uspjeh gdje god se pojavila. Kao smo mogli sebi dopustiti da budemo godinama huškani protiv nje i konačno nahuškani umjesto nje na najvišu funkciju u državi izaberemo jednog bezbožnog, dezorijentiranog, postjugoslavenskog klauna koji predstavlja samog sebe i misli da je posao predsjednika izazivati svađe i podjele u hrvatskom društvu.

Možemo li dakle i iz tog primjera jasno razabrati da smo najveći neprijatelji mi sami sebi.

Hoće li budućnost pokopati prošlost ili će prošlost pokopati budućnost?

Tolika politička nepismenost i naivno nasjedanje na podmetnute predizborne podvale i smicalice velikog broja hrvatskih birača kao i nezainteresiranost još većeg broja da uopće izađe na izbore, neshvatljiva je zdravom razumu. Kada se uzme u obzir koliko je krvava i mukotrpna bila stoljetna borba našeg naroda da se dođe do današnje hrvatske države. Zašto danas kada smo došli svome cilju još uvijek ne shvaćamo kolike nam mogućnosti demokratsko glasovanje pruža za njeno jačanje i opstanak.

Glasovati i ohrabrivati druge da glasuju je jedina vakcina za današnje stanje u Hrvatskoj. Za pokretanja stvari na bolje. Izborom na vlast domoljuba za koje smo sigurni da će skrbiti za Hrvatsku i njen prosperitet, a ne onih koji siju svađe, podjele i izopačenost u hrvatsko društvo jednostavno se mora podvući crta između današnje slobode i planirane buduće okupacije.

I bez obzira koliko nas sotonski primamljivo i vješto zavodili profesionalni manipulatori i ‘hrvatski’ mediji, ta se crta u današnjoj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj ne smije prijeći. One koji bi najljepšem trgu u Zagrebu ponovo vratili ime najvećeg zločinca nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti i one koji bi Hrvatsku ponovo vratili u nekakvu regionalnu zajednicu sa Srbijom, nužno je izbornom lustracijom učiniti minornim i nevažnim u odlučivanju o budućnosti Hrvata. Prije nego bude prekasno.

Hrvati se moraju jednom zauvijek otresti jugoslavenstva i balkanskog mentaliteta ako žele spasiti svoj narod i državu. Dakle, ključno pitanje koje se današnjoj Hrvatskoj nameće je – Hoće li joj budućnost pokopati prošlost ili će joj prošlost pokopati budućnost?

To je prvo i pravo pitanje koje sebi mora postaviti i u svojoj glavi riješiti svaki Hrvat prije nego zaokruži ime kandidata na svim izborima pa tako i u drugom krugu ovih lokalnih. Poglavito u glavnom gradu Zagrebu.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo