Šiljo: Nužna je problematizacija autokefalnog pravoslavlja!

Unatoč svemu tomu, unatoč svim tim plemenitim i entuzijastičkim nastojanjima papinstva i vatikanske diplomacije, mi obični kršćani i katolici ne možemo ni uz najbolju volju misliti tuđom glavom. Možemo (na žalost) misliti samo svojom (dok čipovi, mreža 6G i ostali informatički izumi i tu „subjektivnu slabost“ ne otklone). Na metode i procedure po kojima Katolička crkva vodi dijalog s nekom apstraktnom, u sebi državno-nacionalistički raskoljenom Pravoslavnom crkvom ne možemo ne upozoriti. I ne možemo se ne zapitati: Trati li „Rim” poslije II. vatikanskog koncila, i to udvornički, golem dvotisućljetni „kapital” katolicizma na udvaranje takvim „Crkvama” (Kristova može biti samo „jedna, sveta, katolička i apostolska“!) kao što je to SPC? Koje i nemaju patrijarhe, nego kvazipatrijarhe. Koje u najboljem slučaju mogu imati prvake na razini katoličkih (nacionalnih) primasa. Koje kao autokefalne ne mogu davati partnere za ravnopravan dijalog s papinstvom. I koje bi najprije morale prevladati raskole unutar pravoslavlja e da bi se zatim pokušalo prevladati i tisućljetni raskol između pravoslavlja i katolištva.

Zagreb – Strossmayerov trg, 3. svibnja 2021.

Problem počinje od imena. Riječ je o imenu „patrijarh”.

U prvim kršćanskim vremenima postojala je samo carigradska patrijaršija (patrijarhat), na europskom istoku, uz još tri (jeruzalemska, antiohijska i aleksandrijska), dok je na europskom zapadu postojala rimska patrijaršija. Kojoj je  na čelu bio biskup grada Rima. „Papa“.

Crkva se ne konstituira ni na patrijarsima ni na patrijaršijama, nego na biskupima

No Crkva se ne konstituira ni na patrijarsima ni na patrijaršijama nego – osim na Isusu Kristu, koji je njezin jedini božanski temelj – na biskupima odnosno biskupijama i (organizacijski) na metropolitima odnosno metropolijama (crkvenim pokrajinama), a tek onda na najvišim odnosno najobuhvatnijim razinama: patrijarsima i patrijaršijama. Biskupi moraju imati takozvanu apostolsku sukcesiju – izravnu i neprekinutu liniju posvećenja sve do prvih Isusovih učenika-apostola. 

Upravo takvo konstituiranje Crkve po biskupijama omogućuje da Crkva ne bude ovozemaljska, državna, nacionalna, provincijska, nego nadnacionalna – da bude “katolička”, “ekumenska” (obuhvaća čitav svijet), što znači univerzalna, sveopća, “transnacionalna”. Jedan je njezin utemeljitelj – Krist, jedan održavatelj – Duh Sveti, jedna Majka – sveta Marija, te bi stoga i Crkva morala biti ili težiti biti jedna, ustrojena na temelju biskupa kao nositelja predaje još od novozavjetnih apostola, među kojima je Petar bio prvi; njemu je Krist – simbolički – predao “ključeve” vječnog spasenja. 

Katastrofa autokefalizacije pravoslavlja

Katastrofa koja se dogodila unutar carigradske patrijaršije, odnosno unutar onoga što zovemo pravoslavni (“ortodoksni”) svijet nastupila je najprije raskolom sa zapadnom (rimskom) patrijaršijom i prestankom priznavanja pape kao prvoga među jednakima (“primus inter pares”) g. 1054., a zatim susljednim izdvajanjem biskupija i crkvenih pokrajina (metropolija) po određenim kriterijima u “nacionalne”, “autokefalne” Crkve. 

Ta autokefalizacija nije tekla nimalo jednostavno, ponajmanje onako kako ju službeno prikazuju današnje autokefalne Crkve. Ona po svemu sudeći nije ni provedena posve zakonito, ako se primijene stroga pravila samog pravoslavlja i ako se uzmu u obzir temeljne premise ekleziologije – učenja o Crkvi na temelju Svetoga pisma i božanske Objave. Što se zapravo dogodilo?

Umjesto jednog patrijarha, dobili smo njih petnaest, dvadeset. Svaka kraljevina, kneževina ili država izborila se za svoga. Izmislila je funkciju koja joj po tisućljetnoj tradiciji kršćanske Crkve nije pripadala niti je igdje bila predviđena. No ni taj proces autokefalizacije tijekom II. tisućljeća nije išao onako kako se on danas prikazuje. A prikazuje se tak da i ozbiljni povjesničari nekritički govore o povijesti „Srpske pravoslavne Crkve“. Ona naime nije postojala. Postojalo je ovo i ono, ali to sigurno ne. Postojala je, na što se i sami pozivaju, osobito, kada žele istaknuti da je Kosovo „kolijevka Srpstva“, – “Pećka patrijaršija”. Patrijaršija, dakle, koja je imala sjedište u gradu Peć na Kosovu, I točka. I tako praktički sve do 20. stoljeća, Nikakva „Srpska pravoslavna crkva“ nije postojala.

Odrednica Crkve ni u tako raspodijeljenom pravoslavlju nije stoljećima bila ni narodna/etnička ni nacionalna, nego mjesna, po mjestu sjedišta, a onda po jeziku, tradiciji, liturgiji. Mnoge takve „Crkve“, patrijaršije i episkopije, priznavale su carigradskog, a poslije i kojeg drugog, u međuvremenu uglavnom samoproglašenog „patrijarha“. Što je ovisilo o političkim okolnostima, a ne o unutarnjem razvoju tih dijelova Crkve. 

Kao da se Šumadija proglasi čitavim svijetom

Tek u novijoj povijesti ulazi dakle u službeno nazivlje pojam “Srpska ”, „Srpsko-pravoslavna“ odnosno „Srpska pravoslavna“ Crkva. Već u nazivu sadržan je apsurd. Ako je Crkva po definiciji „opća“ (univerzalna), kako onda može biti „srpska“. Valjda je ponajprije Kristova. Ili nije ni Kristova ni opća, nego etnička odnosno nacionalna? To bi bilo kao da se na primjer čitav svijet proglasi Šumadijom. Ili da se Šumadija proglasi čitavim svijetom.

A i taj noviji naziv, poput toliko toga drugoga kod Srba (što se ovdje ne kaže iz jala; naprotiv, svak bi bio sretan i neusporedivo bi sve „na ovim prostorima“ bilo bolje da nije tako), u sebi je netočan, neistinit i kontradiktoran. On implicira pripadnost srpskom rodu i porodu. A to ni u autokefalnim Crkvama nije tako. Da je tako, toj Crkvi ne bi bio mogao pripadati recimo Branislav Nušić, pravim prezimenom Nuša, koji nije bio etnički Srbin, nego Cincar, Grk. 

Nijedna pak pravoslavna Crkva, pa dakle i nijedna autokefalna, nije okupljala ljude po etničkoj pripadnosti. Okupljala ih je po teritorijalnoj pripadnosti. Kao što se dijete ili odrasli krsti i biva upisan u maticu u župi na području na kojem stanuje (a ne po etničkoj pripadnosti), tako je slično i sa širom pripadnošću vjernika.  Vjernici pripadaju biskupijama, metropolijama i, recimo uvjetno, “patrijaršijama”. 

„Srbijanska“, a ne „Srpska“ pravoslavna Crkva (iako je oboje protivno evanđelju)

Drugim riječima, kada je dodijeljen naziv “Srpska” počinjena je demonska i zlokobna “zamjena teza”: impliciralo se da ta Crkva okuplja “Srbe”, a ne stanovnike Srbije. Što je izravno suprotno nauku evanđelja odnosno uputi sv. Pavla po kojoj su kršćani postali braća i sestre neovisno o ovim ili onim međusobnim razlikama po narodnosti, staležu, bogatstvu i ostalomu: “Nema više Židov – Grk!” 

Crkva se dakle, institucionalizirana i kraljevskim, karađorđevićevskim aktom ozakonjena iliti „utemeljena“ (iako Crkvu ne mogu utemeljivati zemaljski vladari, budući da joj je temelj uvijek i samo jedan: Isus Krist), trebala se je nazvati drukčije. Trebalo ju je nazvati: “Pravoslavna crkva Srbije” odnosno “Srbijanska pravoslavna Crkva”. A budući da se to re-konstituiranje dogodilo na početku postojanja države koja se zvala „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“, odnosno Jugoslavija, tada se tu Crkvu trebalo nazvati Pravoslavnom crkvom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Koju je, isto tako kraljevskim aktom, trebalo nakon što je g. 1929. država preimenovana u „Kraljevinu Jugoslaviju“, preimenovati u „Pravoslavnu crkvu Kraljevine Jugoslavije“. Ili, budući da su nam u jeziku draži pridjevi: „Jugoslavenskom pravoslavnom crkvom“. To bi bilo pošteno. Uz ostalo i zato što je pravoslavnih vjernika bilo na većem dijelu prostora te države i zato što su bili različite narodne/etničke, jezične i druge pripadnosti. Nipošto ne samo srpske. 

Time bi sve ono što se poslije događalo najednom postalo neusporedivo lakše razlučivo nego što je danas u ovoj formalnoj, pravnoj i eklezijalnoj zapetljanosti. Čim bi se Jugoslavija raspala i ustalile se nove države, biskupije zatečene na području svake od njih formirale bi, ako za to ispunjavaju uvjete, posebnu, autokefalnu, nacionalnu, „državnu“ pravoslavnu Crkvu. Pa bismo imali Pravoslavnu crkvu Slovenije, Pravoslavnu crkvu Hrvatske, Pravoslavnu crkvu Bosne i Hercegovine, Pravoslavnu Crkvu Crne Gore, Pravoslavnu crkvu Makedonije, a sada i Pravoslavnu crkvu Kosova. Odnosno, ako bi se uvidjelo da produkcija tolikih „Crkava“ ipak nema svagdje, pa ni uopće, osobitog smisla, osobito ne univerzalno-evanđeoskog smisla, ne bi se ni formirale takve nacionalno-državne Crkve. Nego bi se u duhu “ekumenskosti” (jedinstva svih dijelova Crkve) biskupije i metropolije (crkvene pokrajine) podredile nadnacionalnom, ekumenskom patrijarhu carigradskom. Koji jest jedini istinski patrijarh. Jedini dakle koji je ravan, koji je al pari patrijarhu rimskom odnosno rimskomu „papi“.

Pravoslavlje je i samo raskoljeno

Tako bismo umjesto cjepkanja pravoslavlja dobili obrnut proces: proces reintegracije pravoslavlja kao jedne upravno-disciplinske, doktrinarne i disciplinske cjeline. Rim bi tada dobio pravog sugovornika za dijalog, za nastojanje da se stvari vrati na stanje kršćanskog jedinstva katolika i pravoslavnih kakvo je postojalo od 33. godine po Kristu (godina smrti, uskrsnuća, uzašašća i silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, koja se slavi kao „rođendan“ Crkve) pa do g. 1054.

Nadalje, umjesto da pravoslavlje danas radi na slabljenju i u konačnici poništavanju toga svjetovnog, nacionalističkog, nerijetko i šovinistički isključivog, autoprofiliranja, zapravo „cjepkanja“ u “autokefalne” Crkve, ono gotovo posvuda vuče proces svoga razvoja u posve obrnutom smjeru. Dapače, dolazi do opasnog poistovjećivanja pripadnosti pravoslavlju demosa u određenoj državi s pripadnošću matičnom narodu te iste države. To jest razumljivo ljudski, s obzirom na identitet, tradiciju, jezik, običaje i ostalo. Ali ujedno i nije prihvatljivo da Crkva jedne države proteže svoju crkvenu jurisdikciju na područje druge države. Ozemlja katoličkih biskupija, kao što znamo, uvijek se kada se države i granice stabiliziraju poravnavaju s granicama država, tako da recimo srijemska biskupija sa sjedištem recimo u Zemunu ne prelazi na područje Iloka, ili obrnuto. 

Stanje je danas takvo da u Hrvatskoj imamo pripadnike najmanje 5-6 različitih pravoslavnih “nacionalnih” Crkava (“srpske”, “ruske”, “bugarske”, “makedonske”, “crnogorske”…). Zar ne bi bilo normalnije da u Hrvatskoj nemamo nacionalne-autokefalne, pa uvelike i „državne“ Crkve drugih zemalja. Nego da imamo (samo) pravoslavne biskupije i metropolije. Koje bi u tom slučaju na svojim područjima okupljale sve pravoslavce neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Bio bi to vrlo krupan korak u smjeru ekumenizma i utiranje puta ekumenskom dijalogu s katolicima, koji među sobom ne poznaju takvih etničkih razdjelnica, osim privremeno i uz dozvolu biskupa nadležnog na dotičnom području (recimo u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, za koje dozvolu djelovanja daje mjesni njemački biskup). 

„Vatikan“ treba unaprijed inzistirati na de-autokefalizaciji pravoslavlja

Biskupi i „patrijarh“ (papa) Katoličke crkve skupa s vatikanskom (kurijalnom) diplomacijom prave se da te probleme unutar pravoslavlja ne primjećuju. Nedajbože da bi im takva unutarnja razdijeljenost među pravoslavnim smetala, da bi ih bratski opomenuli kako ona nije dobra i kako je riječ o prekrupnom odstupanju od crkvenog i evanđeoskog ideala. A kamoli da bi ih pozvali da ju nastoje prevladati svoju unutarnju institucionalnu raskoljenost prije nego što pokušaju nekako prevladati raskoljenost s katolištvom. Ako to uopće i žele. Odnosno oni koji to žele. 

Umjesto, dakle, da „Vatikan“ unaprijed inzistira na de-nacionalizaciji i de-autokefalizaciji odnosno raz-državljenju pravoslavlja, radi ostvarenja šireg jedinstva svih pravoslavnih u vjeri, kako bi se lakše ostvarilo žuđeno jedinstvo katolika i pravoslavnih na kugli (ili ravnoj odnosno zakrivljenoj ploči, ako tko takvo što više voli) zemaljskoj, on dodvornički tepa pravoslavlju. Tepa mu na protokolarno pogrješan, za sebe ponižavajući, i na nepedagoški način. Tepa mu poput talijanskog udvarača istočnoj djevi pod slabo osvijetljenim prozorom mračne utvrde kojom ionako u konačnici ne upravlja ona, nego njezin strogi otac – njezina država. Odnosno njezin vladar. Zvao se on Lukašenko, Putin, Vučić ili kako drukčije. To je u ovom trenutku najizraženije u odnosu vatikanske diplomacije prema tzv. Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinu takozvanom patrijarhu u Beogradu.

„Vatikan“ pritom sebe dovodi i u bezizlazne situacije. Mora rješavati primjerice nerješivu zadaću: Kako se dodvoriti srpskom pravoslavlju, e da bi neki papa u ovom ili sljedećem tisućljeću kročio svojom nogom u Moskvu, koja je vršni cilj svega ovoga snubljenja onih u Beogradu i po „srpskom svetu“, a ujedno se ne zamjeriti (nepriznavanjem ili ignoriranjem njihove posebnosti, njihove autokefalnosti), crnogorskom i makedonskom pravoslavlju odnosno pravoslavnim zajednicama koje se ne smatraju niti žele (više) biti dijelovima „srpske” Crkve. 

Nejednaki partneri za ekumenski dijalog

S naše pak strane, a na što je s pravom upozorio Ilija Vincetić na ovom portalu 3. svibnja, 

Ilija Vincetić: VODI LI SE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNI RAT?

imamo u tom „ekumenskom dijalogu” nejednake partnere. S jedne je strane poglavar opće svete, katoličke i apostolske Crkve, rimski biskup, metropolit i patrijarh, a s druge strane imamo samozvanog patrijarha partikuklarne, etnički definirane „Crkve” srbijansko-srpsko-pravoslavne. Crkve koja je k tomu u neraskidivoj sprezi s državom Srbijom odnosno s političkim vlastima u njoj. 

Papinstvo i vatikanska diplomacija trebali bi, per definitionem, znati što rade. Oni su svakako neusporedivo učeniji, mudriji i povijesno iskusniji od nas koji privatno i osobno samo javno razmišljamo o nekim premisama velike ideje obnove jedinstva svih kršćana i svih apostolskih „Crkava” – točnije, svih biskupa u sinodalnom zboru i svih biskupija kojima su oni na čelu. Vatikan vodi „Realpolitik”, kako rekli „Švabe”. Kurijalni ljudi, kardinali, nadbiskupi, trostruki doktori bogoslovlja, crkvenog prava i raznih drugih disciplina u sve se to jako dobro i razumiju. Oni se u to jako dobro razumijahu i prije i poslije crkvenog raskola 1054. Oni vazda željahu obnoviti razvrgnuto jedinstvo: od legendarnih sv. Ćirila i Metoda, preko naših glagoljaša i odobrene liturgije na narodnom jeziku, zatim u i trudom dvojice velikih ekumenski orijentiranih svećenika Hrvata – Križanića i (biskupa) Strossmayera, pa sve do Casarolijeve i ove Franjine Ostpolitik – politike (diplomacije) prema Istoku. 

Unatoč svemu tomu, unatoč svim tim plemenitim i entuzijastičkim nastojanjima papinstva i vatikanske diplomacije, mi obični kršćani i katolici ne možemo ni uz najbolju volju misliti tuđom glavom. Možemo (na žalost) misliti samo svojom (dok čipovi, mreža 6G i ostali informatički izumi i tu „subjektivnu slabost“ ne otklone). Na metode i procedure po kojima Katolička crkva vodi dijalog s nekom apstraktnom, u sebi državno-nacionalistički raskoljenom Pravoslavnom crkvom ne možemo ne upozoriti. I ne možemo se ne zapitati: Trati li „Rim” poslije II. vatikanskog koncila, i to udvornički, golem dvotisućljetni „kapital” katolicizma na udvaranje takvim „Crkvama” (Kristova može biti samo „jedna, sveta, katolička i apostolska“!) kao što je to SPC? Koje i nemaju patrijarhe, nego kvazipatrijarhe. Koje u najboljem slučaju mogu imati prvake na razini katoličkih (nacionalnih) primasa. Koje kao autokefalne ne mogu davati partnere za ravnopravan dijalog s papinstvom. I koje bi najprije morale prevladati raskole unutar pravoslavlja e da bi se zatim pokušalo prevladati i tisućljetni raskol između pravoslavlja i katolištva.

 Šiljo/Hrvatsko nebo