IZ STRANOG TISKA Neue Zürcher Zeitung: Ostati, otići ili se možda vratiti?
Vrijeme:7 min, 48 sec
Iseljavanje je promijenilo periferiju Europe. Na Baltiku ima znakova promjene trenda: iseljenici se vraćaju. Na Balkanu zajednice u dijaspori razbijaju okorjele strukture.
Nedostatak liječnika u bolnicama, inženjera na gradilištima i premalo tehničara u tvornicama: odlazak mladih dobro obrazovanih najveći je društvenopolitički problem u jugoistočnoj Europi. Tiče se i država EU-a Bugarske i Rumunjske i vječitih zemalja kandidata zapadnoga Balkana.
Razlozi zbog kojih stotine tisuća godišnje odlaze od kuće slični su: na zapadu je plaća bolja, izgledi za obrazovanje djece veći, a velika dijaspora olakšava integraciju u novo društvo. A budući da su prometne veze između stare i nove domovine dobre i jeftine, rastanak je ionako nešto lakši.
Jednako tako važni su i razlozi koji iseljenike tjeraju iz domovine: prije svega to što im je dosta klijentelističkih mreža u državi i gospodarstvu. Gotovo uvijek osobne veze i političke lojalnosti imaju veću težinu od individualnih talenata i postignuća.
Na sjeveroistočnom rubu Europe nalazi se jedna druga regija koja je prošla kroz nešto slično – Baltik. Ali ondje se naziru prvi znakovi promjene trenda. U Estoniju, Letoniju i Litvu neki se iseljenici vraćaju. I te zemlje polako postaju cilj dobro obrazovanih doseljenika, uglavnom iz susjedstva.
Sve bolje kvalificirani napuštaju balkanske zemlje
Iseljavanje iz Rumunjske i Bugarske obilježavaju različiti oblici radnih migracija koji dijelom postoje jedni uz druge. Grubo rečeno, u godinama prije pristupa EU-u prevladavale su osobe koje su radile jednostavne poslove u neregularnim radnim odnosima, recimo u talijanskoj tekstilnoj industriji ili španjolskoj poljoprivredi.
Pristup EU-u 2007. preokret je koji je rumunjskim i bugarskim državljanima omogućio slobodan pristup regularnom tržištu rada iako to nije odmah važilo za cijelo područje Unije. U nekom državama, recimo u Njemačkoj, ograničenja su otpala tek 2014. Sada je odlazak postao atraktivan i stručnoj radnoj snazi i specijalistima koji su se u inozemstvu nastanili s dugoročnom perspektivom i sa svojim obiteljima. Istovremeno se migracija pomaknula jače u smjeru srednje i sjeverne Europe.
Takav je prikaz, međutim, pojednostavljen, jer nakon programa amnestije kao što je onaj u Italiji i mnogi bivši radnici na crno dovode svoje obitelji u zemlju u koju su doselili. Osim toga, do danas se nastavljaju i takozvane cirkularne migracije. O tome se govori kad ljudi rade primjerice u poljoprivredi ili njezi na zapadu kao „sezonci“ nekoliko mjeseci, ali je središte njihova života i dalje u domovini. Koliko su takvi radnici važni, pokazalo se prošle godine kada su Njemačka i Austrija za njih morale ukinuti zabranu ulaska u zemlju uvedenu zbog pandemije.
Siromašni plaćaju obrazovanje liječnika za bogate
Za zemlje porijekla odlazak prije svega kvalificiranog osoblja te time i nedostatak stručne radne snage postaje ozbiljan problem. Osobito je pogođeno područje zdravstva i njege, gdje u sve starijim društvima na zapadu postoji osobito velika potreba. U posljednjih deset godina iz Rumunjske je otišlo 25.000 liječnika. Mnogi studenti medicine na taj se studij upisuju jer žele otići raditi u inozemstvo i ciljano uče primjerice njemački.
To dovodi do paradoksne situacije da siromašna zemlja kakva je Rumunjska ulaže milijune u obrazovanje liječnika koji su onda na raspolaganju njemačkom ili austrijskom zdravstvenom sustavu. Novac koji dijaspora šalje kući važan je doduše za gospodarstva zemalja u koje odlazi, ali one svejedno pate od transfera kapitala sposobnosti s istoka na zapad.
Po logici tržišnog gospodarstva nedostatak stručne radne snage trebao bi dovesti do rasta plaća u pogođenim branšama. To se doista i primjećuje. Ali siromašne zemlje na istoku, gdje njegovateljice zarađuju nekoliko stotina eura, ne mogu ni približno držati korak s uvjetima rada na zapadu, ni izvan financijskih poticaja.
Posao u modernoj bolnici s vrhunskom tehnologijom atraktivan je i sa stručnog gledišta. Iznimka je IT-sektor. U njemu se i u Bukureštu, Cluju i Sofiji razvila scena koja napreduje i koja raspolaže
određenom privlačnošću.
Još nema recepta protiv iseljavanja
Ali takve niše ne mogu preokrenuti trend odljeva mozgova. Jer kod iseljavanja ulogu ne igraju samo poslovne perspektive. Mnogi mladi ljudi kao motive za iseljenje navode i nedostatak mogućnosti obrazovanja za djecu, ali i probleme kao što su raširena korupcija ili loša kvaliteta zraka u nekim gradovima. Ako se ne želi opet ograničiti mobilnost, kako je prije nekoliko godina tražio jedan rumunjski ministar, protiv iseljavanja može se boriti po mišljenju stručnjaka samo cjelokupnim pristupom. A njega dosad nema.
Doseljavanja koje bi nadoknadilo izgubljenu stručnu radnu snagu dosad gotovo i nema i ono se ne događa preko kulturnih granica. Tako Poljska zapošljava velik broj ukrajinskih radnika gostiju, a u Rumunjskoj radi relativno mnogo Moldavaca koji govore rumunjski. Ali države jugoistočne Europe zapravo provode restriktivnu imigracijsku politiku, što se pokazalo i za vrijeme izbjegličke krize 2015.
Takvo držanje još se pojačava zato što pad broja stanovnika često donosi strah od „izumiranja naroda“. U Bugarskoj, jednoj od zemalja u kojima se najbrže na svijetu smanjuje broj stanovnika,
sredinom osamdesetih živjelo je devet milijuna ljudi. Sada ih je manje od sedam. Do sredine stoljeća ta zemlja imat će, ako se stvari ne promijene, manje od 5,5 milijuna stanovnika.
Strah od „izumiranja naroda“
Taj fenomen postoji i na Baltiku, drugoj regiji Europe uz Balkan snažno pogođenoj iseljavanjem. Budući da su to zemlje s relativno malo stanovnika (Litva 2,8 milijuna, Letonija 1,9 milijuna , a Estonija 1,3 milijuna), koji su osim toga kao republike Sovjetskog Saveza bile izložene snažnoj rusifikaciji, iseljavanje se barem subjektivno doživljava kao latentna prijetnja održanju vlastitog nacionalnog identiteta.
Od sloma Sovjetskog Saveza 1991. te tri zemlje izgubile su 19 do 28 posto svoga stanovništva. Znatan udio u tome ima pristup baltičkih država EU-u 2004. te pristup zaposlenog stanovništva tržištu rada u EU-u koji je tako nastao. Za mladi naraštaj obrazovan već u postsovjetskom vremenu tako su nastale atraktivne mogućnosti, u financijskom smislu. Njihove roditelje obilježio je napredak vlastite zemlje u usporedbi sa sovjetskim vremenom, dakle ponovno stjecanje i učvršćivanje državnosti te prvi uspjesi u gospodarskim reformama, ali mlađe stanovništvo ne mjeri atraktivnost svoje domovine po ranijim vremenima nego po šansama koje mu se sada pružaju drugdje u prostoru EU-a.
Unatoč impresivnim uspjesima u reformama baltičkim je državama zbog toga dugo bilo jako teško. To važi općenito i danas i zato se u svim trima državama snažno nastoji ne samo zaustaviti iseljavanje, nego i potaknuti na povratak. Estonija se pritom uzda prije svega u važnu granu svoga gospodarstva IT-industriju i svoj u međuvremenu međunarodno priznat ugled pionira „digitalne države“. Tehnološka branša atraktivnu budućnost nudi ne samo domaćim studentima nego i vizama za startupove privlači talente iz bivšeg sovjetskog prostora. I Litva je kao i Estonija izgradila ekstenzivan tehnološki ekosustav, a specijalizirala se za fintech i blockchain.
Dobrodošli povratnici na Baltiku
Nastojanjima baltičkih zemalja da u zemlju vrate građane koji su bili emigrirali u zadnje su vrijeme na ruku išle posebne okolnosti kao što su korona i brexit. Velika Britanija od početka je bila najdraža destinacija za iseljavanje jer je ondje prije nego drugdje u EU-u otvoreno tržište rada. Ali duga nesigurnost zbog postbrexitske perspektive stvorila je nemir i nestabilnost. A zatvaranje granica u krizi korone smanjilo je atraktivnost rada u inozemstvu.
Unatoč prvim uspjesima – u baltičkim zemljama zasada samo regije oko glavnih gradova nude atraktivne perspektive povratnicima. I dalje enormna razlika između sela i grada problem je koji u tim državama kao i na Balkanu traži rješenje.
Ali zato je Estoniji, Letoniji i Litvi u međuvremenu pošlo za rukom posve stati na svoje noge na području političkog reprezentiranja. U prvih desetak godina obnove samostalne države eksponenti dijaspore s iskustvom u demokratskim sustavima igrali su važnu ulogu. Sve tri zemlje imale su visoke političare s takvim iskustvom. No u međuvremenu je iskustvo u inozemstvu zahvaljujući mobilnosti unutar EU-a i sudjelovanju u njegovim institucijama pravilo, a ne iznimka. To je važno i za učvršćivanje demokratskog shvaćanja.
Balkanska dijaspora potiče reforme
U jugoistočnoj Europi, naprotiv, političko značenje dijaspore i dalje se povećava. U Rumunjskoj, Moldaviji ili na Kosovu velike zajednice u inozemstvu važna su skupina glasača. Njihovi glasovi često velikom većinom idu reformski orijentiranim sagama koje s protive političkom establišmentu. Te mlade građanske stranke najglasnije traže da se u svim državama uklone postojeće prepreke sudjelovanju na izborima u inozemstvu. Jer klijentelističke mreže i druga sredstva utjecaja kojima etablirane stranke pokušavaju za sebe vezati glasače u inozemstvu ne djeluju. Osim toga, građanima u inozemstvu, koji svoju zemlju direktno mogu usporediti s čvrstim demokracijama u zemljama u kojima žive, često više smetaju nedostatci pravne države u domovini.
Dijaspora zato često igra značajnu ulogu u traženju demokracije i borbi protiv korupcije. To je bilo osobito jasno na prosvjedima protiv reforme pravosuđa u Rumunjskoj u kolovozu 2018. koja je dovela do svrgavanja postsocijalističke vlade i korumpiranih ljudi iza nje. Mnogi Rumunji iz inozemstva koji su ljeto provodili u domovini u tom su pokretu igrali središnju ulogu. Ali i za izborne pobjede moldovske predsjednice Maije Sandu protiv kartela oligarha odlučujuća je bila podrška Moldavaca u inozemstvu.
Odbijanje establišmenta, koji se okrivljuje da je odgovoran za loše stanje u domovini te tako i za emigraciju, rašireno je u svim zajednicama u dijaspori. No to ne znači da glasači u inozemstvu u svakom slučaju glas daju progresivnim, proeuropskim strankama. Na najnovijim izborima u Rumunjskoj desna populistička prosvjedna stranka AUR uspjela je pobijediti zahvaljujući osobito dobrom rezultatu u inozemstvu.
(Prevela E. K.)
Rudolf Hermann, Volker Pabst, Andreas Ernst: Migracije u Europi: Ostati, otići ili se možda vratiti?. Neue Zürcher Zeitung, Švicarska, 9. ožujka 2021.:
Hrvatsko nebo
