Šiljo: Umreženi kadrovi iz politike, biznisa, nadzemlja i podzemlja vladaju Hrvatskom

0

 

 

Ponovimo još jednom: Umreženi kadrovi iz politike, biznisa, nadzemlja i podzemlja vladaju Hrvatskom. Demokracija je dekoracija. Kroacija je za njih svjetovna probacija: kušnja uspjeha,  trkalište, stjecište, lovište i zabavište. Međusobne polemike i socijalno-političke drame samo su dio inscenacije, neizbježne za sve koji su na pozornici. Unatoč svim razlikama, kao nekoć u socijalističkoj internacionali, postoji nešto dublje što veliku većinu tako različitih etabliranih tipova i tipica, pa i one koji su si „smrtni neprijatelji“, ipak čvrsto „veže i spaja“ u tako etabliranom poretku. I što s njima umrežuje i mnoge druge, koji doduše nemaju čast, poput velikih i važnih, biti zvijezde na pozornici. Ali im je priskrbljena ulaznica, pa mogu biti u gledalištu, a u foyeru se družiti sa zvijezdama. I time sudjelovati u kazališnom događaju nacionalnih razmjera. „I šire“ od nacionalnih. Sve je to (prošireni) establišment. Raspadne li se on, sve se raspada. A može se sve raspasti ako se on prvi i ne raspadne.

Zagreb – HNK, 5. ožujka 2021.

 

Tvrdnja u naslovu nije nikakvo novo otkriće. Ona je samo još jednom izrečena konstatacija. No povod da ju se ponovi jesu neka najnovija otkrića i „poveznice“. (Usput rečeno, „poveznica“ je bio papir koji bi član Saveza komunista Jugoslavije ponio sa sobom kada bi se selio s područja jedne na područje druge „osnovne organizacije Saveza komunista“, kako bi se mogao u toj novoj upisati i „aktivirati“.) Povod je recimo Danko Končar, koji je preuzeo vlasništvo nad Brodotrogirom, kojem je Plenkovićeva vlada dala lani velika jamstva, a kojeg je prethodno favorizirala Milanovićeva vlada. Sada radnici bez plaća i oni s djelomičnim plaćama, gledajući kako brodogradilište i dalje propada, organiziraju prosvjed. Povod je i cijela paleta vrlo različitih likova za koje se ispostavilo da su imali veze s pokojnim Milanom Bandićem, neovisno o svakoj mogućoj pripadnosti, političkoj orijentaciji, afilijaciji, sklonosti, mjestu prebivališta ili državljanstvu. Povod je i to što medij govori o „Karamarkovim ljudima“ u Plenkovićevoj prvoj ili drugoj kadrovskoj postavi. Dapače, spekulira da će Karamarko preuzeti SOA-u, da će mu Plenković to mjesto dati iz pragmatičnih (predizbornih) razloga. 

U komunizmu se znalo tko je vlast, a tko podanici

U komunizmu se dobro znalo tko je vlast, a tko podanici. Komunisti nisu ni skrivali, od onih ruskih pa do ovih „naših“ jugoslavenskih, da je kadrovska politika majka svih politika. S time da je kada bi došli na vlast tu politiku vodila Partija, ili samo Vođa (Lenjin, Staljin, Hruščov, Tito…) osobno. Kakva god dotična vlast bila – a nije ni mlađima teško zamisliti kakva je bila i kakva je uopće u totalitarizmu mogla biti –,  tada se ipak znalo tko je „gazda“. Tko vedri i oblači. Znalo se koji su kadrovi i koja struja rigidna unitaristička ili velikosrbijanska (Ranković, npr.), koja titoističko-fanatična (Krajačić, Mišković…), koja umjerenjačka i lojalistička (Kardelj, Bakarić…), koja „nacionalistička“ (Savka, Tripalo…), koja tehnokratska (Kidrič, Bijedić…), koja liberalna (Latinka Perović, Čanadanović…), koja promoskovska (Hebrang) ili informbirovska (Žujović, Jovanović, Dapčević…), koja disidentska ili prozapadna (Đilas…) i tako dalje. Partija je kontrolirala i ostale organizacije i vojsku i sigurnosne službe i gospodarstvo i medije i kulturu i sve što se miče. 

Danas pak, u demokraciji, nije nimalo razvidno tko je zapravo vlast, tko je stvarni „gazda“. Odnosi među kadrovima i strujama ni politički usponi i padovi ne bi se u demokraciji trebali ni smjeli rješavati na komunistički, nego na demokratski način ako je riječ o politici i upravljanju državom, a na tržišno-poduzetnički i posve slobodan način ako nije riječ o politici i upravljanju državom. Kao što je u demokraciji Crkva odvojena od države, tako bi od nje moralo biti odvojeno i gospodarstvo i kultura i mediji i sve što je po svojim statusima i statutima samostalno ili autonomno. Niti bi država smjela potpomagati jedne, a ne potpomagati druge tvrtke i njihove vlasnike, bilo strane, bilo domaće, niti bi vlasnici ili menadžeri tvrtaka smjeli imati zakulisni utjecaj na odluke vlasti. Još manje smjenjivati i postavljati vlasti.

Duboke i čvrste poveznice između ljudi politike i nepolitike

No što više promatramo svijet oko sebe, što više pratimo medijske i pravosudne afere, skandale, otkrića, to više dubokih i čvrstih „poveznica“ otkrivamo između ljudi politike i ljudi nepolitike, između države i privatnih sektora, između vlasti i biznisa, vlasti i autonomnih institucija. U korist uglavnom ovih drugih. (Predsjednik vlade javno se razbjesni na g. Vanđelića što nije htio biti kandidat za gradonačelnika, a onda ga, suprotno svim očekivanjima, potvrdi za šefa važnog Fonda za obnovu Zagreba od posljedica potresa.) 

Kako se mnogo toga događa podalje od očiju javnosti ili u punomu mraku, po skrivečki, veze, sveze, poveznice, utjecaji, prožimanja i preklapanja otkrivaju se u raznim skandalima o kojima pišu mediji. (Ima, naravno, i jako mnogo onih o kojima ne pišu!) A otkrivaju se, što je najsigurnije. ponajbolje na snimkama i slikama. Recimo na sprovodu iznenada umrlog zagrebačkog gradonačelnika. I oni koji su mislili da mnogo toga znaju ostali su osupnuti vidjevši kako je širok krug i spektar onih koji su – unatoč epidemiološkim mjerama koje načelno zabranjuju okupljanje više od 25 osoba – bili nazočni na posljednjem ispraćaju. Ili prije toga na akademiji u HNL-u. Ili poslije toga na misi zadušnici. Ili u nebrojenim žalobnim izjavama za televizije i ostale medije. 

Čovjeku, kada počne povezivati poveznice u mrežu, tu gotovo pamet staje, kada gleda i svojim očima vidi razmjere umreženosti. Kao što je komunistički internacionalizam bio poznat po tomu da mu državne granice nisu ništa značile (nego su revolucionarno-terorističke akcije bile zajednička briga svih pripadnika, od Moskve do Ognjene zemlje), tako Hrvatice i Hrvati vide golim okom kako ni kod nas u ovom nam gradu, u ovoj nam samostalnoj državi, a i „šire po (bivšem jugoslavenskom) regionu“, nȋti, čvorovi i mreže koje povezuju važne ljude ne poznaju ni nacionalnih ni stranačkih ni socijalnih ni ideoloških ni religijskih ni profesijskih ni dobnih ni spolnih (rodnih) ni obrazovnih ni imovinskih ni ostalih razlika. Rekli bi oni koji i dalje maštaju o skladnu društvu da se u nekim takvim situacijama pokazuje kako je, unatoč svemu, onaj dublji sklad postignut u zaista impresivnoj mjeri. I nadzemlje i podzemlje i mnogo toga između nadzemlja i podzemlja može se naći na okupu, i to, makar posredno, međusobno povezano u zajedničkom osjećaju pripadnosti nekom zajedničkom svijetu. Svijetu u kojemu svaki nazočnik ima neko svoje mjesto, neku svoju ulogu, a i neku svoju perspektivu (dokle ovozemaljske perspektive bude, a svi si pomalo umišljaju da će im život još dugo, dugo trajati, i da će im karijere i „poslovi“ napredovati ili cvasti u nedogled).

Nije više potrebno kazalište, Glembajeve istisnule reportaže

U neka već pomalo davna vremena ljudi su odlazili u kazalište, gledati recimo Krležine „Glembajeve“, da bi „doznali“ kakvi su bogataši, buržuji, aristokrati, skorojevići, malograđani i slični. Poslije se sve masovnije išlo u kino, a zatim se masovno kupovalo televizore i ostala čuda moderne tehnike da bi se moglo – u vijestima, reportažama, u dokumentarnim ili igranim filmovima – vidjeti kakvo je stanje kod nas, kakvo drugdje. Sve do posljednjeg zakutka u tamo nekoj afričkoj ili latinoameričkoj zemlji u kojoj vlada diktatura ili njoj nešto posve suprotno – nered i kaos. Za to nam više ni kazalište, a ni kina ni filmovi nisu potrebni. Dovoljne su obične reportaže, izvješća sa sprovoda ili s novogodišnjeg primanja ili s nekog svečanog ustoličenja ili s neke proslave ili defileja. Tu se sve otkriva samo od sebe. Nije više potreban nikakav Krleža da nam otkriva, bezobraznik jedan, privatne intrige, skrivene odnose, grabež, socijalnu neosjetljivost, moralsku trulež, licemjerje i bešćutnost buržoaskih, austro-ugarskih, časničkih, kleričkih, finih zagrebačkih i ostalih viših ili srednjih slojeva. Da nam otkriva nutrinu i dočarava na pozornici s pomoću glumaca svu tu „kramu“ na kojoj stoje Vlasti, pisane velikim slovom, i ostali „stupovi društva“.

Svako društvo ima, naravno, svoje „stupove“. A ima i faze.  Pa ih ima i društvo demokratske, tržišne, samostalne i moderne Hrvatske. Ono je staro već tri desetljeća. U tih 30 godina bilježimo najprije kod onih koji su u međuvremenu postali „stupovi“ i „elite“ raznih vrsta i profesija i političkih i predstavničkih i vlasničkih statusa prvo početke, a kod mnogih i druge početke. Nitko na početku nije bio ni blizu tako moćan ni bogat , a mnogi ni ugledan (ili „ugledan“) kao što je to postao poslije. I kod Krleže, koji nasljeduje ili oponaša i prilagođuje srednjoeuropsku i nordijsku građansko-obiteljsku i socijalno-političku dramu, imali smo prvu generaciju: „skorojeviće“ koji su mukotrpno stjecali, stjecali, stjecali… Po potrebi varali, izdavali i ubijali s tim ciljem. Zatim bi slijedila druga generacija, koja bi stečeno nastojala ako ne uvećati, a ono svakako čuvati, čuvati, čuvati… Po potrebi varajući, izdajući prijatelje, pa i ubivši ponekoga u kakvoj potrebi. Učvršćivali su svoje bogatstvo, moć, etabliranost i ugled i pametnim ženidbama i drugim zakonitim i moralnim, ali i nezakonitim i nemoralnim sredstvima. No već bi unuci onih prvih počeli prezirati materijalno bogatstvo, materijalizam općenito, pronicati u prljavštine svojih roditelja, gnušati se svega toga, ne odričući se nasljedstva, ali ipak tražeći smisao života ne u novcu i ne u moći i ne u vlasti i ne u skupim odijelima i ne u luksuzu i ne u korisnim vezama i „poveznicama“. Nego u umjetnosti i duhovnosti, u stvaralaštvu, ili u porocima i dekadenciji.

Trideset godina premalo da se dođe do treće generacije

Trideset godina, pa ako se uračuna i čitava vojska starih komunističkih direktora, privatizatora i novopečenih „tajkuna“, a misli se ponajviše na njihove sljednike, na djecu i unuke komunizma, čini se da je u Hrvatskoj za većinu bilo dosad premalo vremena da se dosegne spomenuta druga faza: faza čuvanja i održavanja stečenoga. Možda zato što je često riječ o dvostrukim skorojevićima, o onima koji su se najprije nekamo doselili, a zatim se bogatili i uspješno „snalazili“. Dapače, osim onih „nesretnika“, kako bi ’pa ruski’ rekao Dostojevski, kao što su Kutle i Todorić, ili Sanader, možda i odbjegli Mamić, a one iz podzemlja bolje je ne spominjati poimence, kod kojih se imovinski ili statusni ili punitivni (kazneni) kotač okrenuo naopako, ili onih koji poput yugo-Ćire žive na preostalim ili nanovo aranžiranim lovorikama, čini se da je velika većina ostalih, negdašnjih skorojevića, još uvijek u fazi stjecanja i zgrtanja, uspona i jačanja. Pogledamo li Tedeschija ili Končara, njihovi primjeri potvrdit će nam zorno našu tezu. Te ju ne ćemo morati nikomu dokazivati.

Po tomu bi se dalo zaključiti da negdašnji skorojevići ili ljudi s dobrim (obiteljskim, statusnim, partijskim, obavještajnim, kriminalnim…) startnim osnovama još nisu dospjeli ni do one faze razumnog čuvanja i upravljanja stečenim. Do naraštaja koji prezire materijalno i prljavo stečeno bogatstvo. A kamoli da bi došli do one faze u kojoj se postavljaju i neka druga krležijanska pitanja, recimo o ljudskosti i moralnosti toga što se (sve) čini i kako se čini. Kamoli da bi došli do „metafizičkih“ pitanja o svrsi, smislu i istinskim vrijednostima čovjeka i njegova života odnosno zajednice, naroda, države. Premda će gotovo svakomu od njih, ma koliko ne imao nikakvih nutarnje-osobnih poveznica s metafizikom odnosno s vjerom ili Crkvom – nekakav „metafizičar“ (svećenik, prelat, biskup, možda i patrijarh…) doći na sprovod, nahvaliti ga pred općinstvom i blagosloviti ga pred posljednje putovanje. Pred putovanje na koje ne može ponijeti ništa od svega što je do tog trenutka na ovoj zemlji stekao i imao. 

Kroacija je za njih svjetovna probacija

Ponovimo još jednom: Umreženi kadrovi iz politike, biznisa, nadzemlja i podzemlja vladaju Hrvatskom. Demokracija je dekoracija. Kroacija je za njih svjetovna probacija: kušnja uspjeha,  trkalište, stjecište, lovište i zabavište. Međusobne polemike i socijalno-političke drame samo su dio inscenacije, neizbježne za sve koji su na pozornici. Unatoč svim razlikama, kao nekoć u socijalističkoj internacionali, postoji nešto dublje što veliku većinu tako različitih etabliranih tipova i tipica, pa i one koji su si „smrtni neprijatelji“, ipak čvrsto „veže i spaja“ u tako etabliranom poretku. I što s njima umrežuje i mnoge druge, koji doduše nemaju čast, poput velikih i važnih, biti zvijezde na pozornici. Ali im je priskrbljena ulaznica, pa mogu biti u gledalištu, a u foyeru se družiti sa zvijezdama. I time sudjelovati u kazališnom događaju nacionalnih razmjera. „I šire“ od nacionalnih. Sve je to (prošireni) establišment. Raspadne li se on, sve se raspada. A može se sve raspasti ako se on prvi i ne raspadne.

 

 Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara