Tko to pokušava rehabilitirati Judu?

Vatikanske dnevne novine L’Osservatore Romano objavile su nešto na Veliki četvrtak (Godina 161, br. 74. – 1. travnja 2021.) što se doima poput pokušaja „rehabilitacije“ Judine izdaje Gospodina.

U uvodu Andrea Monde čitamo da je figura Jude pronašla ravnotežu u bezdanu Božjeg milosrđa koje predstavlja Gospodin.

Nadalje, Monda objašnjava tko je još pisao (odnosno koga će citirati u ovom paragrafu) o Judi na Veliki četvrtak. Monda kaže da je ovaj poseban fokus nadahnut Franjinom meditacijom iz knjige (koja je objavljena 2018. godine), u kojoj je Papa spomenuo da posjeduje fotografiju kapitela stupa u romaničkoj crkvi u Francuskoj, na kojemu je Juda prikazan obješen, a zatim kako biva odnesen. Papa Franjo misli da je Dobri pastir taj koji je došao spasiti mrtvog izdajicu.

Autor je naveo slične ideje od poznatog ljevičarskog aktivista i populističkog talijanskog svećenika don Prima Mazzolarija, koji je u 50-ima napisao homiliju „Naš brat, Juda“, zatim ultra liberalnog, pokojnog isusovca i kardinala Carle Maria Martinija (iz knjige „Sjene i svjetlost“, objavljena 2007.), zatim Giuseppea Berta (iz knjige „Slava“, objavljene 1978.), i Giovanni Papinija (iz knjige „Misterij negiranja“, objavljena 1921.), koji su istraživali o Judi. Posljednja spomenuta knjiga ima spisatelja koji sugerira da je Sotona „iznenadno“ ušao u Judino srce.

Juda je cijelo vrijeme bio lopov, krao je iz zajedničke blagajne. Neko vrijeme je tražio način da izda Gospodina. Sveto pismo ne kaže: „Juda je tražio način da igra sofisticiranu unaprijed određenu i važnu ulogu kako bi Krist mogao ispuniti proročanstva.” Nastojao je izdati Gospodina

Budimo iskreni o Judi. Nakon noći u Betaniji, kada je žena s alabastrenom posudicom i dragocjenom nardovom pomasti pomazala Kristove noge, Juda se požalio na trošak (jer je krao iz zajedničke blagajne), Juda je na Veliku srijede prodao i izdao Gospodina radi trideset srebrnjaka. Sljedeće noći, noći Pashe, Krist je rekao:

„Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: “Da nisam ja, učitelju?” Reče mu: “Ti kaza”“ (Mt 26, 24-25).

Isus nije odgovorio da Juda doista ima složenu ulogu, ispunjenu suptilnim distinkcijama i aporijama.

„Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije“.

Čak i da ste ostali jedini u jednom dugom razdoblju u čistilištu, i to dugo vremena, i dalje bi bilo sjajno zbog obećanja neba. Ipak, oni za koje biste rekli „da bi bolje bilo da se ni rodili nisu“, su zapravo osuđeni.

Dok se vješao o granu, je li se Juda uistinu pokajao? Krist ne sugerira takav ishod za izdajicu Judu. Te večeri, tijekom istog obroka, Krist predviđa Petrovu izdaju, ali će se za razliku od Jude, Petar pokajati.

Nauk Crkve je stoljećima smatrao Judu izdajicom Gospodina koji je za svoj postupak primio kaznu.

Na Veliki četvrtak zborna molitva to jasno poručuje– imajte na umu da je liturgijska molitva nauk Crkve – i teološki nauk koji se mora poštivati. Zborna molitva predočuje kontrast između sudbine dobrog lopova na križu i sudbine Jude na grani drveta; jedan je dobio „nagradu“ zbog svoga priznanja vjere (confessionis praemium) te je na nebu, a drugi „kaznu“ zbog svoje krivnje (reatus poenam) te je u paklu, što je protivno raju. Dakle, Crkva se tako molila stoljećima. Moli se barem od sredine devetog stoljeća kada se molitva pojavila u Liber sacramentorum Augustodunensis. To je najmanje tisuću godina. Drugi oblik molitve uključuju „Iudas proditor“.

Koncept „krivnje“ ili „reatus“ ( na lat.) se sustavno oduzima od uređenih i sastavljenih molitvi liturgijskih slavlja Novus Ordo, što je ključno. Možemo počiniti djela koja su objektivno grijesi i ne snositi svu niti bilo kakvu krivnju za objektivno grešno djelo. Na primjer, ako nas tjera strah ili nismo svjesni ili smo u potpunosti prevareni… Možemo biti subjektivno nevini iako je počinjeno objektivno grešno djelo. Ali to nije bio Judin slučaj. Tako da i molitva kaže da je Juda primio reatus poenam, to jest „kaznu po krivnji“.

U Rimskom kanonu jasno kažemo „one noći kada bijaše izdan“, a ne „one noći kada je bio predan u pritvor“.

Crkveni oci (sv. Ivan Zlatousti, sv. Lav Veliki, sv. Augustin) ističu da je Judino samoubojstvo pokazalo da njegovo „pokajanje“ nije bio način koji vodi do zahtjeva za milošću. Iako su Oci odlučni u tvrdnji da bi Judi bilo dano pomilovanje (da ga je tražio), zapravo Juda nije imao grižnju savjesti koja bi dovela do istinskog pokajanja.

Međutim, Juda je umro, te iako postoje razne priče, ipak mislim da nema puno dvojbe o tome gdje se on sada nalazi.

Je li slučajnost što su 23. ožujka 2021. isusovci, uključujući homoseksualnog aktivista patera Jamesa Martina, našeg modernog Gerijona, održali web seminar pod nazivom „Nada za Judu? Duhovni razgovor o Judi i bezgraničnom Božjem milosrđu za sve nas?“

Ja mislim da ne.

Još jedna posljednja stvar u vezi prikaza Jude u L’Osservatore Romano. Na naslovnoj stranici L’Osservatorea – na Veliki četvrtak – se nalazi loše napravljen crtež golog Krista (što implicira da je tek uskrsnuo iz groba) kako obuhvaća mrtvo tijelo lopova, samoubojice, opsjednutog izdajice Jude. Postoji duga (snažna) tradicija da je prva misija / pojavljivanje Gospodina nakon njegova uskrsnuća bila namijenjena njegovoj majci Mariji. Ovdje se implicira da je to bio samoubojica Juda kojega je Krist nazvao „sinom propasti“ (Iv 17,12).

Pakao je odraz Božje pravde i ljubavi. Ljubi nas i dopušta nam da slobodno odlučujemo. Također, pakao i njegova kazna odražavaju veliku Božju svetost. Vječnu odvojenost od Boga zbog zla, onoga što je Bogu neprijatno, otkriva Božja beskrajna svetost, jer svetost se ne može sjediniti s onim što je zlo. Božji gnjev isto tako otkriva Božju beskrajnu dobrotu. Bog se mora razdvojiti i udaljiti od onoga što je zlo.