Razgovor s Tomislavom Kardumom, povjesničarom i novinarom

Prošle godine objavili ste knjigu „Vanjska politika Njemačkog carstva 1871. – 1890.“. Kako je uopće došlo do realizacije ove knjige i po čemu je ovo razdoblje bitno za njemačku, ali i europsku povijest?

Riječ je o znatno proširenom (cca. 2, 5 puta) završnom radu koji sam obranio 2017. Kontaktirao sam izdavača (Despot Infinitus) koji je izrazio volju objaviti rad, do čega je i došlo, nakon što sam dobio dvije pozitivne recenzije. Promatrano razdoblje obuhvaća Njemačku od ujedinjenja do datuma kada ostavku na mjesto kancelara Njemačke podnosi Otto von Bismarck koji je, kao što je poznato, kao pruski kancelar, “krvlju i željezom” ujedinio Njemačku. Svojom vještom, umjerenom politikom očuvanja, nakon ujedinjenja, statusa quo (na kontinentu) Bismarck je uspio ne antagonizirati druge europske sile, iako je suštinski, formiranjem moćne države u središtu Europe, poremećena ravnoteža snaga na kontinentu pa Njemačka dugoročno (uz euroazijsku Rusiju) postaje najmoćnija europska sila, umjesto Francuske, koja je to bila prethodna tri stoljeća.

Retrospektivno gledano, iz njemačke perspektive, Bismarckova politika pruža određeni putokaz za kreatore njemačke vanjske politike, budući da su državni čelnici nakon Bismarcka (prvenstveno car Vilim II.), agresivnom i (često) iracionalnom politikom uspjeli proizvesti formiranje moćnog antinjemačkog saveza (francusko-ruski savez, kojemu se pridružuje Velike Britanija), zbog straha od dominacije Berlina. Možemo povući paralelu i reći da su njemački čelnici nakon ujedinjenja 1989. djelovali na sličan, nenametljiv način, te nisu otuđili od sebe druge europske sile (Francusku i Veliku Britaniju), usprkos činjenici da je time zacementiran položaj njemačke kao ekonomskog pokretača Europske unije.

Već nekoliko godina radite kao vanjskopolitički novinar. Kako gledate na utjecaj korona-krize na međunarodne odnose, a prije svega odnose velikih sila? Hoće li čitava situacija postati dodatno kompleksnom?

Zasigurno da je korona-kriza utjecala na odnose između velikih sila, prvenstveno jer je, vjerojatno najopasniji izazivač SAD-a, Kina jedina velika svjetska ekonomija koja je zabilježila gospodarski rast. Tomu je dakako pridonio kineski izvoz medicinske opreme i maski. Kina je u 2020. postala najveći trgovinski partner EU-a, prestigavši pritom SAD. Zanimljivo je, što je s jedne strane logično zbog zatvaranja, da je porastao ukupni trgovinski suficit EU-a, ali se značajno povećao deficit u trgovini s Kinom. Europska unija je u Kinu izvezla proizvode vrijedne 202, 5 milijardi eura, dok je uvoz iznosio čak 383, 5 milijardi eura, prema podacima Eurostata.

Pitanje je koliko će još dugo trajati jaki kineski ekonomski rast

Sve se više govori o hladnoratovskome nadmetanju Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike krene. Hoće li američko-kineski odnosi bitno odrediti budućnost međunarodnih odnosa i je li po Vama Kina sposobna konkurirati za poziciju globalnog lidera?

Teško je odgovoriti na to pitanje, budući da se pokazuje da su procjene u vezi Kine, od strane zapadnih komentatora uvelike bile promašene. Dio autora smatrao je da će s bogaćenjem Kine i nastankom srednje klase nužno doći do zahtjeva za demokratizacijom i rušenjem partijskog monopola. Sada vidimo da nema niti najmanjih naznaka da postoji takav proces pa se pokazuje da su manjkavi zapadni razvojni obrasci za objašnjenje suvremene Kine i njene uloge u svijetu. Iako je kineska ekonomija druga najveća na svijetu, njen BDP po glavi stanovnika je u razini latinoameričkih zemalja. Pitanje je koliko će još dugo trajati jaki kineski ekonomski rast, potreban za sustizanje SAD-a. Također, iako Kina ima ogromnu demografsku prednost, kinesko je stanovništvo sve starije, a stopa nataliteta je otprilike kao u zemljama zapadne Europe. SAD je još uvijek, neprijeporno, “obećana zemlja”, za najveće umove svijeta i, za sada ne postoje naznake, da bi Kina u toj sferi mogla svrgnuti SAD, što joj je dakako potrebno jer tehnološki, pogotovo u vojnoj sferi, ne može parirati SAD-u.

Glavni razlog, po mom sudu, zašto Kina ne može postati globalni lider, je činjenica da nema univerzalni narativ koji može ponuditi svim stanovnicima kugle zemaljske – SAD ima promoviranje ljudskih prava i demokracije, dok je SSSR imao komunizam. Njena je “meka moć” trenutno relativno slaba, a kineski utjecaj bazira se prvenstveno na sili i ekonomskim investicijama. Kineska “meka moć” ne može se pretjerano širiti u Europi te, šire na Zapadu, zbog znatne lingvističko-kulturološke barijere.

Kina je, i u svom susjedstvu, okružena mrežom američkih saveznika, iako određene značajne zemlje (Južna Koreja, Filipini), polako signaliziraju politiku ekvidistance spram SAD-a i diva u susjedstvu. Južna Koreja se primjerice nije htjela pridružiti antikineskom formatu QUAD, koji je pokrenuo američki državni tajnik Mike Pompeo, a koji čine, uz SAD, Japan, Australija i Indija. Kina, ako želi svrgnuti s trona SAD ili barem biti ravnopravan suparnik, mora ovladati svojim bližim susjedstvom, što se ne čini izglednim u doglednije vrijeme, pogotovo ako SAD zadrži na svojoj strani ključne zemlje u susjedstvu (Indiju i Japan). U drugim, također važnim zemljama regije, poput Indonezije, Tajlanda i Vijetnama, antagonizam prema Kini, i kineskoj manjini unutar zemlje, tradicionalno je vrlo izražen. Trenutno, u široj regiji, Kina ima samo jednog snažnog saveznika – Pakistan.

Kina također ima i unutar zemlje brojne izazove, razmjeri kojih nam, zbog zatvorenosti države, nisu pretjerano rasvijetljeni. To su prije svega etnički problemi s Ujgurima u Xinjiangu, gdje su se vlasti odlučile na drastičnu represiju, te tradicionalni problem Tibeta koji je, čini se, u ovom trenutku pacificiran. Postoji i, manje poznati, ali značajan ekološki problem – neobuzdano širenje pustinje Gobi na sjeveru zemlje.

Posljednjih godina govori se o „strateškom savezu u nastajanju“ Kine i Rusije, no poznato je da te dvije države tijekom povijesti nisu imale idilične odnose, a i danas neki ruski analitičari upozoravaju na opasnosti od Kine. Kako će se po Vama u globalnome nadmetanju Kine i Rusije postavljati Rusija?

S jedne strane postoji kinesko-ruska ekonomska konvergencija, odnosno ekonomije tih dviju sila su komplementarne (između ostalog i zbog geografije) – Kina je primjerice ogromno tržište za ruske energente i druge proizvode. Rusija je, na određeni način, prisiljena orijentirati se prema Kini, uslijed europskih i američkih sankcija, iako, prema utjecajnom ruskom analitičaru Fjodoru Lukjanovu, Rusi ostvaruju znatno manje marže od prodaje energenata Kini, nego od prodaje europskim zemljama. Prije ruske aneksije Krima i posljedičnih sankcija EU-a i SAD-a trgovinska razmjena između EU-a i Rusije bila je pet puta veća, nego rusko-kineska trgovinska razmjena. Sedam godine kasnije, 2020., rusko-kineska trgovinska razmjena “samo” je dvostruko manja s tendencijom smanjenja. Uz europsko forsiranje zelenog plana i smanjenje oslanjanja na “prljave” energente, značaj Kine za rusku ekonomiju samo će se povećavati.

