Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (16. Dio)

16. Dio

 (izlaganje prof. Ljubice Štefan na Prvom žrtvoslovnog kongresu održanom u Vukovaru od 19. do 21. lipnja 1998. – nastavak):

 I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Raščlambom (samo letimičnom) intervjua prof. dr. Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr. Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrđuje. 

 Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gdje baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji. O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: 

 ‘Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu’. Zatim: ‘Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.’ A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: ‘Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće – uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika – do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja’. 

 Po nađenim predmetima Živanović zaključuje:

 ‘Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu’. Ono ‘naš živalj’ za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima. 

 O antropološkim zapažanjima profesor kaže: ‘Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana’. Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš ‘populacija svetle komponente’? 

Križni put hrvatskih vojnika – vrijeme smrti, stradanja i patnji

 Dr. Živanović kaže i ovo:

 ‘Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca’. 

 Udubimo se u ovu izjavu: ‘nalazili’ znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim ‘znatne količine zlata’ – ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: ‘Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske’. O sudbini tog zlata on zna samo ovo: ‘Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde’. Vjerovati u to? 

 Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gdje je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gdje je ono uslijedio je do danas – potpuni muk. 

 Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: ‘Ispred nas deset kilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i ded. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim svečanim haljinama, nazvanim zlatarama’. Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odjeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe? 

 Dr. Živanović nastavlja: ‘Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op. a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci’. I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni… 

 Intervju dr. Živanovića objavljen je nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: ‘Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava’. Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine. 

 Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih ‘stručnjaka’ za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su – uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) – dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina. 

 Milan Bulajić, glavni ‘genocidolog’, kaže: ‘U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) već napustile’. Ljudi u njemu nije bilo. 

 U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: ’22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija’. 

 No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: ‘Jedinice 21. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, počelo je raščišćavanje logorskog prostora, koje je trajalo sve do 1951.'(!). 

 Miletić nehotice odaje i ove istine: ‘Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas’ (1987.!). 

 Zatim: ‘Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušen je 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svjetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag’. 

 Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše… 

Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoči da su mu se nakon niza godina: ‘Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugdje, a potom ih odvodili u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani ‘ustašama’ i ubijeni’. 

 Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 21. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: ‘Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji. 24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota’. 

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: ‘Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu’. 

 Slavko Goldstein kaže: ‘Tvrdnja da ‘za razliku od drugih logora smrti ‘logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina’. I dodaje: ‘Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša’. 

 O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima za sada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača. A što se tiče tvrdnje o ‘nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša’, treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare. 

 I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, za sada, samo NN, jer se boji za svoju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji. Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naređeno je skinuti se do donjeg rublja uz stravičnu ciničnu izjavu: ‘mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe’. Tako su i učinili. 

Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama. 

Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. 

 Na naredbu: ‘Pričaj!’ rekao¸je sve.

 Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. 

 I tada mu je rečeno: ‘Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače – nestat ćeš i ti i cijela obitelj.’

 I šutio je do prije dvije godine. (dakle, iskaz je dao 1996. – op. Z. P.) 

 O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju. 

 Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza ‘genocidnosti’ hrvatskog naroda i ‘bezgrješnosti’ svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista. 

Ljubica Štefan

IZVORI:

Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987.

Jasenovac, Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990.

Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972.

‘Vjesnik’, Zagreb, 1997.

‘Večernji list’, Zagreb, 1997.

‘Politički zatvorenik’, glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Zagreb, 1997.

Matija Helman, dnevnik iz logora, obiteljski arhiv.

‘Informativni glasnik’ Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989.

Usmeni iskaz NN.

Franjo Tuđman, Bespuća, Zagreb, 1989. (stranice 209 – 214)”

 (Za kompletan rad Ljubice Štefan vidi: http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20HZK%20Stefan%20Jasenovac%201945_1947_48.pdf; stranica posjećena 24. 3. 2021.)

