Šiljo: Pakt Manolić-Šeks za obranu Plenkovića od opasnog „ološa“?
Vrijeme:9 min, 33 sec
Od koga dakle Manolić štiti Plenkovića? Zna se od koga: od hrvatskih državotvoraca, domoljuba, narodnjaka, pučana, nacionalista, antikomunista, antijugoslavena, antiliberala, antiglobalista, suverenista, demokršćana,
konzervativaca, desničara i njima sličnih i podobnih, ili od kombiniranih, pripadnika nacionalno-političkog „ološa“ (i „neprijateljske emigracije“). Ako je Šeks u paktu s Manolićem, a čini se da jest, tada i on, u sinergiji sa starijim druškanom, Plenkovića štiti od tih istih koje ne može smisliti Manolić. A tada je i Plenković, kao bubreg u tom crveno-plavom loju, sretno zaštićen od svih „klasnih neprijatelja“. I od sve bjeljeg Miroslava (Škore) i od vazda „crnog Marka“ (Kara-Marka) ujedno. Osim posljednjega, i naravno osim Krajačićeva sljednika Manolića i čijega god sljednika Šeksa, svi ostali vođe ionako služe samo za jednokratnu političku uporabu. Pa i Plenković. No oni im je još neko vrijeme potreban. I, očito, dovoljno koristan. U njihovoj borbi protiv opasnog „ološa“. Koji opet „diže glavu“. I viče. I kune. I pritom se „grupiše“.
Zagreb – Nazorova ulica, 16. ožujka 2021.
Današnji tjednik Nacional odaje počast, povodom 101. rođendana, Josipu-Joži Manoliću, jednom najbližih suradnika Franje Tuđmana pri osnivanju HDZ-a – od tada (kasna zima početkom 1989.) pa do izlaska iz HDZ-a u kasnu zimu početkom 1994. Kada je skupa s Mesićem, Boljkovcem i dijelom onih iz tzv. udbaškog kruga HDZ-a pokušao izvršiti parlamentarni prevrat i svrgnuti Tuđmanov HDZ s vlasti usred njegova drugog saborskog mandata. I usred stanja okupacije trećine državnog teritorija, koje se bez rata ili kapitulacije ne bi bilo moglo izmijeniti.
Jugoslavenski i prosrpski i općenito tradicionalnom naprama hrvatskom biću tuđinski orijentirani tjednik ističe da im je Manolić otkrio „zašto je sklopio dogovor s Vladimirom Šeksom o nenapadanju, koga podržava u zagrebačkim izborima, tko bi mogao povesti treći svjetski rat i koja je tajna njegove vitalnosti“. Ono što je u svemu tom staračkom ’nadovidanju’ politički najvažnije stavljeno je u glavni naslov:
‘SKLOPIO SAM DOGOVOR SA ŠEKSOM: dok ološ stoji na rušenju Plenkovića, nas dvojica nećemo se napadati’
Što je od svega toga o paktu Manolić-Šeks istina, nije u ovom trenutku moguće provjeriti. No to će se najpoznije do večeras samo otkriti. (Jedino što će Mamićeva presica zasjeniti sve, pa će se Šeks lakše provući kroz mračni hodnik šutnje dok svi reflektori budu na onima koje je Mamić prokazao.) Ako Šeks kojim slučajem takvu tvrdnju ne demantira, značit će da taj pakt čili stogodišnjak nije izmislio. Ako i demantira, to opet ne će biti pouzdan dokaz da takav pakt nije ipak sklopljen.
Četverokut Manolić-Šeks-Plenković-„ološ“
Imamo tu dakle zanimljiv četverokut: stari i službeni udbaš Manolić, zanijekani suradnik Udbe i KOS-a i nekih drugih službi Šeks, sin visokog časnika Udbe ili KOS-a, što li je već bio, Plenković i – „ološ“. Tko bi bio taj ološ?
Ne ćemo citirati Manolića da nam to otkrije. Nego ćemo po najobičnijoj logici zaključiti da „ološu“ pripadaju svi oni koji nisu zadovoljni Plenkovićem i koji bi ga htjeli rušiti. Onako valjda kao što su svojedobno mnogi htjeli rušiti Tuđmana. Samo što su ovaj put pozicije izmijenjene, a uloge zamijenjene. Tuđmana su uglavnom htjeli maknuti s vlasti ili mu spriječiti dolazak na vlast protivnici hrvatske samostalnosti, zagovornici neke iznova sastavljene i demokratizirane Jugoslavije (zanemarimo sada ljute desničare i borbene antikomuniste). Nedvojbeno upravo onako „demokratizirane“ Jugoslavije u kakvu bi danas Bosnu i Hercegovinu htjeli pretvoriti, nju „demokratizirati“, moćni krugovi iz (sarajevske) Čaršije i bijeloga svijeta.
Zašto Manolić želi spašavati Plenkovića?
Zašto Manolić želi spašavati Plenkovića? Iako protivnici mogu navesti tisuću i jedan razlog zašto nisu za Plenkovića, za njegovu politiku, Manoliću je pred očima samo jedan razlog zbog kojega jest za Plenkovićevu i politiku i zbog koje ga treba spašavati. Taj je razlog: obrana i očuvanje „tekovina socijalističke revolucije“. Njih sada nazivaju ponešto drukčije, recimo „obrana antifašizma“. Od koga? Pa valjda od „ustaških legija“. Njih doduše nema niti ih ijedan reflektor ili špijunski satelit ili takav dron mogu otkriti. No ima, priznajmo, ima onih koji kao sjene u „Gospodaru prstenova“ iz carstva sjena kreću u boj protiv zla nasljednikom svoga nekadašnjeg kralja.
Manoliću ne smeta ni Plenkovićeva (inače nedopustiva) potpora pravima hrvatskog naroda u BiH. Ne smeta mu ni nepoštivanje pune samostalnosti medija i ostalih građanskih sloboda ili vladavine prave ili nacionalnih ekonomskih interesa. Kao što mu je to oboje smetalo dok je su uz Tuđmana jačali Gojko Šušak i Ivić Pašalić, krivnjom koji je po ocjeni Manolićeve frakcije Tuđman „vodio krivu politiku prema BiH“ i ponašao se „nedemokratski“. Ne, ni to mu više nije bitno. Što je samo potvrda da su takvi „razlozi“ tada bili samo puki izgovori. Njemu ogreznulom u borbi za bolju prošlost bitno je samo ono što je već spomenuto: „antifašistička“ Hrvatska. Može ona biti i u socijalističkoj i u građanskoj Jugoslaviji, mogu u demokratskoj Hrvatskoj i Srbi i četnici dobiti povlašten status ili sve više poluga imati u svojim rukama. Manolić je, uostalom, kao hrvatski partizan takvu školu već prošao: školu partizanskog preuzimanja četničkih vojnih formacija u svoje redove, zatim i u Partiju i u sve ostale strukture i na pozicije komunističke vlasti i društvene piramide. Bitno je samo to da Hrvatska nastavi voditi bitku protiv „crnokošuljaša“. To je ono za što se je on čitav svoj život, još kao skojevac od 1937., dosljedno borio. On se za takvu Hrvatsku, a eventualno, po svemu sudeći, i za avnojsku Jugoslaviju, borio i 1989. i 1991. i 1993., sve dok Miloševićev ustrajni opstanak u Beogradu, a Bljesak, Oluja i druge vojne akcije s hrvatske strane nisu svaku takvu pomisao i svaku takvu opciju raspršile u prah i pepeo.
Zašto bi Šeks trebao spašavati Plenkovića?
Zašto bi pak Šeks trebao spašavati Plenkovića? I to u tandemu s nedostižno starijim Manolićem. Ne bi li se naime dalo zaključiti da mu je Plenković još uvijek osobito po volji. Šef „novonormalnog“ HDZ-a ionako ga drži uza se ponajviše kao dokaz, kao maskotu kontinuiteta današnjega ljevičarsko-anacionalnog HDZ-a (čast iznimkama i samo ponekoj pozitivnoj politici, bolje reći: populističkoj taktici) s izvornim, Tuđmanovim HDZ-om. Od ljudi iz tih dana u Plenkovićevu krugu samo su dvojica preostala: Šeks i Mario Kapulica, koji je tada bio mladac i nije se ni razumio ni petljao u ozbiljnu politiku, nego je okupljao mlade te od njih stvorio osnovu za svoje predsjedanje Mladeži HDZ-a. Koja će uskoro postati i čvrstim uporištem Pašalićeve (seniorske) frakcije u HDZ-u.
Pašalićeva je frakcija bila „na pas mater“ s Manolićevom frakcijom. Danas pak Kapulica rame uz rame brani i štiti i opravdava Plenkovića.
Isto je tako i „desničar“ i povremeno desni „jastreb“ Šeks bio „na pas mater“ s Manolićevim štićenikom Mesićem. NO one je imao otklon i od Manolića i od Pašalića, i od Granića (iz čijeg su se vanjskopolitičkog inkubatora za visoku i vanjsku i osobito unutarnju politiku izlegli i Sanader i Milanović i Jandroković i KGK i Plenković i Božinović). Šeks je, ovisno o prigodi i potrebi, a možda i po čijoj instrukciji, imao povremeno i otklon od samog Tuđmana. Sada pak Plenkovića podupiru skupno preostali svi nekoć unutarhadezeovski rogovi u vreći: manolićevci, pašalićevci, Kapuličina ostarjela hadezeovska „mladež“, Miljavčevi, Đakićevi i Medvedovi branitelji, i – Šeks osobno.
Ne postoje „šeksovci“! Osim jednoga
Ne postoje, ako se zanemari stanovit broj ljudi iz pravosuđa i privatni Šeksov povjesničar Ivica Miškulin, ne postoje naime „šeksovci“. Osim valjda samo jednoga, koji bi imao preuzeti štafetu, mladog europarlamentarca, Šeksova posinka (koje li samo „koincidencije“!) Karla Resslera. Jedino i upravo taj može preuzeti, spasiti, pomladiti i kao feniksa iz pepela oživiti ostarjeli, oronuli, obezličeni i sve u svemu nikakvi HDZ.
Kako to da „šeksovci“ ne postoje? Zar on tijekom pola stoljeća svoga političkog djelovanja nije uspio formirati nikakvu svoju frakciju?! A tako sposoban fiškal i političar!
Nešto on jest uvijek imao formirano, no „šeksovci“ nikada nisu kao skupina ili struja mogli nastati iz jednog jedinog razloga: zato što je on toliki solo-igrač da uza se nikada nije stvarao ni okupljao vlastite sljedbenike. Možda i zato što je toliko hladan da se uza nj nitko ne može ogrijati. Možda zato što je uvijek imao neke svoje i samo svoje tajne i jedino svoje putove, putanje i labirinte. A možda i zato što je na vrijeme shvatio da će svaka skupina koja bude prepoznata kao frakcija – propasti, i on skupa s njom. A njemu se više od svega nije politički propadalo. Ni politički odustajalo. Niti mu je ikada sinula ideja da se povuče u „zasluženu mirovinu“. Ah, ne! Njegovo je poslanje u politici i prema vlasti – doživotno! Zato se on držao sama sebe. Eventualno, tko će znati, i onih nepoznatih pokrovitelja koji su mu, a to se zna, u nekim kritičnim trenutcima priskakali u pomoć. I spašavali ga.
Tko sve za Manolića nipošto nije ološ?
Kada kaže „ološ“, Manolić ne misli na takozvane ljevičare, liberaloide, jugoslavene, apatride i ostale inačice istoga: ni na Milanovića, za kojega je navijao i davao mu potporu i sada pred izbore za predsjednika države i prije kao šefu SDP-a na izborima za Sabor. Kontra HDZ-u. Ne misli ni na „Možemo“, kao modernu inačicu nekadašnjega Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), koji Manoliću bijaše osobito prirastao srcu. Ne misli ni na „crnu Daliju“, neosocijalističku trudbenicu, ni na SDP-ova „bijelog Ivu (Josipovića)“, s dalmatinsko-orjunaškim korijenima, isto kao i Mate Granić, ni na afežeovku i šuvarovku Katarinu Peović. Ne misli da bi ološ bila ni protukatolička muljatorka Anka Mrak Taritaš, ni poslovno „razbarušeni“ Radimir Čačić, sin istaknutog jugoslavenskog represivca, ni plejada antifašističko-iredentističkih i poslovno-politički silno korumpiranih IDS-ovaca od Jakovčića do Miletića. Ološem zasigurno ne smatra ni kripto-četnika i memorandumovca (SANU) dr. Pupovca, bivšeg partijaša zaduženoga za nadziranje „ustaškog“ jezika Glasa Koncila, ni njegova pajdaša Miloševića (nomen est omen), ni istraživača zlodjela „neprijateljske“ strane od Jasonovca do Jadovna prof. dr. ive Goldsteina, s čijim je ocem Slavkom poslijeratni oznaš i udbaš „Joža“ vodio partizanske i komunističko-partijske bojeve i išao „u nove pobjede“ još od davne godine 1942. ili 1943. naovamo. Manolić zasigurno ne misli ni na onog čudnog Samoborca iz Manoliću ideološki zaostalog i nazadnog HSS-a, Beljaka. Koji se svojedobno uz potporu Marijane Petir (prethodno šefice kampanje tavarišća Stipe Mesića) – a koja kao fetiva, makar i isključena, haesesovka, Hrvatica i „velika katolkinja“ (tri u jednom!) nedvojbeno i čvrsto podupire čovjeka bez identiteta Plenkovića te je i dio njegove najtanje saborske većine (76:75) – domogao mjesta predsjednika HSS-a. I njoj zahvalio tako što ju je gurnuo u panonsko blatno more s palube njezina ponosnog, radićevskog broda.
Od koga dakle Manolić štiti Plenkovića? Zna se od koga: od hrvatskih državotvoraca, domoljuba, narodnjaka, pučana, nacionalista, antikomunista, antijugoslavena, antiliberala, antiglobalista, suverenista, demokršćana, konzervativaca, desničara i njima sličnih i podobnih, ili od kombiniranih, pripadnika nacionalno-političkog „ološa“ (i „neprijateljske emigracije“). Ako je Šeks u paktu s Manolićem, a čini se da jest, tada i on, u sinergiji sa starijim druškanom, Plenkovića štiti od tih istih koje ne može smisliti Manolić. A tada je i Plenković, kao bubreg u tom crveno-plavom loju, sretno zaštićen od svih „klasnih neprijatelja“. I od sve bjeljeg Miroslava (Škore) i od vazda „crnog Marka“ (Kara-Marka) ujedno. Osim posljednjega, i naravno osim Krajačićeva sljednika Manolića i čijega god sljednika Šeksa, svi ostali vođe ionako služe samo za jednokratnu političku uporabu. Pa i Plenković. No oni im je još neko vrijeme potreban. I, očito, dovoljno koristan. U njihovoj borbi protiv opasnog „ološa“. Koji opet „diže glavu“. I viče. I kune. I pritom se „grupiše“.
Šiljo/Hrvatsko nebo
