Nataša Božinović: Kažu stari srpski izvori (Dara iz Jasenovca)

Uvijek je Goebbels jedinica za mjeru propagandističkih pamfleta totalitarizama, pa se može reći da je srpski film Dara iz Jasenovca 100 goebbelsa, da su nazovi hrvatski filmovi Dnevnik Diane Budisavljević, Srbenka, Posljednji Srbin u Hrvatskoj i brojni drugi s istim ciljem difamiranja Hrvatske, oko 50 goebbelsa. Interesantno za ući dublje i znanstveno obraditi ovu temu, ali poznajući filozofske fakultete diljem Hrvatske, studenti da bi zadovoljili svoje progresivne profesore vape za temama kao što su „Utjecaj rodne podjele  društva na psihu ljubimaca“. Feminizam,  LGBT  teme pljušte i još ih upotpunjuju novopečeni fenomeni; danas Me too, sutra nešto drugo. Sve  u cilju refresha već prožvakanog. Postavi se hipoteza koja se potvrđuje tako da se odbace dijelovi istraživanja koji je obaraju. Potom nam uboga Lana Bobić rezultate takvih istraživanja plasira u Petome danu. Sličnom tehnikom služe se i naši filmaši kad obrađuju mnogo ozbiljnije povijesne teme. Dana je tako istražujući za Dnevnik D.B., odbacila ogromnu količinu bitnih podataka koji dokazuju sudjelovanje  NDH režima u humanitarnom radu. A htjela je izbrisati i ulogu Crkve. Pokazala je određene isječke koji uz sav trud, ni tako okljaštreni, nisu uspjeli plasirati laž koja je bila njena hipoteza. Svjesna toga, napravila je površan film u svim aspektima i vjerujem da zbog toga, ako iole ima ljudskosti, nema dobar san. 

Takvim našim  uradcima sam dala upola manje goebbelsa, ali s druge strane, na mozak neutralnih gledatelja, više djeluju naše Dare negoli mitovi hand made Serbia, jer ‘ko li će, ako neće svoj svome. 

Toliko gebelsovštine kod Dare Jasenovačke ipak prelazi granice ukusa. Otvara vrata upitnicima i na koncu djeluje kontraproduktivno. Bilanca svega je da je Dara uradila bolje posao za rušenje mita o Jasenovcu, nego li ijedna hrvatska vlada, a da ne govorim hrvatski film. 

Srbi su totalno izvan sebe zbog loših kritika. Toliko da redatelj Predrag Gaga Antonijević najavljuju tužbe protiv uglednih američkih kritičara Varietya i LA Timesa. Prvi materijalni dokaz će biti što je jedan od  kritičara materijalno zgriješio. Naime kritičar ‘LA Timesa’ Robert Abel   je rekao da perverzije prelaze sve granice. Brat i sestra Šakić spolno opće gledajući klanje. No u originalu, ah, srce mi je ugodno zaigralo, uopće nema perverzije. Brata i sestru zamjenjuje bračni par Šakić. A to bračni parovi i inače rade. Seksaju se gledajući masakr. Eh, to novo normalno. Normalnije da ne može biti. Antonijevića su stari srpski izvori, od prijateljeve babe prijateljica, uvjerili da je to zaista tako bilo. Špranca im je ista i u znanosti. Fusnote su pune starih srpskih izvora, ali ne tako neposredno „ nečija baba“, nego:  „kažu stari srpski izvori“.  Slijednici masovno citiraju povlaštene autoritete koji su imali pristup „starim izvorima“ i mit je pušten s lanca. U slučaju Dare, razbija se o glavu. Uvijek sam zavidno govorila: kad bi mi bili tako lukavi pa da naučimo kako se prezentira država. Sada bih Srbima savjetovala da uče od našega HAVC-a. Ne pretjerujte braćo! Malo po malo. Sitne laži grade mit. Niz sitnih laži je manje prepoznatljiv od jedne krupne.  Uporno i sustavno to rade naša Dana, Tomić, Grlić, Dežulović, Frljić, Brešan, pok. Furlan (i poslije smrti), Šerbedžija, Jutarnji, Slobodna, Latin, Aco, Maja Sever… Bave se sitnim lažima. Nose Jugu u srcu i  srcima je prenose. Lukavo, sitno maliciozno, kvazihumanistički. Jer nikad se ne zna. Čekaj trenutak. Ne tako nestrpljivo i naglo kao Dara. 

Da. Kad gledam devedesete, nekima koji nisu imali kućnog odgoja u domoljublju u prosvjetljenju je više pomogao nestrpljivi megalomanski Milošević,  negoli ovi naši  licemjeri, kvazihumanisti. Tobože protiv rata, a na strani agresora. Pače su u duhovnome smislu bili i ostat će uvijek regres, kamen spoticanja svakoga mogućeg blagostanja.  Taj mentalitet samorazaranja seže u prošlost. Krenuo je već uspostavom prve zajedničke države. Taj duh bratstva i jedinstva najiskrenije je prožimao hrvatske dionike zajedničke države. Zaista, možemo se rasplinuti na sve segmente društva, vrlo ćemo teško  naći kod Srba takva iskrenog uloga u bratstvo i jedinstvo kao kod Hrvata. Primjerice dolazak Vučića u Zagreb. Njegovo, sada već legendarno,  „otkrivanje“ mjesta posmrtnih ostataka za koja već znamo, reprezentativni je primjerak želje i sklonosti ulaganju miru i suživotu od srpske strane. Ne dajem ništa, al’ uzeo bih sve. Prema apetitu grabežljive zvijeri pokatkad i najponosniji ustuknu na način da ih samo zvijer pusti na miru, ali naši kulturnjaci bi sve dali da zvijer  bar jednom milostivo baci oko na njih. Slobodankin novinar sav ushićen što je dobio intervju s redateljem Antonijevićem veli „vi ste jednom rekli da su sve ustaše Hrvati , ali da svi Hrvati nisu ustaše, pojasnite mi to“. Glup sam, ne razumijem, prosvijetlite me, ekskulpirajte me od tih ustašoidnih gena, skoro da nije zavapio. Naslov intervjua je tipičan za te novine:“ Film koji je posvađao Hrvate i Srbe“. Inače smo bili prijatelji?!? Prijateljski smo kužili pražnjenje arsenala JNA po našem teritoriju. Kakva agresija!? Frendovski airsoft. I tako, dok svi izvana kuže koliko takav film prenosi četničku ideologiju, Slobodanka vapi za blagoslovom iste. Žali što im poslani film nije ušao u uži izbor za nagradu Oskar. Jad i bijeda.  Zato je film fenomenološki, interesantan za proučavanje kao ponavljajući obrazac. Čitava bulumenta je tu jugo-narcističko-umjetničkoga kadra kojoj, ako ovo ustraje, a traje bolesno dugo, prijeti da im ostane samo ono narcističko i jugonacionalističko jer su se kovali u toj dobi, a kuju se i danas na isti način.

Na trećem programu HTV-a dali su nam hrvatski film o srpskome junaku Banović Strahinji iz 1983. redatelja Vatroslava Mimice. Vrstan redatelj i film je odlično napravljen. Ali možete li zamisliti da nekakav srpski Jovan ili Milovan ili glavom i bradom, Predrag Gaga Antonijević napravi u to doba film o junaštvu Zrinskih i Frankopana, kralju Snačiću, Petru Kružiću, banu Jelačiću. To je jednostavno nezamislivo. Jednako danas kao i onda. U Banović Strahinji odmah oči ubode epopejski uvodnik o mjestu radnje …“ Uz južnu granicu srpskoga carstva..“,  kad je carstvo  već bilo raspadnuto, a nakon završetka filma veli naš filmaš da je uslijedio Kosovski boj gdje je hrabro izginulo vas celo srpsko plemstvo. Zaboravljajući pripomenuti da je pola plemstva postalo turskim vazalima i tako 500 godina. Ali čemu narušiti drevnost, čojstvo i  junaštvo srpske državnosti.  Ako to radi Hrvat, moglo bi se protumačiti ustašoidnim. Jugoslavenstvo, bratstvo i jedinstvo upravo tako se tumačilo. Dužnost je pravoga druga, odanog partiji, Hrvata, cijelo vrijeme podizati srpsku nacionalnu svijest, a zatirati hrvatsku. Nažalost, istim putem nastavilo se u demokratskoj, slobodnoj Hrvatskoj.  Osim spomenutih Srbenki, veličanju srpskoga čojstva se pridružuje priča o djevojčici Zec u Svjedocima i Frljićevim kazališnim frfljanjima, pa i junaci drugih vjeroispovjesti Halima u Haliminu putu i Armin u Arminu,  te niz drugih projekata. Čak je i Merkelica izjavila da je multikulturalnost propala, ali je naši malograđani još doživljavaju kao ulaznicu na međunarodne festivale gdje se većinom osramote s pretenciozno neprobavljivim projektima furajući se na kozmopolitizam.

Kozmopolit bi trebala biti osoba koja je na ti s bogatstvom različitosti, a ne sa siromaštvom isključivosti vlastita nacionalna podrijetla. 

Za katolike i Hrvate, u filmovima, rezervirano je braniteljsko ludilo, primitivizam i pedofilija. Jasno je da te drugove boli pozdrav Za dom spremni jer dom o kojem se radi, emotivno nije njihov dom. Oni bi taj dom zapalili bez obzira na sustav i povijesni trenutak. Nema to veze s ustašama kao što im multikulturalnost nema veze s kozmopolitizmom i humanizmom.

Na to da Dara iz Jasenovca nije autentični srpski pamfletistički uradak u kontekstu prikaza SF klanja me podsjetio jedan komentar ispod brojnih portalskih naslova cijele regije koji su se uhvatili ovoga filma. Dotični komentator upućuje na filmove našega redatelja Lordana Zafranovića kao temeljni dokaz svehrvatskog klanja srpske nejači. Uh, kad počneš brkat filmsku vrpcu sa stvarnošću. Dokle to ide? Psihijatri bi trebali davati dozvole za pristup Lordanovim  filmovima.

Ulazeći u psihu samoga Zafranovića, možda bi metodom hipnoze otkrili da ga je odgajala  iznimno seksi privlačna dadilja srpskoga podrijetla. Uz ugodan izgled bila je i vrlo vješt pripovjedač  srpskih mitova. Očita je  turbo erotska sklonost ka prikazu sadizma crnih Hrvata da je progresivnoj psihologiji neizbježno dovesti ga u vezu s nekim poremećajem već u ranom djetinjstvu. Četnike u njegovu Padu Italije(1981.), izbriju na ćelu, te ih puste da bauljaju po hrvatskom otoku neometano i dalje, ali su oni mala beba spram ustaša, specijalista u, ni njima samima objašnjivom, ubijanju vlastita naroda.  Legendarni autobus, isti onaj koji veselo putuje ka Beogradu u Ko to tamo peva, je u vrletima iznad Dubrovnika poslužio kao ustaška klaonica u Lordanovoj Okupaciji u 26 slika. A bar jedna od tih stravičnih slika vam se ureže  u memoriju i ako ste genetski predodređeni gledatelj (manjak inteligencije), SFRJ laboratorij stvorit će od vas  grliće, frljiće, tomiće…, i ostale klonirane kuniće bez po muke, a vremenski kontekst, doba samostalne demokratske RH, bit će samo još veći poticaj u produciranju istih mitova kao iz doba SFRJ. Nije  dakle Gaga Antonijević nikakva iznimka, niti pretjerano originalan, samo je produkt, između ostalog i hrvatske filmske mašinerije iz svih doba. Samo ono što Antonijevića čini suverenim i dostojanstvenim u odnosu na naše mu kolege, jest činjenica da on ne boluje od Stockholmskog sindroma i da nije ničiji dupelizac, nego svoj vlastiti. 

Nataša Božinović

Hrvatski tjednik 

18.02.2021