 Hrabra Pravednica među narodima, prof. Ljubica Štefan – na čije je uporno inzistiranje po prvi put uz njezino ime i ime ujaka Luje u Yad Vashemu 1992. godine upisano: “Croatia” (naši su Pravednici do tada vođeni kao “Jugosloveni”) – umrla je u Zagrebu, 17. ožujka 2002. godine. Otišla je tiho i skromno kako je i živjela – ispraćena samo od nekoliko najbližih prijatelja. 

 Koliko god bili oprečne ocjene njezina rada, ne može se osporiti kako je otvorila je mnoge tabu teme o kojima se do raspada SFRJ nije smjelo govoriti ni pisati i ostavila nam vrijedne zapise, svjedočenja i knjige u kojima hrabro i bez okolišanja iznosi saznanja do kojih je došla, dobrim dijelom prekopavajući arhive u Srbiji (u kojoj je živjela do sredine 90-ih godina), pogotovu one koji pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Najviše njezinom zaslugom, na svjetlo dana su izašle mnoge činjenice o fašizmu i antisemitizmu u Srbiji kroz povijest (pa i tijekom Drugog svjetskog rata), o kvislinškom djelovanju srpskog klera, o holokaustu u Srbiji, ali i o logoru Jasenovac, pa i onom komunističkom, čije je postojanje danas, nakon svih spoznaja smiješno negirati (mada to neki u Hrvatskoj i dalje pokušavaju).

Traganje za istinom se nastavlja – postojanje komunističkog Jasenovca danas je nepobitna činjenica

 Od uspostave suverene, samostalne, slobodne i demokratske Republike Hrvatske, mnogi se istraživači bave temom Jasenovca. O tomu su već napisani mnogi radovi i knjige i mora se reći kako tu doslovno ima svega i svačega – od ozbiljnih pristupa i istraživanja do sasvim površnih pogleda na pojedine probleme i materiju u cjelini. Dakako, ni jedno ozbiljno istraživanje se ne može provesti ako se ne poštuju temeljni zahtjevi znanstvenog istraživačkog postupka, niti je na osnovu pojedinih slučajeva ili detalja moguće donositi cjelovite i konačne zaključke, pogotovu ne o broju žrtava. Čak ni okvirni broj žrtava se ni danas ne zna – i to uvijek treba imati na umu. No, na ovom mjestu mora se upozoriti i na to da u današnjoj Hrvatskoj postoje žestoki otpori utvrđivanju istine ne samo vezano za Jasenovac, nego i za žrtve Drugog svjetskog rata uopće, pa se od tzv. antifašista i neokomunista kao i od njihovih saveznika anarhista i “liberala” nastoje spriječiti i sva istraživanja koja se u tom smislu poduzimaju. 

 Mišljenja koja se u bilo kojem smislu razlikuju od ustaljenih komunističkih i velikosrpskih dogmi nemaju pravo javnosti, za njih vrijedi medijska blokada, ljudi koji istražuju žrtve rata i Jasenovac izvrgnuti su raznim pritiscima, negativnoj kampanji, blaćenju, klevetama itd., a objavljeni radovi i knjige ne mogu se predstaviti javnosti putem najutjecajnijih tiskanih i elektronskim medija. Na drugoj strani najistaknutiji promotori jasenovačkog mita (poput dr. sc. Ive Goldsteina) u javnost plasiraju nevjerojatne konstrukcije i notorne neistine od kojih su neke toliko morbidne da se protive zdravom razumu (nebuloza o “drobilici” kostiju koju su ustaše koristile 1945. godine kako bi izbrisali tragove svojih zločina, o nepostojanju posmrtnih ostataka žrtava zbog toga što su se kosti razložile u savskom mulju i sl.), o čemu će više riječi biti kasnije.

 No, kako god bilo, istinu o Jasenovcu i novijoj hrvatskoj povijesti uopće, za kojom su nekad tragali i za koju su se borili u vrijeme komunističke Jugoslavije dr. Ljubo Boban, dr. FranjoTuđman, dr. Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić i njihovi ne tako brojni istomišljenici usuđujući se o zabranjenim temama govoriti javno, nastavili su zastupati brojni istraživači i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, s više ili manje uspjeha, ali svi od reda u uvjetima medijske blokade koja se u Hrvatskoj nesmiljeno provodi kad su u pitanju ovakve teme. 

 Među brojnim radovima i knjigama koji u posljednjih 30-ak godina obrađuju pitanje žrtava Drugog svjetskog rata i Jasenovac a imali su odjeka u javnosti, vrijedno je istaknuti ove naslove:

 Vladimir Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb 1992.); Josip Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita (Zagreb, 2005.); Mladen Ivezić, Titov Jasenovac (Zagreb, 2014.); Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Ogoljela laž logora Jasenovac (Zagreb, 2008.); Igor Vukić, Vladimir Horvat, Stipo Pilić i Blanka Matković, Jasenovački logori: istraživanja, Zagreb, 2015.; Igor Vukić, Radni logor Jasenovac, Zagreb, 2018.; Logor Jasenovac u 2. svjetskom ratu / Labour Camp Jasenovac in World War II, Zagreb, 2018.; Jasenovac iz dana u dan/Kronologija, Zagreb, 2019.

 Budući da arhivi u Hrvatskoj još uvijek nisu u cijelosti slobodni i dostupni u mjeri u kojoj bi morali biti za ozbiljan istraživački rad (najveći dio gradiva koje se odnosi na NDH se još uvijek nalazi u Beogradu), mnogim istraživačima ostaje da se uglavnom oslanjaju na zabilježena svjedočanstva, građu publiciranu u tisku ili knjigama itd. 

 Ovdje već spomenuta knjiga Jasenovački logori – istraživanja (Zagreb, 2015.), predstavlja jedan od ozbiljnih pokušaja da se tema Jasenovca prikaže u svijetlu nepoznatih (ili manje poznatih) činjenica. Sastoji se od 3 cjeline – Tri jasenovačka logora, Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941-1945. i Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima.

 Ukratko rečeno, knjiga baca potpuno novo svjetlo kako na ratni (ustaški) logor Jasenovac, tako i na onaj koji su na istom mjestu od svibnja 1945. uspostavili komunisti. I 20 fotografija (objavljene na str. 45 – 54. i str. 135 – 144.) od kojih gotovo niti jedna prije nije bila dostupna i poznata široj javnosti, također su vrlo vrijedan dokumentaristički materijal i jasan dokaz kako su sve priče o ustaškom logoru Jasenovac kao “fabrici smrti” najobičnije izmišljotine i konstrukcije koje nemaju ničeg  zajedničkog s povijesnom istinom.

 Dana 9. rujna 2016. godine, u vrijeme posjeta ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja Zagrebu, na skupu o holokaustu koji je organiziran u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji, politolog i istraživač Igor Vukić (tada tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac) predao je primjerak knjige i voditelju Centra Simon Wiesenthal, Efraimu Zuroffu.

 Zadnjih 15-ak godina svjetlo dana ugledali su brojni dokumenti koji govore o poratnom (komunističkom) logoru Jasenovac (HDA Sisak, fundus dokumentacije institucija vlasti bivšeg jugoslavenskog komunističkog sustava), tako da njegovo postojanje više nije upitno. Zna se da je upravitelj logora bio izvjesni poručnik Anatolij Avramov, da su u njemu bili masovno zatvarani ljudi, nije sporno niti da su ubijani, a komunisti ga u svojim dokumentima nazivaju “Zavod za prisilni rad”, dok u nekima koriste i izraz “logor”.

