Damir Pešorda: Kratki komentar

Razgovarajući s novinarima u zrakoplovu kojim se vraćao s apostolskog putovanja iz Iraka, papa Franjo je izjavio da je spreman preuzeti rizik da ga optuže za herezu zbog njegove riješenosti da krene naprijed prema „ljudskom bratstvu“ s vjernicima drugih religija. Ukratko, spreman je za svojevrsni globalni religijski sinkretizam. Ima nešto problematično u tim papinim izjavama u zrakoplovu, dočim se odlijepi od zemlje, s oproštenjem, priča zvizdarije. 

   Austrijskoga premijera Sebastiana Kurza naljutile velike razlike u isporuci cjepiva u Eu, spomenuo je i to kako je pri tomu Hrvatska bezobrazno zakinuta. Prije toga smo mogli pročitati da su Slovenci na čelu s neomiljenim Janšom u toj raspodjeli prošli puno bolje nego Hrvatska. Srećom, umirio nas je naš premijer konstatacijom da nikakve nepravde nema, što će reći da Kurz svira samom sebi. Onako bezveze. 

   Međutim, neki nerazumni komentatori po portalima i društvenim mrežama ne vjeruju premijerovim riječima nego svojim očima. Tako jedan zločesto kaže da naš premijer zapravo visoki predstavnik Eu za Hrvatsku, a drugi komentira: Hvala Kurzu, kad su ovi naši već bez … znate već čega. Iskreno, našoj vlasti ne zamjerim pretjerano način na koji se nose s korona krizom: ne zlostavljaju nas više nego moraju po naputcima iz središnjice, a sporost u nabavci cjepiva mogla bi se još pokazati i mudrom. 

   Jedan ogorčeni domoljub kaže kako nema šanse da nabave vojne zrakoplove oni koji ni cjepivo nisu u stanju nabaviti. Drugdje sam pak pročitao da su, zapravo, zrakoplovi već nabavljeni. Zadnja riječ tehnologije. Nevidljivi. Ni oko ih ni radar ne mogu uočiti. Večernjakov kolumnist, vječito razočarani no postojani hadezeovac, pak rezignirano piše: ”Da smo u ratu nabavljali oružje kao sada cjepivo, hrvatske države ne bi bilo.” Mogu se stvari gledati i na drugi način: da nema Hrvatske, bilo bi cjepiva. Vučić bi nabavio.

  Milanović je s Plenkovićem zametnuo još jednu kavgu, tko zna koju po redu. Ovaj je put trvenje izbilo oko odabira predsjednika Vrhovnog suda. Milanović hoće mimo procedure progurati Zlatu Đurđević. Esdepeovci brane postupak svog bivšeg predsjednika i načelo da se ne treba držati zakona kao pijan plota, a hadezeovci i pravna struka, barem verbalno, zakon i proceduru. Meni se pak čini da je pravi problem nešto sasvim drugo. Sutkinja koja se tako žestoko opirala izručenju udbaša optuženih za ubojstvo Stjepana Đurekovića njemačkom sudu ne bi trebala postati predsjednicom Vrhovnog suda Hrvatske. Ni u kojoj varijanti, bez obzira na komplicirane odnose predsjednika i premijera. 

  Zanimljivo je da Milanovićevu stranu u polemici s profesorom prava Matom Palićem drži mostovac Nikola Grmoja. Palić ga je zbog toga nazvao  ”mališanom na daljinski upravljač PRH Zorana Milanovića”. Ima li se u vidu kakvu su ulogu Petrov, Grmoja i ekipa odigrali u odstranjivanju Tomislava Karamarka iz političkog života, nije isključeno da se radi o mališanima na daljinski pogon od početka političke karijere. Čak i ako toga mnogi od njih ni sami nisu svjesni.

   Davor Juričan, koji je Bandićevom smrću izgubio raison d’être, nastavlja se s novootkrivenim porokom, nekrofilijom. Ovaj je put napao mrtvog Bandića napadajući gradonačelnika Vrbovca koji je Bandića proglasio počasnim građaninom. Teško je biti u koži parazita čiji je domaćin iznenada preminuo. Kudikamo bistriji od Juričana i uz snažnu podršku medija Tomislav Tomašević okreće novi list pokušavajući smisliti razlog vlastitog postojanja u postbandićevskom vremenu. Ako mu uspije i ako Zagreb postane njihov, upitno je kad će opet postati hrvatski.

   U Srbiji, točnije u nekoć najvećem hrvatskom gradu, Subotici, uvode bunjevački jezik i pismo u službenu uporabu. Cilj je takve inicijative jasan – cijepanje i slabljenje ionako oslabljene hrvatske zajednice u Vojvodini. Hrvatska je junački Srbiji uputila prosvjednu notu. Od koje je Vučića i njegove zabolio trbuh. Od smijeha. Da hrvatske vlasti probaju s konačnim priznavanjem Hrvatske pravoslavne crkve kao punopravne vjerske zajednice, to Srbima već ne bi bilo smiješno. Da i ne govorimo o tomu kako bi tako bila ispravljena dugogodišnja nepravda koju hrvatska država čini pravoslavnim Hrvatima.

  Krešimir Bušić, koji je magistrirao i doktorirao na temu Bunjevaca kaže sljedeće: ”Subotica je u 19. stoljeću bila najveći hrvatski grad u Austro-Ugarskoj. Zagreb je u to vrijeme imao oko 20.000 stanovnika, a Subotica 70.000, od čega su bunjevačko-šokački Hrvati činili 75 posto stanovništva” (Večernji list, 14. listopada 2016.). Na portalu Index.hr čitam članak pod naslovom ”Nikad više mrtvih i manje rođenih, masovno iseljavanje… Demografi: Ovo je slom”. Osjeti se jedva suspregnuto likovanje zbog predstojećeg demografskog sloma Hrvatske. Na temu se, također likujući, nadovezuje jedan od Indeksova ”tri debeljka” člankom: Hrvatska postaje tužna, siromašna zemlja starih ljudi”.

  Ako je suditi prema žalosnoj sudbini hrvatske stvari u Subotici, demografskim trendovima u zemlji te stanju svijesti u Zagrebu, nije isključeno da u doglednoj budućnosti u zagrebačkoj skupštini netko predloži priznavanje kozaračkog purgerskog ili, što ja znam, peščeničkoga kao službenog jezika. Ali možda ja samo nepotrebno dižem paniku, možda je došlo vrijeme, kao što reče naš papa Franjo, da krenemo naprijed prema ”ljudskom bratstvu” s drugim i drukčijima.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo