Šiljo: Milanović i Plenković: „Obadva, obadva!…. Oba su pala!“

Stanje je takvo da Plenković ne može smijeniti Milanovića, a ni Milanović ne može smijeniti Plenkovića. Obojica sramote položaje na kojima jesu i nanose golemu štetu dostojanstvu državnih institucija. Obojica – jedan više, drugi manje izričito – vrijeđaju vrjednote, osjećaje i ukuse mnogih hrvatskih državljana. Preziru krjeposti i ponašaju se suprotno prisezi. Ignoriraju i obveze prema redu, vrlini, pristojnosti, decentnosti i ljudskosti. Sramote vlastite birače. Sramote državu. Plaćeni su od naroda da rješavaju probleme naroda, a ne da narod opterećuju sobom kao nerješivim (državnim) problemom. Oni su izraz bijede i sramotne ogoljenosti ukupne hrvatske politike. Oni su vrhunac profanacije najviših državnih dužnosti, koja je započela s Mesićem g. 2000., nastavila se sa Sanaderom, a kulminira sada s ovom dvojicom. Jedino je rješenje – ne smjenjivanje, nego trenutno i bezuvjetno davanje ostavki. Masovno zahtijevanje ostavki. Jedini sretan rasplet – kao pretpostavka čega bitno boljega – moći će se dogoditi kada narod mogne složno uskliknuti: „Obadva, obadva!…. Oba su pala!“ Moralno gledano: već i jesu „pala“. – „Obadva!“

Doktor Andrija Hebrang s pravom je danas upozorio na koliko su nedopustivo nisku razinu javne komunikacije spali vodeći dužnosnici hrvatske države. I to, tjednima, dva najviša: predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Ovih dana na njihov je prljavi teren u kupaćim gaćicama istrčao i treći, predsjednik Hrvatskog sabora. Učinio je to nakon što ga je nećak njegova punca prozvao zbog njegovih slabašnih mišića. Mislio je na hrabrost, snagu i vlastito ’ja’ u politici. No Sanader-Kosor-Karamarko-Plenkovićev držač svijeće, vjerni lakaj svakog novog hadezeovskog „gazde“, očito nema to što nema. Grubu poruku razumio je doslovno, pa je na mrežu postavio sebe u kupaćim gaćicama kako bi se vidjelo da ima, nekakve, „mišiće“. Time je i sam dao nemjerljiv doprinos ovom dosad neviđenu razaranju dostojanstva najviših državnih dužnosnika i najviših institucija koje oni otjelovljuju, s jakim mišicama i drugim atributima ili bez njih, sasvim svejedno. Nemjerljiv je sve to skupa doprinos ilustriranju hrvatske političke, i ne samo političke, golotinje. Koju se kastrirana politička javnost i najveći dio opozicije ne usudi ni konstatirati.

„Car je gol!“

„Car je gol!“ Sada to može vidjeti i to reći i najmanje dijete, posve nevično politici i javnim poslima. Oni koji nisu djeca, a imaju u sebi onog staronormalnog osjećaja, snebivaju se gledajući i slušajući posredstvom naših „informativnih“ medija što se to pred njihovim očima događa. Posredstvom medija koji ne propuštaju ništa trivijalno i sramotno i „senzacionalno“ prenijeti i prikazati, nego upravo iskazima najniže vrste daju i inače vrhunski (politički) publicitet. U ozbiljnim zemljama, u ozbiljnim vremenima – a tko smije ustvrditi da ne živimo u vrlo ozbiljnim, zahtjevnim, rizičnim i nepredvidivim vremenima? – mediji selektiraju važno od nevažnoga, a pridržavaju se i određene „etikete“, tj. bontona. S jedne strane zato da bi svijest javnosti zadržali na koliko-toliko ozbiljnoj i odgovornoj razini kad je riječ nacionalnim i svjetskim zbivanjima i temama, a s druge strane zato da ne bi dopustili ulazak u javni prostor svemu i svačemu: trivijalnomu, niskomu, sramotnomu, neozbiljnomu, nedostojnomu, nevrijednomu. U novije doba mediji su se pak specijalizirali za „trash“ – jednu od engleskih inačica za smeće. 

„S kim si, takav si“, kaže narodna uzrečica. Koju bismo mogli i malčice proširiti pa reći: „Čime se svakodnevno baviš, postaješ i sam takav.“ Time se ne kaže da mediji čine to što čine zato što žele hrvatsku javnost i narod učiniti jednako trivijalnima i jednako redikuloznima kao što su spomenuta trojica. Ali se i ne tvrdi da nije tako, ne tvrdi se da i mediji odnosno njihovi novinari, urednici i „gazde“ (odakle sve dolaze, recimo mi, bre!) ne sudjeluju i hotimice i planski u tom faktičnom pretvaranju Hrvatske u zemlju zatrovanu prijezira vrijednim „trashom“, od vrhova pa naniže i našire. Analizira li se ponašanje raznih medija unatrag 30 godina samostalne Hrvatske, vidjet će se vrlo izražena sklonost traženju ili izmišljanju svake moguće prljavštine koju će se izvući i uzdignuti u prvi plan, tutnuti ju širokoj publici. Onako kao što ljudi nekoć (dok psi još ne postadoše „kućni ljubimci“ sa zaštićenim „ljudskim“ pravima) bacahu kosti s kojih je se oderalo i oglodalo meso psima da ih glođu. Svakako i ta usporedba zaslužuje razmišljanje i razradbu. Vrlo kratku. U njoj bi trebalo utvrditi troje: Tko je proždro meso i oglodao kosti, tko publici umjesto čega drugoga baca upravo te oglodane kosti da ju ona poput psa nastavi glodati i zašto to čini. Ni pas se naime na može najesti već svojski oglodanim kostima; o narodu da i ne govorimo.

Primitivizam, prostačenje, barbarstvo, vandalizam, huljenje, opscenost…

No mediji su samo ’mediji’ – posrednici između žderača javnoga mesa i popsećene javnosti. Ponose se, kao, svojom „neovisnošću“, polažu pravo na odabir onoga što će prenositi i o čemu će pisati. A i zna se da (iz „komercijalnih razloga“) „moraju“ plivati u danom miljeu – bilo to bistro jezero ili smrdljiva kloaka. U postmodernizmu sve prolazi (anything goes). Pa ako se voda u kojem mediji plivaju pretvara u smrdljivu kloaku, tada i oni o njoj informiraju svoje gledatelje i slušatelje i čitatelje kao što bi ih informirali da je riječ o labuđem jezeru. Temeljni problem nisu, naravno, mediji. Temeljni je problem milje u kojem svi skupa plivamo. Iako bi, razumije se, mediji morali i mogli i sami pokazati da osim gnjuriti po svemu znaju, pri izranjanju, na površinu iznositi ono što je ljepše i vrjednije, a ne (samo) ono što je prljavije i nevrjednije. 

Dužnosničke ružne svađe i njihova međusobna „kočijaška“ vrijeđanja ogoljuju njih same – pokazuju kakvi su zapravo. Onima koji išta znaju o kulturi i umjetnosti znano je da još od antičke Grčke postoje u umjetnosti različiti stilovi: visoki, srednji i niski. Visoki priliči kraljevima, junacima, svećenicima, filozofima, pjesnicima… Srednji priliči – srednjem sloju, pristojnim i obrazovanim građanima, posjednicima, trgovcima na veliko, brodovlasnicima, učiteljima i takvima. Niski priliči neukoj i bijednoj ’svjetini’, koja tragediju ili ozbiljnu dramu ne bi ni razumjela niti u njoj što vrijedno vidjela ili doživjela. Pa pred njom (plaćeni) glumci izvode predstave niskog stila i na prostačkom jeziku neukih. Tako su nastajale i izvodile se lake komedije, burleske, vodvilji, lakrdije… Ili poslije, u renesansi, Commedia dell’arte. S Harlekinima i Pulcinelama. Gdje se nerijetko i prostači i psuje i gdje se mogu izreći sve one nepristojne riječi, rugalice, uvrjede, poštapalice i „dosjetke“ kakve ne bi priličile civiliziranim višim slojevima, pogotovu ne kraljevskim dvorovima. Riječi zbog kojih bi ondje i glava mogla odletjeti s ramena.  

Suprotnost uljuđenosti-civiliziranosti, učenosti, visokom stilu i odgovornosti sukladno normama zakona, morala i dobrih običaja zove se primitivizam, prostačenje, barbarstvo, vandalizam, huljenje, opscenost i slično. 

Tipični pripadnici „zlatne mladeži“ kasnog razdoblja jugoslavanskog komunizma; (post)titoizma.

Milanović i Plenković u svojim su se karijerama po sadržajima, načinu i stilu izražavanja najednom prometnuli iz finih i učenih ljudi u one druge. Obojica su završili „prestižni“ pravni fakultet sveučilišta u Zagrebu. Dobivali su najbolje ocjene, rektorove nagrade i slično. Plenković je dapače poslije stekao i prvi (nekoć) znanstveni stupanj – magisterij pravnih znanosti. Zatim su obojica – ne sumnjajmo: po zasluzi i vezama svojih očeva, partijaša i na druge načine suradnika i podobnika i štićenika onoga režima, osobito Plenkovićev, dok je Milanovićev prolazio i plime i oseke, padao u nemilost pa opet nailazio na milost… sve do učlanjenja u HDZ početkom 1990-ih, a uskoro i do napuštanja HDZ-a (iz „principijelnih razloga“) i mogućih povlastica koje mu je članstvo, ne samo ono, moglo i dalje omogućivati – zatim su se ergo obojica našli na Zrinjevcu, u prvom razdoblju oblikovanja diplomatske službe novopriznate hrvatske države. U Granićevu i Sanaderovu ministarstvu. U kojem se već nalazila, uz Sanadera, tek završena studentica Kolinda Grabar Kitarović, a uz kojega će se zatim naći i mladac Gordan Jandroković, i Bjanka Mustač i niz drugih poslije uzdignutih na visoke položaje u državi… sve do Davora Božinovića.

I Milanović i Plenković tipični su pripadnici „zlatne mladeži“ kasnog razdoblja jugoslavanskog komunizma; (post)titoizma. S moćnim prorežimskim očevima, oni su odgajani za „socijalističku Jugoslaviju“ i za nju su se školovali – kako bi u njoj ostvarili svoje praktički zajamčene sjajne karijere. Nezgoda je bila samo to što se za vrijeme njihova studija prava dotadašnja država (koju su mnogi smatrali „vječnom“) raspala, a komunizam bio formalno ukinut. Svoje karijere morali su stoga, nepredviđeno, ostvarivati u novostvorenoj hrvatskoj i demokratskoj i višestranačkoj državi. No snašli su se oni i tu. Uz pomoć jakog zaleđa krenulo im je – krenuo je unatoč političkom lomu njihov „karijerni razvoj“. 

Jesu li Milanović i Plenković od početka bili „projektirani“ za visoke i najviše dužnosti, to ne možemo znati (i arhivsko gradivo, koje nisu uspjeli uništiti, čuvaju u cijeloj državi kao zmija noge). No ti „zlatni mladići“ i običnu i najvišu karijeru ostvarivali su, kao „podobni“ i „pouzdani“ kadrovi, uz nedvojbenu potporu moćnih ljudi onoga staroga režima, koji su iz sjene vukli razne  konce i imali jak utjecaj i doba (uvelike prividne) vladavine „autokrata“ Tuđmana i njegova („svemoćnog“) HDZ-a. Tako su ujedno nastavili komunističku tradiciju kadrovskog pogodovanja podobnima i onima s komunističkim, titoističkim i bratstvo-jedinstvenim, „antifašističkim“ i po mogućnosti (ne uvijek nužno) protuhrvatskim pedigreom. Za razliku od onih koji nisu pripadali „zlatnoj mladeži“ ili koji su se, ako su joj i pripadali, po ljestvama društva, a osobito politike, uspinjali samo vlastitih snagama i po vlastitim kakvoćama, sposobnostima i znanjima. 

Karijera najprije u diplomaciji

I Milanović i Plenković ostvarivali su, tako, svoju karijeru najprije u diplomaciji. Oba su bila u Bruxellesu, prvi Milanović, koji je predstavljao Hrvatsku u sjedištu NATO-a, dok je Plenković, znatno poslije toga, dospio do Bruxellesa kao sjedišta EU-a, i do Pariza. (Sanader ga je pozvao odande, no ovaj nije htio biti „mali od kužine“, pa je u Parizu i ostao kao viši diplomat, nesretan što nije odmah postavljen na dovoljno visoko i važno mjesto u Zagrebu). 

Milanoviću je pak izravnu sljednicu Komunističke partije – SKH-a – SDP-a – predao „u amanet“ Račan na bolničkoj postelji. Tako se priča da je bilo. A tako je i ispalo. Eliminirao je Ljubu Jurčića kao od Račana planiranog budućega predsjednika vlade, što je uskoro i postao. On, ne Jurčić. Sve to događalo se u najboljoj maniri komunističke kadrovske sukcesije. U maniri nikada neprizante vladavine socijalističke „aristrokracije“ (kadrovske nomenklature) – tobožnjeg „biranja“ na nekakvim tamo izbornim skupštinama, a zapravo oktroiranja. Nije li i Sanader, šef SDP-u sestrinske, premda i suparničke stranke (unutar neproglašenog „Socijalističkog saveza u samostalnoj hrvatskoj državi) „oktroirao“ svoju nasljednicu. Nije li on u trenutku iznenadnog odlaska „oktroirao“ i kandidata za predsjednika države, Hebranga? Nije li deset tisuća neovlaštenih birača okupljenih na „Sabor HDZ-a“ u Ciboni to i potvrdilo „per acclamationem“ – ne pitajući ga zašto je dao ostavku i odakle mu pravo kao onaj koji je upravo dao ostavku određivati tko će biti njegov nasljednik i tko predsjednički kandidat? (Skupom je predsjedao Ivan Jarnjak, još jedan donedavni partijski sekretar; on je znao „kako se to radi“.)

S Plenkovićem išlo je to sve ponešto drukčije. On nije bio stranački čovjek, bio je samo „profesionalac“ (formalno čovjek bez političkih i ideoloških „svojstava“, tj. bez takvih osobina) sve dok u razdoblju vladavine Jadranke Kosor, još jedne bivše partijašice, nije g. 2011. ušao u članstvo HDZ-a. Ostavivši rasplakanu prijateljicu-mamicu, tešku liberalku i jugoslavensku nostalgičarku, Vesnu Pusić, koja je tada izjavila kako je s njime imala drukčije planove. Ona je s njime imala drukčije planove, i šokirala se je kada je on umjesto da je ostao samo „profesionalac“, ili ušao u HNS, postao član „odurnog“ HDZ-a. Vesnica tada, očito, nije bila upućena u sva znanja.

Nagli uspon u političkoj karijeri

Već na proljeće 2013. izabran je kao kandidat HDZ-a na kratkotrajni mandat zastupnika u Europskom parlamentu, s 37.546 preferencijalnih glasova (15,41%). (Tako naime glasuju „Tuđmanovi“ hadezeovci!) Već u svibnju 2014., na redovnim izborima za Europski parlament, opet je izabran za zastupnika. Dapače, bio je prvi na koalicijskoj listi HDZ-a i partnera – koja je osvojila uvjerljivih 41,5% glasova te osvojila šest (od 11) mandata. Na čelu HDZ-a tada je stajao Tomislav Karamarko, koji je to tako i aranžirao. I ne sluteći, zacijelo, što time čini. Misleći, valjda, da je Vladimira Šeksa učinio u stranci i državi nebitnim. (Ha-ha. Ma nije, gospodine bivši, Šeks samo – Šeks! On je mnogo više od samoga sebe. I trajniji od svih predsjednika HDZ-a. Sve dok ga Bog na ovoj zemlji poživi. Ili dok komu drugomu ne preda ključeve političkog kadroviranja u „kraljevstvu zemaljskom“. Nadživjet će on i mnogo mlađeg Plenkovića, bude li ga i dalje pratila „sreća“!)

Boravak u Bruxellesu Plenkoviću i onima koji su kovali urotu protiv „desničarskog“ kursa Karamarkova, a i Brkićeva i Kovačeva i Bušićkina HDZ-a (sve, pa i prave, razloge valjda ćemo jednom doznati) poslužio je „ljudima iz sjene“ i njemu osobno da priprave teren, da vuku neke javnosti još nepoznate poteze i konce, da dovedu Karamarka do gubitka potpore od Mosta i od vlastita odabranika Oreškovića, do obaranja vlastite vlade i do posljedično njegove (pod jakim pritiscima) ostavke. Kako bi već u srpnju 2016. Plenković mogao biti izabran za šefa „stožerne stranke“, a na općim izborima te jeseni postati i predsjednikom vlade. I time potvrditi kako je HDZ uspio spriječiti grozni tandem Milanović-Pusić da opet zauzme prva mjesta u Banskim dvorima. A godine 2020. uspio je, nakon još jednih izbora, iznova dobiti mandat te nastaviti voditi vladu u smjeru koji mu je zadan. 

Od koga mu je smjer kojim ide bio zadan? Od onih domaćih koji su ga za to mjesto pripravili i na to mjesto „pogurali“, a i od onih europskih koji su ga poduprli i koji će mu, ako se što nepredviđeno ne dogodi, a on dobro obavi sve „domaće zadaće“ u okviru hrvatsko-srpsko-manjinske vlade (iako nije više „zlatni mladić“), omogućiti nešto još više od predsjednika vlade tamo neke „balkansko-europske“ zemljice čudnih navika, sklonosti, ljudi i običaja.

Milanović – SDP-ov čovjek za vođenje najlošije vlade u hrvatskoj državi

Milanović pak prvo je postao predsjednikom Vlade, 2011., po općem mišljenju najlošije vlade u povijesti hrvatske države. Zato što je bila toliko loša, zato su stranke koje su ju formirale i izgubile većinu na izborima. I zato je Karamarkov HDZ razmjerno uspio. Da bi umjesto Milanovića vodstvo kormilo izvršne vlasti preuzeo njegov bivši kolega sa Zrinjevca. Koji se poslije isteka mandata i odlaska s mjesta predsjednika stranke odmaknuo od SDP-a i bavio se nekim (dubioznim) „biznisom“. Sve dok nije u jednom trenutku izronio kao predsjednički kandidat tog istog SDP-a, stranke s kojom se prethodno faktički razišao. Sve se može kad se hoće (kad to neki drugi  hoće)! Pak se može i predsjednika najgore vlade kandidirati (putem medija, najprije, nota bene: kao i KGK), može ga i na njega ljutito vodstvo SDP-a prigrliti i može ga zaboravni ili većinski očito nehrvatski dio hrvatskog naroda izborima izabrati za predsjednika Hrvatske. „Nema da nema!“

Čudna zemlja čudnih predizbora, izbora i ostaloga

U ovoj neobično čudnoj zemlji čudnih predizbora, izbora i ostaloga, takvo što moguće je. Moguće je da nevidljive sile nametnu Karamarku dužnosnicu NATO-a za predsjedničku kandidatkinju, i da ona doista i postane predsjednicom države, unatoč nimalo nepodcjenjivom (a pritom  na takvo mjesto posve „zalutalom“ Josipoviću). Mogućim se pokazalo i to da umjesto nje opet neke nevidljive sile na to mjesto, unatoč šefu SDP-a Bernardiću, Milanovićevu smrtnom neprijatelju, ustoliče upravo Milanovića, tog bivšeg hrvatskog diplomata pri NATO-u, bivšeg šefa SDP-a, Račanova predsmrtnog odabranika i bivšeg predsjednika najneuspjelije vlade. Države se i sustavi i stranke mijenjaju, no kadrovska politika pokazuje, očito, nepokolebljivi kontinuitet. I sasvim je svejedno, ako je tko za što „predodređen“, tko je predsjednik pobjednikove stranke, kako se ta stranka zove, kakav program zastupa i na koga se ili što poziva.

I Milanović i Plenković pokazatelj su perfidnosti

I Milanović i Plenković pokazatelj su perfidnosti s kojom se komunističko kadroviranje iz prošlog sustava protegnulo i na ovo stoljeće. Oni su živi dokazi da je tako. Iako su išli donekle različitim putanjama, obje te „krivulje života“, oba ta karijerna uspona nedvojbeno su bila unaprijed zacrtana. Iz nevidljivog stožera. Iz sjene koja vlada onim što je na svjetlu, što je vidljivo. 

Nevolja je pak počela kada su se te dvije putanje sudarile. Kada su udarili jedan na drugoga. Što zacijelo nije bilo u planu onih koji su ih uzdignuli na najviša mjesta (a i Plenković je  kumovao tomu da Milanović postane to što je lani postao!). Sada se oni poput dvaju crvenih kozoroga bodu na brvnu, nijedan ne popušta, a ni partijsko ni stranačko ni neoudbaško „uredovanje“ tu ne može ništa učiniti. Zašto? Zato što smo umjesto klasične „političke“ dobili klasičnu „psihološku“ situaciju. Situaciju u kojoj i jedan i drugi kao da posežu za onim srpsko-šovinističkim protuhrvatskim sloganom: „Do istrage [istrjebljenja] naše ili vaše!“

I Milanović i Plenković pokazuju da je sva njihova obrazovanost, kultiviranost, diplomatičnost, tolerantnost, inkluzivnost, liberalnost, demokratičnost, europejstvo i ostalo bilo samo blistav premaz preko sasvim drukčijih „materijala“ od kojih su načinjeni. Oni u sebi, jednostavno rečeno, nisu kultivirani. A nisu ni humanizirani. Kamoli da su donekle i kristijanizirani. Ljudska je narav slaba i grješna, to znamo oduvijek, no znamo i za vječiti boj protiv onoga lošega u čovjekovoj naravi. No njih dvojica za tu slabost i otpor ljudske naravi, za (kantovski) kategorički imperativ ljudske duše, za obvezu etičkoga ili religioznoga reda očito ne znaju. (Sada je u pomoć Plenkoviću priskočio i vječiti prilagođivač, oportunist, adlatus, ulizica svim „gazdama“ i, poput njih obojice, veliki prgavac i ujedno pritajeni oholica i – dosad! – uspješni sebeljubac Jandroković.) Nisu to imali od koga naučiti. Ni od roditelja, ni u dijalektičko-materijalističkim školama, ni na socijalističkom pravnom fakultetu, ni u (dominantno) neojugoslavenskom ili oportunističkom Ministarstvu vanjskih (i europskih, dapače) poslova, ni u Vladi, ni u njihovim neokumunistički (s kultom vođe) profiliranim i razbojnički dokazanim strankama, ni od ovih bijednih postsocijalističko-propagandnih medija, a ni od dekadentnih europejaca i ostalih kakve susreću hodajući pod crvenim tepisima velikih metropola i međunarodnih organizacija. U doba pandemije „liberalne demokracije“, globalizacije, de-nacionalizacije i (pandemijskih i newresetskih) novonormalnih „zajedničkih vrijednosti“ – rastakanja tradicija, vrijednosti, obitelji, vjere, ćudoređa i svakog klasičnog reda i poretka. Osim što, naravno, ono nešto dobra kojeg na europskom i američkom zapadu još uvijek donekle ima oni nisu u stanju ni primijetiti, a kamoli se njime oplemeniti.

Obojica su personalno nedostojni svojih položaja, nepopravljivi i izrazito štetni

To što hrvatskom narodu i državi i njezinim institucijama čine Milanović i Plenković, s pridruženim članom trija Jandrokovićem, jest kombinacija triju metastaziralih karcinoma: pogansko-naravne sirovosti, komunističko-jugoslavenske autoritarnosti i zapadnjačko-dekadentne postmodernosti (ili frljićevske sebi-svedopustivosti). Oni se mogu i fizički „poklati“, ili jedan drugog do iznemoglosti riječima „ubijati“, ili će ih sufleri i „gazde“ ipak uvjeriti da međusobne odnose ipak moraju nekako zagladiti. No time se taj kadrovski problem ne može riješiti, a još manje zacijeliti i učiniti nepostojećim i za naciju prevladavnim. Nego se mora konstatirati: obojica su personalno nedostojni svojih položaja, nepopravljivi i izrazito štetni za „ovu državu“ (kako je običavao govoriti učitelj ili autoritet njih obojice: ubogo neuki i zaostali, ali karijerno vrlo spretni, iako donekle dobroćudni i „bezazleni“, ali svakako iz hrvatskih i zapadno-religioznih i humanističkih tradicija „iskorijenjeni“, komunistički te postkomunistički „aparatčik“ Ivica Račan). Obojica „zaslužuju“ jedino to da – „odu“.

Stanje je takvo da Plenković ne može smijeniti Milanovića, a ni Milanović ne može smijeniti Plenkovića. Obojica sramote položaje na kojima jesu i nanose golemu štetu dostojanstvu državnih institucija. Obojica – jedan više, drugi manje izričito – vrijeđaju vrjednote, osjećaje i ukuse mnogih hrvatskih državljana. Preziru krjeposti i ponašaju se suprotno prisezi. Ignoriraju i obveze prema redu, vrlini, pristojnosti, decentnosti i ljudskosti. Sramote vlastite birače. Sramote državu. Plaćeni su od naroda da rješavaju probleme naroda, a ne da narod opterećuju sobom kao nerješivim (državnim) problemom. Oni su izraz bijede i sramotne ogoljenosti ukupne hrvatske politike. Oni su vrhunac profanacije najviših državnih dužnosti, koja je započela s Mesićem g. 2000., nastavila se sa Sanaderom, a kulminira sada s ovom dvojicom. Jedino je rješenje – ne smjenjivanje, nego trenutno i bezuvjetno davanje ostavki. Masovno zahtijevanje ostavki. Jedini sretan rasplet – kao pretpostavka čega bitno boljega – moći će se dogoditi kada narod mogne složno uskliknuti: „Obadva, obadva!…. Oba su pala!“ Moralno gledano: već i jesu „pala“. – „Obadva!“

Šiljo/Hrvatsko nebo