D. Pejčinović: Koja je ovo država?

Samo u Hrvatskoj?!

Slučaj Mihajla Hrastova, hrvatskog branitelja koji je već godinama žrtva pravosudnog iživljavanja, ovih dana ponovno je uzburkao javnost. Naime, državno odvjetništvo od Hrastova zahtijeva isplatu goleme odštete rodbini poginulih pripadnika Jugoslavenske narodne armije koji su stradali na koranskom mostu u rujnu 1991., što je svojevrsni presedan čak i za hrvatske „standarde“. Koja to država isplaćuje odštetu za poginule neprijateljske vojnike, i to u slučaju koji je sam po sebi nejasan i sumnjiv?! Ne upuštajući se sada u pravnička nadmudrivanja, treba jasno reći da je politika kriminalizacije Domovinskog rata, čija je žrtva i nesretni Hrastov, započela još prije dvadesetak godina, dolaskom na vlast Račana i Mesića. Od tada do danas političari u saboru i vladi nisu poduzeli baš ništa da se ta nacionalna sramota zaustavi. Od ljevice u tom pogledu nitko ništa nije ni očekivao, no, sudeći po dosadašnjim izjavama, i desničari namjeravaju nastaviti sa „svakidašnjim jadikovkama“ umjesto da, uz pomoć braniteljskih udruga, pokrenu neku suvislu akciju za izmjenu postojećih zakona i reformu pravosuđa.

Hrvatska sama na svijetu

Pogledamo li navedeni slučaj iz globalne perspektive, moramo se zapitati postoji li još neka država na planetu koja na sličan način postupa sa svojim braniteljima? Kako bi se u slučaju „koranskih mostova“ ponašale zemlje koje nam mogu biti uzor? Susjedna Slovenija također je imala kratkotrajni sukob sa snagama JNA 1991. godine, tzv. „Desetodnevnu vojnu“. U jednom od brojnih incidenata stradali su, ni krivi ni dužni, mladi vojnici na odsluženju vojnog roka u JNA. Prema dostupnim podacima, prilikom sukoba na graničnom prijelazu Holmec poginula su dvojica pripadnika slovenske TO i trojica vojnika JNA, koji su vjerojatno ustrijeljeni prilikom predaje. (v. wikipediju, „Slučaj Holmec“!) Raznorazne udruge i pojedinci godinama su pokušavali natjerati slovensko pravosuđe da se pozabavi tim slučajem, ali bez ikakvog uspjeha. I ne samo to! „Predsjednica Slovenskog helsinškog odbora Neva Miklavčić-Predan je zbog „Slučaja Holmec“ bila izložena pritiscima i prijetnjama u Sloveniji. U gotovo svim slovenskim medijima protiv nje se širio govor mržnje, huškanje na progon, zahtjevi da ju se strpa u zatvor i ludnicu. Slovensko državno tužiteljstvo podnijelo je tri kaznene prijave protiv Miklavčić-Predan „zbog uvrede države“. (wikipedia…) Neovisno o tim, pomalo pretjeranim reakcijama, svatko dobronamjeran morao bi si postaviti pitanje kakvog smisla ima danas izvlačiti kosture iz ormara, samo zbog toga što je neki nervozni, uplašeni janšin teritorijalac slučajno otvorio vatru na nesretne „regrute“? Slovenska država, i pravosuđe i političari, u spomenutom slučaju nisu dopustili bacanje ljage na svoje vojnike, pa kome pravo, kome krivo! S druge strane, može li itko povjerovati da bi u sličnom slučaju hrvatsko pravosuđe jednako postupilo?

Razmotrimo i primjer Izraela, države koja je u stalnom sukobu sa susjedima, i koju se neprestano optužuje za kršenje međunarodnog prava. Do sada nije poznat niti jedan slučaj da su Izraelci popustili pritiscima i osudili svoje vojnike! Spornih slučajeva zasigurno je bilo, ali tamošnje vlasti dobro znaju da bi bilo kakvo popuštanje pravosudnim fanaticima značilo otvaranje „Pandorine kutije“ sa stotinama, ako ne i tisućama novih zahtjeva za procesuiranje izraelskih vojnika. Slično se ponašaju i druge „ratničke“ države. SAD ne žele ni čuti za mogućnost da neki međunarodni sud povede postupak protiv američkih vojnika, pa su, čak i u vrijeme djelovanja zloglasnog Haaškog sudišta, od svojih saveznika tražile garanciju da će njihovi vojnici uživati imunitet od bilo kakvih progona. Možemo samo zamisliti kako bi se naš branitelj proveo u državama koje drže do sebe i svojih interesa! Za ratne zasluge Hrastov bi u SAD-u dobio Kongresnu medalju, u Francuskoj orden Legije časti, a u svima dragoj Engleskoj kraljica bi ga proglasila vitezom, ako ne i lordom. U neovisnoj Hrvatskoj Hrastova proganjaju kao zvijer, a sada ga žele i financijski uništiti. Očito je da bez reforme nelojalnog pravosuđa, a posebno državnog odvjetništva, Hrvatska nikad neće postati normalna država!

Ratna odšteta

Zahtjevi za isplatu odštete žrtvama navodnih hrvatskih zločina mogli bi se nekom neobaviještenom građaninu učiniti razumnim i opravdanim. No, pritom ne smijemo zaboraviti povijesnu činjenicu da je Hrvatska 1991. godine bila žrtva brutalne agresije od strane tzv. „krnje“ Jugoslavije, odnosno, onoga što je ostalo od SFRJ nakon proglašenja hrvatske i slovenske neovisnosti. Nisu u pravu oni koji svu odgovornost za tadašnje događaje svaljuju samo na Beograd i Srbiju. Pravno gledano, svoj dio krivnje moraju ponijeti i ostale republike koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku, u prvom redu Crna Gora, „drugo oko u glavi“, te Makedonija i BiH. Hrvatski sabor je krajem devedesetih prihvatio procjenu ratne štete u iznosu od 37 milijardi dolara, pa bi se taj iznos, skupa s kamatama, trebao ravnomjerno rasporediti na sve sudionike agresije. Ali, kakve to ima veze sa slučajem Mihajla Hrastova?

Pretpostavimo da rodbina poginulih rezervista JNA doista ima pravo na novčanu odštetu, što bi bio nezapamćen, svjetski presedan! No, zašto bi tu odštetu plaćala Hrvatska? Samo se po sebi razumije da su za smrt trinaest rezervista najodgovorniji oni koji su ih poslali u boj za Jugoslaviju, a to su već spomenute četiri republike i njihova armija. Prema tome, tek kada nasljednici krnje SFRJ isplate Hrvatskoj ratnu odštetu (koja bi uključivala i novčane iznose koji se sada potražuju od M.H.-a), neće biti nikakvih prepreka da se iz te svote namiri i oštećena rodbina stradalih pripadnika JNA. Dok se to ne dogodi, u Hrvatskoj treba uvesti moratorij ne samo na isplatu odšteta, nego i na nepotrebne sudske procese!

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo