Darko Daran Bašić: Sarajevski „antifašisti“ prijete ustankom protiv Titovih četnika!

I u Bosni se uzrujali „antifašisti“. Nadražio ih – Draža. Čiju su sliku u Beogradu, svečano slaveći ’preokret’ u čast 9. svibnja 1945., stavili uz – Titovu. U Srbiji sada imaju dvojicu vojskovođa koje kao ravnopravne javno i svečano slave – Maršala i Đenerala!

„Nakon sramnog izjednačavanja Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i Jugoslovenske vojske u otadžbini, odnosno stavljanja u istu ravan Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića i njihovog doprinosa u antifašističkoj borbi, na akademiji organiziranoj u Beogradu u povodu 9. svibnja – Dana pobjede nad fašizmom, mi antifašisti Bosne i Hercegovine nemamo pravo na šutnju. Tim više što je tom sramnom činu prisustvovao i Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te svojim istupima podržao takav revizionizam istorije i istorijskih činjenica“, napisaše u svom priopćenju čelnici SABNOR-a u BiH, na pravom „srpskohrvatskom“ jeziku.

Ako je tko pomislio da će poneki još živi partizanski borac skupa sa zamjenicima umrlih boraca stati na tomu, grdno se prevario. Ma ne! Oni „najoštrije“ osuđuju „takvo predstavljanje naše domovine“ i traže od Parlamentarne skupštine BiH da „o ovom pitanju, po hitnom postupku, zauzme stav“ te da „informira građane na kojem državnom organu je donesena odluka o izjednačavanju četničkog i partizanskog pokreta“. Pa ako se takav organ negdje ne pronađe, traže „od pravosudnih organa BiH, ali i Parlamentarne skupštine BiH da poduzmu sve zakonske mjere kako bi se svi, bez obzira na kojoj funkciji bili, koji na ovakav način sramote državu, adekvatno sankcionirali i uklonili iz javnog prostora.“

I kada bi tko pomislio da je tu kraj, opet bi se prevario. A, ne! Oni prijete onima za koje kao da unaprijed znaju da ne će poduzeti ništa. Ovako: „U protivnom ne ostaje nam ništa drugo nego da pozovemo narod u obranu domovine i njenog najčasnijeg dijela povijesnog naslijeđa.“

Da je riječ o stvarnim partizanskim borcima koji u devedesetim i stotim godinama života (svi se odmah sjetimo starog Manolića) prijete da će pozvati narod „u obranu domovine“, čovjek bi se samo sa sažaljenjem nasmijao. No kako je među njima i mnogo mlađih, može se s nešto manje sažaljenja nasmijati. A to o „najčasnijem dijelu povijesnog naslijeđa“, i to u mjesecu svibnju, u kojem se komemoriraju stotine tisuća mirnodopskih vojnih i civilnih žrtava jugoslavenskih partizana, nije potrebno ni komentirati. Kakva čast, kakvi bakrači!

Svjesni da u BiH imaju sebi nasuprot čitavu njezinu polovicu, i to s jakim zaleđem u službenom i neslužbenom Beogradu, be-ha „antifašisti“ okrenuše se ostalim „bratskim narodima i narodnostima“. Pozivaju „sve antifašiste iz država nastalih raspadom Jugoslavije, da se udruženi, baš onako kako su bili udruženi Titovi partizani, zajedno suprotstavimo avetima povampirenog neofašizma, koji je digao glavu, i sasječemo ga u korjenu. Budimo dostojni onih čija djela baštinimo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!’“

E, baš su našli „crkvu gdje će se Bogu molit“! Oni bi opet sjekli. Samo što, srećom, ne mogu i nemaju čime. Može im doduše priskočiti u pomoć tamo poneki Habulin i Pusić, ili kako se već prezivaju svi ti hrvatski „antifašistički“ aktivisti. Što bi bilo jako dobro. Tada bi i oni iz Beograda bili proglašeni „ustašama“. A ne sumnjamo da će i ovi iz Sarajeva biti prozvani „ustašama“. Neka! Tako im i treba. Zaslužili su.

Ne bih ni čitateljima ni njima ništa nadugo tumačio. Kada smo im istinito tumačili povijest, oni su se tvrdokorno držali „istorije“. A vidim da se nje drže i sada. Ne možeš takve ni u što uvjeriti. Ni uvjeriti ni „ubijediti“. Oni znaju i zašto. Pa ipak, dvije informacije  moramo im dati, znali oni za njih ili ne znali. I nisu ustaški izvori informacija. 

Prva je informacija knjiga Adila Zulfikarpašića Put u Foču. Jedan dio knjige možete pročitati na linku ispod ulomka koji je izdvojen.

…….Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:

lzdati javni proglas u kome će se osuditi četnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji uopće nije iz Foče. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi četničke koljače i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Među njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Čengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagači i sluge okupatora. Četnici su svojim zločinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su počinili tako strašan zločin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istočnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zločina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom području.

Sa mnom je bio i Ferid Čengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

– Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa…….

Adil Zulfikarpašić – Put u Foču

https://akos.ba/adil-zulfikarpasic-put-u-focu/

Druga pouzdana i dobro provjerena informacija potječe od njihova Maršala. Zato će joj sigurno povjerovati. On je 12. listopada 1944. izdao ovaj dekret: 

„Daje se OPŠTA amnestija svim licima koja su sudjelovala u jedinicama Draže Mihajlovića. 

Josip Broz Tito“ 

Dogodilo se je to čim je sovjetska Crvena armija, s Titovim partizanima koji su im čuvali leđa, oslobodila od njemačke vojske Beograd. A Tito je jako dobro znao što radi. Prefrigan kao da je vragu iz torbe ispao. Dotad je u Srbiji bilo svega 22.000 partizana, od kojih su znatan dio ionako bili prethodno preobučeni četnici. Broj partizana u Srbiji tog je časa, preko noći, porastao na 264.000. I stavilo se sve njih pod zapovjedništvo jugoslavenskog komunističkog vođe. I Maršala. Da bi ih ovaj mogao na slati i prema Sarajevu i Zagrebu, i prema Trstu i Bleiburgu. Da „oslobode“ ionako već napola „oslobođenu“ Nezavisnu Državu Hrvatsku. Od Hrvata. I oslobodili su ju od nekoliko stotina tisuća Hrvata. Tako što su ih sravnili sa zemljom. Među njima je, osim rimokatolika, bilo podosta i muslimana, a i pravoslavaca.

I što bi sada bosanskohercegovački „antifašisti“ htjeli? Da u Beogradu ne odaju počast svima svojima?! Iz straha, valjda, da će ovi odavde dignuti protiv njih, opet nekakav ustanak i zapodjenuti „narodno-oslobodilačku borbu“. Stvarno, onima u Beogradu već se od straha tresu čakšire…

 Darko Daran Bašić/Hrvatsko nebo