Z. Vuković: “Pobjeda ima tisuću očeva, dok je poraz siroče” J.F.K.

Sva ova ‘okupacija’ oko Trumpa vratila me u dane djetinjstva kad su moji roditelji u večernjim satima slušali Glas Amerika i voditelja, novinara i nogometaša Grgu Zlatopera (1910.-1976.). On bi program počeo riječima: „Ovdje Washington, Glas Amerike, govori Grga Zlatoper.“  Brzo sam shvatila da je slušanje Glasa Amerike opasno, jer se radilo o ‘vanjskom neprijatelju’. Izvan kruga u mojoj ‘svestranoj’ sobi, o tome se šutjelo. Jer ta je soba bila i kuhinja i dnevni boravak i radionica mame (šnajderica) i tate (šuster), a njena se družina sastojala od mojih strina i stričeva, prijatelja… Naime, u selu bez struje, mi smo imali tranzistor, pa je duge jesensko-zimske večeri kratilo druženje. Iako mnogo toga nisam razumjela, ta toplina, velika petrolejka, zidani štednjak, moj tata koji je ukucavao ‘klince’ u đonove cipela, mama koja je često glasno čitala romane, igle i vuna u rukama mojih strina, ponekad i pjesma koju bi poveo moj stric Iva, a ja na toploj peći – kao na balkonu …

Nekako mi se posebno u sjećanje usjekao američki predsjednik John Kennedy koji je mojima bio drag, pa onda i meni. Bilo je to doba komunističke diktature i hladnog rata. Znam samo da je odigrao važnu ulogu da ne dođe do sukoba Amerike i SSSR-a, stišavši ‘oluju’ na Kubi… 

A onda jedan tmuran i hladan jesenski dan donese tužnu vijest: ubiše Kennedya. Bilo je to 22. studenog 1963., u gradu Dallasu, oko 12 sati. Navodno ga je ubio Lee Harvey Oswald, bivši marinac i ljubitelj Sovjeta. Oswald je tvrdio da je nedužan, ali to nije imao prilike dokazati pred sudom, jer ga je dva dana kasnije, u policijskoj postaji pred TV-kamerama, ubio Jack Ruby vlasnik noćnog kluba povezan s organiziranim kriminalom. Do danas se ne zna što se točno dogodilo. Zato su se rađale mnogobrojne teorije koje su ‘objašnjavale’ događaj. Jedna od njih tvrdi da je J. F. Kennedy potpisao sebi smrtnu presudu govorom o medijima i tajnim društvima 27. travnja 1961. u prostorima hotela Astoria u New Yorku.

U govoru je rekao: 

„I mi kao pojedinci, po svojoj prirodi i povijesnom naslijeđu, protivimo se tajnim društvima, tajnim zavjerama i tajnim procedurama. 

Odavno smo odlučili da opasnost od prekomjernog i neovlaštenog skrivanja specifičnih dokumenata, nadilazi opasnost koja je u startu dovela do takvih mjera. Čak i danas, suprotstavljanje opasnosti od zatvorenih društava nema vrijednost i težinu, ako pri tome opažamo ograničenja takvih društava. Čak i danas, preživljavanje naše nacije je bezvrijedno ako s njom ne preživi i naša tradicija. A tu je i smrtna opasnost od situacije da će najavljena potreba za povećanjem nacionalne sigurnosti biti zlorabljena od onih koji nestrpljivo čekaju da je prošire do samih granica cenzure i prikrivanja. To je nešto što, u okviru svojih ovlasti, nemam namjeru dopustiti.

Tražim od svakog izdavača, urednika i novinara da preispita svoje standarde i prepozna prirodu opasnosti koja se nadvila nad nama.

Na globalnom planu smo suprotstavljeni monolitnoj i bezobzirnoj zavjeri koja prvenstveno počiva na prikrivenoj namjeri da proširi svoju sferu utjecaja; na infiltraciji umjesto invaziji; na subverziji umjesto izboru; na zastrašivanju umjesto slobodi izbora; na gerili u noći umjesto vojnicima u svjetlu dana… to je sustav koji vrbuje ogromne materijalne i ljudske resurse i stvara konstrukciju usko povezane efikasne mašinerije koja objedinjuje ekonomske, vojne, diplomatske, znanstvene i političke operacije. Njihove pripreme su skrivene, a ne objavljene. Njihove greške su skrivene, a ne u naslovima. Oni koji se ne slažu s njima su ušutkani, a ne pohvaljeni. Nema glasine, ne govori se o troškovima, niti jedna tajna se ne otkriva…“

Cijeli govor se može poslušati na:

Dvije godine, kasnije ubijen je po protokolima tajnih društava, američkih masona i kabalista, na Dealey Plazi.  O američkim masonima knjigu je napisao John Salza, odbjegli mason 32.stupnja, a izdao Verbum pod naslovom Masonstvo bez maske.

Dealey Plaza je dobila ime po Georgu Bennermanu Dealeyu (1859. – 1946.) poslovnom čovjeku i izdavaču, masonu 33. stupnja. Plaza je puna masonskih simbola, a nakon ubojstva J. F. Kennedya, podignut je obelisk čija se simbolika nadovezuje na egipatsku mitologiju koju masoni prakticiraju. (Naime, njima su sve religije jednake.) Obelisk je izgrađen od 14 kamenih komada na čijem je vrhu kameni plamen kao simbol pobjede.

Nakon  Johnove smrti, cijela dinastija Kennedy slomljena je. Godine 1968., u jeku predsjedničke kampanje, baš na dan kad je potvrđen za kandidata Demokratske stranke, ubijen je njegov brat Robert u Los Angelesu. Treći brat Edward umro je 2009. godine od raka mozga. Nakon atentata na Johna i Roberta, Edward je primao prijetnje smrću. Saznalo se to nakon što je FBI objavio tajne dokumente. U travnju 1969., tijekom leta iz Aljaske je rekao: „Ubili su Jacka, ubili su Bobbyja, a sada pokušavaju ubiti mene…“ 

Nesretna sudbina zadesila je gotovo sve muškarce obitelji Kennedy. Danas javno djeluje Robert Francis Kennedy (1954.), sin Roberta Kennedya. On je predsjednik Dječje zdravstvene zaštite, izvanredni je profesor prava na Pace Universityu, protivi se nasilnom cijepljenju i covid teroru… Moram li reći da su ga ‘čuvari istine’ maknuli s društvenih mreža?

J.F. Kennedy (1917. – 1963.) postao je najmlađi, 35. američki predsjednik i zajedno s bratom Robertom (1925. – 1968.), ministrom unutarnjih poslova tražio je rješenje za prestanak rata u Vijetnamu. S Hruščovom je postigao dogovor oko kubanske krize. Uvodio je određene beskamatne kredite, obračunavao se s organiziranim kriminalom. Obećao je da će ‘razbiti CIA-u na tisuće dijelova’. Zalagao se za prava crnaca i drugih obespravljenih. 

Patio je od teških bolova u kralježnici jer je torpedni čamac, kojim je zapovijedao tijekom Drugog svjetskog rata, bio pogođen i posada je završila u oceanu dok ih, nakon više sati, nisu spasili. Ovaj događaj opisao je 1954. godine, oporavljajući se od operacije, u romanu Profil hrabrosti. Knjiga je nagrađena Pulitzerovom nagradom 1957. godine i on je jedini američki predsjednik njom ovjenčan.

No bolove je John imao tijekom cijelog života, a ublažavao ih je lijekovima. Dobro se tim nosio jer javnost, iz njegova ponašanja, nije saznala koliko pati.

Kako se zalagao za stvarno i potpuno provođenje građanske ravnopravnosti crnaca, što je bio najrevolucionarniji čin od vremena republikanca Abrahama Lincolna, uspoređuju njih dvojicu. Tako se neke činjenice, iz života dvojice predsjednika, zapanjujuće podudaraju:

• Lincoln je izabran u Kongres 1846. godine, a Kennedy je 1946. godine.
• Lincoln je za predsjednika izabran 1860., a Kennedy 1960.
• Obojica su izgubili sinove tijekom predsjedničkog mandata: Lincoln dvanaestogodišnjaka, a Kennedy novorođenog dječaka.
• Lincolnovi sinovi zvali su se kao Kennedyjeva braća – Robert i Edward.
• Lincolnov nasljednik Andrew Johnson rođen je 1808. a Kennedyev nasljednik Lyndon Johnson rođen je 1908.
• Obojica predsjednika ubijena su u petak, hicem u glavu, dok su sjedili pored supruga. Lincoln je ustrijeljen u kazalištu Ford, a Kennedy u automobilu marke Ford.

Atentatom u Dallasu umro je čovjek čija bi politička mudrost i snažan utjecaj na ljude, da se bore za ideale slobode i demokracije, možda mogla svladati protuslovlja u američkom društvu koja su, nakon atentata, izbila svom žestinom u vidu oštrih sukoba oko vijetnamske krize, kulminirajući nasiljem u javnom životu. Zaredala su ubojstva važnih osoba, a rasni su sukobi postali kronična boljka američkog društva. Godine 1968. izvršen je atentat na Martina Luthera Kinga (1929. – 1968.), baptističkog svećenika nenasilnog borca za prava američkih crnaca.

Kennedy je bio vrlo omiljen predsjednik. Slavili su ga kao idola. Bio je prvi katolik, porijeklom Irac, u Bijeloj kući.

Kad su u žestokoj četverogodišnjoj kampanji konačno maknuli republikanca Donalda Trumpa s ‘prijestolja’, ‘ubile’ ga medijske korporacije nesmiljenom tlapnjom o ‘rulji’ u vijestima i ‘idiotu’ na Google-u. Možda je to jedina sličnost njega i Kennedya. Kennedy je postao poznat po rečenici: „Amerikanci, moji sugrađani, nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju!“ Mnogo godina kasnije, u kampanji 2016., Trump je uskliknuo: „Make America great again!“ („Učinimo Ameriku opet velikom!“)

Sad u Bijeloj kući stoluje još jedan demokrat, ‘pobožni katolik’ Biden.  

„Kad (Biden) kaže da je pobožni katolik, mi biskupi imamo odgovornost ispraviti ga. Iako su ljudi ovom predsjedniku dali moć i ovlasti, on ne može definirati što znači biti katolik i što je nauk Katoličke crkve. Ono što on sada radi je uzurpiranje uloge biskupa i zbunjivanje ljudi,“  rekao je nadbiskup Joseph Naumann iz Kansas Cityja, predsjednik Odbora za pro-life aktivnosti Američke biskupske konferencije.

„Predani katolik ne podržava agendu koja je protiv života od začeća do smrti,“ rekao je biskup Strickland iz Tylera u Texasu koji se protivi Bidenovu šepurenju kao samoproglašenom pobožnom katoliku iako agresivno zagovara pobačaj. Biskup Strickland je naglasio da se moli za obraćenje njegova kamenog srca. No utjecajni kardinal, nadbiskup Chicaga Blase Joseph Cupich (1949.), porijeklom Hrvat, stoji na braniku Bidenova katoličanstva.

Bidenovoj demokraciji prigovara glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova. Ona spominje da je za Trumpa glasovalo 74 milijuna glasača, a sad ih ‘bidenovci’ zatvaraju i optužuju za događaj od 6. siječnja: „Ne možete samo tako pomesti nezadovoljstvo pod tepih. Ni retorika koju si Sjedinjene Države dopuštaju koristiti u odnosu na Rusiju neće pomoći da se pozornost javnosti odvrati od vlastitih problema. Morat će se nositi s njima. Američki građani zaslužuju da se prema njima postupa u skladu sa zakonom i u skladu s međunarodnim obvezama Washingtona.“

Eto došlo je i to da Rusi uče Amerikance demokraciji.

Početkom veljače diljem Hrvatske proslavljeno je Stepinčevo. Njegovi dnevnici pokazuju da je dobro poznavao ustroj masonske sljedbe. „U Jugoslaviji vlada danas masonerija. Nažalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelji crkve katoličke, pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na položaj. Nije šala uhvatiti se s njom u koštac, a ipak se mora u interesu crkve, naroda hrvatskog i same države Jugoslavije, ako misli dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija…”, napisao je dnevniku 30. svibnja 1934. Stepinac se zalagao da se raskrinka ta družina koja se lukavo uvlači i u Crkvu.

Mons.  Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH je na propovijedi u Krašiću 10.2.2021. rekao: „Ne usuđujem se uspoređivati privrženost hrvatskog naroda prema njemu s onom koju meksički narod ima prema Gospi Guadalupskoj, ali da, možemo je usporediti s ljubavlju koju salezijanci imaju prema svom ljubljenom don Boscu, franjevci prema svetom Franji, isusovci prema svetom Ignaciju ili dominikanci prema svetom Dominiku. Mnogo sam puta, putujući Hrvatskom, imao dojam da ovaj narod osjeća očinstvo blaženog Stepinca te da ga voli i štuje kao pravog Oca. Današnji spomendan na poseban način povezuje u molitvi i štovanju hrvatski vjernički narod, kako onaj u domovini tako i onaj u dijaspori.“

Istaknuo je zatim da „je možda i hrvatski narod u cjelini pozvan živjeti u tišini onaj redak duša mi je sada potresena…“ Rekao je da ne razumije zašto dragi Blaženik kojeg smatra ‘Ocem’ još nije proslavljen, kao što zaslužuje, „no možda svi zajedno možemo reći još nije došao čas i nadalje se nadati da taj čas nije daleko“.

Taj isti dan u kasnim popodnevnim satima je služena sv. misa ispred Katedrale u Zagrebu, a molitvu vjernika molila je i dr. Alemka Markotić, članica Stožera. Izvršen je verbalni atak na nju i nije se mogla skriti iza onih kojima služi. Jer ne možeš služiti Bogu i svjetskim hohštaplerima.

Profesorica i spisateljica Nevenka Nekić tješi je: „Poštovana dr. Markotić, glavu gore! Ne samo da ste samozatajni, obrazovani i čestiti, nego zaista predstavljate onaj bolji dio svoga hrvatskoga naroda.“

Komentari na ovo s FB: „Paradoks je kada istog dana sudjeluješ u misi za sveca i tog istog dana, i već godinu dana, radiš za one koji njegovo proglašenje svetim sprječavaju.“

„Glavu sakrij maskom, ne diši slobodno nego se pomalo guši, ne dozvoli da ti netko priđe, ne razgovaraj s poznanicima, ne usporavaj korak kad nekog vidiš, najbolje okreni glavu u drugu stranu da te ne bi povukao u opasni vrtlog razgovora, nemoj pružati ruke na pozdrav, a kamoli tapšati nekog po ramenu ili ne daj Bože dodirnuti dijete po obrazu… Sve te, tako ljudske i normalne aktivnosti su zabranjene.“

„U crkvama su najveće restrikcije u ponašanju i razmacima, a Markotićka je ‘velika vjernica’ pa zar nije mogla isposlovati nešto bolje kod svog šefa ili joj je nešto drugo ipak važnije.“

„Budući da zna da ima ljudi koji ne vjeruju u službene stavove o coroni , je li se zauzela za to da se na javnoj TV mogu čuti i stavovi drugačiji od njenog?“

„Je li izrazila neke dubioze povodom porijekla makar i fragmentarnih dijelova nekih cjepiva? A đavo se na sve te pojave slatko kesi baš kao i Kinezi, da parafraziram R. Harrisa.“

Doista nije lako Alemki Markotić, a samo ona zna, ili možda ne zna, što čini. 

Sveti Jakov u poslanici govori o vjeri i djelima. Tko nema savjesti, može pričati i  raditi što mu padne na pamet. I mi u Hrvatskoj imamo bogato iskustvo s takvim ‘vjernicima’ kao što je Biden: od Tita, koji se Stepincu predstavljao kao vjernik i katolik, do ovih danas koji se nazivaju katolici i demokršćani. 

„U dugoj povijesti ovog svijeta samo je nekoliko osoba imalo mogućnost da brane slobodu u času najveće opasnosti. Ja ne bježim od te odgovornosti – ja je pozdravljam.“ J. F. K.

Ovo se doista odnosi i na našeg dragog kardinala, blaženog Alojzija, koji je vjerom i djelima ukazao put kojim nam je ići, a da nam savjest ostane čista.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo