Bratska opomena i njemačka apostaza

Kao što sugeriraju imena Ambrozija, Augustina, Atanazija i Ivana Zlatoustog, sredinom prvog tisućljeća, doba crkvenih otaca, bilo je zlatno doba katoličkog episkopata. Katolička crkva priznaje trideset i pet muškaraca i žena kao uzorne naučitelje/ice. Njih četrnaest – četrdeset posto cjelokupnog popisa „crkvenih naučitelja“ – su bili biskupi koji su živjeli u to vrijeme. Nisu to bila mirna vremena. 

Ali čak i dok su se ti hrabri pastiri borili protiv hereza unutar Crkve i prepotentnih vladara koji su pokušali podrediti Crkvu svojoj moći, stvorili su duhovno nasljedstvo od kojega i danas imamo koristi, jer Crkva redovito promišlja o njihovim propovijedima, pismima i biblijskim komentarima u časoslovu.

Jedna od karakteristika ovog zlatnog doba episkopata je bila praksa bratskog propitivanja i ispravljanja unutar episkopata. Lokalni biskupi sredinom prvog tisućljeća vjerovali su da pripadaju svjetskoj zajednici i dijele odgovornost za nju. Uvjereni da ono što se događa u jednom dijelu tijela utječe na cjelinu, biskupi poput Ciprijana, Bazilija iz Cezareje, Ambrozija i Augustina nisu se ustručavali ispraviti braću biskupe za koje su mislili da su pogriješili u doktrini ili disciplinskoj praksi – a ponekad su to činili snažnim govorom.

Ovaj koncept međusobne odgovornosti biskupa za svjetsku Crkvu je potvrđen naukom Drugog vatikanskog sabora o biskupskoj kolegijalnosti. Međutim, očinska praksa bratskog propitivanja i ispravljanja se još uvijek treba povratiti (obnoviti). Taj je oporavak ključan jer je sada Crkva u Njemačkoj još dublje zapala u apostazu – poričući istine katoličke vjere zbog kojih prijeti raskol.

Mehanizam za to je takozvani „njemački Sinodalni put“, višegodišnji proces koji ima za cilj bitno izmijeniti polog vjere u pitanjima doktrine, crkvenog poretka i moralnog života, izdajući namjera sv. pape Ivana XXIII. u Drugom vatikanskom koncilu. Prema nedavno objavljenom „Temeljnom tekstu (programu)“, njemački Sinodalni put će ispraviti Gospodina Isusa, konstitucije Crkve i njezino biskupsko upravljanje (u njemačkom tekstu se izjavljuje da je „vrijeme nadišlo ovaj model“). Sinodalni put bi stoga trebao ispraviti i poboljšati crkveno učenje o „rodnoj pravdi… procjeni queer seksualnih orijentacija… i rješavanju neuspjelih i novih zajednica (npr. brak nakon razvoda)“.

Kako je ovo moguće? To je moguće, prema Temeljnom tekst (programu), jer „ne postoji niti jedna istina o vjerskom, moralnom i političkom svijetu i niti jedan oblik mišljenja koji može polagati pravo kao konačni autoritet“. Dakle, „u Crkvi se legitimni pogledi i načini života mogu međusobno nadmetati čak i u temeljnim uvjerenjima… Teološki opravdane tvrdnje o istini, ispravnosti, razumljivosti i poštenju mogu biti međusobno kontradiktorne…“.

Ovdje nije samo riječ o nesuvislosti koju proizvode ideološki smušeni akademici i moćni crkveni birokrati. To je apostaza u službi post moderne vjere tako da bi mogla postojati „vaša istina“ i „moja istina“, ali ništa od toga se ne može pravilno opisati kao istina. I da ne biste pomislili da će ovaj pristup dovesti do nove tolerancije različitih stavova, Temeljni tekst (program) upozorava one koji ispovijedaju Nicejsko vjerovanje, a ne post moderno vjerovanje, da će biti prisiljeni „podržavati“ i „promovirati“ ono što odbacuju kao odstupanja od kršćanske vjere. Čini se da instinkt totalitarne prisile u nekim kulturama teško umire.

Biskup iz Limburga Georg Bätzing, predsjednik njemačke biskupske konferencije, tvrdi da se njemački „Sinodalni put“ s oduševljenjem promatra drugdje u svjetskoj Crkvi. Ako je to tako, onda se to događa samo među sve manjim brojem katoličkih oponašatelja, koji na njemačkom primjeru nisu naučili da oponašanje katolicizma vodi do nula vjernika, kako je i prikazano u Temeljnom tekstu (programu). Stoga je imperativ da braća biskupi razuvjere biskupa Bätzinga od privida da su on, velika većina njemačkog episkopata i napuhana njemačka crkvena birokracija hrabri pioniri novog katoličanstva.

Prva odgovornost ovdje leži na rimskom biskupu, papi Franji koji bi trebao pozvati njemačke biskupe natrag u „vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 1,3). Poput sv. pape Klementa I., koji je u neposrednom post apostolskom razdoblju opomenuo Korinćane i slično onome što je sv. papa Grgur Veliki uradio s braćom biskupima tijekom vremena Otaca. Međutim, nije samo papa odgovoran. Ostali biskupi širom svjetske Crkve trebali bi obavijestiti biskupa Bätzinga o njihovoj ozbiljnoj zabrinutosti zbog nagrizajućeg karaktera Temeljnog teksta (programa) Sinodalnog puta.

To je ono što bi učinili ljudi kalibra Ambrozija, Augustina, Atanazija i Ivana Zlatoustog – koji bi zatvorili usta onima koji proslavljaju „dvosmislenost“ Temeljnog teksta (programa).