Šiljo: U susjedstvu vrije, a u Zagrebu se zabavili sobom!

Pogledaju li se najnovije vijesti o zaoštravanju u Crnoj Gori i drugdje na tzv. Zapadnom Balkanu, sve do vojnih manevara Rusije uz ukrajinsku granicu, NATO-a u Crnom moru i prijetnje iz Moskve da bi u slučaju novog rata Ukrajine moglo nestati, najednom se, nedugo nakon Bidenova ustoličenja, pojačavaju napetosti. Za to vrijeme najviši dužnosnici hrvatske države zabavili se koronom i sobom: svađama na razini beogradskih ’mangupa’, dok ružne političko-koruptivne afere prestižu jedna drugu i dok se otkriva stalno novi ’sistemski nered’, dok su mediji prepuni crne kronike, dok se promiče samookrivljivanje, detuđmanizacija, sluganstvo i lažni ekumenizam, dok se šutke žrtvuje Stepinca, a opozicija se dokazuje retoričkim ispadima i svrstava se uz Plenkovića ili uz Milanovića, kiteći se po potrebi tuđim perjem (pameću). – Bavi li se itko državom i njezinom sigurnošću? Ili su za oligarhe i njihove satelite u Zagrebu, i ratovi koji se kuhaju u susjedstvu ’tuđa briga’?

Zagreb – Vidikovac, 5. travnja 2021.

Uskrsne blagdane zasjenilo je u Hrvatskoj otkriće tragičnog, smrću okončanog zlostavljanjem djevojčice od vlastitih roditelja, na silno zgražanje ukupne javnosti. Sada se istražuje kako funkcionira sustav socijalne skrbi, udomiteljstva i koliko je dubiozna uloga centara za socijalni rad. I otkriva se, kao i u bilo kojem drugom dijelu tijela države u koji se zabije oštra strjelica kakve prirodne nepogode ili ljudske opakosti, da nam sustav nije dobar, da ga treba preustrojiti, mijenjati propise, utvrđivati odgovornosti…

Koronska bolest zasjenila sve ostale i mnogo smrtonosnije bolesti i pošasti

Općenito, sadržaji iz ’crne kronike’ bili su izrazito zastupljeni u mnogim hrvatskim medijima. Svaki čas neka prometna nesreća, ubojstvo, nasilje, zlostavljanje, ružna svađa, otkriće prijevare ili korupcije, neki skandal, politička ili privatna afera, nečija neprijavljena ili čudno stečena imovina, ili što slično zasjeni u medijskom prostoru gotovo sve ostalo. A ako nema ničega drugoga, pa i ako ima toga drugoga, koronska pošast dovoljna je sama po sebi da svakodnevno informiranje ispuni crnom kronikom, ili tjeskobom, ili strahom od novih mjera, ili posljedicama toga nečega što se u najrazvijenijim i brojnim drugim zemljama već jednu godinu tako spektakularno događa. 

Pa i uskrsne propovijedi, homilije i poruke, a time i izvješćivanje o njima, bili su izrazito obojeni „pandemijom”, „borbom protiv nevidljivog neprijatelja”, mjerama zaključavanja, izvanrednim stanjima i dalekosežnim metodama. A nadasve cijepljenjem kao apsolutnim spasom od zla smrti, bolesti, patnje i ekonomskog nazadovanja. Kao da više nema bolesti ni raka, ni karcinoma, ni srca i krvnih žila; ni moždanih udara, ni šećerne bolesti, ni žutice, ni tuberkuloze, ni ospica, ni kozica, ni drugih zaraznih bolesti (svi su se drugi mikroorganizmi toliko uplašili korone da su emigrirali u svemir, ukrcavši se žurno na Muskove letjelice! – nema više ni gripe ni viroze ni prehlade ni hunjavice ni klasične upale pluća ni alergije), ni psihičkih bolesti, ni poremećaja u ponašanju, ni samoubojstava. A nema, kao teme, više ni gladi i pothranjenosti u svijetu, od koje još uvijek, skupa s pogibanjima od terorizma, nasilja i oružanih sukoba, umire mnogo više odraslih i djece nego što će ih ikada umrijeti od korone…

Ukratko, riješimo li se korone, stavimo li ju pod nadzor, ispada po svjetovnim i vjerskim tumačima kao da će nam sva druga zla najednom postati posve nebitna i zanemariva, nešto kao ’mačji kašalj’. 

Opasna zbivanja u Crnoj Gori

I dok se tako Hrvatska je sva u ruhu crne kronike. Bavi se koronom, domaćim aferama i grdim svađama dvojice predsjednika i niza drugih ’uglednika’. I sve je to začinjeno nastavljanjem medijske indoktrinacije i dodavanjem u lonac nedostajućih kapljica protuhrvatskog i protukatoličkog otrova. Za to vrijeme u njezinu neposrednom susjedstvu bruse se sablje za nove oružane sukobe i obračune. No od zaokupljenosti sobom i spomenutom „problematikom”, nitko se osim ponekog vanjskopolitičkog novinara i možda ponekoga u obavještajnoj zajednici ili diplomatskoj službi ne stigne baviti onim što se sve zloslutnije ’iza brda valja’. 

Upravo danas, na katolički Uskrsni ponedjeljak, u Crnoj je Gori ponovno, i to vrlo opasno, uzavrjelo. Ondje je predsjednik nedavno uspostavljene vlade, Zdravko Krivokapić, odlučio pokrenuti postupak smjenjivanja ministra pravosuđa Vladimira Leposavića. Koji je prije dva tjedna u crnogorskom parlamentu rekao kako će priznati da se zločin srpskog genocida nad Muslimanima u Srebrenici dogodio kada se to nedvosmisleno utvrdi. Čime je Sudu za ratne zločine u Hagu oduzeo legitimitet i osporio ono što praktički čitav svijet smatra neupitnom istinom: srpski genocid, u ovom slučaju nad muslimanima u Srebrenici, tada od UN-ovih snaga „zaštićenoj zoni“. Ministar pravosuđa to je izjavio! Koji je na Krivokapićev zahtjev odbio dati ostavku. Na što je dio  izrazito prosrpskih zastupnika u vladajućoj koaliciji (koja ima svega jedan glas više od opozicije) najavio da ne će dignuti ruku za njegovo smjenjivanje.

U više crnogorskih gradova došlo je večeras do žustrih prosvjeda onih koji se protive smjenjivanju poricatelja masovnog zločina u Srebrenici. Među okupljenima u Podgorici primijećen je i četnički vojvoda Mileta Pavićević. Izvikivale su se i borbene parole, primjerice: „Zbog Srebrenice s funkcije se Srbin skida, upamtite – nije bilo genocida!”, “Kosovo je srce Srbije!”, “Ustaše!, ustaše!”. Prosvjedovalo se i pred crnogorskim veleposlanstvom u Beogradu. A infamni Vučićev ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin optužio je – miješajući se u odnose u drugoj zemlji, kao što se drsko miješao i u odnose u Hrvatskoj – Krivokapića da je još jednom pokazao kako mu „nije stalo do Srba”. 

Kako se u svemu postavljaju patrijarh Porfirije i episkopi Srpske pravoslavne crkve, o tomu agencije ne izvješćuju… No sigurno je da za Krivokapića imaju još manje razumijevanja od Vulina. Čeka se samo da opet počnu javno blagoslivljati četnike koji krenu u akciju protiv… ovaj put nezavisnosti i cjelovitosti Crne Gore.

Duhovi se uzrujali i drugdje po „srpskom svetu“

Duhovi su se  uzrujali i drugdje po „srpskom svetu”. Tako da je na kraju dana i sam prosrpski, ali razmjerno umjereni i razumni predsjednik nove crnogorske vlade, Krivokapić, iznio ovu ocjenu: Njegova vlada trpi „žestoke udarce izvana i iznutra“. Zadaju ih i predstavnici nekih vladajućih stranaka i opozicijska (Đukanovićeva) Demokratska partija socijalista, i njezini ’sateliti’, kao „pipci hobotnice koje ne možemo odsjeći“. Dramatično je upozorio da se u Crnoj Gori upravo stvaraju dva bloka – ultrasrpski i ultra crnogorsko-patriotski.

Drugim riječima, u Crnoj Gori sve je izgledniji krvavi srpsko-crnogorski obračun, i to, nemojmo sumnjati, „do istrage naše ili vaše“. 

Istodobno, u Bosni i Hercegovini napetosti se pojačavaju, po raznim linijama, unatoč i usprkos međunarodnim diplomatskim nastojanjima i odlučnim političkim porukama. Milorad Dodik ponovno prijeti osamostaljenjem Republike Srpske, a čelnici bošnjačkih stranaka zatežu uže na svoju stranu, praveći se da ne razumiju ni poruke zapadnih sila koje nisu po njihovoj volji. 

U Srbiji Vučić otvoreni prkosi i Europskoj uniji i NATO-u, ulazeći u vojno-sigurnosne i poslovne aranžmane ne samo s Rusijom, nego sve više i s Kinom. Na Kosovu novi najviši dužnosnici odnose se prema Srbiji s velikom dozom distance, ponosa i finog prijezira – umjesto da po želji Zapada nastave pregovore o ’normalizaciji odnosa’. Predsjednik Vlade i vođa stranke „Samoodređenje Albin Kurti stavlja pregovore sa Srbijom na šesto-sedmo mjesto po važnosti. A svježe potvrđena predsjednica Kosova Vjosa Osmani ležerno je u prvom govoru u parlamentu izjavila: „Mir će se postići tek kad vidimo kajanje i ispriku iz Srbije i kad dobijemo pravdu za one koji su patili zbog njihovih zločina.“ 

Tko išta zna, razumljivo mu je samo po sebi da se u Beogradu na takve izjave umjesto istraga i tužbi laćaju nekih sasvim drugih pomagala… A malo južnije od Kosova, Makedonija ima temeljni problem s time što Bugarska ne priznaje puni i pravi identitet ni vlastiti jezik makedonskom narodu… i tako blokira približavanje Europskoj uniji zemlje kojoj je takva perspektiva jedina perspektiva opstanka.

Takozvani Balkan – ponovno poprište između zapada i istoka

Zna se da je takozvani Balkan bio i poprištem na kojem je Europa dijeljena između zapada i istoka, ma kako se kada pojedine velike sila s jedne i druge strane zvale. Tako će, čini se, biti još jednom: to područje moglo bi lako ponovno postati poprištem između zapada i istoka. Na tom području sve je izglednije najprije verbalno i političko, a zatim i oružano ’rješavanje’ međusobnih problema, u koje će se umiješati bilo kao moćni zaštitnici i opskrbljivači oružjem, bilo kao izravno sukobljene strane Amerika i Rusija, u tom slučaju i NATO, a i neke druge zemlje.

Pogledaju li se najnovije vijesti o zaoštravanju u Crnoj Gori i drugdje na tzv. Zapadnom Balkanu, sve do vojnih vježba Rusije uz ukrajinsku granicu, NATO-a u Crnom moru i u jugoistočnoj Europi te prijetnje iz Moskve da bi u slučaju novog rata Ukrajine moglo nestati, najednom se, nedugo nakon Bidenova ustoličenja, naglo pojačavaju napetosti. Za to vrijeme najviši dužnosnici hrvatske države zabavili se koronom i sobom: svađama na razini beogradskih ’mangupa’, dok ružne političko-koruptivne afere prestižu jedna drugu i dok se otkriva stalno novi ’sistemski nered’, dok su mediji prepuni crne kronike, dok se promiče samookrivljivanje, detuđmanizacija, sluganstvo i lažni ekumenizam, dok se šutke žrtvuje Stepinca, a opozicija se dokazuje retoričkim ispadima i svrstava se uz Plenkovića ili uz Milanovića, kiteći se po potrebi tuđim perjem (pameću). – Bavi li se itko državom i njezinom sigurnošću? Ili su za oligarhe i njihove satelite u Zagrebu, i ratovi koji se kuhaju u susjedstvu ’tuđa briga’?

 Šiljo/Hrvatsko nebo