Kinesko-ruska vojna suradnja također je važna, ali prvenstveno za Kinu, budući da je je ruska vojska znatno sofisticiranija i još uvijek jača od kineske. Ruski-kineski odnos osnažuje i zajednički antagonizam prema SAD-u i želja za uređenjem međunarodnih odnosa na temelju ravnoteže snaga. Zbog svega navedenog slažem se s analitičarima utjecajnog think-thanka Carnegie Eugeneom Rumerom i Richardom Sokolskym, u ocjeni, da SAD ne može ponoviti potez Henryja Kissingera (sada sa zamijenjenim ulogama) koji je praktički pridobio komunističku Kinu na stranu Zapadu u Hladnom ratu, početkom 1970-ih. Dio politologa (npr. John Mearsheimer) smatra da SAD mora učiniti upravo to – razdvojiti Rusiju od Kine – kako bi se natjecao s Kinom. Sličnu je politiku zagovarao i kratkotrajni Trumpov savjetnik Steve Bannon, pozivajući se na civilizacijske argumente (Rusija kao dio judeokršćanske civilizacije). Međutim, očito je da, trenutno, Rusija smatra da ju više ugrožava SAD, što cementira kinesko-rusko anti-američko partnerstvo.

Usprkos svemu navedenom kinesko-ruski odnos nije savez, već bi ga bilo prikladnije nazvati partnerstvom. Po brojnim pitanjima ruski i kineski stavovi se razlikuju. Rusija, primjerice, povijesno njeguje vrlo dobre odnose s Indijom, koja je veliki kineski rival, a 2020. je došlo i do sporadičnih sukoba u himalajskom području. Često se govori da kineska demografska nadmoć predstavlja prijetnju za Rusiju u Sibiru, zbog geografske blizine i kineskih ekonomskih migranata. Međutim, po svemu sudeći, za sada se takve, po Rusiju “crne” prognoze, ne ostvaraju i nema većeg broja, stalno naseljenih Kineza u Rusiji.

Najznačajnija moguća točka sukoba je pitanje Srednje Azije. Poznato je da Rusija, više-manje, cijeli prostor bivšeg Sovjetskog Saveza (izuzetak su baltičke zemlje i Azerbajdžan) smatra svojim “dvorištem” i svojom interesnom sferom, što je pokazala vojnim intervencijama u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji. To se odnosi i na srednjoazijske zemlje – Kazahstan, Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Kirgistan. Tamošnje elite su, i nakon stjecanja samostalnosti, ostale povezane s Moskvom – govore ruski, školuju se na elitnim ruskim sveučilištima, ćirilica je službeno pismo i sl. Znali su da je “pametno” biti dobar s “ruskim medvjedom” u susjedstvu. Međutim, ta se situacija pomalo mijenja upravo zbog sve jačeg kineskog ekonomskog utjecaja u regiji putem inicijative “Jedan pojas, jedan put”. Novi predsjednik Kirgistana Sadir Žaparov je, po svemu sudeći, imao značajnu potporu kineskog kapitala na izborima, a oponenti su ga u kampanji prozivali da je kineski špijun. U slučaju daljnjeg kineskog prodora u Srednju Aziju, pitanje je kako bi reagirala Moskva, odnosno bi li dopustila jačanje kineskog utjecaja u regiji. “Olakšanje” za Rusiju, u tom kontekstu, je činjenica da Kina, zbog represije turkijskog naroda Ujgura (Uzbeci, Kazasi, Turkmeni, Kirgizi također su turkijski narod), može pobuditi strah kod tamošnjih stanovnika u slučaju jačeg prodora.

Jačanjem dispariteta moći između Rusije i Kine, nauštrb Rusije, svakako je moguće pogoršanje odnosa, a neki kineski potezi djeluju upravo kao poruka Pekinga Moskvi da su oni “glavni partner”. Primjerice, od prosinca do kraja veljače Kina je zatvorila svoje luke, pod izlikom epidemioloških mjera, za zamrznutu rusku ribu na Dalekom istoku koja je važna za ekonomiju tog dijela Rusije. Zbog toga je skoro “propao” godišnji ruski izvoz bakalara, pošto na Kinu otpada preko 60 posto izvoza.

EU – trom mehanizam

Početak korona-krize, ali i sada prijepori oko distribucije cjepiva razgolićuju sve slabosti Europske unije, koje su postale vidljive i 2008./09. tijekom ekonomske krize, ali i 2015. kad je EU zahvatila migrantska kriza. Kako gledate na ovu problematiku?

Pokazuje se da je, što ne čudi, Europska unija u važnijim krizama trom mehanizam te da se građani primarno tada oslanjaju na svoje nacionalne države. Ne treba zaboraviti da su na početku krize najveće europske zemlje, poput Francuske i Njemačke zabranile prodaju respiratora i druge medicinske opreme potrebne za borbu protiv covida-19, zbog čega se ispričala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Europska je unija, po pitanju nabave cjepiva, pretrpjela znatan reputacijski trošak, pošto su druge zemlje pojedinačnom nabavom uspjele osigurati znatno veću procijepljenost stanovništva – prije svega Izrael, Velika Britanija, SAD, Čile, ali i Srbija. Europska komisija, usprkos lijepim riječima i upečatljivim frazama, očito u pregovorima s najvećim kompanijama ne znači pretjerano puno.

EU: Dalekosežnija integracija je nemoguća

Posljednjih godina sve se više govori o sukobu euro-federalističke i euro-suverenističke struje unutar EU-a. Kako komentirate tu dihotomiju i koliko je ona dobra za opisivanje današnje situacije unutar Unije?

Riječ je, kao i kod svake dihotomije, o simplifikaciji. Valja istaknuti da, ne treba miješati, kako ste rekli, “euro-suverenističke struje”, s protivljenjem Europskoj uniji. Poljaci i Mađari, pokazuju istraživanja, iznimno su zadovoljni članstvom u Europskoj uniji, iako se o njihovom vodstvu, u europskom prostoru, često govori kao o “euroskeptičnim opcijama”. Poljska i Mađarska, odnosno njihovo trenutno vodstvo, jedini su protivnici povezivanja ekonomskih benefita Europske unije s poštivanjem “vladavine prava”. Lideri tih zemalja smatraju da je “vladavina prava” ideološki konstrukt za nametanje svjetonazorskih vrijednosti općeprihvaćenih u zapadnoj Europi i Skandinaviji.

Međutim, ne treba smetnuti s uma, da uz protivljenje, možemo to nazvati, jačoj ideološkoj ili vrijednosnoj integraciji EU-a, postoji i protivljenje jačoj ekonomskoj integraciji EU-a, što je isto sastavni zahtjev euro-federalista. Takozvane “štedljive” članice EU-a – Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska – dugo su se protivile euroobveznicama u sklopu mjera za ekonomski oporavak EU-a. Taj sukob, oko ekonomske integracije, uvelike poprima obrise sukoba na liniji sjever-jug Europske unije, pri čemu fiskalno odgovorni sjever traži jamstva od, kako smatraju “neodgovornih” mediteranskih zemalja (Grčke, Španjolske, Italije, ali i Francuske) za jaču ekonomsku integraciju. Italija se pak ne odriče tog dijela svog suvereniteta – ne smanjuje gigantski javni dug koji prijeti opstanku eurozone, usvaja proračune protivne pravilima Europske unije itd.

Najveći broj protivnika Europske unije postoji upravo u Italiji – u jednom je trenutku čak većina Talijana bila za napuštanje Europske unije. Teško je zamisliti da bi opcija, s euro-federalističkim programom, mogla pobijediti u ijednoj europskoj zemlji na izborima – drastično odustajanje od nacionalnog suvereniteta, na ovaj ili onaj način, kaznili bi birači. Najveći pobornik daljnje integracije dakako je Njemačka, najjača zemlja Unije koja ima vjerojatno i najveću korist od EU-a. Međutim, mišljenja sam da je dalekosežnija integracija, bilo na ekonomskom ili idejnom planu nemoguća, zbog protivljenja istoka EU-a u potonjem slučaju te protivljenja sjevera EU-a po pitanju ekonomske integracije.

Emmanuel Macron sve češće govori o potrebi da EU stekne „stratešku autonomiju“, a s druge strane govori se i o obnovi transatlantizma nakon izbora Joe Bidena za američkog predsjednika. Koliko je pozicija „strateške autonomije“ realna i je li ona spojiva s obnovom transatlantizma?

Ubrzo nakon velikog intervjua za Le Grand Continent, u kojemu je Macron elaborirao svoju ideju o strateškoj autonomiji “sasjekla” ga je njemačka ministrica obrane Annegret Kramp Karrenbauer, koja je kazala da se Europa ne može obraniti bez SAD-a. Macronovu izjavu treba shvatiti, u određenu ruku, i kao nastavak francuske politike. Valja podsjetiti da je Charles de Gaulle 1966. povukao Francusku iz zapovjednih struktura NATO-a te da je Francuska tijekom Hladnog rata bila “najteži” europski suradnik SAD-a. Macron očito smatra da može oživjeti francuski imperij i francuske globalne ambicije, prvenstveno putem francuskog utjecaja u Africi, oslanjajući se na neviđeni demografski boom u bivšim francuskim kolonijama Sahela i Zapadne Afrike. Mišljenja sam da Europska unija nije, niti će ikada biti, jedinstven vanjskopolitički akter, što se vidi dobro iz primjera Kramp Karrenbauer – Macron. Francuska ima svoju viziju, a Njemačka svoju, a da ne govorimo o drugim zemljama, poput Poljske.

Obnove “transatlantizma” svakako neće biti, čemu svjedoči i recentni investicijski sporazum EU-a s Kinom, koji prvenstveno ide na ruku njemačkoj industriji. Njemačko “soliranje” pokazuje se i na primjeru Sjevernog toka 2, usprkos američkim sankcijama i prigovorima. Novi predsjednik Kršćansko demokratske unije (CDU) i vjerojatni budući kancelar Armin Laschet otvorenije se od Merkel zalaže za bližu suradnju s Rusijom. Njemačka je prilično uspješno uvjerila svjetsku javnost da je za pogoršanje translatlantskih odnosa odgovoran samo jedan čovjek – Donald Trump. Sada se pokazuje da su američko-njemački odnosi na istoj razini, kao i za vrijeme Trumpove administracije – nova administracija (opravdano iz perspektive SAD-a) prigovara, kao i prethodna, zbog činjenice da bogata Njemačka ulaže znatno ispod pravila NATO-a u vojsku, istovremeno ekonomski surađujući s Rusijom itd. Za pogoršanje “transatlantskih odnosa” odgovorni su strukturni razlozi, a ne jedan čovjek. Neupitno je da SAD ima sve manji utjecaj na ključne europske države – Francusku i Njemačku – odnosno da one teže vođenju neovisnije vanjske politike sukladno svojim nacionalnim interesima.

Kakvu će politiku prema Vama voditi Joe Biden? Očekuje li nas nastavak intervencionističke politike?

Biden će, suštinski, voditi vrlo sličnu politiku, kao i Donald Trump, prema Kini, Rusiji, Njemačkoj itd. Jedina moguća promjena je ustrajanje na poštivanju “vladavine prava” i “ljudskih prava”, odnosno “moralni imperijalizam”, iako to za sada, usprkos takvim naznakama u kampanji nismo vidjeli. Biden se nije odlučio niti za uvođenje sankcija protiv prijestolonasljednika Muhameda Bin Salmana (ne protiv države, već protiv osobe!), nakon što je dokazano da je naručio ubojstvo Jamala Khashoggija. Iako je, primjerice Poljska, percipirana kao najveća država EU-a koja ima problema s vladavinom prava, Biden si teško može priuštiti ideološki pritisak na najvažnijeg američkog saveznika unutar EU-a. Trump se načelno odrekao intervencionizma, iako je njegov državni tajnik Mike Pompeo u nekim slučajevima – Iran, Kina – upravo nastupao iz pozicije “križarske države”.

Budući da je ljudskopravašku retoriku upotrebljavao samo protiv Kine i Irana ostavljao je dojam nekredibilnosti. Naposljetku će razlike između Bidenove i Trumpove vanjske politike biti vjerojatno samo kozmetičke. Biden će tako biti “odan multilateralizmu”, obavijestit će nas najveći svjetski mediji, što god ta velika i lijepa fraza značila.

Trump je donio neke odluke, koje su dotad bile nezamislive, ali sukladne njegovom fleksibilnom razmišljanju o vanjskoj politici – preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem, priznanja marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom, nasuprot odlukama UN-a. Biden naravno te odluke neće poništiti, a američkim interesima dugoročno je “dobro došlo” privremeno odustajanje od međunarodnog prava u tim slučajevima pošto za nekonzistentnost opet mogu optužiti jednog čovjeka – Donalda Trumpa.

Za sada je jedina promjena Bidenov blaži odnos prema Iranu, što je tradicionalno obilježje demokrata, iako je nejasno hoće li se realizirati revitalizacija Iranskog nuklearnog sporazuma.

Veliki monopoli i cenzura koju provodi tzv. Big Tech predmetom su brojnih prijepora posljednjih mjeseci. Ulazimo li u razdoblje svojevrsne tehno-diktature? Je li sloboda govora postala relikt prošlosti?

Ne bih rekao da je relikt prošlosti, ali, uslijed ogromne koncentracije moći, najveće društvene mreže (Facebook i Twitter) te Google, imaju mogućnost značajno utjecati na demokratske procese. Najdrastičnije smo to mogli vidjeti u predizbornoj kampanji za američkog predsjednika, kada je Twitter blokirao dijeljenje otkrića New York Posta o korupcijskoj aferi Huntera Bidena u Ukrajini.

Znanstvenici su dočekali “trenutak slave”

Kako gledate na sve mjere koje se poduzimaju u posljednjih godinu dana? Iako je dio mjera epidemiološki opravdan, osobno imam dojam da određeni interesni krugovi koriste ovu situaciju za provođenje socijalnih eksperimenata…

Rekao bih da se samo dogodio splet nesretnih okolnosti, iz čega se teško izvući. Big Techu i drugim najvećim kompanijama ovo stanje financijski odgovara, pa ga na određeni način i promoviraju. Brojni pojedinci u ovoj novonenormalnoj situaciji vide dobru priliku za signaliziranje vrlina, jednostavnu “borbu za pravdu”, a znanstvenici su dočekali “trenutak slave”. Dobar dio stanovnika je pak prestrašen, što zbog objektivnih razloga, što zbog bombardiranja sadržajima o covidu-19. Čelnici država očito vrlo teško izlaze iz ove situacije (koja gotovo svugdje na svijetu ima učinak stabilne podrške vladama), iako je sada potpuno jasno da će ekonomske posljedice (a samim time i medicinske posljedice!) oštrih mjera protiv covida-19 biti katastrofalne. Kada je jednom uspostavljen kriterij broja slučajeva za otvaranje/zatvaranje, političari ga teško odjednom mogu zanemariti, pogotovo jer, pokazuju ankete, većina elektorata podupire mjere.

Imate li dojam da bi određeni krugovi kineski model društvenog kredita voljeli vidjeti i u Hrvatskoj?

Potvrdu za takvu tvrdnju vidim jedino u zagovaranju podjele na cijepljene/necijepljene, pri čemu bi bila, efektivno, omogućena diskriminacija osoba necijepljenih protiv covida-19, u ime “viših ciljeva”, odnosno sigurnosti “svih nas”.

Imate li dojam da je usred nedosljednosti, loše krizne komunikacije i mnogih kontradiktornih izjava došlo do pada povjerenja građana u znanstvenike i znanost?

Veliki španjolski filozof Ortega y Gasset napisat će kako je „Misija takozvanoga ‘intelektualca’ na neki način suprotna političarevoj. Intelektualni rad teži, često uzalud, pojašnjavanju stvari, dok se političarev, naprotiv, sastoji od unošenja još veće zbrke“. Dio znanstvenika je, tijekom ove krize, zaboravio taj postulat, približivši se političarima. Često nisu „pojašnjavali“ stvari, već su nastupali kao aktivisti koji traže određene politike (lockdown), pri tom su često makijavelistički (ne)svjesno zavaravali javnost kako bi došlo do ishoda kojeg su oni smatrali poželjnim. Zbog toga se ne treba čuditi padu povjerenja građana uz znanost, čemu su ponajviše doprinijeli upravo znanstvenici.

Od ukidanje konstitutivnosti ne će biti ništa

U posljednje vrijeme se špekulira o mogućem ukidanju koncepta konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini, što bi se moglo katastrofalno odraziti na položaj tamošnjih Hrvata. Kako gledate na te najave?

Prvo treba istaknuti da su asertivni visoki predstavnici, prvenstveno Wolfgang Petritsch, značajno smanjili prava bosanskohercegovačkih Hrvata garantirana Daytonskim sporazumom. Uz poznati, notorni, slučaj Komšić, u hrvatskoj je javnosti manje poznato da su tzv. Barryjevi amandmani omogućili brojnim Bošnjacima da biraju fiktivne hrvatske predstavnike, pogotovo u županijama s neznatnim brojem Hrvata (Unsko-sanska županija i Goražde), i u konačnici moguće formiranje vlasti u Federaciji BiH bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda. Promjene takvih diskriminatornih pravila naredio je i Ustavni sud BiH, čemu se protive predstavnici Bošnjaka. S te strane je konstitutivnost Hrvata značajno narušena od ranije.

Što se tiče, ukidanja konstitutivnosti, držim da je stvorena moralna panika zbog izjave prilično neznačajnog činovnika Vijeća Europe koje daje samo preporuke te da od toga neće biti baš ništa. Iako, međunarodna zajednica, prvenstveno SAD, imaju fiksaciju, preslikavajući pritom ustrojstvo svojih država, na “građansko” uređenje multietničkih država, zanemarujući pritom da konsocijacijski aranžmani postoje diljem Europe (npr. Južni Tirol u Austriji, Belgija itd.), ključni akteri nemaju snage ni volje za preustroj Bosne i Hercegovine u smjeru unitarizacije. Simptomatično je, u tom kontekstu, da se međunarodna zajednica, nakon izbora u Mostaru, usprotivila zahtjevu bošnjačkih stranaka koje su tražile uvođenje rotirajućeg gradonačelnika. Time je međunarodna zajednica (pismo su potpisali predstavnik EU-a u BiH, Ured visokog predstavnika, Misija OSCE-a u BiH, veleposlanstvo SAD-a i veleposlanstvo UK-a), de facto, podržala stav hrvatskih stranaka (HDZ i HRS), što se ranije nije događalo.

Iako se bošnjačka javnost ponadala da će Joe Biden pokrenuti velike promjene u smjeru stvaranja građanske države, SAD to nije uspio ni početkom 21. stoljeća, kada su drugi akteri bili znatno slabiji (Rusija i Njemačka), dok je obespravljivanje Hrvata koje je provodio Ured visokog predstavnika (OHR), aktivno ili pasivno podržavao i Zagreb (pogotovo predsjednik Stjepan Mesić). Sada Zagreb čvrsto stoji iza zahtjeva bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne treba zaboraviti niti da se Joe Biden, ranije, pokazao kao osoba fleksibilnog razmišljanja u pogledu ustroja multietničkih država (pogotovo za američki establišment). Biden se tako još 2006. zalagao za federalizaciju Iraka na kurdsko, arapsko-sunitsko i šijitsko-arapsko autonomno područje.

Kako se po Vama Hrvatska snalazi u kolopletu geopolitičkih, geostrateških i geoekonomski nadmetanja globalnih i regionalnih sila? Trebamo li proaktivniju vanjsku politiku?

Hrvatska, kao članica NATO-a i Europske unije, ima u znatnoj mjeri već određenu vanjsku politiku i značajnu sigurnost. Međutim, to ne znači da Hrvatska, unutar okvira Europske unije, ne može voditi samostalniju politiku i održavati dobre odnose s drugim vanjskopolitičkim globalnim akterima. Ne treba nasjedati na univerzalističke ideološke podvale, bilo da je riječ o “obrani Zapada”, obrani “tradicionalnog načina života” i obrani “ljudskih prava i vladavine prava”. Vanjsku politiku treba voditi politiku sukladno nacionalnim interesima, a ne sukladno ideološkim preferencijama za jednu ili drugu stranu.

Prema nizu parametara Hrvatska je na samome dnu Europske unije, prožeta korupcijom i klijentelizmom kao klasičan primjer „zarobljene države“. Sve veći broj ljudi napušta Hrvatsku što u perspektivi ugrožava i ekonomski sustav i sustav nacionalne sigurnosti. Može li Hrvatska izići iz pogubne mreže u koju je upletena?

Mišljenja sam da su moguće tek neke inkrementalne promjene. Uspostavljen je, prilično održiv sustav, u kojemu Hrvatska dobiva znatna sredstva iz Europskih fondova, što ju, uz devize iseljenih i turističku sezonu, održava točno iznad vode, pa nije ni potrebno provoditi promjene. Uz to, sa svakim iseljenim stanovnikom Hrvatske smanjuje se kritički potencijal koji bi mogao potaknuti promjene, a raste udio pobornika statusa quo koji, pokazuju izbori, trenutno čine većinu biračkog tijela. Potencijal vidim u eventualnom većem broju povratnika koji bi, možda, mogli, s kapitalom i utjecajem na promjenu radne etike, potaknuti povjetarac promjene u zemlji.

Razgovarao: Davor Dijanović

HKV/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo