Šiljo: Je… zemlju koja ljudi nema!

Latinska mudra izreka „Primum vivere – deinde philofosophari“ davno je izrekla čega bez čega nema niti može biti. Ona u prijevodu na hrvatski glasi: „Prvo [se mora] živjeti – a tek [se] onda [može] filozofirati.“ Ako ne živiš, ne možeš ni filozofirati. Parafraziramo li ju, mogli bismo reći: Nema li života i opstanka i napretka naroda, ne može se ili nema smisla ni filozofirati ni „politizirati“. Nisu političari, njihove međusobne kavge i bitke ni rješenja do kojih u BiH dođu svrha samima sebi, pa makar ta rješenja bila i „idealna“. I (do) sada su na snazi ovakva i onakva rješenja, na saveznoj, federalnoj, županijskoj i nižim razinama – no demografsku, ekonomsku i socijalnu katastrofu ni na kojoj od tih razina nitko nije ni zaustavio ni ublažio. U čemu bi se, ma koliko u ovomu li onomu bila uspješna, pravi uspjeh politike uopće mogao sastojati ne uspijeva li ona spriječiti da zemlja opusti od ljudi?! Parafrazirajući jednu bosansku izreku, izrazili bismo to, neka tankoćutni oproste na prostoti, ovako: Je… zemlju koja ljudi nema!

Tomislavgrad – kod spomenika kralju Tomislavu, 7. ožujka 2021.

Da je demografsko stanje u Bosni i Hercegovini loše ili jako loše, to se zna već najmanje dva desetljeća. Ova zemlja ima jednu od najnižih stopa fertiliteta (plodnosti po ženskoj osobi) u svijetu, koja već dvadeset godina iznosi oko 1,25 posto, te joj dugoročno prijeti demografsko nazadovanje i ukupni socijalni slom. Osim toga, trend iseljavanja i starenje stanovništva takvo stanje samo pogoršavaju. (Približavanje Europskoj uniji još će povećati razmjere iseljavanja.) Procjenjuje se da je prošle godine najmanje 23 tisuće državljana BiH emigriralo. A takav se trend nastavlja. Za razliku od prijašnjeg „gastarbajterstva“, kada su većinom muževi odnosno očevi obitelji odlazili, a žene i djeca ostajala na domaćem ognjištu odnosno rađala se i dalje u domovini, danas se  iseljavaju čitave (mlade) obitelji. Mnoge i s namjerom da se nikada više ne vrate. Iz razloga vrlo različitih, no kao glavni obično se navode: besperspektivnost te nezadovoljstvo kvalitetom života i općim stanjem u zemlji.

U Bosni i Hercegovini živi između dva i tri milijuna ljudi!

Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) izradio je lani dokument „Analiza stanja stanovništva BiH i projekcija za razdoblje od g. 2020. do g. 2070.“ te došao do zaključka da bi u BiH g. 2070. moglo živjeti svega jedan i pol milijuna ljudi. Nastave li se sadašnji demografski trendovi do 2070. godine, gotovo polovica stanovništva BiH bit će starija od 65 godina. Takav sastav stanovništva onemogućuje funkcioniranje temeljnih sustava kao što su rad i zapošljavanje, zdravstvo, mirovinski fondovi, socijalna zaštita i obrazovanje. „Sve se manje djece rađa, a sve više ljudi odlazi. To je uznemirujući trend i konkretne mjere da bi se to zaustavilo potrebne su odmah“, kazala je tada predstavnica stručnog tima UNFPA-e.

Rezultatima službenih popisa stanovništva nitko ozbiljan više i ne vjeruje. A i oni su porazni. Po popisu iz g. 1991., u BiH je živjelo gotovo 4,2 milijuna stanovnika, a po popisu iz 2013., čije rezultate Republika Srpska nije prihvatila, bilo ih je 3,5 milijuna. Svi znaju da su rezultati popisa napuhani, da su obuhvatili i mnoge koji žive, rade, stanuju i prebivaju negdje drugdje. Ili su u međuvremenu otišli. Neke strukovne agencije procjenjuju da u BiH nema više od tri milijuna ljudi, od čega nepuna dva milijuna u Federaciji BiH, a manje od jednog milijuna u Republici Srpskoj. A ni to nije posljednja riječ. Agencije za istraživanje radne snage dolaze u svojim istraživanjima do manjih  brojki, koje dramatično tendiraju prema brojci od dva milijuna. I sama službena Agencija za statistiku BiH u “Anekti o radnoj snazi 2018.” došla je do zaključka da je u cijeloj zemlji tada bilo svega oko 2,7 milijuna stanovnika. Neke druge agencije dolaze i do osjetno nižih rezultata. Jedna od njih došla je do zaključka da ima svega 2,2 milijuna stanovnika:

https://centralna.ba/potpuni-slom-u-bosni-i-hercegovini-zivi-tek-2-2-milijuna-stanovnika/

Grafikon što ga je prije jedne godine objavio klix.ba zorno dočarava što se u BiH u pogledu nataliteta događalo unatrag 20-25 godina:

Broj novorođenih u jednoj godini smanjio se je od 1997. do 2018. za 20.000, što je pad od 40 posto. Pogled unatrag otkriva nam da poslije Drugog svjetskog rata bijaše nastupio tzv. baby boom, pa je broj novorođenih dosezao i više od 110.000 godišnje, četiri puta više nego danas. Poslije je dolazilo do smanjivanja nataliteta, ali je još 1980-ih bilo 40.000 više rođenih od umrlih godišnje. A broj novorođenih još je predratne godine 1991. iznosio oko 66.000, blizu dva i pol puta više nego g. 2020. Sarajevski profesor dr. Mirza Emirhafizović iznio je 14. veljače ove godine, u razgovoru sa Radio Slobodna Europa, službeni podatak po kojem je broj živorođenih od siječnja do rujna prošle godine iznosio 19.378, a broj umrlih dosegnuo iznos od gotovo 28 tisuća. Na godišnjoj razini rodilo se dakle desetak tisuća osoba manje nego što ih je umrlo.

https://www.slobodnaevropa.org/a/emirhafizovi%C4%87-ve%C4%87i-broj-umrlih-nego-%C5%BEivoro%C4%91enih-u-bih/31099212.html

Koliko god pazio što će reći, napominjući da stručnjaci trebaju davati prijedloge, no da su vlasti te koje ih jedine mogu ostvarivati, u skladu s realnim  mogućnostima, dr. Emirhafizović ipak je u pogledu onoga što se može učiniti kako bi se stanje popravljalo kazao: „Kreiranje i provođenje mjera populacijske politike je par excellence vezano uz djelovanje vlade, i to interresorno, ali i multisektorski. Potrebno je odrediti ciljeve, kao i načine njihovog provođenja, čemu prethodi ozbiljna analiza i strateški pristup.“

Interresorno, multisektorski, analiza, strateški pristup… ah, dužnosnici i službenici u tijelima vlasti jedva čekaju da se bace u takve pothvate. Čekaju već punih 20 godina. (Valjda hvataju dugi zalet, što li?)

U Hercegovini dramatično više umrlih nego rođenih

Nakon svih tih vrlo zabrinjavajućih i dramatičnih statističkih podataka, pokazatelja i procjena koje se odnose na cijelu državu, ovu nedjelju pretvorili su nam u pravu komu podatci o područjima na kojima živi velika većina svih Hrvata, a koje je upravo objavio bljesak.info:

https://www.bljesak.info/vijesti/flash/ostade-hercegovina-pusta-podaci-o-rodenim-i-umrlim-po-mjestima/340871 .

U tekstu pod naslovom „Ostaje li Hercegovina pusta? Broj rođenih i umrlih po hercegovačkim gradovima: U moru minusa i jedan plus“ iznose se alarmantni i tragični podatci o broju umrlih i živorođenih. Portal se poziva na prve rezultate Federalnog zavoda za statistiku. A oni za „Hercegovinu“ kazuju da je rođeno ukupno 2550 djece (portal ih naziva „bebe“), a umrla da je ukupno 4271 osoba. Katastrofalan je i izrazito nizak broj rođenih i visok broj umrlih, kojih je za 1712 više nego rođenih. 

Najgore je stanje svakako u Hercegbosanskoj županiji, gdje je lani rođeno ukupno 323 djece, dok su umrle 924 osobe – bilo je dakle gotovo triput više umrlih nego rođenih. U najvećim gradovima u toj županiji – Tomislavgradu i Livnu – broj umrlih gotovo je dvostruko veći od broja rođenih. Najgore je stanje u Drvaru, gdje je rođeno 16 djece, a umrle su 102 osobe. U Hercegovačko-neretvanskoj županiji katastrofa je samo ponešto blaža: rođeno je 1.503 djece, a umrlo 2.367 ljudi. Iako je u Mostaru, razumije se, bilo najviše rođenih, 858, i tu je umrlih znatno više – 1168 osoba. U Konjicu i u Čapljini stanje je gore, omjer je više od dvije umrle osobe na jedno rođeno dijete, tako je i u Prozoru, a u Jablanici malo manje loše (78:114). Slično je u Čitluku. U Ravnu nije rođeno nijedno dijete! A jedini grad s pozitivnim prirodnim prirastom bio je Široki Brijeg, jedva (313:307), dok je u cijeloj Zapadnohercegovačkoj županiji rođenih bilo 724, a umrlih 980.

Što nam ti demografski podatci govore?

Najprikladnije je na to pitanje odgovoriti citiranjem jednog drugog – najistaknutijeg – naslova s istog portala koji je objavio podatke o hercegovačkoj natalitetno-mortalitetnoj tragediji. Naslov se nalazi iznad vijesti u kojoj se izvješćuje o sastancima šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera s vođama stranaka SDA, SNSD i HDZ BiH – Izetbegovićem, Dodikom i Čovićem. Naslov glasi: „Delegacija EU potvrdila: Na sastanku s liderima SDA, HDZ-a i SNSD-a bilo je govora o ustavnim i izbornim reformama“.

Svima nam je poznato koliko je za hrvatski narod u BiH važno donošenje takva izbornog zakona koji će mu omogućiti da sam bira svoje zastupnike u zastupnička tijela odnosno za člana Predsjedništva BiH. To nastojanje nitko dobronamjeran ne će omalovažavati. Nitko razuman ne će s prijezirom govoriti ni o drugim bitkama za prava hrvatskog naroda u BiH i za sve ostale reforme koje bi društvo učinilo pravednijim, a državne i niže vlasti djelotvornijima. Što će od svega toga na kraju ispasti, to još nitko ne zna, niti je spreman ruku staviti u vatru. No ne može se ne iznijeti jednu temeljnu zamjedbu, koja glasi: Što god vi, gospodo političari činili i učinili, kakvu god daytonsku, poslijedaytonsku ili antidaytonsku „Bosnu“ stvorili i kako se god među sobom dogovorili ili ne dogovorili – sve će to biti mrtvo slovo na papiru ili u političkoj praksi ako time ili pritom ne omogućite narodu rađanje u dovoljnu broju, život, rad, perspektivu, zadovoljstvo, pravednost, zakonitost, sigurnost i opstanak svojih (konstitutivnih) naroda na njihovoj rodnoj grudi!

U čiju korist? Komu na dobrobit?

Dosadašnja iskustva kazuju nam pak da se političke bitke vode cijelo vrijeme, a osobito od 1990. naovamo. Trideset godina teških političkih, četiri-pet godina i oružanih bitaka. A zatim 25 godina opet mirnodobskih političkih i sličnih bitaka, u kojima sudjeluju „elite“. U kojima narod(e) uza se i svoje stranke i opcije mobiliziraju (pa i fanatiziraju) – političari. Svaki „svoje“. S objašnjenjem, koje telale mediji, da je to što političari u natezanju među sobom i s međunarodnim diplomatima rade apsolutno važnije od svega ostaloga. Da ključna ustavnopravna i politička pitanja i stranački odnosi i izbor političara imaju presudnu važnost za opstanak i budućnost, za ostvarivanje legitimnih prava hrvatskog (i ostalih) naroda u zajedničkoj nam državi. Itd. 

Možda i jest tako. Nitko razborit ne želi obezvrjeđivati ničiji rad ni trud. Ponajmanje rad i trud onih koji su, poput blagopokojnog zagrebačkog gradonačelnika, emigranta iz Hercegovine, i radili i delali i crnčili i izgarali za svoj (novi) grad i za svoj (stari) narod, i za druge (pobratimske) gradove i narode. No na kraju svakog izbornog ciklusa, ili u tako teškim situacijama kao što je potres ili ustavni (pre)ustroj BiH, ili pitanje što s nezakonitim migracijama, ili što drugo, mora se i opravdano je svaki put iznova postaviti jedno osnovno pitanje: Qui bono? – U čiju korist? Komu na dobrobit? Narodu? Sebi? Državi? Europi? Međunarodnoj zajednici? Zajedničkim vrijednostima? Produžetku političke drame i ove hiper-politiziranosti svih triju (i ostalih) naroda unedogled? U kojoj su u glavnoj ulozi političari. Dok narod „statira“, promatra i navija. I dok mnoge nije više briga ni za što osim za same sebe i vlastitu nevolju.

Doživotni mandati i – polaganje računa

Može se ta istina izraziti i drukčije, pitanjem: Kakva je stvarna korist od svega toga? Koji su opipljivi rezultati dosad postignuti? Kako stojimo usporedimo li se drugima? I kakvu ste  nam realnu perspektivu života, rada, zauzetosti, zadovoljstva, rađanja, stvaralaštva i sudioništva u svemu skupa i sa svime skupa doista omogućili? I jeste li spremni za (ne)učinjeno odgovarati? Ili u ovoj nam zemljici i dalje nitko ni za što ozbiljno ne namjerava polagati račune? Za grijehe propusta, recimo. Ili nesposobnosti. Ili čega gorega. I ne mislite li da bi neki drugi političari i javnosnici možda ipak bili uspješniji od vas? Ne pomišljate li da bi sve ipak moralo imalo svoj rok, koji ne određuje samo smrt? Da u demokraciji izborni ciklusi nisu za ukras, nego zato da svatko u svom mandatu učini što može, a onda da u sljedećemu i drugi pokažu što mogu?

Misli li narod i na to? Ili misli samo na to kako se uz pomoć politike zaposliti ili opstati – a bez pomoći politike pakirati kofere, položiti drvene ’bešike’, pratiti ponude i vrebati šanse za odlazak?

Nije nimalo vjerojatno da će naslov o sastancima šefa delegacije EU-a s nacionalno-stranačkim čelnicima na bilo kojem portalu ikada glasiti: „Delegacija EU potvrdila: Na sastanku s liderima SDA, HDZ-a i SNSD-a bilo je govora o iseljavanju, demografiji i životnoj perspektivi triju konstitutivnih i ostalih naroda“. Zašto? Zato što svatko rješava pitanja koja njega „žuljaju“? No koga žuljaju pitanja demografskog opstanka? I pitanja stvarnog stanja u zemlji koja je postala taocem političkih antagonizama, zaslugom ponajviše bezobzirnih bošnjačkih megalomana i kabadahija.

Ako to nije glavna svrha politike, što je?

Latinska mudra izreka „Primum vivere – deinde philofosophari“ davno je izrekla čega bez čega nema niti može biti. Ona u prijevodu na hrvatski glasi: „Prvo [se mora] živjeti – a tek [se] onda [može] filozofirati.“ Ako ne živiš, ne možeš ni filozofirati. Parafraziramo li ju, mogli bismo reći: Nema li života i opstanka i napretka naroda, ne može se ili nema smisla ni filozofirati ni „politizirati“. Nisu političari, njihove međusobne kavge i bitke ni rješenja do kojih u BiH dođu svrha samima sebi, pa makar ta rješenja bila i „idealna“. I (do) sada su na snazi ovakva i onakva rješenja, na saveznoj, federalnoj, županijskoj i nižim razinama – no demografsku, ekonomsku i socijalnu katastrofu ni na kojoj od tih razina nitko nije ni zaustavio ni ublažio. U čemu bi se, ma koliko u ovomu li onomu bila uspješna, pravi uspjeh politike uopće mogao sastojati ne uspijeva li ona spriječiti da zemlja opusti od ljudi?! Parafrazirajući jednu bosansku izreku, izrazili bismo to, neka tankoćutni oproste na prostoti, ovako: Je… zemlju koja ljudi nema!

 Šiljo/Hrvatsko nebo