Sažeta rekapitulacija o SPC-u i Porfiriju Periću

Izbor Porfirije Perića za novog patrijarha SPC dobra je prigoda za sažetu rekapitulaciju. 

SPC funkcionira kao politička organizacija koja je produžena ruka srpske države, kao što je u nekim dimenzijama i srpska država produžena ruka njezine autokefalne Crkve. 

SPC je ojačala kako u prvoj (kada je tek tako nazvana), tako i u drugoj Jugoslaviji, kada nije bila progonjena ni blizu kao Katolička Crkva, koliko je uopće bila progonjena, i postala je jedinom snagom koja je uvijek i bezuvjetno aktivno podupirala projekt Velike Srbije, pa i onda kada se javno „klela“ u Titovu Jugoslaviju. 

(Srpska akademija znanosti i umjetnosti imala je svoje oscilacije, ovisno o unutarnjim odnosima frakcija  i pritisku komunističkih vlasti, isto tako i Matica srpska, a komunistička partija Srbije klatila se je između srpskog jugoslavenstva i čistoga velikosrbijanstva, k tomu je bila podređena saveznom državnom vrhu.)

SPC je i nakon pada komunizma ostala najmilitantnijom, nacionalističkom i loše prikrivenom šovinističkom polugom mitomanskog Srpstva. Ujedno je davala „bezrezervnu“ potporu mnogim vojno-agresivnim „ofenzivama“ Mladićeve vojske i Srbije pod Miloševićem. SPC sve što nije srpsko-pravoslavno – a što egzistira na području „Gde god ima koji srpska crkva, grob, samostan ili kuća, tu je Srbija“ – smatra neprijateljskim. 

SPC u suradnji s „antifašistima“ u „regiji/regionu“ i u svijetu širi jasenovački mit o ustaškim, čitaj: hrvatskim, zločinima. 

Kad je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila svoju samostalnost i neovisnost o Beogradu, SPC je smatrala da je to razlog i opravdanje za oružanu agresiju i lokalne pobune, što je sve zdušno odobravala i potpomagala. Pod izgovor da (tobože) pravoslavni Srbi, „ma gdje živeli“, imaju pravo živjeti ako već ne u Jugoslaviji, a ono svakako u (proširenoj) Srbiji. Što je značilo: nasilu pripojiti Srbiji sve općine na kojima prebiva apsolutna ili relativna većina Srba, a i ondje gdje su neznatna manjina, ako je to potrebno i ako je to fizički moguće ostvariti. A da bi se te teritorije za budućnost i zadržalo za Srbiju i svima „dokazalo“ da su bili „oduvek srpski“, trebalo je etnički očistiti zauzete ili okupirane prostore od nelojalnih ne-Srba i zatrti sve tragove (crkve, groblja, spomenike, nazive, simbole, zgrade, šume, spomenike prirode i kulture…) po kojima bi se vidjelo da nije tako.

SPC je i dan-danas protiv ne samo kanonizacije, nego i protiv pozitivnog vrjednovanja bl. Alojzija Stepinca. Zašto?

Zato što je on u ono vrijeme nedvosmisleno branio pravo Hrvata na vlastitu državu – nasuprot karađorđevićevskoj ili bilo kojoj „Jugo-slaviji“. 

Zato da ne bi priznali i njegove zasluge za Židove, Srbe i ostale, jer bi to narušilo mit o zločinačkoj, klero-nacionalističkoj ustaškoj državi, narodu i što većem broju Hrvata i katolika. 

Zato da se „vascelom svetu“ može stalno „pokazivati“ i „dokazivati“ kako nijedan Hrvat – pa bio to i uzor-čovjek vjere, duhovnosti, pravednosti, čestitosti i dobrote prema svima – s izraženom hrvatskom sviješću ne može ne biti negativac.

SPC je protiv Stepinčeve kanonizacije zato što bi – neizravno – kanonizacija dodatno potvrdila razloge i pravo hrvatskoga naroda na svoju državu, izdvojenu iz srpsko-hrvatskog „bratskog“ zagrljaja, koju SPC nikada nije ni javno ni tajno ni prihvatila niti se s njom pomirila. Da jest, Porfirije bi nosio titulu „mitropolit Hrvatske“, ili „hrvatski mitropolit“, a ne „mitropolit-zagrebačko-ljubljanski“, što je formulacija kojom se obje države tih dviju metropola ne tretiraju kao države, nego kao gradovi u istoj državi kojoj je centrala u Beogradu.

Da nije tako, ne bi na to mjesto mitropolita ni bio izabran Porfirije Perić rođen je 22. srpnja 1961. u Bečeju – Vojvodina, Srbija –, nego bi bio izabran neki (arhi)jerej ili episkop rođen u Hrvatskoj.

Da iza svega ne stoji imperijalni, hegemonistički, predatorski interes, ne bi na biskupsko i metropolitansko mjesto u glavnom gradu osamostaljene hrvatske države bio postavljen čovjek koji je, kao vikarni episkog jegarski pri eparhiji bačkoj, bio od 2010. do 2011. vojni episkop, a zatim i koordinator za suradnju SPC-a i Vojske Srbije. Nego bi na to mjesto bio postavljen koordinator hrvatske mitropolije koji je, recimo, prethodno bio koordinator za suradnju SPC-a u Hrvatskoj s Hrvatskom vojskom. S te pozicije aktivne osobe pri Vojsci Srbije on je g. 2014. „prekomandovan“ na mjesto „mitropolita zagrebačko-ljubljanskog“.

Kako danas stoje stvari, možemo slobodno reći da se ništa bitno u (svjetovnoj) politici SPC-a ne će promijeniti dolaskom Porfirija na čelo SPC-a. Zato što i on, zajedno s „vascelom“ velesrpskom Crkvom (čast ponekoj iznimci) i vođama srbijanske i općenito srpske politike radi i dalje na ostvarenju Velike Srbije, u kojem god obliku. Dokaza ima napretek. Dovoljno je pogledati dokumentarne filmove Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“ i „Rat protiv Stepinca“ da se u njima nađe više nego dovoljno slikovnih i zvukovnih dokaza da je tako.

No mi Hrvati toliko smo pristojni, obzirni, uviđavni i „politički korektni“ da ne ćemo novog patrijarha nazivati „četničkim vikarom“, kao što su oni našeg blaženika pogrdno nazivali „ustaškim vikarom“. Neka mu bude sa srećom obavljanje odgovorne dužnosti patrijarha autokefalne srpske Crkve kao Crkve, kao dijela pravoslavnog svijeta s formalnim središtem u negdašnjem Carigradu, i kao doktrinarno vrlo bliske Katoličkoj crkvi, uključujući Grkokatoličku crkvu kao njezin sastavni dio! Ali bilo bi dobro i za njih tamo i za nas ovdje da ima jednu na umu: Daleko (političke) prste od naše Hrvatske!

(MO)/Hrvatsko nebo