Z.Pinter: Četnički masakri i masovni zločini nad Srbima u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata (1. dio)

1. DIO

U Srbiji su odlukom parlamenta 2005. godine pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta (četnici Draže Mihailovića) proglašeni “antifašistima”, odnosno u svojim pravima i statusu izjednačeni s pripadnicima NOB-a (partizanima) i to je bio jedan od ključnih trenutaka u rehabilitaciji srpskih kvislinških formacija iz Drugog svjetskog rata. 

Tako je proces rehabilitacije suradnika fašizma i nacizma (ne samo četnika, nego i nedićevaca, ljotićevaca i drugih, kao i svećenstva SPC koje je masovno služilo Hitleru i Mussoliniju i njihovim interesima) koji je započeo odmah poslije smrti Josipa Broza Tita a buknuo krajem 80-ih i u sljedećim desetljećima se pretvorio u bitnu značajku društvenog i političkog života (ne samo u Srbiji nego i “republici srpskoj”), doveo do toga da su danas srpski kvislinzi (pogotovu četnici) završili u školskim udžbenicima, filmovima, literaturi, publicistici i historiografiji uopće kao nesumnjivi pozitivci koji su se “borili za narod”, uz tvrdnje da je “Srbija u vreme Drugog svetskog rata imala dva antifašistička pokreta” (četnički i partizanski – iako partizana nigdje bilo nije od studenoga 1941. do listopada 1944. godine, a četnici su nesumnjivo i dokazano bili okupatorske sluge). 

 Od 1990. godine, na Ravnog gori (u Srbiji) organiziraju se svakog 13. svibnja velika okupljanja oko impozantnog spomenika “Čiči” (četničkom vođi Draži Mihailoviću), javno se slavi zločin i ističu četnička znamenja i zastave, a on, Nedić i Ljotić imaju na desetke tisuća sljedbenika, pa i svoje predstavnike u Narodnoj skupštini (predvođene Srpskom naprednom strankom, Srpskom radikalnom strankom, Srpskim pokretom obnove, Srpskim pokretom ‘Dveri’ itd.).

 Tradicionalni nositelji i promicatelji ideja srpskog fašizma (a to su osim “nacionalno svjesnih” intelektualaca i medija najviši dužnosnici Srpske pravoslavne crkve) u tom duhu odgajaju mlade naraštaje i nastavljaju krivotvoriti povijest brišući sve tamne mrlje iz prošlosti i nastavljajući svoj projekt održavanja velikosrpske svijesti u narodu. Iza mita o stalnoj “ugroženosti” srpske nacije kriju se pretenzije prema susjednim zemljama, a četnici su glavni nositelji takvih ideja čija realizacija je tijekom cijelog XX. stoljeća bila praćena genocidom i etničkim čišćenjem (nad Hrvatima, muslimanima, Albancima, Makedoncima i drugim narodima). 

 Zato se mora podsjećati na to tko su uistinu bili srpski četnici, kako su se ponašali tijekom Drugog svjetskog rata i kakvi su razmjeri njihovih zlodjela, što najbolje potvrđuju masovna klanja i mučenja desetaka tisuća civila među kojima je i ne mali broj Srba – jer velikosrpski ekstremisti su kao sluge okupatora dokazivali svoju lojalnost novim gospodarima tako što su aktivno sudjelovali u likvidacijama svih neistomišljenika, pa i vlastitih sunarodnjaka, dok je njihova nadaleko poznata sklonost pljački, silovanjima i bestijalnom iživljavanju nad žrtvama (tradicija naslijeđena još iz ratova s Turcima i razdoblja Četničke akcije u Makedoniji, Balkanskih ratova i osvajanja sjeverne Albanije preko razdoblja Prvog i Drugog svjetskog rata) bila glavni pokretač u ratu za “Veliku Srbiju” u kojem su 90-ih godina prošlog stoljeća počinili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja uz razaranja i progone civila od Hrvatske i Bosne i Hercegovine do Kosova. 

Krvavi tragovi četničkih zvjerstava nad vlastitim narodom

 Bilo da su to  činili samostalno ili u suradnji s nedićevcima, ljotićevcima, bugarskim fašistima, Talijanima, Nijemcima, Ruskim korpusom, Specijalnom policijom ili kakvom drugom formacijom, četnici su ostavljali krvave tragove i masovne žrtve gdje su god prošli. 

 Njihovi “leteći odredi” i zloglasne “trojke” – s uobičajenom i ustaljenom praksom klanja žrtava, nabijanja na ražanj, sakaćenja, komadanja i spaljivanja živih ljudi u vlastitim domovima – skupa s ostacima kraljevske vojske, etnički su čistili područja NDH od Hrvata i muslimana već u prvim danima nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, palili i zatirali čitava sela (u Lici, zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini), ali su se isto tako okrutno obračunavali i sa svojim neistomišljenicima u Srbiji koje su smatrali “nacionalnim izdajnicima”, a “izdajnici” su bili svi koji se nisu bez ostatka i pogovora stavili u službu Draže Mihailovića (i borili “za kralja i Otadžbinu”, odnosno, za “Veliku Srbiju”). Četnici su ubijali komuniste (i njihove simpatizere), pripadnike građanskog sloja i sve druge koje su smatrali nelojalnima, pa i srpske svećenike. I tu nije bilo milosti. Njihova okrutnost prema neistomišljenicima iz vlastitog naroda nije bila ništa manja nego i prema drugima. Klali su sve redom – od beba u kolijevkama do žena i staraca, silovali žene i djevojčice, masakrirali, pljačkali, palili i mučili.

 Pokolji i masovna četnička zvjerstva nad civilima izvršeni su u: 

Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo “uža” Srbija i u okviru nje mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. Popis, nažalost, nije konačan.

 Sa sigurnošću se može reći da nijedna zaraćena strana nije činila takva zlodjela nad pripadnicima vlastitog naroda kao srpski četnici, što bolje od bilo čega drugoga govori o kakvim se monstrumima radilo. 

 Pitanje koje se neizbježno nameće jest: treba li se čuditi masovnim klanjima Hrvata, muslimana i drugih, ako su tako postupali sa svojim Srbima?

Bebe zaklane u kolijevkama (Vranić, Srbija)

U Beogradu je povodom hvatanja Draže Mihailovića (koje je uslijedilo ne bez razloga gotovo godinu dana po svršetku Drugog svjetskog rata – 13 ožujka 1946. godine), dana 24. 3. 1946. godine održana svečana sjednica Narodne skupštine FNRJ, na kojoj su govorili prvi čovjek OZN-e, Aleksandar Ranković, ali i neki drugi visoki državni dužnosnici. Tom je prigodom javno izneseno za što se njega i njegove četnike optužuje, uz navođenje brojnih konkretnih događaja.

 Iste je godine u izdanju Narodnog Fronta Jugoslavije u Beogradu tiskana brošura “Svedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića – Telegrami zahvalnosti drugu Aleksandru Rankoviću” (str. 76., cijena: 18 dinara – originalni primjerak knjige nalazi se u osobnom arhivu autora ovog teksta) u kojoj su objavljeni prijepisi ukupno 89 pisama i telegrama (uz 11 faksimila). Bile su to zahvale građana vezano za uhićenje četničkog vođe i to: 64 pošiljki iz Srbije; 11 iz Bosne i Hercegovine; 5 iz  Srijema, Banata i Bačke (odn. današnje Vojvodine); po 3 iz Hrvatske i Crne Gore; po jedna s Kosova i Metohije i jedna iz Makedonije. Svaki dopis je datiran, s točnim mjestom i nazivom pošiljatelja (bilo da se radi o organizacijama, udrugama ili pojedincima) i u velikoj većini s konkretno, poimence navedenim žrtvama i izvršiteljima zločina.

 Na kraju I. poglavlja i na zadnjim stranicama knjige donesen je popis od još ukupno 185 neobjavljenih pisama i telegrama, uz napomenu da je to samo dio pošte koja je pristigla, te da su sve pismene pošiljke sličnog sadržaja kao i one koje su objavljene, što znači da je ukupno upućeno najmanje 274 pisma odn. telegrama, od čega je najveći broj (143) iz “uže” Srbije, a ostatak iz drugih republika, pokrajina i regija.

 Neovisno o mogućoj političkoj manipulaciji i ideološkoj obojenosti (što se svakako ne može isključiti), ovaj materijal ima svoju vrijednost i može poslužiti u svrhu dokaza da su četnici doista počinili masovne zločine i to ne samo nad nesrpskim pučanstvom, već i nad Srbima, pripadnicima vlastitog naroda, pa i u samoj Srbiji – utoliko prije, što je najveći broj pisama i telegrama potpisan osobnim imenima i prezimenima pošiljatelja i odnosi se na sasvim konkretne, provjerljive događaje. Nadalje, dokaze o tomu i danas nalazimo i u brojnim drugim izvorima, pa i svjedočenjima potomaka žrtava, te u dokumentima i dokumentarnim filmovima koji bilježe činjenice vezano za neke od tih krvavih četničkih orgijanja.

 U spomenutom materijalu izrijekom se spominju 53 četnička zločinca: đeneral Draža Mihailović, pukovnik Nikola Kalabić, vojvoda Momčilo Đujić, vojvoda Dobrosav Jevđević, potpukovnik Račić, kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Vojo Tribrođanin, poručnik Mišić Aleksandar, vojvoda Kerović, kapetan Medić, poručnik Ajdačić, vojvoda Buda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroša, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, Miloš Erkić, Boro Mitranović, pukovnik Borota, pukovnik Vranešević, vojvoda Rade Radić,  kapetan Jakov Jovović, Dražin komandant Miodrag Damjanović, braća Gordić, komandant korpusa Keserović Dragutin, Vučko Ignjatović, Miloš Marković, vojvoda Kovač, Uroš Drenović, Vukašin Marčetić, Vaso Mijatović, Mladen Slavković, Kosta Pećanac, Čabrić, Đujićev bliski suradnik Đuro Marić, Lapčević, Radović, Komarčević, Perić, kapetan Pantović, Dražina veza s Nijemcima u Srbiji ‘Garagan‘,  kapetan Nikola Sokić, Raković, Barišić, Bojan Ristanović, Ljubo Jovanović, Cveja Nedić, Marjanović, Kinićevac.

Svi nabrojani spominju se kao kolovođe i  izvršitelji brojnih masovnih likvidacija kroz gotovo cijelo ratno razdoblje (od 1941. do jeseni 1944. – sve dok prije odlučne bitke za Beograd, gotovo svi četnici nisu nakon amnestije prešli u partizane ). Tako se, primjerice, za Bojana Ristanovića u jednom pismu tvrdi, da je ubio 178 osoba u Čačanskom srezu – Srbija).

Ilustracije radi, evo nekoliko citata iz spomenute brošure:

“(Iz govora druga Živote Đermanovića, ministra socijalne politike Srbije, održanog u Prezidijumu Narodne skupštine Narodne Republike Srbije)

(…) Eto, baš zato što je iz moga kraja, ja ću se zadržati na Dražinom glavnom komandantu koji je figurirao kao komandant kraljeve garde, skoro likvidiranom Nikoli Kalabiću, koji je ne samo klao ljude, nego je u selu Đurđevcu jednog borca Narodooslobodilačkog pokreta Živana Đurđevića živog pekao pred oko 20 svedoka od kojih su neki u životu. Po naređenju Nikole Kalabića tome Živanu ubijen je sin, a zatim je vezan za ražanj i na ovom živ pečen…”

(str. 12.; istaknuo: Z.P.)

Četnici u jednom selu u okupiranoj Srbiji sa svojim saveznicima Nijemcima

“(Iz govora druga Miloša Carevića, ministra pravosuđa Srbije, održanog u Prezidijumu Narodne skupštine Narodne Republike Srbije)

 Ministar pravosuđa…rekao je, između ostalog povodom hvatanja Draže Mihailovića…na sednici … održanoj 12 aprila 1946 godine:

‘U ime onih seljaka i u ime onog naroda koji je tu kraj Ravne gore najviše patio od terora i od nedela Draže Mihailovića, u ime svih koji su svedoci krvavih kama Draže Mihailovića i njegovih ljudi, i smrti proizvedene lično u mojoj porodici baš po izričnom naređenju Draže Mihailovića, ja smatram da treba zaista odati sa strane srpske Narodne skupštine veliko priznanje rukovodiocima naše javne bezbednosti koji su omogućili hvatanje živog Draže Mihailovića, da bi se razbila legenda o ‘gorskom caru’, da bi se razbila legenda o nekom junaštvu i da bi se u svoj svojoj golotinji taj degenerisani tip mogao izvesti pred lice pravde i pokazati u svoj svojoj niskosti i bedi u kojoj je kroz ceo svoj život bio’ (…aplauz…)“

(Isto, str. 14.; istaknuo: Z.P.)

nastavlja se – 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo