Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (17. Dio)

17. Dio

 Sad već pokojni povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a “2 u 9”, emitiranoj 26. 01. 2004. godine u 21:00 sati, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim:

… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša, zapovjednika, mještana Jasenovca… 

(Prijepis s VHS snimke emisije; iz arhiva autora ovog serijala). 

 Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu. Emisija je emitirana uživo, ali se danas ne može pronaći na Internetu

 Dakle, Slavko Goldstein jasno govori logoru – a ne “radnoj skupini” ili čemu sličnom i potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

 Godinama poslije, isti publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga, ostaje nepoznato.

 U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca (i to ne u mjestu Jasenovac, nego na lokaciji ustaškog logora) doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju i dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. 

 Dakle, nema nikakve dileme: postojanje tog logora je dokazana činjenica koju više nitko ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje “logorom”, nego “Zavodom za prisilni rad” (kao u dolje citiranom dokumentu) puka je igra riječi i u suštini ne mijenja ništa. Ljudi su tamo nakon rata izdržavali svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Zatvarani su politički oponenti i “nepodobni” građani, a dovođene su i skupine hrvatskih i drugih civila s Križnog puta, te zacijelo tamo mnogi i ubijani (o čemu govore brojna svjedočanstva, izjave i dokumenti, pa i nalazi iskopavanja u neposrednoj blizini logora Jasenovac). Koliko ih je ubijeno u tom “Zavodu za prisilni rad” i okolici pokazat će (nadajmo se) buduća istraživanja, no apsurdno je tvrditi da tamo “nije ubijen nitko, osim 2 -3 osobe koje su pokušale bježati” – kao što to danas čini dr. sc. Ivo Goldstein, jer stvar nije istražena i te tvrdnje nisu utemeljene na dokazima, kao niti one o desetinama tisuća žrtava što su ih na tom području navodno uzrokovali partizani i komunisti nakon rata. I jedne i druge ocjene predstavljaju krajnost i mogu se bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

 Dokument čiji je faksimil već objavljen u ovom serijalu, samo je jedan od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je “Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak”, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6. IX. 1946 g. Evo prijepisa sadržaja:

Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                                                                                         Okružnom Narodnom Sudu Banije

                                                                                                                    Sisak                                                                                                                            

    Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

    Kaznu je izdržavao od 24.VI.1946 do 28.VIII.1946 kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

    Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

                                                                                          Smrt fašizmu – Sloboda narodu! 

(Dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od “šefa otsjeka” Svete Petrića; za faksimil vidi: https://kamenjar.com/ovo-su-dokumenti-koji-potvrduju-jasenovac-je-postojao-nakon-45-godine/; stranica posjećena 28. 3. 2021.)

 Kakva je to osuda na prisilni rad “bez lišenja slobode” ostaje tajna. Da se nekoga može natjerati na prisilni rad tako da u isto vrijeme ostane slobodan, to je bilo moguće samo kod komunista.

 Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se argument, pa i kad su u pitanju dokumenta, odnosno sumnja u njihovu autentičnost – želi li se opovrgnuti ono što je navedeno – a toga nema.

 Prema nekim izvorima, podatke o poratnim komunističkim logorima u Jugoslaviji imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac, što je po svemu što se zna objektivna procjena.

Preslika tajnog izvješća američke CIA-e o koncentracijskim logorima na području komunističke Jugoslavije

 (Prema izvještaju CIA-e br. 00 – B – 34987 od 20. lipnja 1951., država: Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija oko Jasenovca i ostalih koncentracijskih logora; Vidi: https://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/50301-dokument-cia-e-u-jasenovcu-je-1951-bilo-zatoceno-3000-protivnika-jugoslavenskog-komunistickog-rezima; stranica posjećena 28. 3. 2021.)

 Naravno, podaci iz bilo kojih (pa i ovakvih izvora – kad su u pitanju tajne službe) se ne mogu uzimati kao gotove činjenice i njih je nužno provjeravati.

 Danas je, kako je već istaknuto ranije, postojanje komunističkog logora Jasenovac neupitna povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako to posljednjih godina čini spomenuti dr. sc. Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati (pa i u emisiji “Otvoreno” – HTV 1 program). Na sreću, ta istina ne ovisi od njegova stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tita, Komunističke partije pa da politički agitpropovci, komesari i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije javno govoriti.

 To još uvijek nije “sjelo” u mnoge glave, ali nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi.

Naprotiv.

 U istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija “2 u 9”, 26. 01. 2004. godine, 21:00 sati) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže:

… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …  

(Prijepis s VHS kasete – snimka emisije; iz osobnog arhiva autora ovog serijala).

 Otkuda je najednom (2009. godine – dakle, pune 64 godine po svršetku rata!?) “izronio” popis s točno 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000 imena!? Razlika iznosi preko 24.000!? Smije li se bilo tko igrati s tisućama i desetinama tisuća (potencijalnih ili stvarnih žrtava) i tako paušalno iznositi brojke – kao da se ne radi o ljudima?

 Krije li se “tajna” popisa JUSP Jasenovac među ostalim dijelom i u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom “popisu” od 20-ak tisuća “pobijene djece” (kojeg nitko nikad nije vidio osim beogradskih krivotvoritelja koji tvrde kako postoji) a o čemu svako malo slušamo, čas od Aleksandra Vulina i Milorada Dodika, čas od Milorada Pupovca, Ognjena Krausa ili Franje Habulina, pogotovu u vrijeme obilježavanja obljetnica u Jasenovcu i Donjoj Gradini?

 Istraživač Igor Vukić koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (član je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog tomu kako je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) nisu masovno ubijane, nego udomljavane kod hrvatskih obitelji. Ovom prigodom se nećemo baviti pitanjem kako i zašto je “slavna partizanska vojska” ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima bolesni i izgladnjeli, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača (Igora Vukića):

  Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20 000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu ‘Jasenovac – tragika’, navodno polemički odgovor našoj knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja, kad to isto već piše i kod nas?

(Vidi: Igor Vukić: “Nije Mala Floramye nego – Grofica Marica“; https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica; stranica posjećena 29. 3. 2021.)

Umjesto zaključka

 U obrani svojih neobranjivih teza i stavova iz kojih ne stoji ništa osim gole propagande, konstrukcija i krivotvorina, čuvari jasenovačkog mita ponekad se pokušavaju služiti i nekom vrstom uravnilovke, uz tvrdnje kako megalomanija prevladava “i na jednoj i na drugoj strani” (odnosno, da je u istoj mjeri u kojoj je Jasenovac korišten kao sredstvo maksimiziranja žrtava, to slučaj s Bleiburgom ili Križnim putem), što je doista nevjerojatna tvrdnja, već zbog same činjenice da do 1990. godine, ni o jednome od komunističkih stratišta nitko u Hrvatskoj nije smio progovoriti. 

 I dok smo desetljećima gledali politikantske parade i predstave u Jasenovcu, ona “druga strana” ne samo da nije imala gdje zapaliti svijeće za svoje pokojnike (kojima se najčešće niti ne zna grob), nego svoje žrtve nije smjela ni spominjati! Šutnja je osiguravana prisilom i prijetnjom preživjelim članovima obitelji i potomcima i agresivnom propagandom koja je nametala crno-bijeli pogled na stvarnost, prema komunističkoj matrici.

 Nesrazmjer u medijskom i javnom tretmanu jedne i druge strane (one “antifašističke” i “proustaške”) i danas je, 30 godina po uspostavi slobodne i samostalne Hrvatske gotovo sličan kao i u vrijeme komunizma – s tom razlikom što se više ne ubijaju i ne zatvaraju oni koji odlaze na Bleiburg, u Macelj, Hudu jamu, Jazovku i na druga stratišta “poražene strane”, nego ih se medijski marginalizira, napada i javno proziva kao “ustaše”, “fašiste”, “filo-naciste”, “talibane”, “ekstremiste”, “rigidne desničare”, “klero-fašiste” (ili im se kači kakva druga etiketa iz bogate riznice staljinističkih naljepnica) i protiv njih se pogotovu u prigodnim vremenima (primjerice, pred izbore) vodi nesmiljena kampanja a usput se u iste “negativce” upire prstom i prokazuje ih se u svijetu kao “opasnost” po demokraciju, slobodu, mir, ljudska prava i prava manjina. Kako bi vas današnji čuvari jasenovačkog i ostalih komunističkih mitova obilježili i svrstali u protivnike svega “progresivnog”, “naprednog”, “demokratskog” i “antifašističkog”, ne morate biti nikakav filo-ustaša ili nostalgičar vezan za razdoblje NDH. Dovoljno je odbiti prihvaćanje njihovih diktata i izrazite sumnju u teorije proistekle iz Agitpropa koje velikosrpska propaganda (jednako kao i domaći liberali i ljevičari u Hrvatskoj) i danas izdašno koristi kako bi oblatila sve što je hrvatsko.

 Svakomu tko ima sposobnost zdravorazumskog promišljanja i donošenja zaključaka, jasno je kako je prava istina još uvijek skrivena pod zemljom u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Staroj Gradiški, Jadovnu, na groblju kod glinske crkve i da se do nje može, ali ne želi doći! Kako bi se inače stvarali mitovi o “stotinama tisuća ubijenih od strane ustaša” i čak (koje li perverzije), preko 20.000 “srpske dece”, a sve bez ijednog jedinog materijalnog dokaza!?

 Ponovimo: sam Slavko Goldstein (kojeg se u Hrvatskoj općenito drži za jednoga od najvećih autoriteta vezano za temu progona Židova u Drugom svjetskom ratu – mada nije kvalificiran niti ima potrebnu naobrazbu), izjavio je na predstavljanju svoje knjige (Jasenovac – tragika, mitomanija istina, 8. travnja 2016., Zagreb), da poslije bitke na Kozari, djeca koja su od strane institucija NDH, Crvenog križa, časnih sestara i nadbiskupa Stepinca bila prihvaćena nisu ubijana (u Sisku, Jastrebarskom itd.), a optužbe o “dečjim logorima” i “usmrćenju 20.000 srpske dece” odnose se uglavnom na ovu skupinu civila (žena i djece) koju su partizani u ljeto 1942. godine poslije povlačenja jednostavno ostavili da luta planinom Kozara. 

(Vidi: isto; stranica posjećena 29. 3. 2021.)

Evo što o tomu kaže već spominjani istraživač, politolog, novinar i publicist, Igor Vukić:

 …Iz Jasenovca su djeca, koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, u Zagrebu, u sadašnjem Centru Slava Raškaj u Ilici, koji se tada zvao Gluhonijemi zavod, i na mnogim drugim adresama.
Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.

(Vidi: https://www.sloboda.hr/veliki-intervju-igor-vukic-vrijeme-je-za-istinu-o-logoru-jasenovac/; stranica posjećena 22. 4. 2021.) 

 Sve to što se danas tako mukotrpno probija na svjetlo dana, moglo je biti već odavno poznato, a ova bolna stranica povijesti zatvorena.

Toga je bio svjestan i dr Tuđman:

 Prikrivanje, pače i sprečavanje, prave istine o ratnim žrtvama – urodilo je već dosada krajnje nepoželjnim posljedicama. Da su iznijeti statistički podaci SUBNOR-a iz pedesetih godina i rezultati službenog popisa žrtava (iz 1964.), te da su na osnovi njih i demografskog istraživanja omogućene (i meni i drugima) normalne znanstvene prosudbe, niti bi bilo moguće ovako monstruozno narastanje jasenovačkog mita (od Terzića do Vuka Draškovića), niti bi problem ratnih žrtava ili ‘poravnanja krivnje’ između hrvatskog ‘genocida’ i srpske ‘hegemonije’ mogao poslužiti za različite teorije i teze o genocidnosti hrvatstva, sui generis, pa i katoličanstva, te o vatikansko-hrvatsko-kominternovskoj sprezi protiv Jugoslavije.

 Tako krajem 80-ih godina prošlog stoljeća piše dr. Franjo Tuđman u svojoj ovdje već spominjanoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti (citat prema drugom izdanju knjige, Zagreb, 1994.; str. 670.)

 Svjedoci smo kako su ove riječi tvorca suvremene hrvatske države i danas itekako aktualne. To, među ostalim, svjedoči o poraznoj činjenici, da smo po pitanju utvrđivanja stvarne povijesne istine na samome početku i da se, što je svojevrsni apsurd, u  nekim razdobljima prije sloma komunističkog sustava o temama poratnih žrtava i Jasenovcu češće i više javno polemiziralo nego se to čini danas, 30 godina od postignuća hrvatske samostalnosti!?

 Znamenite polemike što ih je naš vrsni povjesničar dr. Ljubo Boban (u to vrijeme član CK SKH) vodio sa srbijanskim krivotvoriteljima povijesti oficirima “JNA” Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem preko ČSP (Časopisa za suvremenu povijest) već od 1983. godine nadalje, pri čemu je ovaj dvojac na kraju satjeran argumentima uza zid podvijenog repa prekinuo daljnje rasprave (a Šušović čak morao javno priznati kako je “Boban u pravu”), njegove britke analize pamfleta (poput onoga Veselina Đuretića – Saveznicii jugoslovenska ratna drama) i kirurški precizno seciranje i pobijanje povijesnih krivotvorina i konstrukcija koje su se u “posttitovskom” razdoblju u Srbiji množile kao gljive poslije kiše, pa na kraju i kapitalno djelo u 3 sveska Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (Zagreb, 1987 – 1990.), svjedoče o tomu da  je u Hrvatskoj i u najtežim vremenima kad se zbog nesmotreno izgovorene riječi odlazilo na robiju, bilo ljudi koji su vlastiti komoditet pretpostavljali znanstvenoj istini, nacionalnom ponosu i osobnom, ljudskom dostojanstvu.

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo