Šiljo: Bidenovo posrtanje

0

 

 

Vremena su takva da uzdati se u ovozemaljske sigurnosti postaje sve nesigurnije – pa i uzdati se u Ameriku ili bilo koju drugu ovozemaljsku silu, u njezinu moć i u korake njezinih vođa.

Zagreb – Vidikovac, 19. ožujka 2021., na svetkovinu svetog Josipa

 

Svega dva dana nakon što je zaprijetio Rusiji zbog (navodnog) pokušaja miješanja u nedavne američke izbore, a njezina predsjednika Vladimira Putina nazvao „ubojicom“, Joe Biden doživio je – spoticanje. Bilo je to zorno i cijelom svijetu vidljivo fizičko spoticanje. Dogodilo se je pri Bidenovu penjanju po crvenom tepihu prostrtom po pokretnim stubama koje vode s piste strmo uvis do ulaznih vrata predsjedničkog zrakoplova. 

Posrnuo je triput, dva dana nakon prijetnje Putinu, na putu u grad koji je osvojio general Sherman

Riječ je o zrakoplovu koji se zove „Air Force One“, zrakoplovu američkih vojnih snaga koji nosi naziv „jedan (prvi)“, kao simbolički najvažniji zrakoplov američke zrakoplovne sile i moći. Počevši se užurbano, gotovo kao kakav mladac penjati, predsjednik Biden najednom je posrnuo i pao, zatim se pridigao i pokušao nastaviti dalje, no onda je još jednom i još jednom nakratko posrnuo. Nakon toga uspio je čvrsto stati na noge i žustro se popeti do vrha, okrenuti se, vojno kratko salutirati onima koji su ga ispraćali i zamaknuti u polutami zrakoplova. 

Zanimljivo je kamo ga je zrakoplov imao prevesti. U Atlantu, glavni grad savezne države Georgije (kako na engleskom jednako glasi i naziv za državu Gruziju na južnom Kavkazu, s ruske točke gledišta to je „Zakavkazje“, prostor s one strane planinskog masiva Kavkaz, kao što je za Zagrepčane Zagorje kraj koji se nalazi za Zagrebačkom gorom ili Medvednicom), koji ima pola milijuna stanovnika. Cilj tog današnjeg putovanja bio je susret s čelnicima američke zajednice ljudi azijskog porijekla. 

Američkom predsjedniku sada je 78 godina, a u studenomu je, nedugo nakon izbora na kojima je, po službenim rezultatima, pobijedio protukandidata Donalda Trumpa, doživio još jednu nezgodu. Slomio je desno stopalo dok se igrao sa svojim psom koji se zove Major. Ime psa doslovno znači „veći“, „velik, „punoljetan“, a u vojnom nazivlju „bojnik“ (u bivšoj jugoslavenskoj vojci: major), čin viši od satnika, a niži od pukovnika. Poslije toga nekoliko mu je tjedana desna noga hodala u posebnoj zaštitnoj čizmi, koja je učvršćivala i imobilizirala stopalo dok kosti nisu opet srasle. 

Penjući se dakle u zrakoplov ratnog zrakoplovstva broj jedan Biden je posrnuo triput. Dogodilo se to pri usponu u predsjednički zrakoplov američke vojske, kojoj je Biden vrhovni zapovjednik. Dva dana nakon prijetnje Putinu odnosno Rusiji. Uoči posjeta Atlanti, gradu na američkom jugoistoku koji je bio ključan u građanskom ratu sjevera i juga, a koji je davne godine 1864. osvojio, boreći se za današnju Uniju (SAD), protiv konfederacijski orijentiranog juga, general Tecumseh Sherman. Po tom generalu nazvan je i laki tenk „M4 Sherman“, koji je bio glavni američki tenk tijekom Drugog svjetskog rata u Europi. 

Tenk Sherman (Šerman) u spomen na istoimenoga generala

Zbog lake zapaljivosti kada bi bio pogođen, američki su vojnici Shermanu, svomu glavnom tenku, dali nadimak „upaljač“, po tada popularnoj reklami za upaljač koja je glasila: „upali iz prve prvi i svaki sljedeći put“. A Nijemci su mu dali nadimak „Peć za Tommyja“. Poslije rata svi su ga zvali „smrtonosna klopka“. Razlog za to bila je njegova grješka u konstrukciji koja je dovodila do čestih zapaljenja strjeljiva koje nije bilo zaštićeno u mokrim spremnicima, što je rezultiralo u zapaljenju na 60% pogođenih tenkova.

Zanimljivo je da je takav lako (samo)uništiv tenk još dugo ostao u uporabi američke vojske i zemalja kojima je SAD oružano pomagao. Nakon što je godine 1948. došlo do političkog sukoba Titove Jugoslavije sa SSSR-om i ostalim komunističkim zemljama, Sovjetski savez prestao je Jugoslaviji isporučivati vojnu opremu. Tada se Beograd obratio za pomoć Zapadu te je naišao na susretljivost i razumijevanje. Sljedećih deset godina Jugoslavija je bila uglavnom naoružavana najmodernijim zapadnim, uglavnom američkim, oružjem. U tom razdoblju isporučeno je uz ostala oružja te borbena oklopna vozila i 599 Šermana M4A3E4. Bili su to tenkovi iz II. svjetskog rata, ali je na njima izvršen remont. Iako su poslije uvođeni i proizvođeni noviji, masivniji i moderniji tenkovi, od T-34 do M-84, „šermani“ su ostali u uporabi sve do 1979., kada su izbačeni iz aktivnog naoružanja. No ni tu im nije bio kraj. Neki od njih poslužili su i u ratu koji je počeo 1991., a Armija BiH služila se je zaostalim primjercima tih tenkova još 1995. Iako praktički rashodovani, mnogi „šermani“ poslužili su Srbiji u ratu na Kosovu 1999. odnosno pri američkom bombardiranju zemaljskih ciljeva kao lažne mete.

„Rat“ je i dalje „otac svih stvari“

Sve ovo izneseno je da se pokaže kako je, unatoč svekolikom razvoju uljudbe, globalizaciji i modernim demokracijama i humanizmima, rat i dalje ostao, kako je govorio grčki mudrac Heraklit, „otac svih stvari“. On doduše nije mislio na oružani sukoba, nego na sukobljavanje suprotnih sila u prirodi i povijesti. Simboli prethodno navedeni međusobno su povezani i u smislu povezanosti s vojskom, oružjem i ratom, a to su: vrhovni zapovjednik američke vojske; letjelica američkog ratnog zrakoplovstva broj jedan; Atlanta u Georgiji (A Georgia-Gruzija država je koja graniči s Rusijom čiji su se manji dijelovi odmetnuli i osamostalili uz vojnu potporu Ruske Federacije); Atlanta je ujedno grad koji je u američkom građanskom ratu zauzeo general Sherman (opkolivši ga i presjekavši nemilosrdno sve linije opskrbe stanovništva), po kojemu je pak nazvan glavni američki tenk u II. svjetskom ratu; stotine takvih tenkova SAD je darovao Titovoj Jugoslaviji (radi obrane od moguće sovjetske invazije), a neki su poslužili i u  ratovima pri njezinu raspadu; Biden se spotaknuo dva dana nakon prijetnje Putinu osobno, dva mjeseca nakon što je preuzeo vlast, četiri mjeseca nakon što je izabran; američki predsjednik krenuo je na let zrakoplovom da bi se u Atlanti susreo s predstavnicima ljudi azijskog porijekla u razdoblju sve većih napetosti i sve većeg političkog i vojnog okretanja SAD-a Aziji, isti dan kada je na Aljasci dosta neugodno započeo američko-kineski susret na visokoj razini s ciljem da se pokuša postignuti veće razumijevanje i zaustaviti daljnje opasno zatezanje užeta između dviju supersila, a koje može dovesti ne samo do zaoštravanja političkih odnosa, nego i do vrlo opasnih oružanih sukoba.

Ukratko rečeno: vojske, oružje, građanski i međudržavni ratovi, sukobi i obračuni, u doba najezde koronavirusa, pogoršavanja međunarodnih odnosa i traženja savezništava s jednima protiv onih drugih…, sve to simbolički se zgusnulo danas u slici američkog predsjednika koji kreće na put predsjedničkim zrakoplovom. Starog već čovjeka, koji se ne samo spotiče, posrće ili pada u hodu, nego i zapinje u govoru i ima poteškoća s izražavanjem onoga što želi reći. Poznavatelji američkog političkog života primijetili su da je, zacijelo upravo zbog toga, novi američki predsjednik narušio običaj održavanja prve velike konferencije za novinare nedugo nakon ustoličenja. Biden ju još nije održao; u planu je da ju tek održi, uskoro.

Nije ovo doba grčkog mislioca Heraklita, koji je živio prije dva i pol tisućljeća, i koji je poznat po brojnim mudrim izričajima, kao što su „sve teče“ i „rat je otac svih stvari“, po čemu je i rodonačelnik dijalektike i dualizma i koječega drugoga što su poslije njega razvijali veliki mislioci od Sokrata i Platona nadalje. Temeljna je ideja ta da se logos (sklad i smisao svijeta i ljudske povijesti) oblikuje dinamički u borbi unutarnjih suprotnosti kao sastavnih dijelova i pokretača svega.

Pogansko vjerovanje u astrološke i numerološke simbole i kršćansko vjerovanje u „znakove vremena“

Nije ovo ni doba staroga Rima, s Romulom, Remom i Vučicom, koji i danas stoji na sedam brježuljaka, kojemu neke apokaliptičke knjige pretkazuju odavno totalno razorenje, a stekliški američki protestanti i drugi protivnici papinstva nazivlju ga biblijskim izrazima „Velika Bludnica“ i „novi Babilon“. A nismo ni mi danas lakovjerni ni praznovjerni da bismo vjerovali u starorimska božanstva kao što su bogovi Jupiter, Junona, Venera i Mars, ili u kućne duhove, zaštitnike obitelji, poznate pod imenima „lari“ i „penati“. Ma ne, jok! Mi vjerujemo u jednoga Boga, gnušamo se praznovjerja, a molimo se Bogu i svetcima, miljenicima njegovima, recimo svetom Josipu, čija je danas svetkovina, a koji je i zaštitnik našeg nacionalnog doma – domovine Hrvatske. 

Pa ipak, iako ne vjerujemo u astrološke i numerološke simbole (kao što je u njih vjerovala bivša predsjednica Hrvatske, što ju je uz ostalo i otpremilo s Pantovčaka nakon samo jednog mandata), možemo si ipak, i imamo si pravo, priuštiti „čitanje“ i prepoznavanje „znakova vremena“, koje ima svoje utemeljenje i u Bibliji Starog i Novog zavjeta i u nauku Drugoga vatikanskog koncila. Pa tako i događaje u privatnim životima i one u javnoj sferi ponekad „očitavamo“, tumačimo i razumijevamo po naoko nebitnim znakovima, kao što je ovo današnje posrtanje američkog predsjednika i vrhovnog zapovjednika politički, vojno i ekonomski još uvijek najmoćnije sile na svijetu.

„Nebeska znamenja“ i zemaljski fenomeni kao predznaci i opomene

Kako bismo dakle današnje posrtanje mogli razumjeti kao „znak vremena“, pa i kao „predznak“? Kao znak vremena mogli bismo ga razumjeti – u smislu već iznesene asocijacijske simbolike – kao pokazatelj pojačane militarizacije i nagovještaj mogućih oružanih obračuna i ratova, užih ili širih, manjih ili većih, daleko ili blizu – u Bidenovu mandatu, koji je upravo započeo. I možda kao „opomenu“. A kao predznak i opomenu? E, tu ćemo si uzeti malo „umjetničke“ slobode pa se pozvati na starorimski izričaj: „malum omen“. Koji se prevodi kao loš ili zao znak, nagovještaj neke nesreće ili neuspjeha, zao predosjećaj, zla šuha, zla sreća, loša slutnja nečega što ne će dobro završiti. A koji se može razumjeti i kao pravodobna opomena.

Tako je recimo pred početak II. svjetskog rata i pred kraj II. svjetskog rata bila i u našim krajevima noću na nebu vidljiva predivna i fascinantna, no ujedno nekako zloslutna i jezivo zastrašujuća, polarna svjetlost. Iako su znanstvenici sve to objasnili i utvrdili da je riječ o „čisto prirodnoj“ pojavi i pukoj slučajnosti da se pojavila upravo tada, jer da ona nema nikakve sveze s ratom, mnogi su ju i dalje smatrali „nebeskim znamenjem“. 

Mnogi su skloni osobito nebeske, ali i razne zemaljske znakove, likove, simbole i same događaje tumačiti u okviru svojih vjerovanja, svojih razmišljanja o svijetu u kojem žive i o budućnosti. Osobito kada se učestalo počnu pojavljivati „glasnici apokalipse“, kao što su potresi, zarazne bolesti, crvene („krvave“) rijeke, jezivi zvukovi koji dopiru iz dubine zemlje ili svemira, zastrašujući prizori raznih nekih mračnih predstava s oponašanjem poganskih obreda poput višesatne predstave na svečanom otvorenju željezničkog tunela sv. Gothard koja je u mnogima pobuđivala jezu i šokiranost, ili onih dotad nezamislivih prizora s poganskim idolima i ritualima u Vatikanu, te svakojake prikaze i pričini.

Nesigurne ovozemaljske sigurnosti

Nitko, naravno, ne zna niti može znati ni što nam donosi ova noć ili sutrašnje jutro, a kamoli sljedeći dani, mjeseci i godine. Kršćanska vjera strogo zabranjuje istraživanje i pretkazivanje budućnosti, pogotovu ako bi se to činilo gatanjem ili zazivanjem duhova ili uz pomoć magijskih i drugih ezoterijskih sredstava i postupaka. No to ne znači da trebamo ostajati slijepi kraj zdravih očiju. A strahove koji nas spopadnu zbog stvarnih događaja ili zbog simbolike i znakova vremena koje vidimo vlastitim očima i tumačimo vlastitom pameću ne smijemo ni potiskivati u sebe. Njih je dobro izraziti, makar da nam postane lakše, da ih se nekako oslobađamo. A i da, možda, tako pridonosimo jačanju svijesti o potrebi otpora zlim silama i tendencijama ili otpora neodgovornu postupanju ili igranju s vatrom. 

Svi mi žudimo za mirom, vedrinom, radošću i sigurnošću. Ali ujedno stječemo svakodnevna iskustva koliko je naš život, koliko su životi drugih i koliko su mir i sigurnost u svijetu krhki, nepostojani i lako narušivi. I nijedan nam čovjek, pa bio to i predsjednik najveće svjetske sile, ne može biti jamstvo ni mira ni sigurnosti ni blagostanja ni globalnog bratstva, razumijevanja, suradnje i pomirenja.

Jedino jamstvo oni koji su vjernici mogu nalaziti u Bogu, a kršćanski vjernici napose u djelima i riječima utjelovljene Riječi Božje opisanima odnosno zapisanima u Sv. pismu. 

Dok i zbog korone i zbog drugih ugroza i političkih zaoštravanja rastu strahovi te sve, općenito, postaje sve manje sigurno, sve labilnije, a mnogo toga i „sve luđe“, kao da je upravo za ovaj naš sadašnji trenutak u evanđelju zapisana upravo ova poruka Kristova ohrabrenja i božanske utjehe u takvim strahovima, strepnjama i nevoljama:

„Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ’Što ćemo jesti?’ ili ’Što ćemo piti?´ ili: ’U što ćemo se obući?´ Tȁ sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.”  (Mt 6, 31-34)

Vremena su takva da uzdati se u ovozemaljske sigurnosti postaje sve nesigurnije – pa i uzdati se u Ameriku ili bilo koju drugu ovozemaljsku silu, u njezinu moć i u korake njezinih vođa.

 

 Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara