Ideja neka nas vodi, ne privatni interes!
Vrijeme:3 min, 4 sec
Moraš biti pomalo izgubljen ako pri upravljanju Hrvatskom usred ove pandemije, sa znatno oslabljenim gospodarstvom i u nestabilnu svijetu i okruženju potičeš unutarnje sukobe i nezadovoljstva. Tu je izvor naše zabrinutosti, ali i naših upozorenja, naših poziva na uzbunu i na organiziranje da bi se ciljano, planski i svrhovito djelovalo. Stalno se pitamo je li u pitanju samo izgubljenost kod najodgovornijih ili postoji i namjernost. Naime, svjesni smo da postoje objektivne poteškoće koje se ne mogu riješiti kratkoročno. Ali i previše toga na političkom, društvenom, gospodarskom, pravosudnom, kulturnom, povijesnom, međunarodnom i drugim područjima izgleda nam kao „dirigirani kaos“, kao da netko vodi hrvatski brod ravno prema ledenom brijegu.
“Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne. Ali ne može preživjeti izdaju iznutra. Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno. A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja. Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik – on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka. On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga”. (Ciceron)
I zbog toga smo, osobito, zabrinuti pa upozoravamo na podmuklost. Između ostaloga i na fenomen autokracije koji se događa u Hrvatskoj i čiji (vidljivi) predstavnik predsjednik Vlade. Hrvati gunđaju, mrmljaju, lamentiraju, kukaju, ljute se, dok se državni vrh svađa u iritirajućem tonu, na razini koja ne priliči ozbiljnim političarima. Prepiru se i vrijeđaju baveći se površinskim pitanjima. Događaju se stvari s kojima se nijedna ozbiljna država i nijedno ozbiljno društvo ne mogu miriti niti ih prihvatiti. No još se nije dogodila ona kumulacija koja će biti detonator za eksploziju naroda iscrpljena pod teretom više od dvadeset godina “predstavničke demokracije”. Dvadeset godina vladavine sve odnarođenije „elite“, a ne većine naroda. Dvadeset godina vladavine establishmenta ili duboke države, a ne naroda, kojega je ionako sve manje.
Većina Hrvata koji žele istinske promijene skeptična je prema ideji detonatora koji će zapaliti narod – da svemu ovomu što vidimo da ne valja kaže dosta. No ima i nas koji imamo samo malkice više vjere da će se to ipak u nekom trenutku dogoditi. Imamo malkice više vjere jer ne čekamo da se to kojim čudom dogodi, nego radimo kako bi se to dogodilo. Ustrajno, postojano, pa i kad se svi napori čine posve uzaludnima. I pozivamo druge da nam se pridruže u tom radu. One koji ne pate od prestiža, oportunizma, nekarakternosti, lijenosti, neznanja i zadrtosti. Koji su slobodni, odgovorni i karakterni, spremni misliti, a to znači priznavati argumente drugih i rasti u spoznaji.
Bitan je razlog zbog kojega se odlučujemo na djelovanje. Bitno je da naš rad i borba budu u službi ideje, i to ideje o zauzimanju za druge, za kvalitetnu politiku i čestite odnose, za narod. Važno je da se naš rad temelji na načelima i da pod račun uzmemo i spoznaju kako služiti plemenitoj ideji znači i dospjeti pod križ razočaranja, poniženja i požrtvovanja. Tek pod tim uvjetom smijemo se dati na taj put. Ne tražeći osobnu korist niti provjeravajući koliko nas ima.
Okuplja nas ideja, a nosi nas spremnost na ustrajnost u nastojanjima i borbama. Ako nas borba dovede do gubitka posla, u zatvor ili smrt, hvala Bogu, i to je Njegova volja, kao i ako nas dovede do časti i uspjeha. Ali neka ta borba i to nastojanje bude uvijek u službi ideje, a nikada se ideju ne smije prihvaćati tako da ona bude u našoj osobnoj službi, da služi našem privatnom interesu.
(MO)/Hrvatsko nebo
