GLAS IZ WASHINGTONA: Četrnaesta obljetnica smrti mons. Stjepana Lackovića

0

 

Dana10. ožujka 2007., u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu, preminuo je uzorni i sveti svećenik monsinjor Stjepan Lacković. Toga dana, uz kratku vijest o njegovoj smrti na radiju i u novinama, IKA je objavila i njegov vrlo kratki životopis, ali od tada do danas, koliko mi je poznato, nitko ga se više nije javno sjetio. Razlog je poznat. Od 1941. do 1945. godine mons. Lacković je bio je tajnik nadbiskupa Alojzija Stepinca, a od 1945. do uspostave današnje hrvatske države hrvatski politički prognanik i, u očima jugokomunističkih vlasti, “neprijatelj naroda”. To što ga Stepinčevi neprijatelji danas ne spominju sasvim je razumljivo, no zbog čega ga predstavnici Crkve i pisci katoličkih nazora prešućuju i javno ignoriraju? Radi li se o ljudskoj nemarnosti ili strahu da se javnim spominjanjem njegova imena ne bi poremetio proces proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca? Bez obzira na razloge prešućivanja, nitko, pa ni oni s dobronamjernim namjerama, neće moći izbrisati istinu o ovom svetom svećeniku, koji se svojim radom za Crkvu i hrvatski narod svrstao u red zaslužnih Hrvata, a načinom života u služenju Bogu i ljudima u zbor kršćanskih svetaca. 

Kao i nadbiskup Stepinac, mons. Lacković je živio svetim životom, uvijek razmišljajući više o potrebama drugih nego o svojim, i zato ga Crkva i hrvatski narod ne mogu i ne smiju zaobilaziti ili zaboraviti.  

Rođenje i školovanje  

Mons. Lacković je rođen 7. veljače 1913. u Poljanici Bistričkoj. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u zagrebačkom sjemeništu, gdje mu je bl. Ivan Merz bio profesor njemačkog jezika, a Ivan Oršanić professor matematike i fizike. Teologiju i doktorat je završio na Gregorijani u Rimu, a nakon završenih studija, po povratku u Hrvatsku, bio je duhovni pomoćnik u Mariji Bistrici. Odatle je 1941. godine otišao za tajnika nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegovo imenovanje za tajnika bilo je veoma slično imenovanju Stepinca za nadbiskupa 1934. godine. U trenutku preuzimanja svojih dužnosti obojica su bili vrlo mladi i bez većega životnog iskustva, ali unatoč tome, Bog ih je odabrao jer je u njima vidio ono što je običnim ljudima bilo skriveno i nedokučivo. U najkritičnijem razdoblju povijesti hrvatskoga naroda i Katoličke crkve povjerio im je tešku dužnost a oni su, poput dobrih pastira, svaodnevnom molitvom, žrtvama i radom opravdali Božje povjerenje i potvrdili da je Bog izvor nepogriješivosti Crkve. 

Imenovanje za tajnika

U intervjuju, koji sam s mons. Lackovićem imao u siječnju 1974. godine za list “Hrvatska Borba”, na moje pitanje kako je došlo do njegovoga imenovanja za tajnika, on je djetinjim smiješkom odgovorio: “Da Vam samo ukratko kažem, kako me je tada još uvijek jedan od najmlađih nadbiskupa u Crkvi, kako je naš nadbiskup bio općenito poznat god. 1934., kada je bio imenovan nadbiskupom-koadutorom zagrebačkim, imenovao svojim tajnikom. Vrlo jednostavno, bez posebnih ceremonija, pravim svojim ‘Stepinčevim’ stilom. Jednoga dana došao je iznenada u hrvatsko narodno svetište i moje rodno mjesto Mariju Bistricu, gdje sam nakon završenih studija u Rimu bio privremeno namješten kao duhovni pomoćnik. Uzeo me je na stranu i rekao otprilike: Lackoviću, ja sam Vas imenovao svojim tajnikom na mjesto Šeperovo koji odlazi za rektora u sjemenište. Ne očekujte nikakve ni titule ni časti nego samo teški rad. Još kraći od toga usmenog imenovanja bio je i pismeni dekret, koji mi je tom zgodom također uručio. Tako sam eto preuzeo sigurno najtežu ali najčasniju dužnost od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, dakle u vrijeme kada su Hrvatskom hujale najsudbonosnije svjetske i izvana unešene građanske borbe ideologija i duhova.” (HB br. 27/28, siječanj/veljača 1974.).

Od njegova imenovanja za tajnika do kraja života, mons. Lacković je bio vjeran i odan nadbiskupu Stepincu. Bilo je više razloga za to, ali u njegovim očima glavni i najvažniji razlog je bio nadbiskupov sveti život. Za njega je nadbiskup Stepinac, ili, kako ga je on zvao, “naš nadbiskup” bio uzorni pastir i pravi svetac. “Ja sam u nadbiskupu vidio iskrenog slugu Božjega, pravog hrvatskog rodoljuba i neustrašivog borca za slobodu i dostojanstvo čovjeka”, često puta je ponavljao mons. Lacković. S velikim poštovanjem i ponosom govorio je o njemu, o njegovoj bezgraničnoj ljubavi i odanosti Bogu, vjernosti Kristovu namjesniku sv. Ocu Papi i njegovoj spremnosti umrijeti za Isusa Krista, ako je to potrebno. Tu spremnost nadbiskup Stepinac je kasnije na jugoslavenskom sudu javno potvrdio, kad je rekao: “Za Isusa Krista mi smo spremni umrijeti… Ako moramo pasti pasti ćemo nakon što smo izvršili svoju dužnost”. 

Odlazak u emigraciju

Josip Broz Tito i njegovi jugo-komunistički pomoćnici željeli su se riješiti nadbiskupa Stepinca i njegova tajnika Lackovića. U njima su vidjeli svete i odvažne svećenike, duhovne pastire koji će im se u ime Evanđelja i crkvenih zakona javno suprostavljati i osuditi njihove zločine, progone i nepravde. Bojali su se da će ih uznemirivati, kao što je Sv. Ivan Krstitelj uznemirivao Heroda. I zato su obojicu optužili kao neprijatelje naroda, a u želji da ih se na lagan način riješe, Stepinca su nagovarali da napusti domovinu, a Lackoviću su oduzeli putovnicu koju su mu bili izdali za službeni posjet Rimu 1945. godine. Prije povratka u Zagreb, jugoslavenski konzulat mu je u Rimu oduzeo putovnicu i dao mu do znanja da mu “narodne vlasti” u Beogradu ne dozvoljavaju povratak u zemlju.

Prisjećajući se zadnjeg razgovora s predstavnicima komunističke Jugoslavije, u spomenutom intervjuju za HB, mons. Lacković je rekao: “Dobacio sam im da svaka uređena vlast štiti prava svojih građana u inozemstvu, kao što sam im rekao, da znadem koji je razlog da me se ne pušta natrag – da se riješe jednog svećenika i ‘narodnog zločinca’, kako su to kasnije njihove novine obilovale svojim uobičajnim rječnikom. Pa recimo da i jest tako, rekao sam im, onda vam mora posebno biti stalo do mog povratka kako bi me ‘narodne vlasti’ mogle suditi i kazniti za moje zločine’. No gdje nema pravde nema ni logike niti ičega drugog dobra poštena i plemenita”. (Isto.)

Počeci njegova rada u SAD   

Nakon što mu je jugoslavenska vlast oduzela putovnicu i spriječila povratak u domovinu, mons. Stjepan Lacković je došao u Youngstown, Ohio (SAD) i u hrvatskoj župi “Svetog Petra i Pavla” postao kapelan tadašnjem hrvatskom župniku mons. Ivanu Stipanoviću. 

Odatle je otišao u Lackawannu (NY) za župnika u hrvatskoj župi “Naša Gospa Presvetog Srca Isusova”, koja se u to vrijeme nalazila na Ridge Road, u siromašnom i zapuštenom dijelu grada. Mladi svećenik Lacković brzo se snašao na novoj dužnosti. Posjećuje i okuplja Hrvate, vjernike i nevjernike, katolike i muslimane, sve one koji su bili voljni s njime razgovarati i raditi za Boga i hrvatski narod.  Župa brojčano raste, a mons. Lacković zbog svoje blage naravi i širokogrudnosti postaje svakim danom omiljeniji među svojim župljanima i svima drugima s kojima je dolazio u kontakt. Razmišlja o gradnji župske dvorane u kojoj bi se okupljali Hrvati i njihova djeca.  Na zemlji koju je dobio od općine grada Lackawanna, uz pomoć svojih župljana i drugih darovatelja, 1961. sagradio je lijepu i veliku crkvenu dvoranu i dao joj ime “Auditorij Kardinala Alojzija Stepinca”, a nakon toga i prekrasnu crkvu.  Godine 1976. zatvorio je i napustio staru župu, “Naša Gospa Presvetog Srca Isusova” i preselio u novu župu pod imenom “Naša Gaspa Bistrička”, koja se nalazi u blizini Kardinalova Auditorija na Abbott Road-u. 

Širenje istine o nadbiskupu Stepincu i hrvatskom narodu

Uz pastoraalni rad, mons. Lacković je djelovao na promidžbenom i karitativnom polju, kako bi pomogao hrvatskom narodu. Nastojao je pomoći svima koji su bili potrebni bilo kakve pomoći. Odobrenjem američkih državnih i crkvenih vlasti u čast nadbiskupa Stepinca osnovao je “Odbor Nadbiskupa Stepinca” a pri njemu i Fond za prikupljanje novčanih sredstava za pomoć hrvatskim izbjeglicama i narodu u domovini. No, uz materijalnu pomoć Lacković je putem odbora i fonda želio upoznati američku vladu, institucije i narod o patnjama hrvatskog naroda i njegovoga duhovnog prvaka nadbiskupa Stepinca u Titovoj Jugoslaviji.

  U osnutku Fonda pravno ga je zastupao odvjetnik Jeseph Friedman, s adresom: Friedman & Rummell, 206-208 Stambaugh Building,Youngstown 3, Ohio.

Iz njihove uzajamne korespodencije vidi se da je State Department vrlo brzo odobrio Lackovićevu molbu. Evo nekoliko riječi iz pisma koje je 1948. g. Friedman uputio mons. Lackoviću, “Dragi velečasni: Pred nekoliko tjedana, na molbu našeg prijatelja Josipa Kraja, u Vaše ime poslali smo pismo u State Department, tražeći da Vam se odobri prikupljanje sredstava za pomoć rasutim Hrvatima izvan Jugoslavije koji su emigrirali bilo u J. Amriku ili u neke druge zemlje. Dostavljamo Vam korespodenciju koja se odnosi na to pitanje, te Vam šaljemo i kopiju pisma koje smo primili kao odgovor od State Departmenta. Nadamo se da će Vam ovaj material pomoći u donošenju ispravne odluke. Pozdravlja Vaš, Joseph Friedman

Pomoć hrvatskim izbjeglicama

U pomaganju Hrvata mons. Lacković nikoga nije pitao kojoj organizaciji ili ideologiji pripada. Imao je razumijevanje i ljubav prema svima koji su na bilo koji način trpjeli. Mnogi Hrvati su mu putem pisama izrazili zahvalnost i poštovanje za razumijevanje i pomoć. Evo nekoliko riječi iz jednoga od brojnih pisama.  Pismo je poslano 28. XII. 1948. iz jedng logora iz Europe.

“Poštovani oče! U vezi moga dostavljenog pisma od 3. 9. t.g., Vi ste Prečasni oče kao naš uzorni predstavnik “Archbishop Stepinac Comm.” razumijevajući i shvaćajući naše teško stanje, odgovorili bogatim slanjem jednog paketa sa hranom, koji sam danas u redu primio u Bad Rachenallu. O, kolikog ugodnog uzbuđenja proživjesmo na današnji dan.  Zaista Vaša prava kršćanska ljubav prema bližnjemu i ovog puta našla je svoga pravoga odraza u Vašoj plemenitosti i čovječnosti, te sva Vaša plemenita gesta mene i moga sina duboko je dirnula. U molitvama, upućenim Svevišnjemu, mi ćemo se moliti za Vas, da Vas Svevišnji uzdrži u krepkom zdravlju i daljnjem uzornom Vašem životu, za dobro Vaše kao i ‘Archbishop Stepinac Comm.’ Za sada možemo Vam se samo na ovaj način kršćanski odužiti – Hvala Vam!”

Mons. Lacković je posebnu brigu vodio o hrvatskim studentima koji su nakon propasti NDH bili u austrijskim i talijanskim logorima. Slao im je novčanu pomoć, a onima koji su željeli doći u SAD slao je garanciju i plaćao put. 

Zalaganje za slobodnu Hrvatsku

Zahvaljujući njegovoj upornosti i kucanju na vrata američkih političkih i crkvenih isnstitucija, mnogi Amerikanci su brzo saznali istinu o progonu hrvatskog naroda, Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca. Na njegov poticaj njujorški kardinal Franjo Spellman, u znak poštovanja prema nadbiskupu Stepincu, u White Plains-u New York, sagradio je gimnaziju, koju je nazvao “Archbishop Stepinac High School”, (Gimnazija Nadbiskupa Stepinca). Na službenom otvoranju gimnazije mons. Lacković je bio glavni govornik.  Gimnazija je brzo postala trajni spomenik hrvatskom mučeniku i svecu Stepincu, središte u kojemu se američka mladež odgajala i napajala “Stepinčevim duhom slobode”. 

 

Posjet Bijeloj Kući 1954. godine / Foto: Preslik Š. Letina

 

 Mons. Lacković je otvoreno zastupao pravo hrvatskog naroda na državnu nezavisnost i slobodu. U tom smislu je poduzimao razne korake. Državnim i crkvenim predstavnicima pisao je pisma u kojima ih je molio da pomognu Hrvatima u trajnom rješenju hrvatskog pitanja, ističući da je uspostava nezavisne hrvatske države pravo i jedino rješenje. Zajedno s hrvatskim svećenicima i domoljubima iz SAD posjećuje Bijelu Kuću, State Department, američke biskupe i svećenike. Zalaže se za hrvatske političke zatvorenike, a na američkom sudu u Los Angelesu je svjedočio za optuženog dr. Andriju Artukovića. No njegova prva i najvažnija misija bila je duhovna pastva i spas duša. Poput apostola putuje i propovijeda Kristovo evanđelje. Zalaže se i moli za svećenička zvanja. Posjećuje bolesnike i zatvorenike.  Iz zatvora je izbavio mladića, čiji je otac bio Srbin a majka Poljakinja, kojeg je policija bila zatvorila jer je provalio u njegovu župsku kuću s namjerom da ga opljačka. Mlade parove priprema za bračni život i tumači im svrhu ženidbe i svetost bračnoga života. Svi ga vole i poštivaju, stari i mladi, bogati i siromašni. Svima je bio “dobri otac Lacković”. 

Njegovom zaslugom iz Hrvatske u Lakawannu su došle časne sestre sv. Vinka, a među prvima je bila časna sestra Marija Delorosa, sestra njegove majke. Njegov župski ured i kuća bili su radosno svratište hrvatskih svećenika i Hrvata općenito. K njemu su navraćali hrvatski biskupi i kardinali, svećenici, bogoslovi, časne sestre, političari, radnici i studenti, jednom riječju svi oni koji su čuli za njega. Mons. Lacković nije bio političar, ali je politiku smatrao uzvišenom, jer je ona, isticao je on, “borba za narodno dobro”. Smatrao je da nije potrebno da se svećenici aktivno bave politikom, ističući da ni kardinal Stepinac nije dozvoljavao svojim svećenicima da se bave politikom, jer je smatrao da Crkva i svećenici imaju dosta brige i posla, spašavati neumrle duše i “moralno braniti i samu fizičku snagu nacije”. 

Ljubav i opraštanje 

Iako su ga mnogi župljni zbog domoljublja i vjernosti Stepincu iskreno voljeli, bilo je i takvih koji su ga zbog toga javno napadali. Već u prvim danima, nakon njegova doaska u Lackawannu, počela ga je javno napadati i vrijeđati jedna Amerikanka hrvatskog porijekla. Nazivala ga je pogrdnim imenima, pa čak i ubojicom. U njezinim očima on i nadbiskup Stepinac su bili zločinci, dok joj je Tito bio heroj. Mons. Lacković se nije upuštao s njome u sukob, već je za nju svakodnevno molio. 

“Što sam drugo mogao, nego se moliti dragom Bogu za nju”, znao je kasnije reći mons. Lacković. Na koncu Bog je uslišao njegove molitve. Ta američka Hrvatica je posjetila Jugoslaviju i za nekoliko dana je spoznala pravu istinu. Shvatila je da su Jugoslavija i komunizam najveće obmane u koje je ona naivno bila povjerovala. Uvjerila se da ljudi u Jugoslaviji žive u strahu i da u njoj nitko, osim onih koji su na vlasti, nema slobode ni osobnih prava. Bila je iznenađena siromaštvom ljudi i njihovom odbojnošću prema državi i njezinom sistemu. Kroz susrete i razgovore s običnim Hrvatima, shvatila je da je u njihovim očima nadbiskup Stepinac pravi svetac i da je nepravedno osuđen. Nakon povratka molila je Lackovića da joj oprosti, a on joj je odgovorio da ako dragi Bog oprašta svima koji se iskreno kaju, onda nema ni on razloga da joj ne oprosti.

Poštovanje i ljubav župljana

Iako je mons. Lacković, zbog svoga dobročinstva, bio omiljen među svojim župljanima, jedamput je bio i fizički napadnut. U nedjelju 9. rujna 1973., poslije podne tri mladića, jedan bijelac i dvojica crnaca, fizički su ga napali i nanijeli mu teške fizičke ozlijede, zbog kojih je bio dvanaest dana u bolnici. Mladići su se približili ogradi župskog dvorišta u kojem je mons. Lacković šetao i molio brevijar. Jedan od njih se bacio na zemlju. Dobri otac Lacković, misleći da je mladiću pozlilo, potrčao je da mu pomogne. U trenutku kad se je nad njim sagnuo druga dvojica su ga udarili kocem po glavi i srušili na zemlju. Tukli su ga do iznemoglosti, uzeli mu novčanik i nakon toga pobjegli.  Nikada nije utvrđeno koji su bili stvarni razlozi toga napada. Mnogi Hrvati su smatrali da je napad bio djelo jugoslavenske UDBE, no mons. Lacković nije u to vjerovao. Nekoliko godina kasnije na moje pitanje što bi im on rekao da ih sretne, on je po svom običaju sa smiješkom odgovorio: “Opraštam vam, al’ nemojte to više nikome napraviti.” 

Mons. Stjepan Lacković je bio sveti svećenik i pravi hrvatski rodoljub. Čvrsto je vjerovao da će hrvatski narod jednoga dana postići narodnu slobodu i živjeti u svojoj slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Za taj uzvišeni cilj svakodnevno se molio Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Čvrsto je vjerovao da hrvatski narod ima pravo biti slobodan i da će Bog uslišati molitve svih onih koji se mole za hrvatsku nezavisnost i slobodu.

“O sudbini potlačenih naroda može se govoriti iz više gledanja: ljudski, politički, diplomatski, ekonomski – prilično beznadno. No imade onaj najvažniji aspekt: Božji, vjerski, moralni, humani, pravni – taj će na koncu pobjediti. A po Božjim i prirodnim zakonima, ono što može biti i mora biti, ono će i biti! U to sam najdublje uvjeren kao što je i nadbiskup Stepinac bio uvjeren, kada sam ga zadnji puta živa vidio i kada me je on zadnji puta sa svojim blagoslovom ispratio na put. S tim blagoslovom ušla je u me i ta vjera i nada, to uvjerenje da će na koncu Bog i Hrvati pobjediti. Samo da mi možemo izdržati i to što prije doživjeti!” (HB) 

Na rastanku u srpnju 1945. godine, pozdravljajući se sa svojim tajnikom, koji je službeno putovao u Rim, kardinal Stepinac mu je rekao: “Idite, tajniče, s Božjim blagoslovom. Ne znam da li ćemo se ikada više vidjeti ovdje na svijetu. Kako prilike izgledaju, mene mogu lako i objesiti na onom tamo drvetu, ali to nije važno. Važno je samo to, u to sam uvjeren, da će nakon ove strašne oluje na koncu Bog pobjediti i hrvatski narod”. (Isto)

Veliki i neumrli Stepinac je bio u pravu. Bog i hrvatski narod su pobjedili i nadvladali zlo o kojem je on tada govorio.  “Tada sam se sjetio da je krsno ime našeg Alojzija bilo i Viktor – Pobjednik”, s ponosom i osmjehom na licu istakao je mons. Lacković u razgovoru, koji je objavljen u Hrvatskoj borbi.

Kroz osobne razgovore i pisma mons. Lacković je poticao Hrvate, posebno političke prvake, na hrvatsko zajedništvo i slogu.  Svoje sugovornike je poticao na molitvu, na odanost Isusu i na rad i žrtve za Hrvatsku.  “Za dragoga Isusa i hrvatski narod, nikada previše i nikada dosta”, bio je njegov omiljeni moto. “Naša je borba najsvetija, jer je za najveće zemaljsko blago, za zlatnu slobodu. Neka je vode naši najbolji borci i s najboljim prokušanim sredstvima i oružjem, najprije i iznad svega Božjim i duhovnim i moralnim, a tek onda i prema potrebi krute zemaljske stvarnosti i ljudske tvrdokornosti i svim drugim dopuštenim po Božjim i ljudskim naravnim zakonima i običajima”. (HB)

Uzorni i sveti život

Mons. Lacković je bio uzoran i svet svećenik. Iz njegovih razgovora, nastupa i propovijedi odsijevao je posebni mir i sabranost. U njegovom govoru nikada nije bilo povišenog tona ni ljutnje. Uvijek je govorio tiho, poput sveca, s posebnim osmjehom, uvijek ozbiljan i uvjerljiv. Svaka mu je riječ bila produkt profinjenog i blagog srca, odraz dobrote i istančana ukusa.  U razgovoru s njime čovjek je osjećao da razgovara sa svetom osobom, s nekim tko ga želi saslušati, s osobom koja ga razumije i želi mu dobro. Lacković je neizmjerno ljubio Boga i ta je ljubav odsijevala i zračila poput svjetlonosnih zraka iz njegovih riječi i životnog ponašanja. To njegovo neobično i svetačko ponašanje, s kojim je druge osvajao, bilo je plod njegove neizmjerne vjere i svakodnevne molitve.

U vrijeme svoga dugogodišnjeg boravka u SAD, mons. Lacković je često i rado iz Lackawanne dolazio u Washington DC. Mnogima od nas bio je dragi kućni gost i prijatelj. Rado je navraćao u kuću Viktora i Mire Herenda, Damira i Zlate Udžbinac, Slavka Jamrušića, Rudolfa i Marije Arapović, Bože i Nade Baćak, te Šime i Josipe Letina. Njegovi posjeti, razgovori i savjeti, mnogima od nas su ostali kao lijepa i trajna  uspomena na ovog svetog svećenika. Bio nam je pravi duhovni otac i prijatelj. Neke od nas, kao Rudu i Mariju Arapović, Božu i Nadu Baćak, te mene i moju suprugu Josipu, vjenčao je i krstio našu djecu. 

Vjernost Bogu i Crkvi

Kad se je radilo o vjeri, crkvenim dogmama, papinoj nepogriješivosti, poslušnosti biskupima, kod njega nije bilo sumnje ni pitanja. Sve je prihvaćao, kao “fiat voluntas tua”, bez prigovora. U svakoj ljudskoj osobi vidio je sliku samoga Boga. “Svi smo djeca Božja i svi smo stvoreni za Boga i za vječnost. Život ima smisla jedino u Bogu. Bez toga ne bi nam se isplatilo ni roditi, ni živjeti”, isticao je mons. Lacković. Bog je bio središte njegova života. Sve što je radio, radio je za Boga i zbog Boga. Svoju svećeničku službu vidio je najprije u spasavanju duša (salus animae suprema lex). Bio je poznat po svojoj pobožnosti Isusu i njegovoj majci Mariji. Uvijek ga se je moglo vidjeti s brevijarom ili  krunicom u ruci. Tko god se je vozio s njime u automobilu morao je s njime moliti krunicu i pjevati Marijine pjesme. Po prirodi je bio veseljak, ali svetački ozbiljan. Bio je pravi kršćanski intelektualac, čovjek s velikom naobrazbom i znanjem. Od stranih jezika govorio je engleski, njemački, talijanski, francuski i latinski. 

Prvi posjet slobodnoj Hrvatskoj

Mons. Lacković je svakodnevno molio za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda.  Ostvarenje države Hrvatske smatrao je velikim Božjim darom i zato je neprestano naglašavao da nju moramo čuvati i učiniti je najljepšim kutkom na kugli zemaljskoj. 

Poput djeteta koje se raduje majčinu zagrljaju i on se je radovao kada je, nakon 45 godina izbjeglištva, prvi puta posjetio domovinu 26. 7. 1996 godine.  Leteći sa “Air Canada”, nad samim Zagrebom u 9: 00 sati ujutro napisao je ovu pjesmu i posvetio je svojoj dragoj Hrvatskoj:

 

Pozdrav Lijepoj Našoj Domovini Hrvatskoj!

 

Kroz duge, hladne noći,

U dalekoj samoći,

Gorke suze smo lili,

I pred strancima,

Smiješkom lica, tugu srca smo krili.

 

Al’ danas Domovino mila,

Neka sveta viša sila,

Gospe mira i Stepinca,

K tebi nas u krilo vrati,

S molitvom i željom:

Sretna bila – Bog i Hrvati!  

 

I ta ista sila – sveta, blaga,

Croacijo, nama tako draga,

Tvoje ime svijetom nosi,

I novu nadu nam donosi,

Da kao nekoć u vremena davna,

Ti nam budeš opet slavna!

 

Živi sretna, brojna, zdrava, jaka,

Tvoje divne zemlje, pokrajina svaka,

Pravda, mir, sloga i sloboda puna,

Bila s Tobom, za sve vijeke – Amen!

 

Čim je stigao na uzletište u Zagrebi izašao iz zrakoplova, kleknuo je i poljubio hrvatsku grudu za kojom je godinama čeznuo. Sa uzletišta je otišao u katedralu, na grob svoga voljenog kardinala Stepinca i njemu je u tihom razgovoru ispripovijedao svoju životnu odiseju. Poslije toga, mons. Lacković je još jednom posjetio Hrvatsku, a 2000. godine vratio se u nju za stalno. Posljedne dane života proveo je u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu. 

Zadnji put sam ga vidio u Svećeničkom domu početkom listopada 2007. Kao uvijek i taj puta me je odveo u obližnju kapelicu, u kojoj smo se zajednički molili bl. Alojziju Stepincu. Rastali smo se, obojica sluteći da se više ne ćemo vidjeti.  Pet mjeseci kasnije, 10. ožujka mons. Lacković je završio svoj dugi križni put. Ispustio je svoju svetu i plemenitu dušu, a nakon toga, u slavi s Gospodinom, započeo je vječni život.  

Njegovom smrću mnogi Hrvati su izgubili dobroga i iskrenog prijatelja, Crkva uzornog i svetog svećenika, a hrvatski narod iskrenog ljubitelja Boga i hrvatskog naroda. Umro blago u tišini, u sveto korizmeno vrijeme, najvjerojatnije s krunicom u ruci i u mislima na Uskrsloga Spasitelja, koji mu je u ovozemaljskom životu kroz svakodnevne molitve šaptao, ja sam put, istina i život (Ivan 6:4). 

Hvala Vam oče Lackoviću!  Počivajte u miru Božjem, u društvu blaženoga kardinala Stepinca i svih onih koji su, poput vas dvojice, bili odani Bogu i Hrvatskoj.

 

Šime Letina/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara