Damir Pešorda: Naprednjaci i govor mržnje
Vrijeme:5 min, 36 sec
Nezgrapna i hrvatskom jeziku neprilagođena sintagma ”govor mržnje” u Hrvatsku je došla s demokratskog zapada. U leksičkom je smislu kalk nastao na temelju izraza hate speech. Miriše pomalo, da ne kažem smrdi, na američke kampuse gdje se nakon Drugog svjetskog rata pomalo kalila i oblikovala ljudskopravaška ideologija. Zanimljivo je međutim da je svoj pobjedonosni marš kroz međunarodne pravne dokumente počela na uporno inzistiranje Sovjetskog Saveza. Naime Sovjeti su 1966. inzistirali da u Međunarodnim pakt o građanskim i političkim pravima uđe i odredba “Svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, mora se zakonom zabraniti.” Zapadne zemlje tada su se protivile odredbi predmnijevajući da bi njezino kreativno tumačenje lako moglo dovesti do gušenja građanskih sloboda, osobito slobode govora. Danas vidimo da su bile i te kako u pravi, također vidimo, ako želimo vidjeti, i to da je SSSR možda propao, ali da je ideologija na kojoj je bio utemeljen, doduše ponešto modificirana, podjarmila Zapad koji navodno pobijedio u Hladnom ratu.
Iako je kritika govora mržnje jedna od temeljnih odrednica naprednjačkog diskursa, njima se nerijetko omakne isti taj i takav govor. Omaklo se tako ovih dana i Mireli Holy pa je podigla svoj napredni, čovjekoljubivi glas protiv ”žgadije i dotepenaca” koji se, kako ona tvrdi, cijepe preko reda. Prijekorno joj se obratio suborac Bojan Glavašević jer se i on osjetio prozvanim budući da, po definiciji, dotepenec nije samo došljak iz Širokog Brijega nego i netko tko je u Zagreb došao, recimo, iz Prijedora. Gospođa se Holy pokušala braniti da zapravo nije mislila na one dotepence na koje se obično misli kada se o dotepencima govori nego na Slavka Linića, jednodnevnog dotepenca iz Rijeke koji to svoje dotepenstvo iskoristi da se preko reda cijepi kod prijatelja Šostara, i slične dotepence, to jest da se samo pobunila protiv korupcije, nepotizma, veza i vezica… Pri tomu je, naravno, zaboravila da je jednom kada je bili ministrica s položaja odletjela upravo zbog provaljenog pokušaja pogodovanja jednoj poznanici, Dakle, zbog političke korupcije.
Mirelin pravednički žar kao da je obuzeo i vlasnika riječkog caffe bara Three Monkeys Tomislava Kovačevića koji je, revoltiran mjerama Stožera, putem Facebooka poručio članovima, simpatizerima i glasačima HDZ-a da nisu dobrodošli u njegov kafić. Vojko Obersnel je tim povodom, također preko Facebooka, poručio da ”potpuno razumije revolt i emociju vlasnika kafića Tri majmuna”, no ”apelira na ljudskost, toleranciju i razumijevanje.” Prvi riječki hadezeovac Josip Ostrogović s druge strane nezadovoljnog ”kafedžiju” optužuje za rasizam. A ja si nešto mislim: treći je majmun tko im išta povjeruje! Vlasniku pak kafića dobrohotan savjet: neka promijeni stav ili neka promijeni posao. Da naprednjaci rado očijukaju s govorom mržnje dokazuje i Krešimir Beljak koji je Hermanu Vukušiću poručio: ”Crkao dabogda!” U trenutku dok se ovaj borio s koronom u Kliničkoj bolnici Dubrava. To je taj specifični naprednjački govor ljubavi!
Vijest u smrti vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića naoko se ne uklapa u ovaj kontekst rasprave o naprednjacima i govoru mržnje, no ne mogu je zaobići ako ni zbog čega, ono zbog kasne jeseni 1997. kada mi je drugovanje s njegovim pjesmama pomoglo da prebrodim osamljenost u nepoznatom gradu. Uostalom, možda se do kraja pasusa ta vijest nekako i uklopi u glavnu temu. Balašević je umješan autor primijenjene poezije i vrstan žongler s nekoliko temeljnih sastavnica banalne osjećajnosti, a to je kombinacija koja nepogrješivo pogađa ljudsko srce, um ostavljajući uglavnom neokrznut. Arsen je bolji i obrazovaniji versifikator od njega, Miroslav Ban lucidniji i dublji pjesnik, a Branimir Džoni Štulić iskreniji, ipak Balašević je imao ono nešto čime je otključavao srca najrazličitijih ljudi, bez obzira na godine, opredjeljenje i porijeklo. I taman htjedoh završiti pasus u tom tonu kada nepozvano izroni ono prokleto ”ali”…
Ali iritira način na koji se od Balaševićeve smrti pravi parada jugonostalgije i kiča. Tako Jutarnjakov glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš patetično konstatira: ”Jugoslavija je odavno upokojena, no moglo bi se reći i da je definitivno, u nekom duhovnom smislu, izdahnula u petak kad je posljednji dah iz upalom zahvaćenih pluća ispustio Đorđe Balašević (…).” Pri tomu, naravno, nije iskren, ne misli da je ideja Jugoslavije umrla s Balaševićem, nego se žaljenje za pokojnim pjevačem nastoji iskoristiti za oživljavanje jugoslavenskog sentimenta diljem prostora bivše države. U slične se svrhe nastoje iskoristiti i drugi izljevi žaljenja, što medijski, što od samih sudionika tih događanja. Tako je netko u Ilici našvrljao ”bećarac” ćirilicom, Večernji list donosi pomalo bedastu izjavu jedne obožavateljice: ”Sve što znam o životu, naučila sam od Đoleta.” Pretjeruje se i sa Balaševićevim mirotvorstvom i jugoslavenskom širinom. Mi malo duljeg pamćenja sjećamo se njegovih stihova: ”Laku noć braćo Janezi/ shvatam vas, sve su to geni/ Mame vas habsburški kavezi/ Netko je rođen da šeni.” Danas bismo takve iskaze jednoznačno odredili kao rasizam.
Zanimljivo je i njegovo viđenje okupiranog ili, po njihovom, oslobođenog Vukovara: ”Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutno bez emocije. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.” Ovo je paradigmatski primjer srpsko-jugoslavenskog pogleda na Hrvate i Hrvatsku zbog kojega ne može doći do istinskog dijaloga među nama. Sjetite se, vrijeme o kojemu ovako govori Balašević jest vrijeme najbestijalnijeg ubijanja Hrvata na Ovčari, on ne vidi regularne hrvatske vojnike, nego su to za njega jednostavno i bez ostatka ustaše, on ne vidi kokardaše raspjevane o Slobodanu i salati, nego vidi oslobodioce. Na koncu umjesto okupacije grada, ubijanja i protjerivanja njegovih stanovnika on vidi oslobođenje, a na licu časne sestre koja se u bolnici brinula o ranjenicima on vidi zlo s predumišljajem.
Drag mi je Balašević, ali ovo je trebalo reći. Prije svega zato da nam uvijek iznova ne bi uvaljivali neko sladunjavo bratstvo ispod kojega se krije ovakav, naprednjaci bi rekli, rasistički sadržaj. Pri tomu nije problem sam Balašević, on vjerojatno i nije bio do kraja ”u tom fazonu”, ali je jako dobro znao što je oportuno zboriti u tom trenutku. Hoću reći, bio je majstor za osjetiti vibracije široko razlivene osjećajnosti, to mu je uostalom i omogućilo da napiše toliki broj široko prihvaćenih pjesama. Dalje, treba biti pošten i reći da je ubrzo postao i jedan od onih – u Srbiji toga vremena vrlo rijetkih – koji su se iskazivali svoje antiratna stajališta. No, upravo zbog onih koji Vukovar i danas drže srpskim, a Hrvate ustašama, treba ovakve kampanje zajedničkih južnoslavenskih afektacija rasvjetljavati. Kao da je predosjećao instrumentalizaciju vlastite smrti, Balašević je davno napisao: ”Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore.”
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
