Zorica Vuković: HISTORIA (EST) MAGISTRA VITAE

0

 

Ovu latinsku sentencu uče srednjoškolci već na prvim satima nastave latinskog jezika. Ona je skraćena Ciceronova izreka Historia vero testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je doista svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine). Ciceron prenosi ideju da je proučavanje prošlosti lekcija za budućnost.

Nažalost, Hrvati svoju povijest ne znaju. Čak ni onu najnoviju, a kamoli onu staru nekoliko stoljeća ili tisućljeća.

„Kad su na jednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr. našli u Egiptu naziv: Izraelac, pisan jedan jedini put, svakome je od onda jasno, da su Izraelci nekoć boravili u Egiptu. Tako moramo zaključiti i o postojanju hrvatske naseobine na obali Azovskog mora, u Tanaisu“, napisao je svećenik Silvije Grubišić (1910. – 1985.) u djelu Od pradomovine do domovine, objavljenom u Chicagu 1979. gdje je bio u pastoralnoj službi među našim iseljenicima. Ovo istraživanje nastavio je  prof. dr. sc. Ivan Biondić. On je uspio kopiju Tanajske ploče donijeti iz Ermitaža u Zagreb gdje je ‘visoki intelektualci’ nisu htjeli pohraniti u institucijama pa se ova kopija čuva u franjevačkom samostanu u Dubravi.

Tanajske ploče su dva epigrafa iz trećeg stoljeća koje je pronašao 1853. godine ruski arheolog Pavel Mihajlovič Leontijev. Na ploči se spominju osobna imena Horúathos, Horóathos i Horoáthos za koje se vjeruje da su antroponimi hrvatskog imena.
Forenzična istraživanja o porijeklu Hrvata proveo je prof. dr. sc. Dragan Primorac sa svojim timom. Krajem kolovoza 2011. godine on je u intervjuu rekao: „Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla; od 10 % -30 %, tu negdje… Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, starosjedioci – tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25 000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na teritorij Balkana stigao s područja jugozapadne Azije.
Hrvati iz Bosne još su kompaktnije starosjedilačkih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 %! Iznenađujuće je da upravo taj biljeg u visokom postotku imaju i Nijemci (37,5 %) te Saami (41 %), narod od sto tisuća pripadnika, jedini starosjedioci Skandinavije, koji žive na krajnjem sjeveru poluotoka Kola. Puno su poznatiji pod nazivom – Laponci. Dakle, nije ono – nas i Rusa sto milijuna, nego nas i Laponaca – ni pet milijuna!“

Kako je to u Srbiji te 2011. Dragan Primorac kaže da su njihova državna tijela provela istraživanja ali zbog mitomanije ili javašluka, ili stoga što se boje nesagledivih političkih posljedica, ne može se biti siguran u njihov rezultat.

I tako mi stalno imamo neke okupacije s prošlim vremenima.

Nedavno je jedan epitaf pobudio pažnju. Pronađen je na starom hercegovačkom groblju u mjestu Poplat blizu Stoca. Na spomeniku ćirilicom piše da je tamo pokopan Kojo Oborina, ustaša, koji je sudjelovao u Hercegovačkom ustanku 1875. – 1878. Neuki novinari odmah su mu pripisali srpsku nacionalnost, jer je natpis na ćirilici. A ne znaju da su nekada i Hrvati, posebno u Bosni i Hercegovini koristili ćirilicu, a koriste je i Crnogorci i da svaki pravoslavac nužno nije bio Srbin kako oni zaključuju. Povjesničar dr. sc. Anđelko Mijatović u zborniku radova Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ (1875. – 1878.), Ljubuški 2009., piše: „U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogoraca, kršćana i muslimana u BiH naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava. U Zapadnoj Hercegovini one koji su sudjelovali u ustanku nazivalo se ustašima, nekima koji su sudjelovali u ustanku naziv je bio ustaš, a njihove potomke se nazivalo ustaševićima.“

Nakon ovog zbornika, krenulo je ‘prekopavanje’ po arhivima pa je u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju pronađeno da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukailovića, Srbina iz jugoistočne Hercegovine (1852. – 1862.). Tim su se imenom kitili i ustanici protiv austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine koji su se digli u općini Kalinovik 1882. godine. Ustanak su vodili Srbi i muslimani.

Dr. sc. Ante Škegro (1961.) iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb, povodom otkrića epitafa ustaše Oborine, u znanstvenom radu Epitaf Koje Oborine piše: „Ustaša je najstarija inačica hrvatskog naziva za pobunjenika, odnosno za ustanika protiv ugnjetača, odnosno porobljivača. Tim su se nazivom oslovljavali i kršćanski ustanici protiv 400 – godišnjeg osmanlijskog ropstva u najzapadnijoj osmanlijskoj pokrajini – Vilajetu Bosna. Među pobunjenicima je bio i 23 – godišnji pravoslavac Kojo Oborina koji se okitio nazivom ‘ustaša’ na vlastitom nadgrobnom spomeniku.“

Početkom svibnja obilježava se kraj Drugog svjetskog rata i tom prilikom svašta je izgovoreno. Među onima koji izvrću povijesne činjenice je huškač u Glini 1995., koji sad kaže: „Nikad više Jasenovca, nikad više Oluja…“

Marcel Holjevac (FB, 8. 5. 2021.) mu je napisao: „Obećaj ti radije da neće bit novih Ovčara i Srebrenica, jer to je ono za što ste vi odgovorni, ne ovo o čemu pričaš… jer ako ih bude, bit će i novih Oluja, nije to do tebe hoće li toga biti i nisi ti taj koji to može obećati.“

Dodala bih tome. Nikad više ustanka u Srbu, nikad više bacanja obitelji Ivezić u jamu, nikad više paljenje Zrina i ubijanje Zrinjana, nikad više Jazovki i Hudih jama, tenkovskih rovova i križnih putova, nikad više Ćelija, Kostrića, Voćina, Baćina, Škabrnje, nikad više raketiranja Zagreba, Šibenika, Zadra, Požege, nikad više Briševa, Sarajeva… Ima toga još… Nikad više!

Kako je to bilo krajem Drugog svjetskog rata, opisuje pjesnik Vinko Nikolić (1912. – 1997.)u pjesmi Posljednja večera:

„…Nježina velika ljubav njojzi je okrila:
nas dvoje se nikada više ne ćemo sresti.
Blagovali našu smo poslidnju večeru
ja i moja mater,
kruva, sira i vina, kanda smo samog pelina ili,
i žuči pili,
u Zagrebu, glavnon gradu,
u peton danu petoga miseca godine četrdesetpete.“

A u Zagrebu su opet udruženi oni s Pantovčaka, oni s Markova trga i oni Trga Stjepana Radića, uz pionira Habulina, polagali vijence ‘osloboditeljima’ Zagreba. Nisu se pokajali za ubijene nakon njihova umarširanja u Zagreb.

Krajem kolovoza 2019. u Gračanima su pokopane kosti 294 žrtve komunističkih zločina s tog područja pod pokroviteljstvom Jandrokovića, Nine Obuljen, Medveda, Bandića i Kolinde…bez detaljne forenzične analize. A na križu ne piše da su likvidirani od ‘osloboditelja’ nego da su žrtve 2. svj. rata i/ili poslijeratnog razdoblja.

Kako je malo vremena proteklo od pogreba u Gračanima i udruženog hvalospjeva ‘osloboditeljima’ i već je sve zaboravljeno.

O tempora, o mores!

Tog 8. 5. 2021., slučajni s Pantovčaka je postao vidovit: „Planina Kalnik je simbol borbe u 2. svjetskom ratu. Ovdje su bili Izidor Štrok, Joža Horvat, Ivan Šibl i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, svi na istoj strani, strani pravde, dobra i jednakosti za koje bi, da ga nisu ubili, sigurno bio i Stjepan Radić.“

Ne znam što bi učinio Stjepan Radić, ali može reći on sam u govoru kojeg je u Saboru izrekao 24. 11. 1918.: „Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.

Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!

Gospodo! Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju.

Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju.

Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! …

Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali. Živjela republika! Živjela Hrvatska!“

Zašto je tako možda je najbolje izrekao Vladimir Šeks na RTL-u 12. rujna 2016.: „Nije moć u Hrvatskom Saboru, u parlamentu, to je jedna velika iluzija…Politička moć, u cijeloj Europi, odvija se u neformalnim grupama gremija , političkih gremija koji donose stvarne političke odluke. One se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i Vlade i na kraju zakonski uređuju…“

Kako to ide možda se nazire u dokumentarcu Christophera Catherwooda: Churchill and Tito.

Prvi je razlog naš novac, drugi je razlog naš novac i treći je razlog naš novac. Dekintirani su Britanci lovu posudili od khazarskih bankara u Americi koji su upravljali, za uzvrat, njihovom politikom. Zato je Churchill svoga sina Randolpha poslao Titu kojega su zdušno pomagali… Ratnu štetu plaćali su Nijemci, ali mi Hrvati nikada nismo dobili nikakvu odštetu… Je li to razlog što se ne pokreće naplata štete od Srbije?

 

 

I tako smo zarobljeni u neznanju…jer prošlošću se rasvjetljuje sadašnjost, a sadašnjost je perspektiva za budućnost. A pred nama je još jedan ‘festival demokracije’.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara