Svaka improvizacija na svetom prostoru, da bi se ugađalo masi i sl., neminovno dovodi do trgovačkog mentaliteta i idolopoklonstva

0

Isus želi red u bogoštovlju. Liturgija nije ljudsko djelo nego Božje djelo za čovjeka. Zato u liturgiji ne smije biti proizvoljnosti, izvedbe na svoju ruku, mijenjanja i zadiranja po svom.

Tada bi to bilo trgovanje na svetom mjestu. „Čovjek nije sposoban sam na svoju ruku jednostavno „praviti“, „stvarati“ ili „činiti“ kult. Ako se Bog ne objavi ili pokaže, čovjek poseže u prazno.

Kad Mojsije kaže faraonu: „Ne znamo, dok onamo ne stignemo, što moramo Jahvi prinijeti“ (Izl 10, 26), tj. ne znamo kako Boga častiti, onda nam biva jasno da je u toj riječi sadržan i da se javlja temeljni zakon svake liturgije.“ (Papa Benedikt XVI, Duh liturgije, str.18)

Samo na osnovu Božje objave čovjek može ispravno častiti pravoga Boga. U suprotnom, ako čini nešto po svom, može upasti u napast podizanja oltara nepoznatom bogu (usp. Duh liturgije, str.18). I u objavi deset zapovijedi Bog nam zapravo daje smjernice kako ga trebamo častiti kako ne bismo trgovali sa svetinjama i pali u idolopoklonstvo.

„Istinska liturgija pretpostavlja da Bog odgovara i da on sam pokazuje kako ga možemo i smijemo ispravno štovati. … Liturgija ne može biti plod naše mašte, naše ljudske kreativnosti ili improvizacije.“ U novije vrijeme možemo naići kako se u liturgijskom prostoru, odnosno prostoru Hrama, sve češće susreće upravo slobodna ljudska kreativnost i prava pravcata improvizacija (od strane nekih svećenika, pa i biskupa).

Tako se negdje uvode šareni baloni, igrokazi i plesovi, glazba koja bi bila primjerenija disko klubovima, zamjena Božje riječi s čisto svjetovnim izvedbama i proizvoljnim tumačenjima, nerijetko i od osoba koje nisu pomazane za to. Tako smo imali slučaj u Austriji gdje je jedan bračni par sebi uzeo za pravo voditi „misu“, kao da su svećenici. Neki svoje postupke opravdavaju tako što kažu da je to zbog toga da bi ljude privukli u crkvu.

Međutim, to je prazan izgovor i potpuno nerazumijevanje svrhe svetog mjesta. Ne privlači se ljude Bogu tako da ih se zabavlja ili stvaranjem ozračja koje bi im bilo zanimljivo, jer toga imaju sasvim dovoljno u svijetu. Najbolji primjer do čega dovodi proizvoljnost je starozavjetni slučaj sa zlatnim teletom. Naime, dok je Mojsije kod Boga na Sinaju primao ploče sa deset zapovijedi Aron je dopustio improvizaciju: I dogodilo se idolopoklonstvo.

Svaka improvizacija na svetom prostoru (a to dopuštaju neki svećenici), da bi se privuklo masu, da bi se ugađalo masi i sl., neminovno dovodi do trgovačkog mentaliteta i idolopoklonstva. Kako predivno tumači (sada Papa u miru) Benedikt XVI, Aron sigurno nije želio služiti nekom idolu niti odvesti narod u tom smjeru.

Međutim, otpadništvo je uvijek suptilnije, jer sve prividno ostaje kod istog Boga, ali došlo je zapravo do zamjene. Bilo je tu pjesme i svirke, i oduševljenje naroda. Aron je dakle kreativnošću uspio privući narod, ali pravi Bog je maknut (zamijenjen nečim zanimljivim i opipljivim), i došlo je od idolopoklonstva. Proizvoljnost u liturgiji (na svetom mjestu) nikada ne približava ljude pravome Bogu.

Naprotiv, koliko god se nešto činilo zanimljivo, ali svako takvo zadiranje zapravo udaljava ljude od pravoga Boga, i pretvara ih trgovce i mjenjače. … „Ples oko zlatnog teleta slika je kulta koji sam sebe traži… U tome slučaju liturgija je u opasnosti da postane zbilja puka i prazna igrarija. Ili još i gore, naime, otpad od živoga Boga, otpad pod krinkom svetoga plašta.“ (Duh liturgije, str.20).

Takvo ozračje u konačnici može izazvati samo pravednu srdžbu Božju. Pa kao što je Isus uzeo bič te istjerao prodavače volova… i mjenjače i sl., događa se i danas isto posvuda gdje se dopustila ljudska intervencija u Božje djelo. Tako su mnoge crkve na Zapadu (a dolazi to ozračje i do nas), nakon početnog oduševljenja novotarijama, postale prazne, a danas se ili ruše ili pretvaraju u džamije i atraktivne dućane (trgovanje na vrhuncu, a nema ih tko istjerati).

Isusove oštre riječi nakon izgona trgovaca i mjenjača: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“, i nama su upozorenje i poziv na otrežnjenje da što prije maknemo svoju proizvoljnost iz Božjeg djela. Ono što mora biti prepoznato u liturgiji, a što jedino dovodi do susreta sa živim Bogom, je otajstvo žrtve Isusove.

Upravo na to smjeraju njegove riječi nakon čišćenja Hrama: „Razvalite ovaj hram, i ja ću ga u tri dana podići.“ … A Isus je govorio o hramu svoga tijela.

Isus zapravo uklanja iz Hrama sve ono što ne vodi čašćenju pravoga Boga, odnosno što umanjuje jasnoću otajstva (sakramenta) i tako vodi čovjeka u zabludu i propast.

„Moramo dakle naučiti štovati i častiti Boga na način kako to sam Bog traži i propisuje.“ (Duh liturgije, str.14). Isus želi ne samo prostore našeg slavlja očistiti, nego još više naše srce, od svega što vodi u otpad…

Jer samo tako očišćeno srce dovodi čovjeka do iskustva oslobođenja (koje je u njegovu susretu sa živim Bogom)… Potrebno nam je dakle provesti  temeljito čišćenje srca i čišćenje liturgije od svake ljudske proizvoljnosti. A srce i liturgija moraju postati u svemu prostori Božjega djelovanja. Svaka proizvoljnost u onome što je Božje vodi otpadu i idolopoklonstvu.

https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara