Ilija Vincetić: VODI LI SE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNI RAT?

2

ODNOS: Crkva u Hrvata – Srpska Pravoslavna Crkva

Crkva u Hrvata je dijelom opće Katoličke Crkve, i kao takva nema samostalnost djelovanja na „nacionalnoj“ razini. To nije nikakav poseban status u odnosu na sve druge „nacionalne“ Crkve unutar Svete Rimske Katoličke i apostolske Crkve. Naprosto takva je hijerarhija, takvi su odnosi unutar Katoličke Crkve.

I sve bi to bilo normalno, da Crkva u Hrvata nema izazov „prijateljstva“ sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Naime, Crkva u Hrvata, vjerna Rimu, ekumenizmu i vjerskoj snošljivosti ne odgovara sustavno na ove „izazove“, prije svega zbog toga što je „sputana“ doktrinom katoličke vjere i „stavovima“ Svete Stolice, ali i Vatikanske države (Status Civitatis Vaticanae).

U tom međusobnom odnosu, (sa srpskom pravoslavnom Crkvom) „Crkva u Hrvata” se nalazi u podređenom položaju. Povijesne težnje Srpske Pravoslavne Crkve (koje koincidiraju sa velikosrpskom ideologijom i hegemonističkom politikom) za odvajanjem Crkve u Hrvata od „Rimskog Pape“ i Vatikana su poznate, ali je poznato i to da se Crkva u Hrvata nije dala „navesti“ na takav put.

Naime, velikosrpska ideologija i hegemonistička politika su vidjele da su Hrvati (nakon odvajanja od Austro-ugarske), sami za sebe, „lak plijen“, pa je i Srpska Pravoslavna Crkva pokušala rabiti isti obrazac. Odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i Vatikana, da bi je, kao dokazanog (pre)nositelja kolektivne svijesti hrvatskog naroda i hrvatske političke ideje, bilo lakše „svesti na poželjnu mjeru“.

Nakon puno bezuspješnih pokušaja (kraljevina Jugoslavija, FNRJ,SFRJ), SPC mijenja „taktiku“ i (koristeći svoj položaj „autokefalnosti“, s jedne, i preko SPC u RH (inkorporiranost u Republiku Hrvatsku), s druge strane, umjesto „pritisaka“ na Katoličku Crkvu u Hrvata, (u suradnji sa „“bratskom“ Ruskom Pravoslavnom Crkvom i britanskim utjecajem u međunarodnim odnosima) odlučuje „uspostaviti odnos“ izravno sa Svetom Stolicom i Vatikanom.

Nažalost, ovaj pristup se pokazao učinkovitijim od svih prijašnjih (stogodišnjih) napora da se „neutraliziraju“ uloga i značaj Katoličke Crkve u Hrvata u očuvanju i obrani hrvatskih nacionalnih interesa, u trenucima kada „hrvatska“ politika to ne želi, ne može, ili jednostavno „ne postoji“. Trebali su se steći uvjeti da Vatikan prihvati takav odnos, a to se nažalost dogodilo i Katolička Crkva u Hrvata (za sada) nema odgovor na ovaj „izazov“.

Nije slučajno u zadnjih 15 godina učinjeno sve da se sudjelovanje Crkve u Hrvata svede u okvire „crkve“ (kao građevine), „u Sakristiju“. U SPC-u predobro znaju (bolje nego bilo tko u svijetu) da se katolička Crkva u Hrvata NIKADA neće okrenuti protiv Pape, čak ni onda kada njegove odluke izazivaju zdvajanje i nanose izravnu štetu. Vjernost Katoličke Crkve u Hrvata Svetoj Stolici je neupitna i tako treba ostati.

Sada se pokazuje da je zagrebačkom nadbiskupu bilo „pametnije“ baviti se položajem i interesima katoličke Crkve u Hrvata unutar Svete Rimske Crkve, nego lamentiranjem o „grijehu struktura“, čime je izravno i neizravno, slabio taj položaj. No, to je nepopravljiva prošlost.

Ne rađa se blaženi kardinal Alojzije Stepinac, ili „na glasu svetosti“ blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, svaki dan.

Što se u ovoj (nezavidnoj) situaciji može učiniti?

Vjerujem da „Kaptol“, istina „post festum“, čini „što može“. A to je jako malo.

U ovom trenutku, SPC u Vatikan ulazi na „glavni ulaz“ a Kaptol na „sporedni“. I to je činjenica, koju obilato koristi SPC i velikosrpska politika. Ne vrijedi zdvajati oko toga, nego treba pronaći način kako „reducirati štetu“, prevenirati takve pojave u budućnosti i dati do znanja „Vatikanu“ da se „bezuvjetna poslušnost“ (slijedeći meritum „dogme o nepogrješivosti Pape“) mora razlikovati u odnosu na Svetu Stolicu i djelovanje svetog oca „Ex Cathedra“, u odnosu na Pontifexa (maximusa) na čelu vatikanske države.

Katolička Crkva u Hrvata može (teorijski) nešto učiniti u pogledu potonjeg, a ostalo je zadaća hrvatske države. U ovakvim okolnostima, potpuno je razvidno da se SPC u Republici Hrvatskoj koristi kao eksponent velikosrpske ideje i prethodnica u provedbi hegemonističke srbijanske politike, te da je ona (SPC u RH) prihvatila i provodi tu ulogu, a autokefalna SPC u Republici Srbiji, koristeći izravan pristup Svetoj stolici, Katoličku Crkvu u Hrvata, svodi na „ravnopravnog partnera“ svojoj ekspozituri u RH. Nešto slično onome što je Sanader učinio sa pupovčevim SDSS-om.

Jedno od rješenja u ovoj poziciji je osnovati Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu, (kao što su učinile i druge države nastale raspadom bivše Jugoslavije, sa izuzetkom RH, BiH i Slovenije). Srpsku Pravoslavnu Crkvu u RH treba pred pravosudnim tijelima suočiti sa njenim protuhrvatskim i protudržavnim djelovanjem sa pozicija velikosrpske ideologije i srbijanske hegemonističke politike, i postaviti joj jasne granice tolerancije spram takvog djelovanja.

IMA LI HRVATSKI NAROD; NJEGOVA POLITIČKA ELITA I REPUBLIKA HRVATSKA SNAGE SUOČITI SE SA OVIM “IZAZOVIMA”?

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara