Josip Jole Mateša: Križni put s Marijom
Vrijeme:18 min, 51 sec
Josip Jole Mateša
Križni put s Marijom
Prva postaja:
Mog Isusa osuđuju na smrt
„Ecce homo!” – „Evo Čovjeka!” Evo Kralja vašega!
Na glavi trostruka trnova Mu kruna,
kosa od krvi, znoja i prašine slijepljena,
brkovi i brada počupani, krvlju poškropljeni.
Od jednog udarca nosna mu je kost slomljena,
krv teče,
slijeva se u natečene usne.
Ne može se ni obrisati izranjenim rukama što mu ih čvrsto svezaše na grudima…
Od ljubavi bespomoćan!
Djeco, shrvana sam!
Od pregorke boli nijema sam, a htjela bih Ga vidjeti kao u noći rođenja,
rumenih obraščića,
baršunastih rukica,
glasa umiljata kao u janjeta;
htjela bih da kao onda iz Njega zrači svjetlost, sjaj i ljepota.
Još tamo od susreta s anđelom Gabrijelom u srcu nosim što Izaija prorokova o mom Sinu, o Isusu – Sluzi Jahvinu.
„…Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga,
tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka…”
Dječice, pođite sa mnom za Isusom i vašim i mojim.
Pomozimo mu nositi sve ove naše odbačene neželjene križeve.
Nek’ osjeti da smo u boli zajedno s Njime.
Nek’ zajedništvo u patnji bude melem za bezbrojne Njegove rane.
Druga postaja
Moj Isus prima na se križ
Do grdobnosti su Te obružili i unakazili,
u crvenoj tunici što Ti je mama ljubavlju svojom satkala,
izrugali…
U boli si veličanstven, moj Učitelju, moj Isuse!
Pogled topao, ljubavi pun govori nam šutnjom: „Praštam vam sva vaša nedjela!”
Kad se nekog savršeno ljubi, djeco moja, kao što smo se ljubili moj Isus, moj Sin, sve moje, i ja, taj onda na tijelu osjeća svu patnju, svu bol ljubljenoga!
Skupa s Njim tako otrpjeh porugu, bičevanje, krunjenje, muku i ja, prežalosna Mati Njegova.
Čujte, djeco moja, što besjedi prorok Izaija:
„Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bi smo se u nj zagledali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.” (Usp. Iz 53, 2-3)
Donose Mu sada grubo istesan križ.
Isus pade pred njim, pokloni mu se jer zna da će to biti sredstvo našega spasenja,
zagrli ga,
poljubi ga.
„O zdravo, drvo Križa…!”
Natovariše mu ga na već izranjena bičevana leđa…
Pilat daje naredbu, povorka s osuđenicima nek’ krene.
Svjetina urla:
„Raspni ga, raspni. Krv njegova na nas i na djecu našu” (Usp. Mt 27,25!)
Nesigurnim korakom moj Isus krene.
Nosim križ s njim, ja Mati.
Gubim svijest, padam, s njim se rušim od boli.
Imam li se na koga osloniti!?
Gdje ste djeco? Ovo viđenje oduzima mi dah.
On me mora vidjeti, mene koja sam ga pod srcem nosila,
moram Ga i sada nositi,
moram ga susresti,
moram ga oskoliti.
Djeco moja, pođite za mnom, ohrabrite Ga!
Treća postaja
Moj Isus prvi put pada pod križem
O kako možeš, Jeruzaleme grade sveti,
takvu nepravdu izroditi,
Spasitelja svoga na smrt osuditi?
Zar Mu još jučer u zanosu nisi kliktao: „Hosana, blagoslovljen koji dolazi… blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi!”?
Zar ga jučer nisi potomkom Davidovim prepoznao,
zar ga jučer nisi kao Kralja i Boga slavio?
Zar nisi još jučer pokazao da razumiješ da On dolazi u ime Gospodnje, jer On je Gospod?
Zar mu se nisi radovao? Jeruzaleme!?
Poklike si Mu svečane pjevao, palme sterao, a sada ga udaraš kamenjem i štapovima!?
Tada si ga zastirao cvjetnim buketima mirisnim, a sad se na Njega nabacuješ konjskim balegama!?
Jedna balega pogodi mog izruženog Isusa u lice, zatvori mu desno oko i ispucana usta.
Ne može od ogavnosti disati, ne vidi puta kojim Mu je ići, gubi za trenutak dah, posrće i pada nice.
Mili moji, gdje ste? Prokrčite Mi put do Njega!
Snažan udarac koljena i križa o stijenje puta kamenita.
Bolan grč na licu moga Isusa satrvenoga, slomljenoga, baca i mene u žrvanj boli, tare me nadilazeći moje snage.
Djeco, čujte četvrtu pjesmu o sluzi Jahvinu:
„Prezren bijaše, odbačen od ljudi,
čovjek boli ,vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
Prezren bijaše, odvrgnut.” (Usp. Iz 53,3!)
Sinovi i kćeri moje, dajmo svjedočanstvo ljubavi,
slijedimo Ga noseći breme jedni drugima,
požrtvovani,
ustrpljivi!
Četvrta postaja
Susret s mojim Isusom
Isuse, Isuse, moj Isuse i moj Bože!
Sine, Sine poslan od Oca Svoga, dobroga Boga moga – svemožnoga,
mami u Nazaret, službenici srca Tvoga.
Još sva uzdrhtim od svete radosti,
pri spomenu na sveti susret s anđelom Gabrijelom,
što me, neznatnu, nazvao milosti punom,
a moj: „Neka mi bude!” donio neopisive radosti.
Jer Ti si snagom jačom od tisuću meteora prodro u moje slabašno tijelo,
ne oštetivši nijednu jedincatu stanicu krhkog mi bića,
nastanivši se pod mojim usplahirenim srcem,
ispunivši me do kraja svojim milosnim Božanstvom,
od čega svaki djelić moga bitka zadrhta, preobrazivši se u najljepšu skladbu što je samo ljubav može satkati.
A sad, kod ovog susreta duša je moja bezdan gorčine, ocean boli.
Htjela bih te, ali ne mogu, najnježnije zagrliti…
A ti i ne želiš da Te vidim tako nagrđena,
moj dodir križa i krune,
muke bi Ti još umnožili,
patio bi i radi moje patnje.
Jedino čime možemo još jedan drugoga osokoliti u prebolnu ovom susretu jest jeka ispreplitanja tvojeg i mojeg vapaja: „Sine!” , „Mama!”…
„O svi vi koji prolazite putem, dođite i vidite,
ima li boli kakva je bol moja…” ( Tuž 1, 12)
„A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi mislili
da ga Bog bije i ponižava.” (Iz 53,1)
Peta postaja
Šimun Cirenac pomaže mom Isusu nositi križ
lz mnoštva svijeta, što Ga pljuvaše i vrijeđaše, doleti bačeni kamen i Isusa pogodi u usta.
Moje milo zatetura, križ skliznu s ramena,
pade sa svom silinom na kamenit put.
Sad desnu ruku primače na duboku ranu.
Krv šiklja niz podlakticu,
slijeva se na tuniku ka razderanu koljenu,
cijedi se niz bose noge…
Zemlja je Krvlju svetom natopljena,
onemoćao je.
„Požuri ga, ta brzo će Pasha!” jedan drugom vele svećenici.
„Ne smije nam umrijeti na putu, nego na drvetu križa!”
Od strašnog bičevanja moje dijete je u groznici. Ne može podignuti križa, za vas spasonosna, sveta. Satnik prosuđuje: „Ovaj osuđenik neće živ doći do Golgote!”
Naređuje povratniku iz okolnih polja, Šimunu Cirencu: „Ponesi križ osuđeniku, jer ga ne može više nositi!” Buni se, odupire, ta umoran je, ali kad im se pogledi susretnu, s ganutljivom radošću to prihvati.
Djeco, ovaj samilosti čin jest melem mnogim mojim ranama. Odmah sam ga svojim bolnim srcem i dušom zavoljela.
U njemu sam prepoznala mog pravednog Josipa, što je nas dvoje obasipao bezbrojnim darovima.
Djeco, dvojica su koja svojim milosrđem zaslužiše moju trajnu zahvalnost i ljubav moga prečistoga srca: moj sveti zaručnik Josip pravedni i Šimun Cirenac, samilosni, požrtvovni i skromni.
Ljubljena dječice, budite poput ove dvojice samilosni, i u kruni vaše Mame bit ćete najljepši dragulji, vašem Isusu spasitelju melem, trajne radosti, dok u moru gorčine prima pljuske ljudske nezahvalnosti.
„Za naše grijehe probodoše Njega,
za opačine naše Njega satrše.
Na njega pade kazna radi našega mira,
njegove nas rane iscijeliše.” (Iz 53, 5)
Šesta postaja
Veronika pruža mome Isusu rubac
Dok je oko moga poniženog Isusa bjesnjela mržnja,
i rasla iz sat u sat iz minute u minutu sve nemilosrdnija,
djeco ljubljena,
evo još jednog samilosna čina.
Velike tragedije očito su prigode za velika djela milosrđa i ljubavi.
U krhku tijelu jedne žene, duha snažna i odvažna, nađe se toliko hrabrosti da se izloži pogibelji i rubac pruži mome, k’o cvijet zgaženu, Sinu.
Zgrbljen bijaše pod grubo urezani križem na ramenima.
Kad ugleda njezine sandale, s mukom podiže trudnu glavu, iščita joj na licu milost i zgusnute tragove patnje.
Nježnošću majke primače rubac, pazeći da ne pomakne krunu. Sad naš Isus slobodnom lijevom rukom pritišće rubac na krvavo popljuvano lice i konjskom balegom umrljanu bradu.
Dok vraća rubac, s mukom šapće krvavim natečenim usnama:
„Hvala Valentina, Tereza, Dina, Ivana, Sara, Veronika!”
Uz trpljenje što je kapalo s lica čitao se i meki topli smiješak zahvale.
Ovaj me susret vraća pod smokvu,
gdje je moje milo,
iscrpljeno od propovijedanja i iscjeljivanja,
na uzglavlju spavalo.
Licem u grču, okupan znojem, obraza suznih, u bunilu, teško dišući jeca: „Juda, Juda, Juda…”
Sa spoznajom tog događaja živjela sam od susreta s Anđelom, a vaš trpeći Isus znao je od početka sve, još od pada naših praroditelja.
Sad pribirem u srcu što prorokova prorok Izaija:
„Poput ovaca svi smo mi lutali,
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svrnuo na nj bezakonje nas sviju.” (Iz 53, 6)
Sedma postaja
Moj Isus pada drugi put pod križem
Jeruzalem je prepun ljudi što stigoše na Pashu.
Povorka s osuđenicima jedva se probijaše kroz gradske dveri.
Sve je više onih što se na račun osuđenika zabavljaju.
Dvojica osuđenika uzvraćaju na vrijeđanje, psuju i proklinju.
Moj Isus je poput visibabe, glave sagnute do koljena.
Grimizna tunika što mu je Mama tkala u ljubavi i pjesmi,
Natopljena krvavim znojem još od Getsemanija, još od bičevanja.
Velika krvava mrlja na desnom ramenu od trenja križa.
Vuče se po prašnjavom putu što prekriven je balegama i trulim povrćem. Nogom zape za tuniku, izgubi ravnotežu i pade na oba koljena.
Teški križ udari u krunu i prouzroči nova krvarenja.
Cijelim tijelom prolazi mi jeza, od boli naš Isus drhti k’o struna. Snagom volje i ljubavi ustaje, bori se s teškim bremenom na ramenima.
Svjetina ne zna. Izrugivahu ga, zaboraviše bezbrojna ozdravljenja i duše i tijela, zaboraviše oslobođenja od vezanosti Sotonjih, zaboraviše hranu u pustinji, dobročinstva, oproste…
Do jučer su vikali: „Hosana!”, a sada izmjenjuju: „Raspni ga!” s uvrjedama i ruganjem.
Svećenici, pismoznanci, viču iza svega glasa, zaslijepljeni, naoružani mržnjom i klevetama. Rugaju se: „Njemu se još u glavi dimi zabava kod Lazara…” Viču ironično u koru: „Lazare, iziđu van!”
Molim vas, ne ostavljajte mi Isusa sama. Ne ostavljajte Ga sama! On žedan je vaše zahvalnosti i suosjećanja.
To viđenje bolom mi zamračuje um…, pomozite mojem Sinu, vašem Spasitelju i Gospodinu!
Što kaže o sluzi Jahvinu Izaija prorok?
„Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o janje na klanje odvedoše ga;
K’o ovca, nijema pred onima što ju strižu,
nije otvorio usta svojih.” (Iz 53,7)
Osma postaja
Moj Isus tješi jeruzalemske žene
Sunce nemilosrdno peče, moj Isus na izmaku je svojih fizičkih snaga, vojnici ga konopom vezuju oko struka, držeći ga stegnuta i slijeva i zdesna, i tako nehotice prouzročuju još veću muku.
Tunika oko struka crveni se od krvi.
Moj sveti patnik tetura između vojnika,
a onda podiže trudnu glavu i ugleda Golgotu.
Našem Isusu treba više nego ikada netko tko mu ostaje vjeran u poniženju,
i to su upravo nezaštićene žene,
naspram muškaraca koji u svojoj slijepoj samodostatnosti na Njega pljuju.
Žene, majke, djevice i udovice ,
čistog pogleda srca,
vjerne Isusovoj ljubavi,
odane i kad je odanost riskiranje svojeg života,
vjerne do kraja.
On je njihov Mesija, Spasitelj, Očekivani,
pa sad bolno nariču zbog nepravde što je prouzročiše svojim nepromišljenim ponašnjem, grijehom, njihovi muževi, braća i sinovi i, k’o nekoć Sara, ni one se ne mogu utješiti.
I moj sveti Sin Mučenik suosjeća s njima u njihovoj boli, tješi ih, poučava i blagoslivlja.
U bezdanu patnje i plime mržnje pobjeđuje obostrana ljubav, koja tješi.
Djeco ljubljena, od Isusa i vaše Mame, budite poput pobožnih žena jeruzalemskih i vi melem našim ranama, koje davno prorokova prorok Svevišnjega Izaija;
„Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova
na smrt ga osudiše.” (Iz 53,8-9)
Deveta postaja
Moj Isus pada treći put pod križem
Naš Isus zadnjim snagama nosi strašno mučilo križa, glasno dahćući
na kraju ovog iscrpljujućeg puta …
Strašna Golgota vidi se u svoj svojoj strahoti…
I tada treći, posvemašnji pad.
Uzrok: trenutačni zastoj umorna, iscrpljena srca.
Pade k’o sasječeno stablo, zajedno s teškim križem, licem u prašini.
Djeco moja, primičem ruku srcu, šuma mačeva ga probada!
O ljute boli moje!
Da makar možemo zamijeniti mjesta, da makar mogu zamijeniti ja, Majka, njega Sina u Njegovoj prestrašnoj muci.
Moj Isus, progonjen kao zvijer nakon što je ostavio Sebe u nazočnosti Euharistije,
znojio se krvavim znojem u Getsemaniju,
izdan, zatajen, napušten, svezan, odveden k Ponciju Pilatu.
Ne našavši na njemu nikakve krivnje, ovaj ga, pritisnut obzirima i očekivanjima, dade izbičevati.
Krvnici, pošto ga neizmjerno izbičevaše, okruniše Ga trnovom krunom i izružiše Ga.
Naš Isus od Posljednje večere nije pio. Proli mnogo krvi i znoja, dehidrira, sad je pod križem, leži u prašini, vojnici ga podižu dok hvata Ga drhtavica i groznica.
Draga djeco, moj duh živio je s ovom krutom spoznajom što ju navijesti Izaija.
„Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bi s bogatima,
premda nije počinio nepravde,
niti su mu usta laži izustila.” (Iz 53,9)
Deseta postaja
Moga Isusa svlače
Djeco moja, olakšanje zbog kraja ovog mučnog, iscrpljujućeg uspona na Golgotu, za našeg zgaženog Isusa i vašu Mamu, a zebnja i strah pred onim što slijedi.
Došao je do vrha, ponižen, pogažen, satrven, i što sad?
Kako dalje? Kamo dalje?
Odloživši križ, Isus skida pojas, ispod vrata odveza tuniku, u Getsemaniju već natopljenu suzama, znojem i krvlju. Noćas se u agoniji izdaje i smrti znojio krvavim znojem, dok su učenici njegovi spavali.
Tunika je slijepljena za Isusovo izmučeno tijelo, napose na ramenima i leđima i skidanje je tako mučno i bolno; opet se otvoriše rane i počeše mnoga bolna krvarenja.
Kruna s izranjene glave pada na zemlju, a on se s mukom sagiblje i vraća ju na glavu.
Naš Isus drhti od poniženja i boli, mora skinuti donju odjeću, biti razgolićen u svoj svojoj intimi… vojnik pruža dronjke.
Srce mi cvili u grudima, skidam s glave svoju maramu i pružam ju vojniku.
Možda se sjetio svoje majke, koju zasigurno nije dugo vidio, možda je osjetio moju bol…; sažali mu se nad nama…
Pruža maramu Isusu, a On ju uzima sa zahvalnošću i osmjehom, okreće se opasujući se.
Ugledasmo tada svu strahotu bičevanja, leđa poput indiga modra, otečena, visi meso, koža…
Farizeji, rugajući se, intoniraju pjesmu nad pjesmama:
„Dragi je moj bijel i rumen,
ističe se među tisućama.
Glava je njegova kao zlato, zlato čisto,
uvojci kao palmove mladice, crne poput gavrana.” ( Pj 5, 10-11)
Zatim zajedno s pismoznancima, izobličena lica, viču: “Gubavac, gubavac!”
Srušila bih se od ljute boli da me ne pridržava ljubljeni učenik Ivan. Potresen, i on jeca, a tople suze padaju na moju izmučenu glavu i ublažuju gorčinu mržnje.
Djeco, imajte poput Ivana za vašu Mamu uvijek spremno rame za moje patnje.
Jedanaesta postaja
Mog Isusa pribijaju na križ
Nasuprot osuđenicima s Isusom, kojima je trebalo po šestorica da ih svežu, naš Isus s mukom klekne pred križ i, poljubivši ga, položi se leđima na njega.
Sad pristupiše krvnici, dvojica mu sjednu na prsni koš, treći ga hvata za šaku desne ruke i pritišće na križ, četvrti drži u lijevoj ruci čavao i postavlja ga na zapešće, desnom udara čekićem…
Sad na Golgoti grobna tišina…
Sad prolomi se bolan Isusov krik.
Sad se čuje tupi zvuk udaraca po čavlu na križ kroz svete ruke i noge: tkon, tkon, tkon, tkon…
Šiklja sveta Krv. Poškropi krvnike i Krista… oči plivaju u bolnim suzama, tijelo se savija kao opruga, sav se kupa u znoju, okrunjena glava udara u križ, krv od glave proteče, slijeva se na križ i zemlju.
Zatvaram suzne oči, okrutnost me probada do srži, drhtim k’o list na vjetru. Zatim pristupe lijevoj ruci, pa stavljaju desnu nogu preko lijeve i pribijaju obje jednim dvostruko većim čavlom od onih na rukama,
Golgota odzvanja; tkon, tkon, tkon…
Osjećam probadanje čavla kroz svoju glavu, kroz srce, kroz dušu… Bol je moja neizmjerna.
Sad podižu moga izmrcvarenog Sina pribijena na drvo križa; dižući Ga, križ im skliznu i udari lijevim krakom u zemlju… jeza mi probada dušu…
Sotona me potiče da prokunem aktere ove nepravde, no moja riječ privole Bogu po Gabrielu anđelu bijaše: „Neka mi bude…” i od tada živim sa spoznajom i ovoga trenutka…
„No Jahvi se svidje pritisnuti ga bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane,
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.” (Iz 53 , 10)
Dvanaesta postaja
Moj Isus (naš) umire na križu
Osjećam trnovu krunu na glavi i čavle na rukama i nogama … I bol osjećam nepodnosivu.
Ne smijem pasti, moram ga sokoliti, križ je sa žrtvenim janjetom uzglavlje pobjede.
Iako je sredina dana, od tamnih oblaka, vjetra, prašine Golgota je sablazna.
Djeco moja, bolom sam shrvana,
do nogu križa usidrena,
zaogrnuta patnjama i napuštenošću,
u drhtanju pod bremenom ljuske nezahvalnosti.
U žrvnju boli ja, Majka, i Sin moj preljubljeni,
vašom krivnjom s križem stopljeni,
izdani, prezreni, satrveni, izruženi,
žrtvom ljubavi ni od kog nikad nenadmašeni.
Vapaj s križa mog napuštenog čeda secira moje tijelo i uplakano srce. Strelice poruge ispaljene k mom Sinu zabijaju se u moju majčinsku dušu. A onda krik strašan, prebolan:
„Eli, Eli, lama sabahtani!”,
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!”,
Napušten od Oca na mučilu križa, pod koprenom krvi, znoja i suza,
ne vidi više svoju Mamu, najdraži lik, u srcu sam mu zadnja utjeha, njezina slika. Prodoran glas što srce mi kida:
„Mama moja, gdje si, ne vidim ti lica? Zar si me i Ti napustila?”
Niz obraze krvave kaplju suze bola.
„Dijete moje, tu je Tvoja mama,
tu do Tvojih nogu, milog čeda preljubljenog,
sva drhtim od boli i čemera,
Ti si moja ljubav srca prebolnoga.”
Zadnji hropac i zemlja zadrhta,
moj Isus zavapi jakim glasom: „Ma..”
I s prvim slogom najdražeg imena, „Mama”, izdahnu s njime u srcu i usnama.
Trinaesta postaja
Mog Isusa skidaju s križa
Nakon užasne i mučne smrti moga Isusa, koja bje popraćena i vikom prirode: strašnim potresom, grmljavinom, sijevanjem, tučom i kišom, na mračnoj Golgoti zavlada sablasna tišina.
Dvojici osuđenika krvnici su polomili kosti, golijeni, sad će tako učiniti Isusu.
Ali Satnik, koji je sve pomno promatrao, izda naredbu da odstupe od Isusa.
Zatim reče: „Ovaj je uistinu pravednik, Sin Božji, ne dolikuje lomljenje kostiju.”
Uze čvrsto u ruke sulicu i udari mog Isusa u rebra. Oči zatvaram od užasa, čujem udarac i glas: ovako je, Majko, bolje.
Gledam ranu iz koje teče krv i voda.
Posve sam shrvana, Ivan i Marija spuštaju me na stijenu pa pristupe s vjernima skidanju Tijela.
Kad ga skinuše, raširim ruke i poput ranjene lavice za izgubljenim mladuncem viknem:
„Ovdje, ovdje, ovdje u krilo Majčino koje ga je porodilo, othranilo, njihalo!”
S najvećom nježnošću skidam groznu mučiteljicu trnovu krunu s glave,
suzama perem sa svetog Mu lica krv, prašinu, pljuvačku, s brade konjsku balegu, suzama pojim ispucane usne koje su vikale: „Žedan sam!”, a ja mu nisam mogla dati ni suze svoga plača…
sad ih perem u suzama… ugledah poput velikih usta na boku ranu od sulice,
sagibljem se i vidim probodeno Srce…
Od bola izmučena srca, klonem i ja skršena.
Naš Isus započeo je umirati u Betlehemu, onda kad ugledao je svjetlost u siromaštvu,
u progonstvu, u bijegu, u nerazumijevanju, u trudu, u izdaji, u huli, u lažima.
Sad s psalmistom zborim:
„K’o voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.
Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi upomoć!” (Ps 22, 15-20, passim)
Četrnaesta postaja
Mog Isusa polažu u grob
U grobu na kamenom stolu,
ispružen na bijeloj plahti,
leži moj Sin umoreni.
Klečim mu kod uzglavlja, s rukom pod umornom mu glavom, desnicom uređujem kosu oteščalu od krvi i znoja… jecam u ljutoj boli:
“Sine Svevišnjega i moj Sveti Sine, o što su Ti učinili!
Nema, Sveti moj Sine, na Tvom tijelu mjesta koje nije izranjeno od bičevanja, križa, konopa, pada …ruke i noge probodene čavlima, bok i srce krutom sulicom…”
Suzama koje ne prestajem liti perem umornu glavu, grudi, klonule ruke i noge.
Moram Ga urediti da bude što ljepši za uskrsnuće!
Jer ja znam: uskrsnut će Sin moj!
Što kažete? Da ne može? Ruke prinosim srcu, puknut će zbog vaše nevjere.
Marta, što ti je kazao Učitelj?
„Ja sam uskrsnuće i život, samo vjeruj.”
I koliko je tvoj brat Lazar bio u grobu? – Četiri dana.
Majko, sav je bio u gnojnim ranama. – I jeli ga je uskrisio? – Da, Majko.
I vi, nevjerni, iako ste Lazarovu uskrsnuću nazočili, vi tvrdite da Isus ne može uskrsnuti?
Ivane!
„Da, Majko!”
I pravo je da me zoveš tako, oporuka umirućeg s križa bila je: „Ivane, evo ti Majke.”
Ivan briznu u plač.
Sine, što prorok kaže za našeg Isusa?
„Leđa podmetnuh onima što me udaraju,
a obraz onima što mi bradu čupahu,
i lica svoga ne zaklonih od uvreda i od pljuvanja…“ (Iz 50,6)
Još?
„Hodit ću pred licem Jahvini u zemlji živih.” (Ps 116, 9)
Još?
„Stoga mi se raduje srce i kliče duša,
I tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi ne ćeš ostaviti dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.” (Ps 16, 9- 10)
U bolnoj sam tjeskobi, ostavljena, napuštena, Zli me grize za srce, truje u meni moj „Neka mi bude”, truje predanje vjere koje jednom zauvijek učinih… i to kroz vašu upornu nevjeru u uskrsnuće moga Sina i vašega spasitelja.
Ja, Mati, ostajem u vjeri u uskrsnuće Sina moga Isusa Pomazanika, Mesije, sama, sama, sama!
Napomena uredništva Hrvatskog neba: Ovaj Križni put sročio je samouki umjetnik, i veteran Domovinskog rata, Josip Jole Mateša iz Vodica kod Šibenika. On je u svom kraju i donekle u drugim hrvatskim krajevima poznat po svojim božićnim jaslicama u šibenskoj katedrali, po Putu križa izrađenom na platnu, po izradi raznih originalnih predmeta, simbola i instalacija i po drugim plemenitim zamislima i djelima, koja zavrjeđuju mnogo veću pozornost nego što ju on sam za sebe želi.
Sveti Nikola Tavelić tema je korizmene instalacije u župi Vodice. Autor je Josip Jole Mateša.
Zahvaljujemo što nam je ovaj ganutljivi Križni put, viđen očima, doživljen srcem i ispričan zamišljenim riječima Isusove Majke, stavio na raspolaganje da ga, u ovoj na svoj način teškoj korizmi 2021., podijelimo s našim čitateljima.
Hrvatsko nebo
