Bi li Karamarko bio spasonosna opcija?

Dok je HDZ u očitoj fazi osipanja, u tijeku je pokušaj rehabilitacije Tomislava Karamarka kao spasonosne opcije. Ta rehabilitacija budi nadu hrvatskih rodoljuba i „rodoljuba“, koji i nakon toliko prijevara i razočaranja nisu nikad prekoračili granicu ni zalupili vrata za sobom, nego i dalje žele „popraviti HDZ“. I dok ga nesmiljeno kritiziraju, takvi maštaju kako bi bilo dobro ako bi se HDZ popravio i obnovio i preobrazio i takav nanovo „uskrsnuo“. 

Od vječnog traženja „goniča“ (A. Starčević) ljudi koji su od HDZ-a stvorili svog političkog idola – a on nije nikada trebao ni postati idol, nego samo dostojan instrument narodne volje, koji se odabire u mjeri u kojoj ostvaruje, i dok ostvaruje, bitne nacionalne ciljeve! – ne odustaju ni na mukama. Ne odustaju ni sada kada „njihov“ HDZ koalira sa SDSS-om, strankom koju su osnovali četnici i koju i sami fetivi „hadezenjare“ inače smatraju najvećim neprijateljem. 

Ti i takvi, dakle, iskreno i dalje žele da se Karamarko vrati i preuzme HDZ. I to premda je današnji HDZ negacija onoga što je bio kada je s Franjom Tuđmanom na čelu dobio masovnu potporu hrvatskog naroda. I unatoč tomu što je HDZ već dugo po brojnim objektivnim kriterijima nesposoban za bitnu kvalitativnu promjenu na bolje, što je „nepopravljiv“. Ni Plenković, da je ono što nije, da je politički „svetac“, ne bi ga više mogao popraviti.

Tuđman je u tadašnjim, vrlo teškim i zamršenim povijesnim okolnostima, pokušao integrirati nasljeđe Ante Starčevića i Stjepana Radića i pozitivne elemente hrvatske ljevice te utemeljiti HDZ i dalje ga razvijati – načelno, ideološki rečeno – na demokršćanskim, narodnjačkim, državotvornim, domoljubnim i temeljnim humanističkim vrijednostima. U ponečemu je to uspjelo više, u ponečemu manje, u ponečemu su velike ideje iznevjerene. No što je od svega toga nakon Tuđmana ostalo? 

Današnji HDZ nije Tuđmanov, nego je detuđmaniziran, i to u onomu bitnom, državotvornom smislu. Nije stup ponosnog i u pogledu hrvatske državnosti nepopustljivog hrvatstva, nego je dekroatiziran. Nije narodnjački, nego je odnarođen (dalek sve većoj većini naroda); odavno nije državotvoran ni demokršćanski (unatoč nekim javnim demokršćanima u vlastitim redovima, koji služe da bi „opsjenili prostotu“, i što vrlo dobro naplaćuju). 

Unatoč tomu, rodoljubi i „rodoljubi“ misle da će ako bi se Karamarko vratio na kormilo te stranke sve opet biti kako je bilo nekad, ili kako smo si umišljali da jest. Posebno ih oduševljava ideja da će provesti lustraciju. Koja naivnost! Tako su se ti isti hadezeovci oduševljavali Sanaderom i Kosoricom, zatim Karamarkom, Hasanbegovićem i Kolindom, zatim Plenkovićem, pri čemu su mnogi počevši od najbližih i „najodanijih“ okrenuli leđa Karamarku, itd. A u najnovije vrijeme mnogi takvi hadezeovski duhovi, nezadovoljni Plenkovićevim HDZ-om, oduševljavaju se i estradnim političarem Miroslavom Škorom i njegovim Domovinskim pokretom. Koji trenutno izgleda kao jedina hrvatska, domoljubna i domo-branska opcija. Izgleda tako.

U svakom slučaju, premnogi nikad nisu uspjeli izaći iz HDZ-a, a nisu, vidi se, iz njega mentalno izašli ni neki koji su i formalno napustili članstvo, poput dvojice doktora: Marušića splitsko-zagrebačkog i Burića dubrovačko-ravanskog. A brojni ljudi HDZ-a ili u potajnoj službi HDZ-u predano su uništavali svaki pokušaj stvaranja alternative HDZ-u, osim uvjetno i s ciljem podjarmljivanja novoga HDZ-u. Ne s ciljem pomaganja da nastane samostalna politička opcija, jedna ili dvije, koju bi HDZ mogao imati za samostalnog strateškog partnera, a ne za svoj politički privjesak. Zbog čega je HDZ pod Karamarkom, limitiran takvom „Domoljubnom koalicijom“, morao ući u koaliciju s Mostom, inače ne bi nikad ugledao vlasti. I zbog čega je HDZ, na izborima 2000. i 2011., morao vlast predati SDP-u i ljevičarskoj (tj. neojugoslavenskoj) koaliciji.

Rodoljubi i „rodoljubi“ kukali bi i zapomagali pod vlašću SDP-a i njegovih „prirodnih partnera“ četiri godine, tražeći frenetično opet nekog „goniča“ koji će ih povesti u novu pobjedu. Koja bi se svaki put pokazala kao Pirova pobjeda, unatoč i određenim pozitivnim ili kratkoročnim postignućima. I to se ponavlja od g. 2000. do danas. No rodoljubi i „rodoljubi“ nikako da shvate poantu. Ni sada kada je HDZ dokraja pokazao u što se stvarno i otvoreno pretvorio: u anacionalnu  i nesuverenističku stranku do grla u korupciji i u dalekosežno opasnoj koaliciji sa SDSS-om. 

Još je strašnije što nema vidljivog uporišta da bi se unutar HDZ-a i unutar Hrvatske išta bitno moglo promijeniti nabolje. 

Zbog toga se mora inzistirati na ozbiljnom stvaranju jedne uistinu samostalne opcije, izvan fizičkog i mentalnog nadzora ili pokroviteljstva HDZ-a i njegovih produženih ruku ili njegove „blijede kopije“, kako je A. Plenković upravo okarakterizirao Domovinski pokret. 

Riječ bi bila o opciji koja ne će tražiti „goniča“ niti parazitirati na nekom ogranku ili rukavcu dalje ili bliže (mitizirane) prošlosti, bio on tužan ili slavan, nego koja će čvrsto uperiti svoj pogled prema budućnosti te razumno, temeljito, argumentirano i s pravom mjerom realizma i idealizma pokušati preokrenuti stvari, izvršiti politički prevrat. I to bez obzira na „duboku državu“, „udboljevicu“ i „udbodesnicu“, koje se sastoje od raznih kriminalnih skupina, lažnih kršćana, lažnih starčevićanaca i ostalih lažnih ili lažnima „prilagođenih“ aktivista. 

Budući da smo u korizmenom vremenu, dodat ćemo i jedno vjersko razmišljanje: Do pada Lucifera postojalo je samo jedno kraljevstvo: Kraljevstvo nebesko. Od njegove pobune pa sve do kraja svijeta postoje dva kraljevstva: Božje-nebesko i Sotonino-paklensko. Trećega nema. U Nebesko se kraljevstvo ide po ljestvama križa, slijedeći ga ili ga noseći do groba. U paklensko se kraljevstvo ide odbacivanjem Križa. Na nama je da se odlučimo. Mi smo za Kraljevstvo Božje-nebesko. Znam da ste i mnogi od vas koji čitate ove retke za nj. To je (i neka to ne zazvuči patetično) i za napaćenu Hrvatsku i hrvatski narod, za sretniju im budućnost, jedini ispravni put. Srca gore!

(MO)/Hrvatsko nebo