Budite „svećenici iz naroda, a ne državni klerici“!

1

 

Ne stišavaju se reakcije na propovijed fra Dominika Gerbica, koji je u nedjelju 25. travnja služio svetu misu u Prozorju kod Dugog Sela, a koju je prenosio uživo „H“RT. Reakcije većine hrvatskog naroda i hrvatskih katoličkih vjernika pozitivne su. Reakcije onih koji su protiv hrvatskog naroda i protiv Crkve među Hrvatima i onih koji ne vole da se iznose neugodne istine ili koji imaju mekušaste predodžbe i koji su kritični samo prema ’našima’ negativne su.

Ove dvije misli izazvale su potporu ili protivljenje: “Toliko je zločinaca još uvijek među nama, a nisu procesuirani. I onda u jednom trenutku nađu se još i neki tamo bradati sveštenici opasnih namjera govoriti nama tko su naši svetci, tko su naše svetinje, tko su naši velikani. Pa vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš!“; “Po uzoru na našega pastira (bl. A. Stepinca) trebaju biti ne samo svećenici, nego i političari. Jer većina njih kažu da su katolici. Za njih vrijede ista pravila kao što vrijede i za mene i za vas. A što se događa? Svako naše ‘da’, pa reći ću i to, i za HDZ, i SDP, i Možemo! i svim lijevima je ‘ne’ za Hrvatsku! I tu se mora jednom podvući crta.“

Nebrojeno je onih koji su svojim pozitivnim reakcijama pokazali su da su im dobre i potrebne propovijedi u kojima katolički svećenik, u skladu s katoličkom doktrinom, kritizira stranke, politike, pojave, ponašanja i sve ono što smatra problematičnim. Oni pak koji su protiv hrvatskog naroda i protiv Crkve među Hrvatima – kao slobodnih entiteta – svojim negativnim reakcijama, i u skladu sa svojom „antifašističkom doktrinom“, potvrdili su svoje totalitarne namjere i, budimo iskreni, svoju mržnju prema svemu hrvatskomu i katoličkomu.

Ono što nas udara u oči jest to da se priopćajem nije samo „H“TV ogradio od stajališta izrečenih u propovijedi patera Gerbica, nego i njegov kolega i upravitelj župe Predragocjene Krvi Kristove u Prozorju, pater Ilija Grgić: “Iskreno mi je žao što su se u njegovoj propovijedi pojavili trenutci koji se mogu razumjeti kao politički govor, prokazivanje ili sugeriranje određenih ideja. Na sadržaj propovijedi niti mi priliči, niti mogu imati utjecaja, niti mi je bila namjera ni želja da euharistijsko slavlje potiče bilo kakvu polarizaciju u društvu”. Da li se samovoljno posuo pepelom ili po „sugestiji“ viših crkvenih i/ili političkih instanca, to ne znamo. Ali znamo da su narod i vjernici  negativno reagirali na njegov priopćaj. A oni koji su protiv naroda i vjernika, pozitivno.

Papa Franjo nije osobito omiljen u hrvatskom narodu. U prvom redu zbog odgađanja kanonizacije – kako je u svojoj propovijedi rekao fr. DominikGerbic–“blaženog, a svetog, Alojzija Stepinca, koji je položio svoj život i dao svoju krv štiteći svoje stado od komunističke nemani”, i koji je rekao da „pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena“. Paradoksalno, papa je „omiljen“ među onima koji su protiv hrvatskog naroda i Crkve među Hrvatima. Osim, na primjer, kad usporedi pobačaj s angažiranjem plaćenog ubojice ili kada kaže da je “brak između muškarca i žene”, da “obitelji prijete sve veći napori nekih da redefiniraju samu instituciju braka” i da taj napor „prijeti da će unakaziti Božji plan stvaranja”.

No, sviđalo se nekome ili ne, papa Franjo je poglavar Katoličke crkve. On je isti dan kad je fr.Gerbic održao navedenu propovijed zaredio u bazilici sv. Petra devetoricu đakona. U svojoj propovijedi, između ostaloga, rekao im je da „to nije karijera, to je služenje, isto ono služenje kojim je Bog služio svome narodu“; da ne ogovaraju subrata svećenika: „Ne budite ogovarači. Ne tračajte druge“; da ne zaborave odakle su došli: „iz svoje obitelji, iz svoga naroda“; da ne gube „osjećaj za Božji narod“; da budu „svećenici iz naroda, a ne državni klerici“; da ne budu „laktaši“; i da su pozvani biti „svećenici, a ne poduzetnici“.

Tko odgovara više preporukama svog vrhovnog poglavara? Fra Gerbic ili pater Grgić? Ili oni koji su (eventualno) vršili pritisak na patera Grgića da se ogradi od svog subrata kao da je postao nositelj nove „teologije oslobođenja“ a ne glas istine koji progovara iz duše i srca svoga naroda, svoje Crkve i samog evanđelja? Ili je možda problem da ta nova „teologija oslobođenja“ nije komunistička – kao ona iz 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća, nego je protivna komunizmu,  „antifašizmu“, globalizmu i svakom totalitarizmu? Dakle protivna svemu što zagovara i čini domaći establishment pod pokroviteljstvom globalnog establishmenta. I kao takva prihvaćena u narodu i među vjernicima.

„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4-18,19)“

 

M.O./Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara