Đ. Vidmarović: Da se ne zaboravi – knjiga koja je obranila dr. Tuđmana od optužbi za antisemitizam

Anto Knežević: Mitovi i zbilja: međunarodno značenje Tuđmanovih ‘Bespuća’ u razotkrivanju uzroka srpskohrvatskoga rata i razlaza, «Domovina», Zagreb, 1988.

Obavijest o predstavljanju „Enciklopedijskog rječnika Bosanske Posavine“, autora Anta Kneževića i Tomislava Lukića, silno me obradovala. Ne samo zbog ovog fundamentalnog enciklopedijskog priloga hrvatskom jezikoslovlju, već i zbog povratka dr. Kneževića u hrvatsku znanost. Taj vrijedan i perspektivan mladi znanstvenik zbog ljevičarskih insinuacija i bezobrazluka napustio je 1993. posao nastavnika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i preselio se u SAD. Njegova je jedina krivnja bila što je uspješno, argumentirano i kompetentno obranio Tuđmanovu studiju „Bespuča povijesne zbiljnost“ od optužbi za antisemitizam. Tu je optužbu pokrenula Miloševićeva propagandna mašinerija, na ćelu s jednom, na žalost, Židovkom koja je pridružila protuhrvatskoj histeriji ne samo tog nacifašističkog političara, već i ratnih zločinaca kao što su Dragan Vasiljković i Ražnjatović Arkan. To je teško shvatljivo obzirom na genocid Srpske Države iz vremena generala Nedića, kada je istrijebljena gotovo cijela židovska etničko-konfesionalna manjina. Ali je činjenica. Tada je i tajnik ŽOZ-a, dakle ugledni hrvatski Židov, također prešao na stranu neprijatelja. Dr. Knežević je raskrinkao opasne pokušaje kompromitacije hrvatskog Predsjednika. Unutarnji protivnici hrvatske nezavisnosti i prikriveni istomišljenici Klare Mandić, to mu nisu mogli oprostiti. Na žalost, kao da smo zaboravili na ovoga poštenog znanstvenika i njegov u to vrijeme izuzetno važan politički i diplomatski podvig. Stoga neka mi je dopušteno ponovo podsjetiti na ovo vrijeme, na Klaru Mandić i Antu Kneževića. Od tada je prošla potrebna vremenska distanca i ti su događaji danas dio najnovije hrvatske povijesti.

Kao primjer zaborava citiram Hrvatsku enciklopediju:

Knežević, Anto, hrvatski filozof i slavist (Potočani, BiH, 23. III. 1959.), diplomirao filozofiju i ruski jezik (1985) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao (1989.) te predavao (1986.–90.) na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Od 1990. živi i radi u SAD-u. Bavi se problemima nastanka i razvoja slavenskoga filozofijskoga nazivlja i srednjovjekovne filozofijske misli u Slavena istražujući jezik u njegovoj povijesnoj višeznačnosti. Glavna djela: Filozofija i slavenski jezici (1988), Najstarije slavensko filozofsko nazivlje (1991).

Jednostavno, autor ove enciklopedijske jedinice zaboravio navesti ostala Kneževićeva djela, upravo ona koja su tijekom Domovinskog rata imala važnu ulogu u borbi protiv promičbene mašinerije agresorske države, na međunarodnoj bojišnici:

Mitovi i zbilja: međunarodno značenje Tuđmanovih “Bespuća” u razotkrivanju uzroka srpsko-hrvatskoga rata i razlaza (1992.)

An analysis of Serbian propaganda: the misrepresentation of the writings of the historian Franjo Tudjman in light of the Serbian- Croatian war , 1992.

Bilješkama je popratio knjigu Philipa J. Cohena Tajni rat Srbije: propaganda i manipuliranje poviješću (Serbia’s Secret War. Propaganda and the Deceit of History), Texas A&M University Press, College Station, 1996.

Krivo je navedena godina kada je napustio Hrvatsku. Ispada kao da je pobjegao upravo nakon višestranačkih izbora 1990. godine. Zaboravljeno je navesti kako je doktorirao 1995. godine.

Knjige čije bi izdanje trebalo ponoviti.

Anto Knežević se ipak vratio hrvatskoj znanosti. Izdanje zaklade “Fraternitas” župe Gornja Močila-Sijekovac, Synopsisa i Galerije Goll, Sarajevo, Zagreb, Slavonski Brod, 2020.

Godine 1989. dr. Franjo Tuđman objavio je knjigu «Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja». Izdavač knjige bio je „Nakladni zavod Matice hrvatske“ u Zagrebu, a recenzenti, jedan od najcjenjenijih hrvatskih filozofa, dr. Franjo Zenko, i jedan od najcjenjenijih povjesničara, dr. Trpimir Macan. Autor je posvetu napisao u stihovima: «U spomen/ oca moga/ i brata mi/ i pomajke moje,/ što pali su žrtvom/ u bespuću povijesnom!»

U naslovu i podnaslovu knjige dr. Tuđman stavio je dvije sintagme:

„BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI“

i

„RASPRAVA O FILOZOFIJI ZLOSILJA“.

U prvoj sintagmi nalaze se dva pojma koja su u to vrijeme vukovskoga nasilja nad hrvatskim jezikom zazvučala neobično, čak izuzetno zanimljivo. Ti su:

BESPUĆA i POVIJESNA ZBILJNOST.

U posljednjem se nalazi riječ ZBILJNOST, također rijetko korištena i teško prevodiva. Obje sintagme upućuju na diskurs filozofije povijesti, što znači filozofije. Ova činjenica naglašena je u podnaslovu u kojem dominiraju dva pojma;

RASPRAVA i

FILOZOFIJA ZLOSILJA.

Pojmom «rasprava» autor je dao do znanja kako nije riječ o sintezi, odnosno dovršenome djelu sa zaključcima koje autor smatra konačnima, već je riječ o znanstvenome tekstu koji prethodi sintezi, dakle koji ne teži biti konačna istina, već upućuje na dijalog. Bolje rečeno, riječ je o djelu u nastajanju. Dr. Tuđman kao da je predosjećao buru koju će knjiga izazvati. Vjerovao je da će ga priznanje kako je pisao samo raspravu zaštiti od političkih kerbera, odnosno onih koji će takav rad tumačiti kao konačan stav, a ujedno mu omogućiti dijalog s neistomišljenicima.

Odnos prema znanstvenome tekstu koji se određuje kao rasprava uvijek je dijaloški. Ponuđene teze osporavatelj nadopunjuje svojim, dakako, znanstvenim, kontraargumentima, jer obojica teže istome cilju: istini. Filozofija kao znanost ne može bez dijaloga. Kada jedan autor svoj rad definira kao raspravu, tada se tome radu pristupa upravo kao raspravi: raspravlja se o temi ili problemu, odnosno o osnovnim argumentima kojima s autor koristi.

Drugim pojmom: «filozofija zlosilja», autor je precizno odredio kao raspravu koja pripada filozofijskoj znanosti, odnosno njezinome užem području, filozofiji povijesti, a unutar nje «filozofiji zlosilja». Dakle, ne pripada historiografiji, odnosno povijesnoj znanosti. Filozofija zlosilja koristi se povijesnim činjenicama i historiografskim argumentima, ali kao pomoćnom građom za dokazivanje svojih teza. Historiografija i filozofija povijesti bitno se razlikuju. Evo kako Danilo Pejović definira ovu nauku: «Filozofija povijesti disciplina je koja sebi stavlja u zadaću spoznati bit i smisao povijesti u cjelini. Teškoća je toga pitanja u tome što su početak i kraj povijesti neizvjesni i nedostupni ljudskoj spoznaji.» [1]

Zbog toga što se historiografija i filozofija povijesti razlikuju, kao recenzenti «Bespuća» javljaju se filozof Franjo Zenko i povjesničar Trpimir Macan.

Dakako, u to vrijeme i pojam «zlosilje» zazvučao je opasno jugounitarističkim jezikoslovcima, a političarima ponaosob. Tako je i danas.

Dakle, za svakog obrazovanijeg čovjeka u naslovu «Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o filozofiji zlosilja» nije moglo biti ničega posebno nejasnoga, a kamo li subverzivnoga. Kao takvo, djelo je nakon izlaska 1988. bilo obavijeno šutnjom, i nitko s autorom nije ulazio u polemike. To će se desiti tek kada dr. Tuđman postane Predsjednik Hrvatske Države.

Rasprava «Bespuća povijesne zbiljnosti» pokušaj je da se na razini filozofije povijesti objasne krucijalni problemi s kojima se suočavao hrvatski narod kroz svoju povijest. Knjiga je podijeljena u četiri tematska bloka: «Povijest i životna sudba»; «Povijest kao zločinidba i mitska pričimba»; «Filozofija i povijesno zlo» i «Povijesne činjenice i neznanstvene teorije». U drugoj tematskoj cjelini nalaze se četiri glave: 1. «Pri-činidba mitomanske pri-povijesti»; 2. «O ratnim i genocidnim zlodjelima i ranijoj povijesti»; 3. «U sjeni ‘Holokausta» i 4. «Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe». Kada je dr. Tuđman izabran za Predsjednika Hrvatske Demokratske zajednice, a potom na prvim slobodnim višestranačkim izborima 1990. i za Predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, njegovi politički protivnici obrušili su se na život i djelo novoga hrvatskoga lidera, ne birajući metode i sredstva. U nastojanju da spriječe osamostaljenje Republike Hrvatske, odnosno njezino međunarodno afirmiranje i priznanje, na europskoj i američkoj političkoj sceni otpočeli su širiti rasističke tvrdnje kako je hrvatski narod sui generes genocidan, a njegova težnja za državnom slobodom znači obnavljanje ustaške Nezavisne Države Hrvatske. No, javio im se problem: što s osobom dr. Franje Tuđmana? On je bio, zajedno s ocem, sudionik partizanskog pokreta. Otac mu je čak bio vijećnik ZAVNOH-a. Nakon rata Franjo Tuđman završava vojne škole i biva unaprijeđen u čin generala. Bez obzira što je zbog svojih historiografskih radova došao u sukob s velikosrpskim povjesničarima koji su zloporabili struku kako bi dokazali i proširili mit o krivnji Hrvata za poraz vojske Kraljevine Jugoslavije 1941, a time i za razbijanje Jugoslavije, zatim mit o nadmoći srpskoga sudjelovanja u partizanskome pokretu i konačno najzlokobniji mit, onaj o logoru u Jasenovcu u kojemu su Ustaše pobile navodno 1, 700. 000 ljudi. Ovakvo samovoljno baratanje ciframa imalo je trostruki cilj: produbljivanje mita o genocidnosti hrvatskoga naroda, raspirivanje mržnje kod Srba u Hrvatskoj i BiH kako bi neprestano težili osveti, te konačno, dobivanje visoke ratne odštete od SR Njemačke. Tuđman se odlučno suprotstavio tome snagom povijesnih argumenata.

Tuđmanovi neprijatelji u zemlji ocrnjivali su ga kao «Titovoga generala» i «staru komunjaru» kojemu se «ne smije vjerovati», ali trebao im je argument za ocrnjivanje i u inozemstvu. Hitno se moralo Tuđmana od Titovoga generala pretvoriti u ustašu i neonacistu, ali klevetu izvesti politički promišljeno tako da ju «svijet» prihvati kao istinu. I u tim nastojanjima neki ljudi i bivše zajednice jugoslavenskih Židova stavljaju u opciju glavu treću: «U sjeni ‘Holokausta», drugoga dijela Tuđmanovih «Bespuća povijesne zbiljnosti». Ondje pronalaze «dokaze» za Tuđmanov tobožnji antisemitizam, obrađuju napisani tekst i stvaraju optužbu u kojoj je toliko zloće i političke podmuklosti da će se od nje, predmnijevalo se, teško obraniti. Logika ove podmukle rabote bila je slijedeća: Tko će među komunističkim istočnim i zapadnim antifašističkim liderima prihvatiti fašistu kao sugovornika, a još manje kao Predsjednika jedne Države? Treba samo izdvojiti iz njegove rasprave potrebne ulomke i rečenice, složiti ih u novu cjelinu, to prevesti na engleski jezik i poslati snažnim pan-židovskim udrugama u svijetu. Čim dobiju «dokaze» o Tuđmanovu antisemitizmu njihovi će vodeći novinari i lobisti učiniti dalje što treba. Ne sumnjajući o ono što im je podmetnuto kao «činjenica». Desiti će se fenomen grude snijega koja se baci niz padinu brijega.

Prevođenja ulomaka iz navedenoga poglavlja prihvatio se tim iz ekipe srpskoga vožda Slobodana Miloševića, a međunarodno židovstvo je alarmirala šefica «Srpsko-izraelskoga društva prijateljstva», dr. Klara Mandić, suradnica Dragana Vasiljkovića, četničkog zapovjednika, zvanog «kapetan Dragan», dr. Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, nanijevši ne samo dr. Tuđmanu, već i Hrvatskoj političku štetu na međunarodnoj sceni, a poglavito u Državi Izrael.[2]

Evo kako je dr. Klaru Mandić predstavila ugledna kanadska spisateljica Erna Paris[3] : “Bilo bi razumno očekivati da Židovi koji su znali nešto o genocidu prvi progovore protiv etničkog čišćenja, i da su to učinili, možda bi imali snažan moralni utjecaj. Iz tog je razloga pozivanje na stav Židova bio prioritet srpskim nacionalistima, koji su vjerovali… u golem židovski utjecaj diljem svijeta. Kao Židovka, Klara je bila neprocjenjiva propagatorica. Nakon Titove smrti ugrabila je, kaže, svoju priliku.”

Predložila je srpskim i židovskim intelektualcima da objave istinu kako se Srbi nikada u povijesti nisu uključili u antisemitizam. Tako je 1987. s deset visokih uglednika SANU, uključujući Dobricu Ćosića, utemeljila Društvo srpsko-židovskog prijateljstva. Slobodan Milošević dao mu je svoj blagoslov».

E. Paris nastavlja: “Dok se Srbija pripremala za novi rat, širila se priča o tome da su Srbi spašavali Židove. Izrael je bio najbolje mjesto za kampanju. Klara nije govorila samo o svojim uvjerenjima. Radovan Karadžić bio je voljen, poštovan prijatelj (na glasu kao njezin ljubavnik) i počasni član njezina Društva… Kampanja koja se temeljila na kooptiranju židovskog primjera donijela je bujice negodovanja s različitih strana. Prvo je Memorandum proglasio da Srbi imaju isto pravo na svetu obećanu zemlju (Kosovo) kao i Židovi, zasnovanu na njihovoj genocidnoj patnji. Potom je srpski pisac i političar Vuk Drašković napisao otvoreno pismo izraelskim piscima, zahtijevajući svaku stopu Kosova kao Jeruzalem i da su Srbi bili trinaesto izgubljeno i najnesretnije izraelsko pleme. Srbi više nisu bili samo slični Židovima, sada su oni bili Židovi. Uz Miloševićevu potporu, Klara Mandić organizirala je «Srpski tjedan u Izraelu» kako bi unaprijedila poslovanje, kulturu i turizam.. Poznata je njezina izjava: ‘Objesi Davidovu zvijezdu oko vrata, i nama se sva vrata otvaraju.'[4]

Klara Mandić je bila bliska i s književnicima Momom Kaporom, Miloradom Pavićem, Branom Crnčevićem, kao i s pokojnim princem Tomislavom Karađorđevićem. Mandićeva je bila aktivna u javnom i političkom životu do polovine devedesetih i u svojim člancima i predavanjima optuživala je Franju Tuđmana za antisemitizam i genocid nad Srbima. Poznata je i po svome zauzimanju pri sakupljanju novca za pomoć Srbima, naročito od židovskih zajednica iz inozemstvu. Neki u njenim poslovnim i političkim vezama traže motiv ubojstva, jer navode da je Mandićeva ‘znala mnogo o svemu što se dešavalo u Srbiji“.[5]

Predsjednik Tuđman i njegovi suradnici, stječe se dojam, nisu u početku sagledali opasnost koja im prijeti, stoga nisu na adekvatan način odgovorili na klevete. Možemo pretpostaviti da je dr. Tuđman kao znanstvenik vjerovao da se jedno djelo koje imam karakter rasprave ne može upotrijebiti kao antihrvatska promičba. I to vrlo opasna. Stoga, tek 1992. godine izlazi knjiga koja raskrinkava manipulacije s Tuđmanovim poglavljem u kojem piše o holokaustu. Posla se prihvatio mladi znanstvenik, filozof i slavist, dr. sci. Anto Knežević.[6] Rezultat toga je djelo «Mitovi i zbilja: međunarodno značenje Tuđmanovih ‘Bespuća’ u razotkrivanju uzroka srpsko-hrvatskoga rata bi razlaza».[7]

Na unutarnjoj «klapni» korica knjige nakladnik je donio obavijest koja objašnjava zbog čega je mladi znanstvenik dobio povjerenje za ovako odgovoran posao: «Anto Knežević mladi i afirmirani hrvatski znanstvenik s višegodišnjim boravištem u SAD-u, temeljito se i ozbiljno poduhvatio dijaloško-kritičkog razmatranja prave poplave protutuđmanovskih napisa i priloga u svjetskim medijima koje je izazvala pojava Tuđmanovih ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, a potakla velikosrpska promičba».

Želimo upozoriti na ovo djelo, zbog toga što je zaboravljeno, kao i njegov autor, a imalo je u vrijeme nastanka vrlo veliku ulogu u zaustavljanju opasne propagande o dr. Tuđmanu kao antisemiti, sa svim posljedicama koje je takva optužba mogla imati.

Dr. Knežević je svoju knjigu «Mitovi i zbilja» podijelio u 30 poglavlja. Izdvojiti ćemo ona koja držimo najvažnijima.

U prvome poglavlju «Zašto su napadnuta Tuđmanova ‘Bespuća»? dr. Knežević otkriva razloge tih napada na djelo koje je objavljeno prije demokratskih izbora, odnosno zbog čega je knjiga koja «razmatra povijesno-filozofske vidove rata i nasilja, u međunarodnim sredstvima priopćavanja predstavljena u gotovo isključivo političkom kontekstu» :

Prvi razlog: «Posve je izvjesno da su napadaji na ‘Bespuća’ upravljeni na Predsjednika Republike Hrvatske, a ne na povjesničara dr. Franju Tuđmana».

Drugi razlog: «Znakovito je da se vrijeme osporavanja Tuđmanove knjige poklapa s razdobljem u kojem Hrvatska traži međunarodno priznanje neovisnosti… Prvo je izdanje knjige tiskano 1988. godine, a knjiga je napadnuta u međunarodnoj javnosti tri godine kasnije, u jeku rata u Hrvatskoj. Napadaji su izraz onih međunarodnih silnica koje su i preko same knjige nastojale odgoditi međunarodno priznanje Hrvatske. U tim napadajima, u pravilu, sudjeluju nepovjesničari».

Dr. Knežević postavlja pitanje: zašto su napali «Bespuća», a ne neku drugu Tuđmanovu knjigu i zaključuje: «Odgovore na ova pitanja može dati jedino poredbena raščlamba ‘Bespuća’ i protutuđmanovskih napisa». Odgovor do kojega je došao svodi se na slijedeće: «… knjiga je napadnuta zbog samoga znanstvenoga sadržaja»! Dakle, krivnja je u onome što je dr. Tuđman znanstveno dokazao. «U knjizi – piše dr. Knežević – Tuđman sustavno i dokumentirano ruši mit o povijesnoj kolektivnoj krivnji bilo kojega naroda, a Hrvata napose. Služeći se znanstvenim činjenicama, on dovodi u pitanje gotovo sve postavke mnogogodišnje protuhrvatske promičbe. To su glavni razlozi napadaja na ovu knjigu».

Ubrzo dr. Knežević dolazi do pokušaja pripisivanja dr. Tuđmanu grijeha antisemitizma. A tu je onda i Klara Mandić.

Zanimljivo je – piše autor – da Klara Mandić piše 1992. godine u novinama američkih Židova o ‘hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac, gdje su deseci tisuća (tens of thousands) Srba, Židova i Cigana bili istrebljeni u drugom svetskom ratu’ ( K. Ma/n/dić, ‘Fascism Reawakens in Croatia, Charges Jewish Leader’ , Jewish Advocate, 24.-30. siječnja 1992.).»

Istinito je, premda teže za shvatiti, da su neki ugledni američki Židovi prihvatili laž o Tuđmanovome antisemitizmu. Dr. Knežević navodi primjer Roberta D. Kaplana koji je u šovinistički naslovljenome članku «Croatianism: The latest Balkan ugliness» (Hrvatstvo: Najnovije balkansko ruglo), objavljenu u američkom tjedniku New Republic (25. studenoga 1991, str. 16., 18.), optužio Tuđmana za antisemitizam. Dr. Knežević upozorava na način pisanja R. Kaplana: «U sadržaju je Kaplanov članak naslovljen kao ‘Hrvaština: novonacistička ideologija najnovijega balkanskoga vođe’ ) Croatianism: The neo-Nazi ideologa of the latest Balkan leader). Svoje tvrdnje Kaplan potkrepljuje brojnim navodima iz Tuđmanovih ‘Bespuća’. Podrobnija raščlamba Kaplanova članka te usporedbe članka s Tuđmanovom knjigom pokazuje da Kaplan:

prevodi neispravno;
prevodi izvan konteksta Tuđmanove knjige;
umeće svoje riječi u Tuđmanove rečenice;
izrezuje riječi iz Tuđmanovih rečenica;
nudi svoja tumačenja izvan konteksta hrvatske, jugoslavenske i svjetske povijesti.

Osim toga, Kaplanove tvrdnje sadrže činjenične netočnosti.»

Dr. Knežević profesorski precizno navodi primjere netočnog prevođenja, čime se iskrivljuje sadržaj, a Kaplan to čini već u naslovu. Na početku ovoga eseja upozorili smo na pojmove kojima se služio dr. Tuđman, koji su preuzeti iz hrvatske jezične riznice i koji su zbog toga bili nepoznati i nerazumljivi srbijanskim prevoditeljima. Da je to istina potvrdio je i sam Kaplan, jer on sam nije mogao ništa prevesti, budući hrvatski jezik ne poznaje:

«Kaplan piše da Tuđmanova knjiga ima podnaslov ‘Povijesna istina’ (Historical Truth). Međutim, podnaslov knjige glasi ‘Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja’ (što bi na engleskom bilo ‘A Treatise on the History and Philosophy of Evil-Violence’).

Izvorni naslov knjige ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’ Kaplan prevodi kao ‘Bespuća – povijesna istina’ (Wastelands – Historical Truth). Međutim, hrvatska je riječ ‘zbiljnost’ zapravo filozofski naziv tvoren prema njemačkom nazivu ‘Wirklichkeit’ što na engleskom znači ‘treality’ ili ‘actuality’ a ne ‘truth’. (Isp. Knjigu Željka Pavića Zbiljnost i stvarnost /Zagreb, HFD, 1989./ s njemačkim sažetkom ‘Wirklichkeit und Dinglichkeit’). Tuđmanova knjiga razmatra filozofije nasilja te se pisac stoga služi filozofskim nazivom i u naslovu i u tekstu knjige.»

Dalje prof. Knežević navodi Kaplanovo uzimanje ulomaka iz Tuđmanove knjige i sklapanje u novu cjelinu koja je trebala poslužiti kao dokaz za optužbu.

«Kaplan nudi čitateljima slijedeći navod iz Tuđmanove knjige kao dokaz Tuđmanova odnosa prema židovskom holokaustu:

‘Spomenute procjene gubitaka od šest milijuna mrtvih zasnivaju se previše, kako na emocionalno pristranim svjedočanstvima, tako i na jednostranim i pretjeranim podacima poratnog obračunavanja s poraženim … (prekid je Kaplanov, op. Đ.V.) sredinom osamdesetih godina, kada svjetsko židovstvo još uvijek ima potrebu podsjećati na svoje žrtve u ‘holokaustu’ čak i pokušajem sprečavanja izbora bivšeg glavnog tajnika OUN Kurta Waldheima za predsjednika Austrije’.

Prvi dio navedene rečenice (od riječi ‘Spomenute procjene gubitaka’ do ‘razračunavanja s poraženim’) nalaze se na strani 156. Tuđmanove knjige.[8] Kaplanove tri točke u sredini rečenice zamjenjuju četiri stranice Tuđmanove knjige!? Iza Tuđmanovih riječi ‘razračunavanja s poraženima’ Kaplan stavlja tri točkice , dok Tuđmanova rečenica ide dalje: ‘počiniteljima ratnih zločina’ (str. 156). Tako Kaplan izostavlja činjenicu da Tuđman poražene sile u drugom svjetskom ratu nazivlje ‘počiniteljima ratnih zločina’. Da je Kaplan naveo cijelu rečenicu, otkrila bi se lažnost tvrdnje o Tuđmanu kao ‘novonacističkom ideologu’. Kako netko može biti ‘novonacistički ideolog’ ako označuje naciste kao ‘počinitelje ratnih zločina».

Kaplan hotimice nije stavio tri točke u kutaste zagrade tako da čitatelj pogrešno pretpostavlja da su tri točke u Tuđmanovoj rečenici. Služeći se takvom vrstom navoda (koja nije poznata ni u znanosti ni u novinarstvu) bilo koja postavka može biti ‘dokazana»!

Tako to teče od riječi do riječi.

Kako rekosmo, cilj je bio nahuškati svjetsko židovstvo protiv Hrvata, kako bi se onemogućila njihova borba za slobodu, a sačuvala Miloševićeva Velika Srbija. Napose je trebalo uvjeriti Državu Izrael da nikada ne prizna Republiku Hrvatsku kao neovisnu zemlju. Stoga ne čudi što je navedeni Kaplanov članak, premda falsifikat, imao odjeka.

Dr. Knežević je otkrio dva engleska prijevoda Tuđmanovih ‘Bespuća’. Jedan je učinila Katarina Mijatović iz San Franciska. Njezin prijevod nije bio ni dovršen. Ni objavljen. Drugi je učinio prevodilački tim iz Beograda. «Ono što postoji (i čime su se zdušno služili Kaplan, Preuss, francuski ministar Bernard Kouchner i srpsko iseljeništvo od Kanade do Australije) jest loš proizvod (od nekoliko stranica) beogradske političko-prevoditeljske kuhinje.»

Beogradski «kuhinjski prijevod» sadrži, kako je utvrdio dr. Knežević «dvije vrste grešaka: greške učinjene svjesno i s potpunim znanjem i greške učinjene iz neznanja».

Ne kanimo prepričavati cijeli sadržaj ove dragocjene knjige. Nadamo se da će mlađim čitateljima netko omogućiti tiskanje drugoga izdanja. Završiti ćemo prikaz Kneževićevim «pretpostavkama protuhrvatske promičbe»:

«Zašto su lažne obavijesti i neistine o Hrvatima mogle biti nesmetano širene po svijetu? Postoji nekoliko razloga:

Prvo, sustavnost i dugotrajnost protuhrvatske promičbe.

Drugo, naglasak na čuvstvenoj sastavnici promičbe: što je vijest nevjerojatnija i slika gora, to je lakša buduća protuhrvatska promičba.

Treće, svijet ne poznaje ni osnovne podatke o povijesti i uljudbi Hrvata i Srba (npr. takve ‘sitnice’ kao što je razlika između ekavice i ijekavice).

Najvažniji je četvrti razlog: nepostojanje hrvatskih ustanova koje bi umjesto lažnih obavijesti i krivotvorenih podataka ponudile svjetskoj javnosti obavijest i prave podatke o Hrvatima. Nije postojala samostalna država koja bi, kao i svaka država, štitila interese svojih građana pred svijetom»

Ako smo dali prostora dr. Klari Mandić kao srpskoj Židovki koja je ušla u rat protiv Hrvatske kao pobornica Miloševićeve Jugoslavije, potrebno je podsjetiti na sve židovske intelektualce u svijetu koji nisu nasjeli beogradskoj propagandi i zagovarali pravo hrvatskoga naroda na samobitnost i međunarodni subjektivitet upravo kada mu je bilo najpotrebnije. Među njima, kao paradigmu, spomenimo europskog filozofa, francuskog Židova Alana Finkielkrauta.[9]

Nakon izlaska knjige «Mitovi i zbilja» njezin je autor bio izložen javnoj šikani. Da li je zbog toga, ili zbog drugih razloga napustio Hrvatsku i mjesto nastavnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ne ulazi u domete ovoga rada. No, činjenicu su slijedeće:

Anto Knežević sjajno je razotkrio laži koje su Tuđmanovi neprijatelji plasirali u svijet, kako bi ga prikazali kao antisemitu i neonacista.

Anto Knežević je nakon stručno obavljenog posla doživio nelagodnosti u svojoj zemlji.

Anto Knežević je napustio Hrvatsku, odrekao se sigurne karijere sveučilišnog profesora, preselio se u SAD i prestao objavljivati radove na hrvatskom jeziku.

Republika Hrvatska je izgubila sjajnog znanstvenika. Njegova istraživanja slavenske filozofske baštine nitko u RH ne nastavlja.

Najmanje što bi se trebalo učiniti je objavljivanje novoga izdanja studije «Mitovi i zbilja» i javno se zahvaliti dr. Anti Kneževiću.

Đuro Vidmarović

[1] Filozofijski rječnik. Glavni urednik Vladimir Filipović, „Matica hrvatska“, Zagreb, 1965., 138.

[2] Klara Mandić (1944. – 2001.) rođena je u židovskoj obitelj koja se 1944. godine nalazila u Bariju. Kako njeni roditelji nisu preživjeli rat ona biva usvojena od srpske obitelji Mandić čije prezime potom preuzima. Mladost provodi studirajući stomatologiju, a po završetku fakulteta otvara privatnu stomatološku ordinaciju u vlastitoj kući na Vračaru (dio Beograda). Prema vlastitim riječima rasla je u toplom domu uz klavir, učenje engleskog, božićne svetkovine i slave, uz građanski patrijarhalan odgoj. Kao student stomatologije Klara se tijekom protesta 1968. godine pridružila grupi profesora i studenata koju su predvodili akademik Ljuba Tadić i Dragoljub Mićunović.

Porastom nacionalnih tenzija u Jugoslaviji pod pokroviteljstvom srpske Vlade ona osniva 1987. u Beogradu „Društvo srpsko-židovskog prijateljstva“ s proklamiranim ciljem zbližavanja ova dva naroda pošto je tadašnja Jugoslavija podržavala arapske države s kojima je Izrael bio u sukobu. Kako je ona bila osnivač Društva na sebe je preuzela tešku dužnost predsjednice i glasnogovornika. U trenucima kada će Društvo dostići vrhunac popularnosti u njemu će biti nekoliko tisuća članova srpske nacionalnosti i samo 6 židovske.

“Popularnost” Klara Mandić će steći tek početkom rata u Jugoslaviji 1991. kada ona postaje jedan od najvažnijih glasnogovornika priče o genocidnosti Hrvata. Prije toga u svrhu pripreme terena, kako bi se u Izraelu predstavila kao dobra Židovka i respektabilna sugovornica, organizira 1990. masovne posjete pripadnika svoga Društva, Izraelu. U svrhu negativne promocije Hrvatske po svijetu, kako bi njena kampanja u svijetu imala odjeka u SAD-u, ona 1992. po prvi put imenom i prezimenom kao primjer koristi tobožnju židovsku žrtvu, navodno ubijenu od pripadnika nove Hrvatske vojske. Da apsurd bude potpun, ta “žrtva” je bila Ankica Konjuh, stara 60 godina, po narodnosti Hrvatica, a ubili su ju Miloševićevi četnici. U kampanji Klare Mandić Konjuh je postala Židovka divljački mučena i zaklana od HV-a. Ta laž u ovoj kampanji nije bila slučajna. To potvrđuje činjenica što je Klara Mandić još u prosincu 1991. godine bila pismeno obaviještena od Saveza židovskih općina Jugoslavije, da Ankica Konjuh nije bila židovka. Tijekom predavanju na Univerzitetu George Washington u Washingtonu, 20. veljača 1992., koje je financirala Vlada Srbije, dr. Klara Mandić ponavlja svoju laž, predajući je u pisanom obliku tamošnjem rabinu, da bi potom govorila o povijesnom prijateljstvu Srba i Židova (u Drugom Svjetskom ratu 94 % židova u Srbiji je ubijeno) i genocidnosti Hrvata. Kada je postalo očito kako u svijetu više ne funkcionira njena propaganda ona se počinje pojavljivati sa svojim tezama samo na području Srbije, ili teritorijima koje su srpske snage osvojile. Tako se pojavljuje i u Jasenovcu 1994 godine na poziv Milana Martića, radi komemoracije srpskih žrtava. O toj komemoraciji bolje od svega govori činjenica što se srpski patrijarh Pavle, iako pozvan, odbio pojaviti predosjećajući vjetar promjena. Općenito, o Klari Mandić tijekom ratnih zbivanja bolje od svega govori činjenica da je Arkan imao svoj beogradski glavni štab u njenoj kući, a ona je sjedila u Upravnom odboru koji je upravljao njegovim fondom. Kako joj taj posao zajedno sa sudjelovanjem u stvaranju protuhrvatske propagande nije bio dovoljan, ona je tijekom devedesetih godina i savjetnica Dafine Milanović, vlasnice Dafiment banke. Također je tijekom tog razdoblja Klara Mandić bila članica prvo Demokratske stranke, a potom i Srpske demokratske stranke, čiji je kandidat bila na izborima 1992. godine. Njen porodični život su obilježila tri braka iz kojih su ostala dva sina, Dragan i Srđan. Bila je bliska političkom establišmentu Srbije, Crne Gore, „Republike Srpske Krajine“ i „Republike Srpske“ u prošloj deceniji. Klara je bila i jbliska suradnica Dragana Vasiljkovića i inicijator osnivanja “Fonda Kapetan Dragan”. Kapetan Dragan je postao blizak s Klarom Mandić 1991. godine, kada je došao u Jugoslaviju i kada mu je ona pomogla «da upozna prave ljude i stekne prijatelje». U Srbiji se govorilo da je Dragan uistinu bio židovskog podrijetla. Klara je pozvala Dragana u Srbiju i bila mu “sponzor”. Odsjeo je u njezinoj kući kraj crkve Sv. Save na Vračaru i tu je neko vrijeme imao svoj stožer. Da bi ga predstavila javnosti, Klara je organizirala konferenciju za novinare. Na njoj se Dragan “s licem koje ne poznaje pojam osmijeha”, s povećom Davidovom zvijezdom oko vrata, pojavio pred kamerama. Na pitanje zašto je to učinila, odgovorila je: “Ovu značku objesila sam mu zato što sam željela da Tuđman ima noćne more. Želim da vidi kako napreduje od Krajine do Zagreba židovski general Dragan na čelu izraelskih jedinica. Kada sam to ispričala Miloševiću, dugo smo se smijali.”

U jednom periodu, poslije pada „Republike Srpske Krajine“, ratni je zločinac živio u njenoj kući i ona mu je puno pomagala. Tijekom ratnih zbivanja tijekom raspada Jugoslavije Klara Mandić se nastoji povući u anonimnosti, ali njena je prošlost dostiže 9. svibnja 2001 godine, kada je ubijena u svom stanu, hicem u glavu, nakon čega je stan zapaljen. Godinu dana prije pogibije, Klara je za dosta veliku svotu novca prodala svoju obiteljsku kuću na Čuburi i kupila stan od jednog Kosovca, u ulici Nikole Dobrovića 18, u naselju Bežanijska kosa. (Mandić Klara)

[3] Erna Paris je rođena u Torontu, obrazovan na Sveučilištu u Torontu i Sveučilištu u Parizu (Sorbonne). Započela je spisateljsku karijeru najprije kao novinarka magazina, recenzentica knjiga i radio postaja, snimateljica Tv dokumentaraca (na francuskom i engleskom jeziku), da bi se potom okušala u pisanju književnih non-fiction tema. Autorica je sedam takvih knjiga i dobitnica deset nacionalnih i međunarodnih nagrada, uključujući i zlatnu medalju s National Magazine Awards Foundation. Istakla se književnim djelima s temama iz povijesti stradanja Židova. Zagrebački nakladnik «Prometej» objavio je 2003. njezinu knjigu «Duge sjene – istina, laži i povijest».
[4] B92

[5] Klarić Mandić ubijena zbog dokumenata

[6] Kako stoji u Bilješci o piscu, Anto Knežević je rođen 1959. u Potočanima, sjeverna Bosna. Gimnaziju je završio u Modriči. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je rusistiku i filozofiju, gdje od 1986. do 1989. predaje ruski i starocrkvenoslavenski jezik. Kao gostujući lektor predavao je 1988. i na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu (SAD). Magistrirao je u Zagrebu 1989., a doktorirao u Kijevu. U trenutku objaljivanja knjige koju predstavljamo, objavio je dvije knjige: «Filozofija i slavenski jezici» (Zagreb 1988.) i «Najstarije slavensko i filozofsko nazivlje» (Zagreb, 1991.). Bavio se istraživanjem nastanka i razvoja crkvenoslavenskog filozofskog nazivlja i srednjovjekovne filozofske misli slavenskih naroda. Danas živi i radi u SAD-u.

[7] Na naslovnici knjige otisnut je samo prvi dio naslova «Mitovi i zbilja», što ne odgovara njezinu sadržaju. Tek u CIP-u stoji drugi dio naslova. Na žalost, ni on ne odgovara sadržaju knjige, što otkriva stanovitu naivnost autora, a vjerojatno i kruga njegovih suradnika, koji su vjerovali kako ovako neutralnim naslovom mogu doći do širega čitateljskoga kruga. K tome knjizi je na neodgovarajući način dizajnirana prva, dakle nosiva stranica korica.

[8] Čitatelj koji želi detaljno pratiti ovaj tekst, trebao bi ispred sebe imati prvo izdanje Tuđmanovih «Bespuća».

[9] Alain Finkielkraut, (rođen 30. lipnja 1949.) francuski esejist i sin roditelja židovsko-poljskog podrijetla, koji je ubijen u Auschwitz . Finkelkraut proglašava istovrijednost kultura u skladu s načelom kulturnog partikularizma. Godine 1992. izdaje knjigu “Kako se to može biti Hrvat?” koja je kruna dugoga Finkielkrautovog zalaganja za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Djelo svjedoči o trnovitom putu hrvatskog naroda do slobode i svoje nezavisnosti. Široj hrvatskoj javnosti posebno su poznate dvije Finkielkrautove knjige “Kako se to može biti Hrvat?” i “Zločin je biti rođen” koje se izravno odnose na ratne sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj koju je Finkielkraut skoro redovito posjećivao od uspostavljanja njezine samostalnosti, prevedene su i predstavljene, među ostalim, i njegove knjige “Imaginarni Židov”, “Nezahvalnost” i “Dolazi glas s druge obale”.

Javnosti je pak posebice poznato Finkielkrautovo zauzimanje za pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu na početku srpske agresije na Hrvatsku, što je u to vrijeme bio rijedak slučaj među francuskim intelektualcima.

Profesor je na Politehničkoj školi u Parizu i urednik radio emisije na “France Culture”. Objavio je više od petnaest knjiga eseja, od kojih su mnogi prevedeni na hrvatski. Za svoj rad Alain Finkielkraut dobio je mnoge prestižne europske nagrade.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo