Zorica Vuković: Oj, Petrinjske uske staze

U Petrinju i njenu okolicu sam se zaljubila dolaskom u ovaj grad gdje sam dobila posao profesorice kemije u tadašnjem Centru za usmjereno obrazovanje ‘Braća Hanžek’ (CUO ‘BH’). Tu sam doselila s obitelji. Kupa, Petrinjčica, petrinjski park s dvjestogodišnjim lipama, okolna brda i livade, nedaleki Sisak bijahu naše istraživačke rute. Pratili smo ples roda i čaplji u proljetnim udvaranjima, a već u travnju smo bili ‘crnci’ jer smo slobodne trenutke provodili u prirodi. Zimi su bila privlačna, snijegom zametena, brda s kojih smo se spuštali u toplinu nekog od restorana. 

Najpopularniji restoran na obalama Kupe bila je ‘Štuka’ koja je bila okupljalište petrinjske ribičke i slobodnomisleće elite. 

Doista u Petrinji, a i u Sisku cvala su kulturno-umjetnička pjevačka i likovna društva, obrtništvo, cvjećarstvo. Često se pjevalo na izletima i na veselim druženjima: 

„Oj, Petrinjske uske staze
ružmarinom sađene…“ i 

„Letovanić, Letovanić,
selo pokraj Kupe,
Letovanić, Letovanić,
selo pokraj Kup’.
—————–
U njemu su, u njemu su
cure k’o jabuke,
u njemu su, u njemu su
cure k’o jabuk’…“

‘Ojkača’ nije bilo. Kasnije, da bi pokazali neku kulturu, osmisliše ih ‘pupavci’.

Sisak je izrastao na ušću Kupe u Savu i još uvijek skriva mnoge tajne nekadašnje rimske Sisciae. Tamo smo posebno voljeli odlaziti u Crkvu sv. Kvirina jer su me kolege upozorili da ne idem u Crvu sv. Lovre u Petrinji da ne bih dobila otkaz, ako me netko od cinkaroša vidi. 

Na samom ušću je u 16. stoljeću podignuta utvrda, koja dobro uščuvana, ukazuje na pobjedu hrvatsko–slovensko–austrijske vojske 22. lipnja 1593. godine nad begler-begom Hasan-pašom Predojević.

U tom smo kraju željeli ostati i sagraditi dom. Nažalost, vrlo brzo smo upoznali ‘brojače krvnih zrnaca’. Svi su bili u SK, notorni Jugoslaveni, prikriveni Velikosrbi ili jednostavno ulizice. One koji to nisu bili, i nisu s njima ušli u ‘kolo’, nisu mogli zvati ‘ustaše’  jer su među njima bili pripadnici različitih nacionalnosti i svjetonazora, pa ih nazvaše anarho-liberalistima.

Glavni petrinjski diktator bio je bosanski Srbin Boro Mikelić (1939. – 2018.). Prvo je bio gradonačelnik, a onda direktor Mesne industrije ‘Gavrilović’. No postojala je nesnošljivost sisačkih komunista prema Mikeliću. Bilo je čak i pokušaja da ga se smijeni 1981. godine zbog ‘pranja novca’ preko petrinjskog poduzeća ‘Uzor’ kojemu su dani silni novci za atomsko sklonište koje je trebalo biti u podrumu zgrade općine, a koje nije postojalo. Umjesto skloništa – štakori. 

Isto tako obnova zgrade CUO ‘BH’ nije adekvatno provedena što su ustanovili zaposlenici škole. I onda je Milutin Baltić (1920. – 2013.), skrio pod skute Mikelića, a zaposlenicima škole nametnuše prinudnu upravu koju je ‘blagoslovio’ Šuvar. Psihički je sve to bilo teško izdržati, tim prije što je, u osnovnoj školi, učiteljica pljuskala našeg sedmogodišnjeg sina za osvetu roditeljima koji su došli iz tamo nekakvog Zagreba i bili navijači ‘Dinama’, a ne ‘Zvezde’. Riješili smo to preko Sekretarijata za obrazovanje. Dijete je premješteno u drugu školu. Učiteljici, koja ga je šamarala, ništa se nije dogodilo. Stoga smo sve češće prelazili most na Kupi i odlazili u Hrvatsku, kako smo zvali selo Brest, gdje smo uz Kupu provodili ugodne trenutke i gdje smo bili daleko od nadolazećih vjetrova rata. Bili smo doma, osjećajući bilo svog naroda, miris hrvatskog sela i života.

Konačno smo se vratili u Zagreb 1984. godine, a ja sam još godinu dana putovala na posao u CUO’BH’. 

Kad je počeo rat, shvatili smo da nas je samo Božja ruka spasila od pomahnitalih hordi koje su ubijale, rušile i protjerivale sve one koji nisu pristali uz njih. Mnogi su moji kolege spašavale goli život, bježeći u posljednjim sekundama prema Brestu ili prema Mošćenici. One koji nisu htjeli napustiti svoje domove, a nisu pripadali kokardi i petokraki, bili su ubijeni.

Donosim svjedočenje moje kolegice Tonke Pezelj, prof. hrvatskog jezika, čiji je suprug Miljenko, predsjednik Općinskog suda u Petrinji ostao kod svoje kuće: 

„Otišla sam u Sisak. Iz Siska sam zvala i pitala i molila mogu li prisiliti moga supruga da napusti radno mjesto u Petrinji, ali svi su na sudu u Sisku govorili: ‘Nije rat. Svi moramo biti na radnom mjestu.’  Iz Siska sam 15. 9. otišla, jer je Sisak bio jako napadan. Miljenko mi je rekao: ‘Moraš otići iz Siska, jer ćeš poludjeti. Idi u Zagreb ili negdje dalje.’ Kad je 16. 9. 1991. bio drugi veliki napad na Petrinju, moj sin je telefonom razgovarao s ocem, koji se u tom trenutku nalazio na radnom mjestu, u petrinjskom sudu.“ 

„’Gospođo Tonka, prošla sam pored vaše kuće, sve je rastvoreno. Nisam se usudila ući, jer sam se bojala da je sudac mrtav. U Petrinji je užas. Mi smo se jedva izvukli,’ rekla mi je jedna suradnica moga supruga prilikom susreta u Sisku. Ja sam se svejedno 21. 9. uputila u Petrinju, u nadi da ću uspjeti uvjeriti Miljenka da napusti grad. U Petrinju nisam mogla ući, nisu me pustili, grad je gorio. Tada su krenule vijesti da mi je muž ubijen i počinje moja potraga za istinom o smrti moga supruga …”

Miljenko je ubijen 19. svibnja 1992., a sredinom rujna 2013. godine na Gradskom groblju sv. Benedikta u Petrinji, uz najviše vojne počasti, otkriven je spomenik u znak sjećanja na 70 petrinjskih žrtava Domovinskog rata, čiji su posmrtni ostatci nađeni u tri masovne  grobnice; tri hrvatska branitelja i 67 civila. Među njima je bio i Miljenko Pezelj.

U mojoj bivšoj školi carevala je Dara, Dara iz Petrinje, koja je svoje kćeri, gle čuda!, kao izbjeglice, poslala na studij u Zagreb, a Mikelić je, kako i priliči, postao jedan od vođa SAO Krajine.

Nažalost, zločini su se događali po cijeloj Banovini. Među njima je strašno ubojstvo svih stanovnika zaselka Kostrići. Knjigu o tome napisao je Jakša Raguž. On priča: 

„Selo su početkom rujna 1991. bez otpora okupirali pobunjeni Srbi iz susjednih sela. Kako su Kostrići brdsko zabačeno selo, prometno izolirano, stanovništvo je u prva dva mjeseca uglavnom bilo pošteđeno nasilja, no ne i pljačke. To je bio samo privid… Politički i vojni čelnici SAO Krajine i njihovi gospodari iz Srbije odlučili su sve likvidirati ili protjerati s ciljem potpunoga istrjebljenja hrvatskoga naroda, kako bi se dobio etnički homogen prostor, što bi olakšalo uključivanje u Veliku Srbiju… U osnovi, u pitanju je bio projekt genocida, čijom su žrtvom postali i Kostrići. U jutro 15. 11. 1991. u Kostriće su iz više smjerova ušle tri skupine pripadnika Jedinice milicije za posebne namjene ‘Kaline Komogovina’, Ministarstva unutrašnjih poslova SAO Krajine i poubijale sve stanovnike koje su zatekli, ukupno 15.“

Stravična je sudbina oca ubijene dječice (Dario 1987. – 1991., 4 godine i Tomislav 1989. – 1991., 2 godine), Zlatka Jurića, koji se tog jutra nije zatekao u selu. On je izgubio majku, ženu, dva mala sina koji su ubijeni u svojim krevetićima, tasta, punicu i tetu. To ga je posve psihički slomilo i predao se srpskim ‘specijalcima’. Nakon mučenja je likvidiran. Tijelo mu do danas nije nađeno. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu priopćilo je u studenom 2017. da je podignulo optužnicu protiv devetorice državljana Republike Srbije, od kojih su dvojica ujedno i državljani BiH zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. I to je to.

I u Glini su se događali zločini, posebno u zloglasnom zatvoru, a svoj doprinos četnikovanju dao je i današnji srpski šef, Aleksandar Vučić, pozivanjem na rušenje ‘ustaške vlasti’. 

Prognani Petrinjci čeznuli su za svojim gradom. Ljerka Palatinuš, pjevačica starogradskih pjesama, posvetila im je pjesmu:

Pjevat ćemo opet, oj, petrinjske uske staze

Kraj Kupe je rasla kao dijete malo
Čuvala nas nježno kao dobra mati
Život nam je dala al’ sve k’o da je stalo
To Petrinja plače al’ nećemo je dati

Srušili su oni crkvu Svetog Lovre
Sveti Rok na groblju čuva duše naše
A lipe u parku tko zna da l’ još stoje
Petrinjčica teče i nosi suze tvoje

Kad se vratim, kada odu oni
što te grade tako grubo gaze
Kad se vratim pjevat ćemo opet
oj, Petrinjske uske staze

Oj, petrinjske uske staze
ružmarinom sađene

I bijaše Oluja. Ujutro oko 9 sati 4. kolovoza 1995. iz Mošćenice mi se javlja moj suprug Branko, pripadnik 101 brigade: „Ulazimo u Petrinju s Gromovima!“ Bilo je doista teško tim prije što se više nije javljao sve do povratka 14. 8. Bio je sijed, umoran, prašnjav, ali sretan zbog slobode. Najviše ga je pogodila smrt suboraca i tenkovima izgažena izbjeglička kolona koje je upriličio, bježanjem, general krajinske vojske Mile Novaković. Prizor je bio jeziv, ali Novaković nije za to ni suđen. Umjesto toga blatio je hrvatsku vojsku u HAVC-ovom filmu Masakr u Dvoru. 

Sva bol, suze, jadi, pretvori se u nadu i poče obnova. Sagrađene i obnovljene mnoge oštećene i srušene crkve uz veliko zalaganje biskupa Vlade Košića, ratnog župnika hrastovačkog. Obnoviše se petrinjske staze, procvjeta cvjećarstvo Bešlić i tradicionalno lončarstvo. Obnovljen je i ribički restoran ‘Štuka’ od kojeg su ostali samo temelji. 

Kad je obnova još bila u tijeku, krajem teške 2020.-te  godine Banovinu  zatrese potres koji je ponovo srušio crkve, domove, škole, uništio živote… Odmah pohitaše, najprije nogometni navijači, a onda i drugi, pomažući unesrećenima. A onda stiže i ‘pekmezasti brojač krvnih zrnaca’ pa tako, osim vode i pijeska, otvorenih rupa i polomljenih domova, ispliva na površinu sva ljudska bijeda: od pljačke u obnovi (Neka visi Pedro! – Žinić), pa do ojkača i Vučićeve zlatne medalje glinskoj dogradonačelnici ‘za iskazano junaštvo i pomoć stanovništvu Srbije’. Pojavi se tu i ‘niški specijalac’ u pratnji biskupa Škvorčevića, ali ni slučajno da ekumenski ode biskupu Košiću. Otišao je Škvorčević sam.  

Potres je razoružao i neke koji su spremili oružje, ali o tome se šuti.

Što se tiče ‘obnove’, čini se da se nije mnogo promijenilo. „Nas stotinjak građana Petrinje smo jučer ujutro u pol devet došli pred skladište i stajali pred vratima te čekali da nam netko otključa, da se vidi što je unutra. Kako je radnik rekao da nam on ne smije otvoriti, pozvali smo policiju da dođe u izvid da se vidi što je unutra. Došli su iz krim-policije i tek tada je direktor Komunalca Vlado Lovreković rekao radniku da nas pusti i da smijemo uzeti stvari. Radnik nas je pustio i zapisao tko je što uzeo. Da nismo sve prijavili policiji, ne bismo mogli doći do tih stvari,“ rekao je Ivo Vranić Buva, predstavnik inicijative branitelja Petrinje. „Tražimo od državnih organa da hitno spriječe lopovluk i krađu. Ne može nestati 300 tona građevinskog materijala.“

„Donacije se dijele na način da osoba koja treba nešto od stvari iz donacije osobno dođe u prostor skladišta te uz ostavljanje svojih podataka i potpisivanjem izdatnice preuzme materijal. Svi koji su u potrebi imaju pravo na njih,“ kazao je kasnije novinarima Lovreković.

Dok Banovina još podrhtava, priležnica ‘pekmezastog plačljivca’ objavi 16. 1. 2021. da vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina pod vodstvom Alena Tahiria priprema dokument o ‘zločinima iz mržnje’ koji su uglavnom u RH usmjereni protiv Roma, Srba i seksualnih manjina, kako ističu.  

Teršelićka se pak silno zalaže za Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata. Zbog čega? Zbog čega? 

Pokazalo se da sisačke osnovne škole nose naziv Braća Ribar i 22. lipanj. Kakve veze imaju braća Ribar sa Siskom? I Ivo i brat mu Jurica ubijeni su pod još neistraženim okolnostima, a za 22. lipanj ne piše godina, pa se možda slavi slavna pobjeda nad Turcima. Šalu na stranu, zna se stajalište sisačke partizanke, koja u ovim teškim vremenima, vodi kampanju za izbore.

Baš u ovom vremenu izabran je za patrijarha SPC ‘pevač one naše pesme’, Porfirije. Ne znam što bi nekim našim biskupima…Raspametiše se od sreće. 

„Sazreli smo s jedne i druge strane da počnemo iskreno razgovarati. Otvoriti novu stranicu ne znači zaboraviti našu prošlost, nego osloboditi se lažne prošlosti. Važno je za nas kršćane na ovim prostorima pokušati na svoj način čitati te nepročitane stranice u svjetlu istinoljubivosti. Treba početi doista pisati nove stranice ljudskih, kršćanskih odnosa. Ne želim reći katolika i pravoslavaca, nego nas kršćana jer nam je to zajedničko i da možemo doista svjedočiti i živjeti ovu radost evanđelja. Mi smo je na svoj način prekrili, zatvorili, reducirali. Treba je osloboditi. Vjerujem da je došlo to vrijeme. Nadam se, zato je tu taj optimizam. Hoće li se ostvariti ono idealno kako mi to zamišljamo ne znam, ali ovo je novi iskorak, ohrabrenje za sve nas,“ poručio je mons. Barišić.

A Porfirije kud god krene ‘širi ekumenizam’. Prisjetimo se samo Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u veljači 2018., kada je u govoru drobio velikosrpsko-svetosavske nebuloze: „Car Konstantin Porfirogenet, i istoričar, beleži o Srbima i Hrvatima da su još u svojoj prapostojbini međusobno upućeni jedni na druge i povezani i šta više  ̶  radi se o jednom narodu o čemu svedoči etimologija reči Srbin i Hrvat. Postoje tri konsonanta. Jezikoslovci će to razumeti…“

Govor se može poslušati na filmu Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“, na početku filma.

Za svoj ‘sveti nastup’ odabra patrijarh Banovinu, pardon, Baniju  i poruči 27. 2.: „Računajte na nas! Mi ćemo sada ovdje biti više nego je dosad bio slučaj, na to nas obvezuje i novi položaj. Bit ćemo prisutni ne samo molitvom, duhom i dušom, nego i istinski, tjelesno prisutni.“

Onda 28. 2. odleprša u Zagreb, ‘s kojim se voli javno’, a iza toga evo njega u Jasenovcu, gdje je posjetio pravoslavni manastir i crkvu Svetih jasenovačkih novomučenika (onih 700 000 koje su ustaše pobili u Jasenovcu + 20 000 nejači). Domaćin mu je bio niški specijalac Jovan Ćulibrk. Porfirije je Jasenovac nazvao mjestom velikog stradanja. Zato je potrebno molitvom spomenuti se nevinih žrtava, reče. 

Ništa nije slučajno, pa ni ovaj posjet novomučenicima. Što će se iz toga izroditi, vidjet ćemo. 

Porfirije je posebnim pozdravima, koje je uputio, spomenuo i biskupa Škvorčevića, rekavši: „Velika je radost što je danas prisutan i požeški biskup Antun Škvorčević s kojim sam delio mnoge nevolje, ali i dobra. Zajedno s vladikom Jovanom, uz pomoć Božju, ulagali smo napore u nadilaženje distanci i nesporazuma nadajući se da je Bog taj koji sve isceljuje.“

Počasni gosti bili su Pupovac i Dodik.

Biskup Škvorčević poklonio je Porfiriju ručno uvezano i bogato ilustrirano izdanje Biblije u nakladi Kršćanske sadašnjosti i Mozaik knjige, čije tekstove prati slikovna građa iz zbirke Austrijske nacionalne knjižnice u Beču, a koje je knjižnici darovao habsburški dvor. U posveti je biskup Antun napisao: „Njegovoj svetosti gospodinu Porfiriju prigodom izbora za srpskog patrijarha i prvog susreta u Republici Hrvatskoj, uz izraze posebnog poštovanja i molitvu da Bog blagoslovi naša zajednička nastojanja oko naviještanja Evanđelja praštanja i pomirenja.“

Potrebno je pomirenje, ali dok hrvatska strana napravi jedan korak k pomirenju, dotle srpska strana napravi tri koraka prema Velikosrpskoj doktrini.

Zašto je tako? 

Kardinal Kuharić i Franjo Tuđman zalagali su se za duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Bez ove obnove, nikad nama na ‘zelenu granu’! Je li potres i kovid19 upozorenje da se vratimo Gospodinu, baš onako po Evanđelju, a ne rječoborstvom. Tko će nas povesti tim putem? Imamo puno dobrih ljudi, divnih svećenika i laika, a nama doktrinu propovijedaju ‘tri majmuna’ i ponešto ‘ugrožene’ čeljadi. Tko se boji istine? Može li nama biti gore nego što jest? Onih 700 000 ili milion? Gore može biti samo onima iza kojih doista ostaju masakrirana tijela, neistraženi zločini kod Dvora, u Gruborima i Varivodama, Pakracu… Tko će odgovarati za osude našim braniteljima, skidanje ploče s imenima masakriranih HOS-ovaca iz Jasenovca, smrt bolesnog branitelja Siska u zatvoru… Ima toga…

Hoću li jednom to dočekati?  Čekam istinu od djetinjstva (onu iz 2. svj. rata i poraća), a vrijeme curi…

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo