DRUŠTVO Kako se prema Solženjicinu oduprijeti marksizmu

0

 

 

Sve inicijative pod utjecajem marksizma, od blago socijalističkih do nasilno radikalnih služe unapređivanju ciljeva marksizma, a to je formiranju svjetske, kolektivističke i besklasne države u kojoj svi prihvaćaju principe ateističkog materijalizma – jednom riječju, komunizam. Iako Zapad još nije stigao do te točke, široko rasprostranjena socijalna podrška marksističko kritičkoj rasnoj teoriji i cenzura u komunističkom stilu jasno pokazuju da idemo u pogrešnom smjeru.

Kako katolici mogu pružiti učinkovit otpor? Pa, mogli bismo početi slušati glasove koji očajnički pokušavaju doći do nas posljednjih pedeset godina. Jedan od najvećih među njima je ruski književnik Aleksandar Solženjicin (1918. – 2008-), kojemu je vrijeme u gulagu pružilo priliku da promatra marksističku ideologiju i njene užasne posljedice na čovječanstvo.

Evo pet načina kako se oduprijeti marksizmu, preuzetih iz Solženjicinove mudrosti.

Ne razmišljajte poput marksista. „Kada bi barem negdje drugdje bili zli ljudi koji podmuklo čine zločina, a jedino ih je potrebno odvojiti od nas ostalih i uništiti ih“, napisao je Solženjicin na početku knjige Arhipelag Gulag (1973.). „Ali linija koja dijeli dobro i zlo presijeca srce svakog čovjeka. Tko je spreman uništiti djelić vlastitog srca?“

Sviđalo se to nama ili ne, naš je današnji život uronjen u marksizam. Uče nas u predavaonicama, kroz medije, putem zabavnih sadržaja i razonode, da svijet gledamo samo kroz prizmu lažnih marksističkih sukoba. Postoji feminizam, lažan sukob između žena i muškaraca; postoje sindikati koji dijele rad i upravljanje; postoji kritična rasna teorija, koja potiče mržnju između jedne i druge rase; postoje takozvani pokreti socijalne pravde, koji potiču siromašne protiv bogatih, manjinu protiv većine, građane protiv policije, okoliš protiv čovječnosti.

Ti lažni sukobi pomažu unaprjeđenju marksizma na dva načina. Prvo, oni promiču klasno ratovanje, za koje se komunisti nadaju da će izazvati revoluciju i stvoriti kolektivističku državu. Drugo, potiču ljude da za društvene probleme krive tradicionalno razumijevanje muške i ženske naravi te povijesne društvene strukture podržane Svetim pismom i posvećene Crkvom i tradicijom. Rješenje nalaze u rušenju patrijarhata, hijerarhijskih autoriteta – i komunizam bi trebao zauzeti njihovo mjesto.

Njihov je argument glupost. Katolici znaju da društvena zla izravno ili neizravno proizlaze iz istočnog grijeha, koji se ne može izliječiti revolucijom, već posvećujućom milošću. Studenti Svetog pisma i teologije znaju da Crkva favorizira kršćanske ustanove i strukture koje pružaju optimalne uvjete za širenje posvećujuće milosti, što zauzvrat potiče procvat čovjeka u ovom životu (i spasenje duša).

Najteži korak u opiranju marksizmu je spremnost uništenja njegovog uporište u našim vlastitim srcima.

Sjetite se da smo mi, a ne marksisti, prijatelji čovječanstva. U govoru održanom u Washingtonu, 30. lipnja 1975. godine, Solženjicin je govorio o svojoj nesklonosti izrazu „protu komunizam“. To je loše dizajniran izraz koji su izmislili neuki ljudi za etimologiju, požalio se Solženjicin definirajući protu komunizam u odnosu na komunizam, „čini se kao da je komunizam nešto originalno, nešto osnovno, nešto temeljno“.

Primarni koncept je čovječnost. Komunizam, kaže Solženjicin, znači biti „protiv čovječanstva”. Stoga, opisivati nekoga kao „protu komunista“ znači reći da je “protivnik protu čovječnosti“, protiv onih koji lažno uvažavaju komunizam statusom pozitivne filozofije. Stoga je Solženjicin zaključio: „Ono što je protiv komunizma je za čovječanstvo. Ne prihvatiti, odbiti ovu neljudsku komunističku ideologiju jednostavno znači biti čovjekom“.

Ne ližite zdjele. U knjizi Jedan dan Ivana Denisoviča (1959.) junak se prisjeća savjeta koji su mu dali kad je prvi put stigao u radne kampove: „Čovjek može živjeti ovdje, kao i bilo gdje drugdje. Znate tko prvi umre? Čovjek koji liže zdjele, polaže vjeru u ambulantu ili cinka čuvaru [kamp je žargon za rezidencijalnog doušnika]“.

Zašto su ljudi koji su lizali zdjele prvi umrli? Jer su bili u milosti svojih apetita. Nisu razvili moralnu snagu potrebnu za preživljavanje u teškim uvjetima. Bili su duhovni slabići.

Duhovni slabići ne mogu se oduprijeti pro marksističkom društvenom uređenju, gdje pucaju pod pritiskom. Solženjicin nam daje model duhovne snage u istoj knjizi, visokog starog zatvorenika koji nikada nije pokleknuo.

Dostojanstveno je jeo svoju razrijeđenu juhu, umjesto da je umočio glavu u zdjelu kao i ostali, podigao je svoju pohabanu drvenu žlicu visoko … Lice mu je bilo istrošeno, ali to nije bilo slabo lice, bilo je poput tamnog klesanog kamena. Po njegovim velikim ispucanim i pocrnjelim rukama mogli ste razabrati da u svim ovim godinama u kampu nikada nije imao lagan posao… Ali odbio je pokleknuti. Nije stavio svojih tristo grama [kruha] na prljavi stol, gnječeći ga, poput ostalih, stavio ga je na krpu koju je redovito prao“.

On nije bio žrtva, iako je bio gladan i prema njemu se brutalno postupalo kao i s ostalima. Držao je glavu visoko i podizao hranu do usta, demonstrirajući gospodstvo koje je postigao nad svojim strastima. Postavlja svoj kruh na čistu krpu, ne zato što je nervozan ili ženstven – lice mu je „poput tamnog klesanog kamena“ i ispucale ruke pokazuju njegovu mušku čvrstinu – već zato što ova gesta dostojanstva svjedoči o vrijednosti duše i njezinoj duhovnoj sudbini.

Marksizam je materijalistički ateizam. Dostojanstveno ponašanje postavlja se tihim, ali snažnim svjedočenjem o postojanju i plemenitosti duše.

Podržavate li tradicionalne oblike vlasti? Solženjicin je u govoru na Harvardu (1978.) objasnio kako su moderne zapadne demokracije zamišljene kako bi osigurale vladavinu osrednjosti:

Državnik koji želi postići nešto vrlo konstruktivno za svoju zemlju treba biti oprezan pa čak i bojažljiv; tisuće žurnih (i neodgovornih) govornika stoje uz njega cijelo vrijeme; parlament i mediji će ga stalno odbijati. On treba dokazati da mu je svaki potez dobro utemeljen i apsolutno besprijekoran. Uistinu, nevjerojatna, zaista odlična osoba koja ima na pameti rijetko viđene i neočekivane prijedloge ne dobije ni jednu priliku da se dokaže; brojne zamke će joj se postaviti od samoga početka. Na taj način osrednjost prevladava pod krinkom demokratskih ograničenja“.

Evo primjera iz stvarnog života. Pretpostavimo da je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država želio zaustaviti socijalističku propagandu u školama (kao što je to činio predsjednik Trump). Prema sadašnjem sustavu to je gotovo nemoguće učiniti. Reforme koje je Trump pokušao odmah su poništene po njegovom odlasku s dužnosti. No, tako bi to trebalo biti, tvrdit će branitelji suvremene demokracije. Važnije od zaustavljanja socijalizma u školama jest osiguravanje da predsjednici nemaju previše moći – jer i ako bi jedan vođa mogao slijediti dobre inicijative, sljedeći bi mogao biti loš.

No, kako to ističe Solženjicin, smanjivanje moći dane vlasti ograničava njezinu sposobnost za dobro čak i više nego njezinu sposobnost za zlo, jer osrednjost neizbježno naginje zlu. (Uzmite u obzir da bez obzira na ograničenje moći, loši lideri uspješno guraju progresivne programe.) Društvo je gubitnik, dok je marksizam pobjednik, jer oslabljeni ili onesposobljeni autoritet ne mogu poduzeti snažnu akciju, kao ni pojedinci bez učinkovitog vodstva.

To je važno za katolike koji su razumljivo užasnuti moralnim i doktrinarnim odstupanjem određenih članova hijerarhije. Ne možemo se okrenuti protiv svake vlasti jer su neke vođe loši. Naravno, legitimno se distancirati od autoriteta koji se kreće, duhovito ili nesvjesno, u lošem smjeru. No bez obzira na to, potrebno je pridržavati se načela osobnog autoriteta. Inače, kada dobar čovjek postane vođa, kako će se stvari promijeniti?

Nemojte govoriti laži. Laži su bile svugdje u sovjetskoj Rusiji, a ima ih i svugdje sada: laži o Bogu, o naravi muškarca i žene, laži o tome što je dobro, a što zlo. U svom eseju Živi, ali ne pomoću laži (1974), Solženjicin nudi „najjednostavniji i najpristupačniji ključ našeg oslobađanja“ od marksizma: „osobno nesudjelovanje u lažima! Čak i ako je sve obuhvaćeno lažima, čak i ako je sve pod njezinom vlašću, oduprimo se na najmanji način. Neka njezina vladavina ne traje i u meni!“

Potrebna je hrabrost da se bezrezervno predate u ruke istine (iako je to samo davanje u krajnje pouzdane Božje ruke). Ali nakon što odaberete istinu, ostalo je lako; dok oni koji sudjeluju u lažima svoje živote provode u mučenju. Solženjicin, uvidom velikog umjetnika, to pokazuje u knjizi Odjel za rak (1969). Dvoje pacijenata iz sovjetskog doba uspoređuju svoje poteškoće. Prva navodi rat, radne logore, progonstvo, nedostatak obrazovanja i gubitak karijere. Ali drugi, Šulubin, bivši profesor koji se nikada nije približio ratu ili zatvoru, ustrajava da mu je život bio puno teži. „Reći ću Vam nešto. Niste morali puno lagati, razumijete li? Barem se niste morali spustiti tako nisko – trebali biste to cijeniti!“

Solženjicin nudi „najjednostavniji i najpristupačniji ključ našeg oslobađanja“ od marksizma: „osobno nesudjelovanje u lažima! Čak i ako je sve obuhvaćeno lažima, čak i ako je sve pod njezinom vlašću, oduprimo se na najmanji način. Neka njezina vladavina ne traje i u meni!“

Svaki kompromis koji su od njega tražili Sovjeti, Šulubin je prihvaćao, u strahu da će mu biti oduzeta djeca. Pljeskao je svakom prokazivanju nevinih i papagajski ponavljao partijsku politiku. Na kraju je postao knjižničar u dalekoj regiji. Povremeno bi morao uzeti određene knjige s polica i uništiti ih, tako da ljudi ne bi mogli pristupiti idejama iz prošlosti. Sada, kasno u životu, odbačen od njegove nezahvalne djece, pun je srama i žaljenja, osjećajući da je svoj integritet zamijenio neredom.

„Bio sam sretan što sam mogao odgajati svoju djecu, ali ona su mi pljunula na dušu…. Da bih sačuvao tu sreću, uzimao sam knjige pune istine i spaljivao ih u peći…“.

To je tragično, ali Šulubinovo iskreno priznanje ostavlja mjesta za nadu. Nikad nije kasno da se počne govoriti istinu.

Izvor

 

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara