Šiljo: Vuk – pozitivac, Lovac – negativac

Perfidnost je u tomu da se u svakoj prigodi otvaraju u javnom diskurzu vrata problematizaciji jednih, a ni u kojoj prigodi ne otvaraju se vrata problematizaciji drugih. Škoro, Sačić, Penava, biskup Košić i „takvi“ javno se po javnim medijima sumnjiče ili prozivaju; Tomašević, Benčić, Peović i bivši specijalac, episkop pakrački Ćulibrk, ni slučajno!

Borba za istinu nije moguća bez borbe u jeziku, bez borbe za točno i objektivno imenovanje bića, stvari i pojava, bez borbe za njihovo objektivno opisivanje i vrjednovanje.

Svi danas govore o važnosti “narativa” – o važnosti „priča“ koje će se javnosti što bolje ’prodati’. U tim pričama tumači se stvarnost tako kako komu odgovara. U njima i hrvatska Crvenkapica može ispasti neodgovorni negativac, srpski Vuk pozitivac, a spasilački Lovac – zločinac (jer je ubio vuka, pucnjem iz puške). Sve ovisi o tomu koliko će čiji „narativ“ biti pitak, probavljiv i uvjerljiv. No ako ga nekritički ili pohvalno šire mediji, mnogi će ga s vremenom lako „popiti“.

Sastavni dio svakog „narativa“ jesu i kvalificiranja, određivanja „kakav je tko“, kao što se vidi da je učinjeno s likovima iz izokrenute priče ili basne o Vuku i Crvenkapici. Glavno je diskvalificirati protivnika, a to je, kad je riječ o izokretačima, obično većina naroda odnosno slobodni ljudi općenito. U komunizmu su za takve svrhe služila etiketiranja. Bilo ih je nepregledan niz: „neprijatelji naroda“, „kulaci“, „buržuji“, „nacionalisti“, „kleronacionalisti“, „klerofašisti“, „informbirovci“, „klasni neprijatelji“, „sluge imperijalizma“, „strani agenti“, „neprijateljska emigracija“, „podrivački elementi“, „sitnosopstvenici“ i tako dalje.

Danas su etikete kojima se političke protivnike diskvalificira drukčije. O njima je, upravo, na ovom portalu iznio zanimljivu i vrijednu raščlambu povjesničar dr. Ante Birin, u članku pod naslovom „Izmišljanje ’krajnje desnice’“.

Dr. sc. Ante Birin: Izmišljanje “krajnje desnice“

Doista, svaki “narativ” počiva ponajprije na pojmovima, na imenicama i pridjevima, na imenovanju pojava i njihovu opisivanju i kvalificiranju. To kvalificiranje može biti istinito ili neistinito, čestito ili izopačeno.

Ovostoljetni najglasniji i posvuda prisutni smišljači i prigušivači izopačenih kvalifikacija i neprimjerenih etiketa grade svoj novi totalitarni svijet na svojim postavkama o drugima, o političkim protivnicima (prikazivanima i kao „neprijatelji“). Jedna je od glavnih njihovih podmetač inata da su čvrsta desnica ili odlučni nacionalizam/patriotizam sami po sebi nekakav „ekstremizam“, nerijetko i „rasizam“, „fašizam“ i slično; da je umjerena nacionalna ili konzervativna ili suverenistička desnica – negativna i za društvo opasna pojava; da je tzv. desni centar (centar ne može biti ni desni ni lijevi, to je besmislica, nego je središte svega, no već su mnoge uspjeli uvjeriti da mogu u istom tijelu postojati dva središta!) zapravo pritajena ili zakrabuljena umjerena desnica s otvorenim linkovima prema desničarskom ekstremizmu. I ovakav, po desno-nacionalnim i suverenističkim mjerilima „nikakav“ HDZ pojedini žreci nove totalitarne isključnosti sumnjiče i etiketiraju kao zaštitnika ovog ili onog ideološkog „ekstremizma“.

Po takvu razvrstavanju, kakvo zastupa i promiče recimo komentator Jutarnjeg lista, notorni pronositelj takvih (dis)kvalifikacija Bajruši, o nekima iz Nacionala s Indeksa i takvih da se i ne govori, tek centristi (ideološki neutralni) imaju (možda) pravo građanstva u tom njihovu liberalno-”ljevičarskom”, apatridnom, nadnacionalnom, globalnom „vrlom novom svijetu“. U  svijetu iskorijenjenih koji druge iskorjenjuju nakon što ih razotkriju kao „neprijatelje poretka“.

Takav čudovišan svijet označuje se i prikazuje u razglašenim privatnim i javnim medijima (onima kojima takvi poput spomenutoga priznaju “status građanstva”) kao “matica”, kao “normala”, kao “standard”, kao jedini prihvatljiv “kod” i kao nešto samo po sebi neupitno.

Po mjerilima takvih, Miroslav Škoro, na primjer – koji je više puta javno isticao da nije nikakav desničar, niti će ga itko razuman prispodobiti HSP-ovima „crnokošuljašima“ Đapiću ili Paragi s početka 1990-ih – prikazuje se i kao opasni desni radikal, nerijetko i kao ekstremist. Istodobno, stvarni se radikali manjinskog ili ljevičarskog radikalizma i ekstremizma, kao što su bivši zastupnik Stazić, pa zastupnici Beljak, Pupovac, Radin…, prikazuju kao neupitne pojave. Onako kako HTV prikazuje, s punim respektom, pjevača četničkih pjesama patrijarha Porfirija, koji nadbiskupa Stepinca smatraju sumnjivim i problematičnim.

Perfidnost je u tomu da se u svakoj prigodi otvaraju u javnom diskurzu vrata problematizaciji jednih, a ni u kojoj prigodi ne otvaraju se vrata problematizaciji drugih. Škoro, Sačić, Penava, biskup Košići „takvi“ javno se po javnim medijima sumnjiče ili prozivaju; Tomašević, Benčić, Peović i bivši niški specijalac, episkop pakrački Ćulibrk, ni slučajno! Pa ispada da ovi drugi nisu niti mogu biti ekstremi. Naprotiv, da su„ normalni“ i pozitivni sudionici javnog života. One prve ili se diskvalificira, ili su stalno „pod prismotrom“ i pod sjenom sumnje da su „ekstremni“, ili da su negativci.

Dapače, ljudi poput danas Tomaševića, jučer Josipovića ili Kregara, prekjučer Mesića ili Račana, uživaju status „fine gospode“, „simpatičnih ljudi“, „fetivih Zagrepčana“ i samo pohvalnih atribucija. Tako se u mainstreamskom svijetu prikazuju protagonisti „lijevog centra“ odnosno socijalističke i titoističke ljevice. Pa ispada da su svi takvi samo najnormalniji borci za neke svoje poštovanja vrijedne ideje ili neupitne „vrijednosti“ i nostalgije. A Tomaševića se i prikazuje kao “građansku” ili “nacionalnu” normalu, gotovo kao pravi „(lijevi) centar“. Sve je to, naravno, posve promašeno, neistinito, netočno, krivotvoreno, patvoreno (fake-news). Sve je to “izvan pameti”. No što se može kada dominira pristup „Zbogom, pameti!“

Da se u Tomaševiću i njegovim kameradima i kameradicama vidi nekakvu „građansku normalu“, dapače: izbavitelje iz pokvarenog i dosad stabilnog kontinuiteta kojim upravljaju veliki „desničari“ (a zapravo prijašnji komunisti, socijalisti ili socijaldemokrati) kao što su pokojni Bandić i, recimo, za sada nepokojni Mikulić), takvo što moguće je tek nakon dugotrajnog „prepariranja“ svijesti Zagrepčana i ostalih Hrvatica i Hrvata. Moguće je tek nakon prethodnog dugotrajnog, sustavnog i beskrupulozno razvrstavanja jednih na opasne radikale i ruralne ekstremiste, a drugih na pristojne ljude i uosobljenja urbane normalnosti. I ne samo putem goebbelsovskog opetovanja diskriminatorskih imenica i pridjeva po glavnim medijima, nego i po udžbenicima, školama, na fakultetima i na milijun drugih mjesta i načina. Josipovićev i Milanovićev veleposlanik hrvatske države u Parizu držao je, primjerice, sliku diktatora bivše i neslavno propale i raspale države u svom uredu. I nikomu ništa! Za takvo što nikada nikomu ništa. A slika generala Ante Gotovine bila je uklanjana po Hrvatskoj, oni koji su ju postavljali progonjeni. Presumpcija nevinosti nije tada bila na snazi. Za hrvatskog generala poslije se na sudu dokazalo da je nevin. I opet – nikomu ništa.

Iz tog humusa dugotrajnog „nikomu ništa“ izrasli su i stekli puno „pravo građanstva“ i “narativi” i retoričke naljepnice kakve nam tako drsko javno „prodaju“ i koje praktički svaki dan moramo slušati. Osobito pred izbore. I osobito u mjesecu svibnju. I nikomu ništa!

Šiljo/Hrvatsko nebo