Zašto je Isus umro u tridesetima?

Zašto je Krist umro u ranim tridesetima, a ne kao stariji čovjek? Druga opcija bi mu omogućila više vremena za poučavanje i utvrđivanje svoje Crkve. Sveti Toma Akvinski odgovorio je na navedeno pitanje na sljedeći način:

„Krist je želio patiti dok je još bio mlad, iz tri razloga. Prije svega, veličam Njegovu ljubav jer se odrekao svoga života radi nas kada je bio u najsavršenijoj etapi života. Drugo, zato što Njegovo postojanje nije uključivalo nužnost prirodnog propadanja niti podložnost bolesti… Treće, da bi umiranjem i uskrsnućem u ranoj dobi Krist mogao unaprijed pokazati u vlastitoj osobi buduće stanje onih koji uskrsnu. Stoga je napisano u Poslanici Efežanima (4,13): „…dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove…“ (Summa Theologica, III, q. 46, a. 4 et a. 9).

Špekulacije poput ovih se nekad čine sasvim proizvoljnima. Drugi obrazloženje smatraju post hoc opravdanjem, jer je Krist umro u 33. godini života, pa izmislimo nešto da pokušamo to objasniti.

Obrazloženje svetog Tome se, međutim, ne temelji na nagađanjima. Postoje premise kojima se služi u obrazloženju.

Prvo, postoji premisa da Bog ništa ne čini samovoljno i činimo dobro kada dopuštamo da nas uče i naizgled sitni detalji u Svetom pismu (na primjer doba dana).

Druga premisa se temelji na prirodi savršenstva. Savršenstvu mogu naštetiti pretjeranosti ili nedostatci. Razmotrimo slučaj starosti. Mladoj osobi može nedostajati fizičke i intelektualne zrelosti (mladost je „mana“ za vrijeme odrastanja), ali dolazi vrijeme kada dob postaje problematična u drugom smjeru, jer vrijeme uzima svoj danak na tijelu i umu postaje manje oštar (starosna dob postaje „višak“). Dakle, postoji vremensko razdoblje kada je nečija dob u „savršenom“ dosegu, kada nije oštećena ni pretjeranošću niti nedostatcima.

U vrijeme svetog Tome smatralo se da su tridesete bile vrijeme savršenstva. To je vjerojatno još uvijek tako, iako nam čini se da nam treba puno više vremena da dostignemo intelektualnu i emocionalnu zrelost ovih dana.

Sveti Toma primjećuje da je žrtva bila veća jer je Isus umro u naponu svog života. Njegov očigledan nedostatak bilo kakve bolesti ili tjelesnih nesavršenosti je isto tako povećao Njegovu žrtvu. To je model za nas. Moramo žrtvovati najbolje od onoga što imamo Bogu; ne samo naša odbacivanja ili stvari za koje bismo mogli reći „da će biti dovoljne“. Gospodin se jednom požalio preko Malahije:

„Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? A kada za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo? Donesi takvo što svome namjesniku, hoće li biti zadovoljan i dobro te primiti? – govori Jahve nad vojskama“ (Mal 1,8).

I tako ono što bi se nekome moglo činiti neuobičajenim detaljem (Isusove godine smrti) zapravo pruža važna učenja osjetljivoj duši. Krist je dao cijeloga sebe, svoje najbolje – i učinio je to kad je bio u cvijetu Svoga života. I mi smo pozvani na sve veće savršenstvo.