 Evo jednoga citata iz intervjua profesora povijesti Stipe Pilića na tu temu:

“Za 1946. i uopće za razumijevanje logora i ratnih zarobljenika u njima posebno značenje imaju dokumenti Direkcije državnih željeznica koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Oni govore o obnovi i izgradnji željezničkih mostova oko Jasenovca, ali i uporabi radne snage upravo tih ljudi i njihovu smještanju u logore. Pored više logora u Jasenovcu i onoga u Bročicama, tijekom većeg dijela 1945. funkcionira i logor u Krapju. Nije poznato je li logor djelovao i preko zime, ali u proljeće 1946. u njemu se ponovno nalazila skupina njemačkih logoraša. Tada u logor u Jasenovac dolazi i jedan od glavnih Goldsteinovih svjedoka o ‘radnoj grupi Jasenovac’, Mirko Šimunjak. On Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac daje prvo pisanu izjavu, a zatim i podulji audioiskaz. U toj obilnoj

Dokument pronađen 2006. godine u HDA u Sisku koji dokazuje kako je komunistički logor Jasenovac postojao u rujnu 1946.; zvali su ga “Zavod za prisilni rad Jasenovac”

građi i sam svjedok spominje logore. U to vrijeme u Kazneni zavod Jasenovac dolazi kao osuđenik jedan od ključnih svjedoka, Đuro Lavrnja. Dokument koji to potvrđuje nastao je na sudu u Sisku, gdje se čuva u tamošnjem Državnom arhivu, u fondu Spisi političkih procesa, pa stoga nedvojbeno dokazuje postojanje poratnog logora/zavoda u Jasenovcu. Početkom lipnja u Jasenovac dolazi šumarski inženjer Matija Helman i radi na obnovi i uređenju određenih objekata u Logoru III. – Ciglana, o čemu nam je ostavio zapise u svome džepnom kalendaru koji je koristio i kao dnevnik, a koji je također pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu. U istom arhivu u Sisku u fondu Narodnog odbora kotara Sisak čuvaju se dokumenti koji govore o akciji podjele cigle iz logora Jasenovac, koju sa strane civilnih, kotarskih vlasti nadzire ‘poručnik, upravnik zatočenika’ u Jasenovcu Anatolij Avramov. Bjegovi skupina zatočenika, čini se, bili su česti. O tome nam govori i dokument nastao u Udbi Sisak pri ispitivanju jednog takvog bjegunca, Ivana Križanovića. Udbin ispitivač pita Križanovića tko je i kako organizirao bijeg iz ‘logora u Jasenovcu’. Nije moguće da on tada ne bi znao za ‘radnu grupu’, nego se ipak koristi pojmom logor. Čini se da je to zapamtio tek Goldsteinov svjedok Mirko Šimunjak. Ta 1946. bila je vjerojatno najburnija godina, s najviše zatočenika, a ubijena su i dvojica osuđenika na smrt, policijski djelatnici Kraljevine SHS, Jugoslavije i NDH-a: Josip Batarelo i Marko Radić. Dokumenti o njihovoj likvidaciji u Jasenovcu čuvaju se također u Hrvatskom državnom arhivu u fondu Zemaljske komisije za ratne zločine, pa to ipak nije smetalo Đorđu Mihoviloviću i Jelki Smreke da ih stave u popis žrtava NDH-a logora Jasenovac, gdje se navode kao ubijeni od ustaša. Pritom je Marko Radić već bio popisan u žrtvoslovu fra Frane Bezine, izdanu prije jasenovačkog popisa žrtava, gdje je naveden kao žrtva Jasenovca. Tim dokumentom poništava se još jedna od Goldsteinovih teza, naime, ona prema kojoj je logoraša u Jasenovcu bilo, no oni nisu bili ubijani.” (Vidi: “Jasenovac je djelovao i nakon rata”, Vijenac br. 546.; http://www.matica.hr/vijenac/546/Jasenovac%20je%20djelovao%20i%20nakon%20rata/; stranica posjećena 20. 3. 2021.)

 Slovenski istraživač Roman Leljak 2016/17. godine iznio je u hrvatskim medijima podatak kako je poslijeratni – komunistički logor Jasenovac zatvoren 21. kolovoza 1948. godine, uz tvrdnju da je u rukama imao zapovijed Josipa Broza Tita koja je to nalagala. Po njemu, posljednji zatvorenici tog logora bili su njemački vojni zarobljenici.

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo