Zdravko Gavran: Međunarodno razobličeno građansko „popravljanje Daytona“!
Vrijeme:16 min, 7 sec
Kolumnist „Hrvatskog neba“ koji se potpisuje kao „Šiljo“ na tom je portalu nedavno pokrenuo zanimljivu raspravu o temama i aspektima ustavne (pre)ustrojbe Bosne i Hercegovine, stavivši težište na odnos između „građanske“ koncepcije i „etničke“ odnosno koncepcije triju konstitutivnih naroda, kako su oni određeni u Aneksu 4 Daytonskog sporazuma, to jest u samom Ustavu BiH, a i u Ustavu Federacije BiH. To i pitanje statusa i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH obrađeno je bitnim dimenzijama u trima posljednjim trima kolumnama:
,
u kojoj se težište stavlja na demografsku, a i s time povezanu ukupnu političku, gospodarsku i socijalnu problematiku, zatim u ovoj:
Šiljo: Legitimni koncept „triju konstitutivnih naroda“ ne treba „apsolutizirati“!
gdje se razmatra složenost različitih pristupa, pravnih obveza i drugih aspekata.
Naposljetku se „Šiljo“ poslužio člankom novinarke „balkanistice“ iz bečkog dnevnika Der Standard:
te je na konkretnom tekstu pokazao kakvi se sve pristupi i mišljenja o usklađivanju etničko-nacionalnoga i građanskoga na štetu prvoga iznose i forsiraju u raznim međunarodnim krugovima. A riječ je o krugovima koji opet namjeravaju ili makar pokušavaju izravno se umiješati u političku, time i u ukupnu sadašnjost i budućnost BiH. I skrojiti BiH po mjeri svojih šablona.
Važno je argumentirano sudjelovati u međunarodnoj raspravi o budućnosti BiH
Iako još uvijek nije razvidno što će velike sile, poglavito SAD (Rusiju kao kontrapunkt ako bi se i moglo i smjelo zanemariti!), konkretno zahtijevati i na čemu inzistirati, te iako postoje različiti ovlašteni i manje ovlašteni gremiji koji kontroliraju BiH i njezin unutarnji razvoj, kao što su Vijeće sigurnosti UN-a, Vijeće za provedbu mira – PIC, Visoki povjerenik, EU – u čijim je rukama međunarodna vojna nazočnost u BiH (EUFOR, točnije European Union Force in BiH – Operation Althea) i „Kvinta“ (SAD, Velika Britanija, Italija, Francuska i Njemačka), jako je potrebno argumentirano sudjelovali u ovoj (neproglašenoj) međunarodnoj raspravi o budućnosti zemlje smještene između Hrvatske, Srbije i Crne Gore. I to i na službenoj i na neslužbenim razinama.
U tom smislu iznimno je zanimljivo dati kraći prikaz zanimljive rasprave koja se prije nekog vremena povela u SAD-u. Ondje su članovi „Radne skupine Wilsonova centra za Zapadni Balkan“, u prigodi 25.obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, iznjedrili i učinili javno dostupnima svoje preporuke pod naslovom Fixing Dayton: A New Deal for Bosnia and Herzegovina. Naslov nije jednostavno prevesti da zadrži svu svoju englesko-američku višeznačnost, a moguće ga je prevesti ovako: „Popravljanje Daytona: Novo miješanje karata / Novi dil za Bosnu i Hercegovinu“.
Te „preporuke“ ovdje se neće prikazivati, zato što su one kod nas ionako dobro poznate iz nebrojenih istupa probošnjačkih i be-ha-unitarističkih političara i intelektualaca.
Ekipa koja stoji iza „Popravljanja Daytona“
Dovoljno je za razumijevanje o kakvoj je tu ekipi riječ navesti imena koja su svojim potpisima i osobno – a ne u ime svojih institucija, zato što ih te institucije nisu ovlastile da ih zastupaju! – stala iza tog dokumenta. Na čelu je Daniel S. Hamilton, predstavljen kao posebni stručni savjetnik Austrijske zaklade Marshallova plana i kao ravnatelj Programa „Globalna Europa“ kojem je nositelj američki Centar Woodrow Wilson. Taj Centar ima sjedište u samom srcu glavnog grada SAD, Washingtona D.C.
Za njim, po abecedi, prvi je naveden potpisnik Reuf Bajrović, označen kao supredsjedatelj Alijanse SAD-Europa, a o dotičnomu gospodinu i njegovoj dokazanoj protuhrvatskoj i protusrpskoj drskosti dovoljno zna svatko tko imalo prati tu problematiku u bosanskim i hercegovačkim medijima. Zatim je tu Kurt Bassuener, iz Vijeća za politiku demokratizacije, Tarik Bilalbegović, iz Partnera, Financije „Projekt Rubikon“. Nakon njega društvu takvih uglednika još više diže cijenu Michael Haltzel iz Instituta za vanjsku politiku SAIS sa Sveučilišta Johns Hopkins.
Svi su potpisnici zapravo ono što se na engleskom zove „scholars“, a što bismo najpribližnije mogli prevesti kao profesori i stručnjaci s instituta i sveučilišta. Slijede dakle: R. Bruce Hitchner, s bostonskog Sveučilišta Tufts; Marko Attila Hoare sa Sarajevske škole za znanost [izvorno bošnjačko-srpski: nauku] i tehnologiju; A. Ross Johnson iz samog Centra Woodrow Wilson; Edward P. Joseph sa SAIS-a pri Sveučilištu Johns Hopkins; Dženeta Karabegović sa Sveučilišta u Salzburgu. A zatim dolazi na red čovjek koji možda i nije pravi „scholar“ – Jasmin Mujanović, atribuiran kao „su-domaćin“. Mujanović je tituliran po nečemu što se zove “Sarajevo Calling”. Guglanjem otkrivamo da je riječ o „podcastu [dakle internetskim video-emisijama] „o jugoistočnoeuropskim poslovima, koji se osobito usredotočuje na suvremenu političku praksu Zapadnog Balkana“, u kojem su voditelji novinar Aleksandar Breza i on, politolog Jasmin Mujanović.
Za njima dolazi na red Majda Ruge, viša politička savjetnica iz Europskog vijeća za vanjske poslove (ECFR). Pogleda li se na taj institut, u kojem su kao suradnici nanizani sa sličicama brojni „eksperti“, vidjet će se da je gđa Ruge „kuhana i varena“ na Sorosevu sveučilištu odnosno institutu u Budimpešti te da su joj glavna područja bavljenja: „nacionalizam, i liberalne demokracije & zarobljena država, poslijekonfliktna izgradnja države & institucionalne reforme, Zapadni Balkan, zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-a i transatlantski odnosi. Impozantno, doista, za što sve ona stigne biti stručnjakinjom – iako svestranost svakako treba cijeniti. Jedan od njezinih posljednjih članaka objavljenih na stranicama tog think-tanka [„mislilišta“] (ECFR), iz studenoga 2020., nosi naslov: „Zemlja-talac: Kako osloboditi Bosnu iz daytonskog paralizirajućeg stiska“. U tom stisku drže ju, to svi Bošnjaci jako dobro znaju, „nacionalističke stranke“ kao što su HDZ BiH i SNDS, ali i sam SDA. Sve one što združeno što svaka za sebe ne dopuštaju, kako glasi refren, „normalan razvoj države ni poboljšanje odnosa među trima konstitutivnih narodima“.
Zatim dolazi na red našim domaćim javnostima dobro poznati ekspert, Daniel Serwer, sa SAIS-a/Sveučilišta Johns Hopkins, koji je ove zime dobio priliku iznijeti pred Vanjskopolitičkim odborom Kongresa novoj američkoj administraciji svoje prijedloge za rješenje političke krize na „Zapadnom Balkanu“. Na tom preslušanju Daniel Serwer i Janusz Bugajski, koji su se u prošlosti bavili Bosnom i Hercegovinom, a Bugajski se po hrvatskim medijima godinama bavio i „jugosferom“ i ruskom opasnošću, predložili su da se u BiH uvede „građanski ustav“, koji bi počivao na načelima “jedan čovjek – jedan glas”. Velik je problem njima dvojici i drugima, uz ostale i poslovične kao što su (ne)vladavina prava, raširena korupcija, klijentelizam, partitokracija, nefunkcioniranje i nedovršenost države, i samo postojanje entiteta Republika Srpska te, osobito, (Dodikove) opetovane prijetnje odcjepljenjem. Stoga su Bidenovoj administraciji predložili slanje vojnih trupa u Brčko. Time bi se, smatraju, spriječilo odcjepljenje Republike Srpske.
Nakon spomenutih, tu je i Faris Vehabović iz Europskog suda za ljudska prava (Vijeća Europe), te Hoyt Yee, bivši visoki dužnosnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova. Hoyt je u cijeloj toj skupini jedan od rijetkih koji ističe da SAD ne dovodi u pitanje daytonski ustroj BiH, s trima konstitutivnim narodima i dvama entitetima, te da SAD ne pripravlja „Dayton 2“. Pa ipak, i on je u međuvremenu postao potpisnik spomenutog Izvješća i u njemu sadržanih preporuka, koje u osnovi imaju najviše razumijevanja upravo za građanski koncept buduće Bosne i Hercegovine.
Koga preporuke ispod kojih su se potpisali svi ti potpisnici zanimaju, može ih na engleskomu pročitati na ovoj poveznici:
https://www.wilsoncenter.org/publication/fixing-dayton-new-deal-bosnia-and-herzegovina
Nas ovdje zanima u prvomu redu polemika koja se razvila nakon što je na te preporuke reagirao Robert M. Hayden, profesor sa Sveučilišta Pittsburgh. Na njegovu reakciju odgovorili su auktori tih preporuka (ali ne svi, ne recimo g. Hoyt Yee i još poneki član Radne skupine!), a na to je profesor Hayden dao povratni sažet odgovor. Tu polemiku može se u cijelosti pogledati na stranici
https://www.wilsoncenter.org/article/whither-bosnia#newdeal
Hayden protiv „novog miješanja karata / novog dila“ za BiH
Ovdje će biti prikazane i citirane samo njegove glavne teze, zato što se u takvim raspravama takve teze rijetko iznose tako otvoreno, odlučno i dosljedno, a i zato što su njegovi argumenti pojačanje i argumentaciji dobrih poznavatelja be-ha problematike koji se protive konceptu unitarizirane građanske države u ovakvoj real-političkoj, višenacionalnoj i viševjerskoj zemlji kakva je BiH.
Hayden najprije primjećuje da se u tekstu „Popravljanje Daytona: Novo miješanje karata / Novi dil za Bosnu i Hercegovinu“ potiču promjene ustavne strukture s kojom je okončan rat u BiH, sada s ciljem da se ta zemlja „pokrene od etnokracije [vladavine etnosa, etničkih zajednica – Z. G.] prema više reprezentativnoj demokraciji“. Time bi se smanjile ovlasti Republike Srpske i Federacije BiH, snažno bi se povećala moć središnjih vlasti i obesnažilo bi se „etnički zasnovane političke strane“. Hayden navodi i upozorenje iz teksta „Popravljanje Daytona“ po kojem bi se u protivnomu pojavio rizik urušavanja (implozije) BiH i rizik „stvaranja nestabilnosti diljem jugoistočnog dijela Europe“. On zatim uočava da se potpisnici nigdje ne pozivaju na ono što narod BiH doista želi, da ignoriraju vrlo dobro dokumentirane činjenice suprotne iznesenim ocjenama te da potpisnici dolaze do očito netočnih i pogrješnih (false) tvrdnji. Dodaje i da su neke od tih prijedloga opetovano odbacivali predstavnici Hrvata i Srba, koji tvore oko pola stanovništva.
Glasači su na svim izborima etnički svrstani i podijeljeni
Hayden zatim podsjeća da su se na prvim demokratskim izborima prije 30 godina glasači izrazito podijelili na tri odvojena i međusobno isključiva „etno-nacionalna biračka tijela“, te da se ta podjela potvrđivala na svakim razmjerno slobodnim izborima održanima otad u BiH. „U takvoj situaciji, reprezentativna demokracija mora značiti oblik tripartitne konsocijacije između tih triju etno-nacionalnih biračkih tijela, predvođenih svojim izabranim vođama. Daytonski sustav proviđa takvu strukturu, pa i unatoč tomu što su se Hrvati i Srbi borili protiv uključivanja u bosansku državu. Oni su prihvatili Dayton točno stoga što će središnja vlast biti gotovo posve bez ovlasti nad njima.“
On nastavlja podsjećajući da „dvije trećine općina u BiH imaju prevagu jedne etno-nacionalne zajednice u postotcima između 70 i 99 posto“, te primjećuje da „u najboljem slučaju devet od 143 općine imaju iste demografske omjere kakve su imale 1991.“ Tvrdi kako nema pouzdanih dokaza da su „mnogi Hrvati i Srbi u BiH spremni prihvatiti vladavinu centralizirane vlasti“ te upozorava kako nastojanje da se državu centralizira „nasuprot njihovu opetovano pokazivanom protivljenju znači nešto kao dovođenje upravo do onog sukoba za koji Izvješće tvrdi da ga se boji“.
Hayden zatim opovrgava iznesenu tvrdnju da su građani „odbacili etno-nacionalističke političare na lokalnim izborima“ u studenomu 2020. Ona ne stoje ni u jednoj općini s hrvatskom većinom, dok su u gotovo svakoj općini u kojoj su većina Srbi pobijedile srpske nacionalističke stranke, a i bošnjačke nacionalističke stranke pobijedile su u svim općinama s bošnjačkom većinom osim u Sarajevu. On zatim meritorno podsjeća da su na svim izborima od 1990. naovamo „zahtjevi za centraliziranom državom dolazili jedino od stranaka koje privlače gotovo isključivo bošnjačke glasače“, a opetovano bivali odbijani od izabranih predstavnika Hrvata i Srba, koji su „ratovali zato kako bi osigurali da im središnja vlast ne će biti nametnuta“. On kao pokazatelj navodi i podatak da je prije prošlih izbora lani Socijaldemokratska stranka predložila amandmane na Ustav kojima bi se ostvarila centralizacija – koju predlaže i izvješće „Popravljanje Daytona“, no da je, zatim, ta stranka osvojila manje od pet posto glasova u Republici Srpskoj i u većinski hrvatskim općinama u Federaciji BiH, a da je razmjerno dobro uspjela samo u općinama s izrazito velikom bošnjačkom većinom.
Ti „popravljači Daytona“ zastupaju istu poziciju kao i bošnjački politički akteri
Odatle profesor Hayden egzaktno zaključuje da čitava ta skupina koja je sročila „Popravljanje Daytona“ zastupa istu poziciju koju zastupaju i „bošnjački politički akteri, koji opetovano nailaze na protivljenje izabranih predstavnika Hrvata i Srba još od 1990, akteri koji su odbijeni na izborima 2020.“. A zatim se osvrće na cilj Izvješća: omogućiti SAD-u i EU-u „surađivati s bosanskim građanima kako bi se postignulo funkcionalnu i efikasnu bosansku državu koja uživa narodni legitimitet“, čega ne može biti bez aktivna angažiranja spomenutih stranih aktera u prilog „građana“, a ni bez obračuna s onima koji su dosad blokirali takve reformske pokušaje.
Hayden takve prikazivače stanje i volje ljudi u BiH ironično pita: „Ma stvarno? Koji bi to ’građani’ bili? Izabrani od koga, da predstavljaju koje to Bosance [i Hercegovce – Z. G.]?“ On ih zatim poučava kako revizije Daytona, žele li imati narodni legitimitet, moraju biti „pokretane s domaćeg terena“, a ne tako da ih se dodjeljuje u ruke strancima te se tako ovlasti izuzimlju iz ruku domaćih aktera, koji su po njemu jedini legitimni. A za zazivani obračun s onima koji takve reforme „opstruiraju“ profesor zaključuje kako bi to značilo zabranjivanje „političkih programa iza kojih stoji posvemašnja većina“ hrvatskog i srpskog naroda. I ne samo to. On te wilsonovske potpisnike upozorava: „Proglašavanjem opetovano iskazane političke volje Hrvata i Srba nelegitimnom njih se ne će potaknuti na to da umjesto svoje volje prihvate ma koji mandat stranaca.“
Čudna (nastrana) definicija demokracije
Kritičar „građanskih“ konfabulacija fino se zatim podruguje tezi o onim „pojedincima koji se ne poistovjećuju s jednim od ’konstitutivnih naroda’“ – tezi po kojoj bi se na taj način stvorilo „državu koja više odgovara njihovim potrebama“. Kaže im, suprotno takvoj konfabulaciji, da je na popisu stanovništva iz g. 2013. identificirano „vrlo malo takvih kozmopolitskih a-nacionalista. Više od 96% stanovnika očitovali su se kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, a 99% onih koji su tako postupili ujedno je navelo i tomu odgovarajući jezik i religiju; „takve pak obrasce gledali smo na svim popisima stanovništva, i na svim izborima, u Bosni još od osmanlijskog razdoblja“.
U tom trenutku Hayden izriče poantu, ključnu ideju svega skupa: „Davanje ovlasti jednom postotku jest čudna (nastrana) definicija demokracije.“ On primjećuje kako je teško pojmiti da pobjednici na svim izborima iz triju konstitutivnih naroda ne bi imali legitimitet. Osim iznimno, kada su nakon intervencije međunarodnih intervencionista, koji su promijenili izborni zakon g. 2005. kako bi dopustili svim glasačima u Federaciji glasovati za hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Dotad su izborna pravila bila takva da su Hrvati glasovali za hrvatskog člana, a Bošnjaci za bošnjačkoga. Otad pak, „budući da je Bošnjaka neusporedivo više od Hrvata, hrvatskog člana Predsjedništva više su puta izabrali Bošnjaci, gotovo bez glasova Hrvata, i time bez legitimiteta među hrvatskim stanovništvom.“
Najzlokobnija poruka
Kao najzlokobniju preporuku Izvješća Hayden prepoznaje preporuku po kojoj bi „EUFOR ili snage pod vodstvom NATO-a“ trebale biti u stanju „nametati odluke Visokog predstavnika“. On u tomu vidi „poziv na vojnu okupaciju, to da strana vojna sila podupire stranog namjesnika protiv tamošnjih građana, što ujedno pokazuje lažnost izjave da će čitav taj nacrt biti ’pokretan od domaćeg stanovništva, vođen od građana’“. Po njegovoj procjeni, nema osobitih dokaza da ljudi koji žive u BiH žele ili anticipiraju sukob, a isto tako ni da će Hrvati i Srbi prihvatiti nametanje njima vladavine koju bi vršila centralizirana vlast izabrana od stranaca. Kako god, želi li tko izazvati sukob u BiH, vrlo izgledan način da to i postigne bio bi taj da pokuša centralizirati državu protivno volji oko polovine njezina stanovništva, koja nije slučajno raspoređena etno-nacionalno među tim trima konstitutivnim narodima. Izgledi da NATO-ove trupe budu tretirane poput britanske vojske u Sjevernoj Irskoj u razdoblju Sjevernoirskog sukoba [nazvanoga Troubles: Nevolja/Metež], ili poput indijske vojske u Kašmiru, vrlo su veliki.“
Američki profesor, koji ima i osobnu, bračnu poveznicu s jednim od tih triju naroda, iznosi svoju preporuku po kojoj će narodni legitimitet imati samo one promjene Daytona u kojima će se angažirati politički čelnici izabrani od triju etno-nacionalnih biračkih tijela. On razborito i realistički upozorava da „konstitutivni narodi postoje socijalno i politički na načine na koje ne postoji nediferencirano a-nacionalno građanstvo kakvo zamišlja Izvješće; a oni sada žive u uglavnom etnički definiranim politejama“. „Ozbiljni prijedlozi reforme BiH“, nastavlja razgonitelj puštene „građanske“ magle, „moraju za polazište imati stvarne okolnosti te podijeljene zemlje. Primjerice, zahtjevi za odcjepljenjem dolazili su uglavnom kao odgovor na nastojanja da se eliminira Republiku Srpsku, de facto, ako ne de jure, podvrgavanjem svemoćnoj središnjoj vlasti. Zabrana odcjepljenja stoga bi morala [ako se želi što dobro učiniti i u tom nastojanju uspjeti – Z. G.] biti praćena zabranom ukidanja bilo kojeg entiteta, ili bilo kojeg kantona unutar FBiH, ili entitetskih ili kantonalnih zakonskih ovlasti i jurisdikcija bez odobrenja na referendumu u tom entitetu ili kantonu.“
Uloga ostalih središnjih ustanova vlasti i izmjena izbornih zakona
Profesor Hayden zatim prelazi na jednu druge bitne teme, a to su Središnje izborno povjerenstvo, Ustavni sud, Državna agencija za istraživanje i zaštitu (SIPA) i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, pa svima poručuje da se reformama mora zajamčiti da ta tijela ne mogu biti upotrijebljena od pripadnika jednog konstitutivnog naroda, samih po sebi ili združeno s djelatnim angažmanom stranaca, kako bi se pokušavalo nametati centraliziranu vladavinu entitetima ili kantonima ako nju ne prihvaća politička zajednica koja bi se takvoj vladavini imala podvrgnuti.“
Nadalje, ključna reforma koju bi se moralo učiniti bila bi „poništenje promjena izbornih zakona kojima je Hrvatima oduzeto pravo da biraju hrvatske članove Predsjedništva i Doma naroda tako što je Bošnjacima omogućeno da to čine umjesto njih“. U protivnomu, teško je zamisliti „zašto bi Hrvati odustali od zahtjeva za posebnim hrvatskim entitetom sve dotle dokle im nije moguće birati svoje vlastite predstavnike“.
Bosna nije takva kakva jest, zaključuje svoje prvo javljanje profesor Hayden, zato što je daytonski sustav takav; ona je takva kakva jest „zbog podijeljene naravi bosanskog društva. Građani BiH zacijelo će počinjati osjećati više zajedništva kada nekima od njih ne budu više stranci pomagali u nastojanjima da nametnu majorizacijsku vladavinu – ne samo puku većinsku vladavinu – nad drugima, kakva se predlaže u Izvješću „Popravljanje Daytona“.
Njihov odgovor i njegov zaključni protuodgovor
Razumljivo je da je njegova ovako otvorena i realistički argumentirana reakcija naišla na protureakciju. U kojoj se zapravo ne iznosi ništa bitno novo ni uvjerljivije od prethodnoga, pa ona stoga ne zaslužuje ni da ju se pobliže prikaže. Dokazuje se, recimo, da Radna skupina „ne nameće centraliziranu vladavinu“, podsjeća se na njihovo zauzimanje za municipalna (općinska) prava (ah, to je zaista big deal, reklo bi ironično na američkom jeziku), poseže se za procesom približavanja Europskoj uniji i općenito se sve skupa obavija u mnoštvo poznatih, naoko dobronamjernih i slatkorječivih fraza, a zatim se potpisnici prebacuju na ogorčene pokušaje demantiranja Haydenovih argumenata. Insinuiraju mu pritom i ono što on nije ni ustvrdio, a najviše se trude dokazati kako se preporučene reforme – za dobrobit BiH i njezinih „građana“, misle oni – moraju provesti.
Recept za destabilizaciju BiH
U svom polemičkom protuodgovoru na njihov skupni odgovor (koji nisu svi potpisali) Hayden ne nalazi ništa čime bi bilo opovrgnuto išta od onoga što je on rekao i ustvrdio. Naprotiv, podsjeća te o takve zagovornike zapadne vojno-političke intervencije u BiH na jedno duhovito tumačenje iz 19. stoljeća, iz pera J. S. Millsa, koji je ponekad doduše podupirao „prosvijećenu intervenciju civiliziranih Europljana protiv ’barbara’“, kada je kolonijalizam bio na svom vrhuncu, no koji je unatoč tomu g. 1859. u jednom djelu napisao: „Vlast kojoj treba strana potpora da bi svojim vlastitim građanima nametnula poslušnost jest vlast koja ne bi trebala ni postojati; a potpora koju joj daju stranci teško da je ikada išta drugo doli suosjećanje jednog despotizma s drugim despotizmom.“
A rečenica kojom zaključuje svoj odgovor na njihova izmotavanja još je u tom smislu ubojitija i sadašnjima okolnostima na najkonkretniji način bliskija:
„Taj odgovor [auktora Izvješća], tako se to dogodilo, potpisalo je pet ljudi s imenima koja su obično bošnjačka, te više ne-Bošnjaka; nijedan Srbin ili Hrvat nije u nj uključen. To je recept za destabilizaciju Bosne.“
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
