Dični kadrovi u hrvatskoj diplomaciji

Ako kao osnovnu funkciju diplomacije uzmemo predstavljanje države u inozemstvu i promicanje njezinih interesa prilično je jasno kako su rezultati djelovanja hrvatske diplomacije posljednjih dvadesetak godina prilično tanki i suspektni. Diplomatske službe mnogim su diplomatima podebljale kućne proračune, no koristi koje Hrvatska ima od njih često su nepostojeće. Hrvatska je ulaskom u euroatlantske integracije donekle ojačala svoju vanjskopolitičku poziciju (smanjeni su pritisci i ucjene), međutim ona je i dalje jako daleko od optimalne.

Hrvatska vanjskopolitička pozicija danas svodi se na servilno izvršavanje svih ukaza iz Bruxellesa i Berlina. Hrvatska nema jasno razrađene strateške politike prema velikim silama, njezina pozicija unutar Srednje Europe, kojoj bi Hrvatska geopolitički, gospodarski i kulturološki trebala težiti, gotovo da ne postoji, a nemamo ni jasno definiranu politiku prema Bosni i Hercegovini, što bi trebalo predstavljati ključno strateško pitanje hrvatske vanjske politike. Dakako, pritom je jasno kako je ovdje ključna uloga politike jer politika određuje gabarite diplomatskome djelovanju.

S čime se puni hrvatska diplomacija?

Kad su u pitanju kadrovi u diplomaciji, nije potrebno dubinsko skeniranje kako bi se vidjelo da se ona uglavnom puni bivšim jugoslavenskim kadrovima (dr. sc. Tomislav Sunić svojedobno je rekao da u nekim veleposlanstvima samo što ne zaplešu Kozaračko kolo), djecom crvene buržoazije, režimskim novinarima i propalim političarima koje je potrebno negdje zbrinuti. Ne čudi stoga što veleposlanstva često uopće ne reagiraju na difamacije koje se o Hrvatskoj šire po medijima u drugim državama.

U jednom ranijem osvrtu sam zapisao kako je Hrvatska „diplomatske kadrove dobrim dijelom naslijedila iz bivše Jugoslavije, ali je ta ista diplomacija u Tuđmanovo vrijeme bila popunjavana i nekim iznimno kvalitetnim diplomatima. U diplomaciji Tuđman je angažirao mnoge istaknute književnike, znanstvenike, kulturne djelatnike i gospodarstvenike koji su u presudnom vremenu stvaranja hrvatske države odradili ključne uloge u borbi za priznanje i afirmaciju hrvatske na međunarodnom planu. Ta praksa selekcije najboljih thermidorski je prekinuta nakon povratka Račana, Mesića i kompanije na vlast, kad se u samo jednom naletu kući vraćaju 35 veleposlanika i konzula, a stotinu novome režimu nepodobnih diplomata u MVP-u bivaju kažnjeni premještanjem na niži položaj. Time je u kratkom roku uništena državotvorna diplomacija, mukotrpno građena u vrijeme rata, a njihova su mjesta regrutirana kadrovima koji su trebali odraditi geopolitičku domaću zadaću povratka Hrvatske u ‘Region’, tj. na ‘Zapadni Balkan’“.

Zapadnome Balkanu još ćemo se vratiti pri kraju teksta, a ovdje valja istaknuti da su se u diplomaciji tijekom svih ovih godina događale i brojne afere vezane uz novčane malverzacije. Damir Sabljak svojedobno je razotkrio protupravno trošenje novca u Ministarstvu vanjskih poslova, a čitav se slučaj još vuče po sudu, što ne čudi s obzirom na integritet kadrova hrvatskog pravosuđa.

Diplomat Joško Paro svojedobno se u razgovoru za Globus hvalio kako je „srušio Herceg-Bosnu“ i „u Hrvatsku vratio Srbe“. To su mu očito bile dobre preporuke za streloviti uspon u diplomaciji. Ilustrativan je i primjer bivše veleposlanice u Crnoj Gori Ivane Sutlić Perić. Prema pisanju Maxportala ova je veleposlanica (danas stanovnik Beograda) smijenjena s dužnosti zbog suradnje sa srpskom obavještajnom službom. Dični kadrovi, nema što.

Strasno srbofilni osjećaji hrvatskih veleposlanika u Beogradu

Strasno srbofilne osjećaje imao je i jedan raniji veleposlanik Republike Hrvatske u Srbiji. Željko Kuprešak, njegovaekscelencija, tako je svojedobno u razgovoru za Blic poručila: „Kad te Srbin zavoli, to je do kraja života“. Ne znamo koji ga je to Srbin zavolio, ali znamo da je Kuprešak u istome razgovoru, hoteći se jako svidjeti Srbima, dodao: „Zagrepčani teško i rijetko prihvaćaju ljude. Ovdje u Beogradu situacija je posve drukčija, nitko te ne gleda poprijeko i svi te odmah prihvate. I to je ono što je prelijepo. Dok u Zagrebu nije tako. Tamo se još uvijek zna tko je stari purger, tko je stari Zagrepčanin, zna se tko su Dalmatinci, tko su Slavonci, a tko Hercegovci“.

Niti osrednji oporbeni političar ne će si dopustiti hračkanje po vlastitoj državi (čak i ako se ne slaže s trenutnom politikom vladajućih struktura) ili njezinu glavnom gradu jer zna da se to jednostavno ne radi. Diplomatima su takvi uzusi još mnogo bolje poznati. No strasna beogradofilija očito je bila prejaka, poput kakve droge.

U tankoćutnim osjećajima prema Srbiji nije zaostajao niti njegov nasljednik Gordan Markotić koji je svojedobno na Dan domovinske zahvalnosti poslao upit u Ministarstvo vanjskih poslova s pitanjem treba li udovoljiti želji Beograda da se na veleposlanstvima zastava spusti na pola koplja. Markotić, da su mu tako rekli u MVP-u, ne bi, dakle, imao ništa protiv da se u hrvatskome veleposlanstvu žaluje na dan obljetnice Oluje. Kako daleko ponašanje od opisa idealnoga ponašanja diplomata iz udžbenika o diplomaciji.

Dostojan nasljednik

I Kuprešak i Markotić morali su dobiti dostojnoga nasljednika na svojoj poziciji u Beogradu. To je postao Hidajet Biščević, raniji jugoslavenski novinar i diplomat. Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov nedavno je izrijekom optužio Biščevića da od svoga dolaska na veleposlaničku funkciju još nije primio u audijenciju hrvatske predstavnike u Srbiji. A optužio ga je Žigmanov i za nešto mnogo mnogo ozbiljnije: za djelovanje protiv interesa hrvatske zajednice u Srbiji.

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske na čelu sa Gordanom Grlićem Radmanom Biščeviću, međutim, i dalje daje Biščeviću nedvosmislenu potporu uz primjedbu kako je on jedan od „najiskusnijih i najcjenjenijih hrvatskih diplomata“. Štoviše, prema pisanju Večernjeg lista, Žigmanovu se zamjera istup i optužuje ga da želi utjecati na političke odnose u Hrvatskoj. U MVP-u izgleda da smatraju, barem tako proizlazi iz do sada viđenoga, da Hrvati u Srbiji ne znaju što je za njih dobro i da će im njihove prioritete bolje određivati bivši jugoslavenski novinari.

A nije Žigmanov bez veze istupio oštro prema Biščeviću. U proteklom razdoblju imali smo ozbiljne pokušaje identitetskog raslojavanja hrvatske zajednice u Vojvodini pokušajem uvođenja tzv. bunjevačkog govora u službenu uporabu. Hrvatska je je zbog ovoga Srbiji poslala dvije prosvjedne note, no diplomatsko-konzularni predstavnici Hrvatske u Srbiji sve su ove događaje promatrali potpuno nezainteresirano.

Jugoslavenski recidivi

Sve ovo pokazuje da hrvatska diplomacija i dalje adekvatno ne štiti hrvatske interese. Koji je razlog nikakve reakcije hrvatskog veleposlanstva u Srbiji na identitetski udar na Hrvate u Vojvodini, to možemo samo nagađati. No svakako ne treba smetnuti s uma da je Biščević svojedobno bio, među ostalim, i glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju za sjedištem u Sarajevu. Večernji list u srpnju 2008. tako je izvijestio: „Glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju (RCC) Hido Biščević nekoliko je mjeseci neformalni ‘šef jugoistočne Europe’ sa sjedištem u Sarajevu“.

Ne znamo smatra li se Biščević i danas možda visokim predstavnikom jugoistočne Europe, pa ne bi kvario odnose s bratskom Srbijom bilo kakvim talasanjem u susjednoj državi, no ono što znamo je činjenica da je Vijeće za regionalnu suradnju igralo svojedobno ključno ulogu u provođenju zapadnobalkanskoga geopolitičkog projekta koji je na sreću (za sada) propao ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Kao i u mnogim drugim područjima čini se da i ovdje imamo jugoslavenske recidive koji Hrvatskoj i trideset godina od stjecanja samostalnost i neovisnosti jednostavno ne daju naprijed.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo