Kristova Muka, suočenje sa zbiljama i „filistri“

0

 

 

Iz ove naše hrvatske zbilje izlaz nije bijeg – ni u osamu, ni u pustinju, ni u dvoranu Posljednje večere, ni u emigraciju. Još manje u zataju ili izdaju. Moramo se suočiti sa zbiljama oko sebe. Sa stanjem kakvo jest. S ljudima kakvi jesu. S političarima kakvi jesu. Sa strankama kakve jesu. S institucijama kakve jesu. S Crkvom kakva jest. S nevjernicima i vjernicima kakvi jesu. S biskupima i klerom i laicima kakvi jesu. Naposljetku, i na početku, i sa samima sobom kakvi jesmo. U protivnomu, živjet ćemo u svojim sebično-iluzornim svjetovima, naoko svijetlima ili beznadno mračnima. Umjesto da budemo sudionici povijesti, bit ćemo samo mali i bijedni filistri. U Klaićevu prijevodu: „sitne duše“, ćifte, purgeri, malograđani. Ljudi skučenih duša i zastrtih obzora. Sebeljubci i „mrtva puhala“. Po Držiću, ne „ljudi nazbilj“, nego „ljudi nahvao“. 

Zagreb – Ksaver, nedjelja Muke Gospodnje, 28. ožujka 2021.

 

Ulazeći u Veliki tjedan, nastojimo svoje oči usmjeriti na Raspetoga na drvetu križa. No to nije lako. Trivijalne i manje trivijalne informacije iz hrvatske političke i javnosne svakodnevice zasiplju nas sa svih strana, zaokupljaju nam, a prečesto ružnoćom i prljaju, „prizemljuju“ duše. Ružne informacije. Mučne spoznaje. Teški zaključci. Razočaranja. Gnušanja. Strahovi. Strepnje. Tjeskobe.

Religiozno povlačenje u sebe i različita iskustva „upetljanosti“ u povijest

No i samim time ipak smo, i ne znajući, zakoračili u otajstvo Kristove Muke. Koliko se god mnogima (pogrješno) činilo da je ono „rezrevirano“ za crkvu, vjeru, duhovnost i pobožnost, a da je ova naša „šporka“ i „bezbožna“ stvarnost ionako posve odvojena od tog vjersko-duhovnog otajstva. Da mu je suprotna ili s njime nespojiva.

Za razliku od mnogih drugih vjerskih učitelja, gurua, mudraca, proroka, poslanika, navjestitelja, prosvjetlitelja (iluminata) i ostalih, za razliku npr. od Buddhe koji je vrhunac svoga ljudskog rasta doživio u totalnom ulaženju u sebe, u svoj mir, i na taj način dosezanjem neke navodno nadzemaljske i božanske zbilje, „Apsoluta“, životna putanja Isusa Krista izgledala je posve drukčije. On doduše nije, za razliku od „poslanika“ Muhameda, posezao za vojskom, za oružjem, za moći. 

Kao što znamo, za Muhameda i muhamedanstvo (islam) ključne su u životu bile oružane bitke između Medine, u kojoj se etablirao i otkrio novu vjeru, i Meke, koje su nakon promjenjive ratne sreće završile pobjedom muhamedanaca. Oni su najprije u bitci kod Badre sa svega 320 vojnika, od kojih 70 jahača, pobijedili dobro opremljenu vojsku Meke s više od 1000 vojnika. No zatim su bili teško potučeni u bitci kod Uhuda. No Muhamed je uspio uvjeriti preživjele da su svi poginuli sebi osigurali mjesto u raju (dženetu) samom „borbom na Božjem putu“, kako se prevodi riječ „džihad“. I tako je naposljetku Muhamed g. 630. osvojio Meku, sporazumom pod prijetnjom sile. Ka’aba (Ćaba) postala je glavnim odredištem hodočašća muslimana (hadž) te mjestom prema kojem se i danas Muhamedovi sljedbenici okreću u svakoj od svojih pet dnevnih molitava (namaza). Najvažnije je primijetiti da je iz vojno-politički osvojene Meke Muhamed širio granice islama i islamske države – kombinacijom propovijedanja nove vjere i novog modela (pravednijeg) uređenja odnosa u društvu, i vojne, fizičke sile. Novoproglašena vjera postala je praktički obveznom za sve. U deset godina uspio je Muhamed tako ujediniti Arapski poluotok te uspostaviti islamsku religiju i islamski svijet. A odatle se istim metodama vjerskog prozelitizma i vojne sile islam održavao, razvijao i širio – sve do danas.

Ne, Isus Krist nije se, šest stoljeća prije Muhameda, bavio takvim vojnim i političkim i diplomatskim i prozelitskim aktivnostima s ciljem osvajanja vlasti u uspostavljanja ovozemaljskog kraljevstva pod vjerskim okriljem i s vjerskim „argumentima“. On je na posve drugi, nenasilan i neborben, način prošao i proživio temeljna i univerzalna iskustva ljudi, društava, politika i fizičke sile. Njegovo je poslanje bilo da postane žrtveno janje i da na taj način, pred Bogom Ocem, otkupi grijehe svijeta, grijehe čovječanstva. Bio je on „svećenik po redu Melkisedekovu“. No on svoje svećeništvo nije ostvarivao živeći u pustinji i izdvojenosti iz ovozemaljskih zbilja, iako je upoznao i iskustvo povlačenja u pustinju, iskustvo posta, kušnje i molitve u osami. U zenitu i pred sam kraj svoga ovozemaljskog života dokraja se „upetljao“ odnosno bio „upetljan“ u ono čime su ravnale ovozemaljske vlasti i sile, i u iskustvo svojih sunarodnjaka, odnosno ljudi općenito. Ušao je u povijest i postao dio i činilac i pokretač i usmjerivač … a onda opet i opet i žrtva…. a u eshatološkoj dimenziji i gospodar Povijesti.

Stvarno događanje i osobno proživljavanje temeljnih ljudskih situacija

To njegovo završno i zaključno iskustvo počelo je trijumfalnim ulaskom u Jeruzalem – ali ne na konju, nego na magarici, simbolu časti i mirotvornosti, a nastavilo se na Veliki petak okretanjem od njega svjetine, njegova vlastita naroda. Onih istih koji su mu koji dan prije klicali i prostirali cvijeće i maslinove i palmine grane na put kojim će ujahati u vjersko i nacionalno središte i srce Židovstva.

Veličina i sadržajnost Kristove Muke svim je dosadašnjim naraštajima bila bliska i razumljiva i po tomu što je obuhvatila brojne i temelje ljudske situacije, kao što su veliki obrati među ljudima, suočenje s (nepravednim) sudom i s izmanipuliranom, neprijateljskom gomilom, domaći prefrigani glavari i tuđinska bešćutna vlast, vjernost, izdaja i zataja najbližih prijatelja i sljedbenika, hrabrost jednih i kukavištvo mnogih, podnošenje nepravde i svjedočenje za istinu, poniženje i uzvišenje, sućut i bešćutnost, nemoć i moć, agonija i vjera, mržnja i ljubav… Po svom životu Krist se otkrio kao „Sin Čovječji“ u punoj mjeri onoga kroza što prolaze ljudi, postavljeni prema svemu različito ili međusobno posve suprotno. Bitno je to da se sve to doista događalo i događa na slične načine i danas, da nije riječ samo o unutarnjem, nego poglavito o vanjskom, fizičkom, „stvarnom“ događanju i osobnom proživljavanju. 

Izlaz nije bijeg

Tako dakle i mi, svatko od nas drukčije i na svoj poseban način, u ovaj tjedan ulazimo ili otvoreni za otajstvo tih i tako otkrivenih istina spasenja, ili pak zatvoreni u čahure svojih nazora i interesa, nerijetko svojih isključivosti i mržnja, svojih sebičnosti i bezdušnosti, svoga prijezira istine ili ogluhe prema istini. Oni koji su otvoreni za evanđelje, za u njemu otkrivenu najdublju ljudsku i božansku mudrost, ne mogu ne trpjeti, ne patiti ni hodati svojim putem bezbolno, bezbrižno, uzdignuta nosa i zadovoljni onim što imaju, što s drugima dijele i čime upravljaju. 

Iz tih se spoznaja ne mogu proizvesti ni propisati recepti za svakog: kako se držati, što činiti, što imati pred očima kao vodilju. No duh Velikog tjedna, a osobito Svetog trodnevlja, morao bi unatoč svemu trivijalnomu i unatoč svim našim ljudskim, domovinskim i drugim brigama i tjeskobama i prljavštinama i bezboštvima ulaziti ovih dana u nas. Još jednom: ne tako kao da bismo trebali iz svega skupa pobjeći i spas pronaći u nekoj oazi ugode, obilja i zaštićenosti. Nitko na pozornici Kristove muke nije nikamo bježao, osim velike većine, tada još silno ustrašenih i razočaranih, Isusovih učenika. No žene koje su Isusa voljele nisu pobjegle. One su mu, a isto tako i voljeni mu učenik Ivan, ostale i u najtežim trenutcima najbliže.

Iz ove naše hrvatske zbilje izlaz nije bijeg – ni u osamu, ni u pustinju, ni u dvoranu Posljednje večere ni u emigraciju. Još manje u zatajenje ili izdaju. Moramo se suočiti s onim što se događa i sa stanjem kakvo jest. S ljudima kakvi jesu. S mogućnicima i političarima kakvi jesu. Sa strankama kakve jesu. Sa strukturama i institucijama kakve jesu. S Crkvom kakva jest. S nevjernicima i vjernicima kakvi jesu. S biskupima i klerom i laicima kakvi jesu, Naposljetku, a i na početku, i sa samima sobom kakvi jesmo. U protivnomu, živjet ćemo u svojim iluzornim svjetovima, svijetlima ili mračnima. Umjesto da budemo sudionici povijesti, bit ćemo samo mali i bijedni filistri, u Klaićevu prijevodu: „sitne duše“ s uskim duševnim obzorima. Zatvoreni i za Pashu i za Patnju i za Uskrsnuće. 

 

 Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara