Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (6. Dio)

6. Dio

Vladeta Vučković: “Tako se stvaraju mitovi”

 Već u proljeće 1945. godine, u opticaju se našla paušalna tvrdnja da stvarni ratni gubici na području Jugoslavije iznose 1.706.000  žrtava (u što je bilo uključeno i 305.000 boraca NOP-a). Ovu posve nerealnu i proizvoljnu procjenu (koju niti približno nije moglo potvrditi ni jedno kasnije istraživanje) objavila je i Reparaciona komisija pri vladi FNRJ: Ljudske i materijalne žrtve Jugoslavije u ratnom naporu 1941-1945.

Megalomansku brojku (koja je približno predstavljala demografski gubitak, a ne izravne ratne gubitke) u svome je govoru najprije obznanio sam Josip Broz Tito u svibnju 1945. godine najprije u Beogradu, pa potom i u Ljubljani i ona je samim time postala službeno prihvaćena.

Sve se to učinilo smišljeno, iz barem tri  razloga:

Prvo, zato što se nastojalo ishoditi što veću ratnu odštetu (“reparaciju”) od poražene strane; drugo, jer je na temelju tih preuveličanih žrtava režim gradio poziciju i učvršćivao svoju autoritarnu vlast unutar zemlje, a nije zanemarivo ni to što je tako prezentiran broj “žrtava” podizao ugled “nove Jugoslavije” među ratnim saveznicima, što je bilo od presudnog značenja za jačanje međunarodnog položaja, pa i ostvarivanje određenih političkih i teritorijalnih probitaka.  

Umjesto da se jednostavno sačini stvarni na činjenicama utemeljeni poimenični popis svih žrtava – što neposredno po okončanju rata i uz golemi državni i partijski aparat nije bilo teško napraviti – a po potrebi poduzmu i ekshumacije, oni koji su sasvim paušalno iznosili kasnije službeno prihvaćene brojke, svoje su lažne podatke unosili u enciklopedije, monografije, autobiografije, udžbenike, znanstvene radove i publikacije, objavljivali ih u novinskim tekstovima, feljtonistici, memoarskoj građi, publicističkim i historiografskim djelima, beletristici, dokumentarnim filmovima, iznosili na simpozijima, tribinama i skupovima, sve dok laž nije zaživjela i pretvorila se u “povijesnu činjenicu” koju više nitko nije smio preispitivati i stavljati pod sumnju.

Jedan od iznuđenih pokušaja sastavljanja cjelovitog popisa ratnih žrtava na jugoslavenskoj strani (u razdoblju od 1941-1945. godine), uslijedio je 1964., nakon što je Njemačka – kao poražena strana koja je bila obvezna isplatiti najveći dio ratne reparacije Jugoslaviji – tražila podrobnije dokaze ne priznajući navedenu brojku od 1.706.000 izravnih ratnih žrtava koja nije imala svoga pokrića (prije svega u poimeničnom popisu). 

Tadašnja Savezna komisija za popis žrtava rata SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća, odn. Vlade SFRJ) zadužena za odrađivanje ovoga posla, uspjela je na jedvite jade prikupiti nešto više od 597.000 imena – dakle, tek trećinu u odnosu na službeno iznesene podatke  – ali taj materijal je od početka bio tretiran kao strogo zaštićena državna tajna i njegov sadržaj je jednostavno prešućen, čime se otvarao prostor za daljnji nastavak manipulacije brojkama. Godinama kasnije, objelodanjeni su ovi podaci, prema kojima, primjerice, gubici srpskog stanovništva na području cijele okupirane Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata iznose ukupno 346.740 (Srbi ubijeni na svim stranama – uključujući i civile, umrli od svih posljedica i uzroka i nestali).

Unatoč tomu, vlasti ne samo da izbjegavaju prihvatiti pravo stanje stvari i nastaviti daljnja istraživanja, nego svim silama nastoje opravdati ranije iznesene megalomanske i potpuno neutemeljene brojke i dati im kakvu-takvu (barem prividnu matematičku podlogu), pa je u tu svrhu umjesto kompetentnih i stručnih demografa, u projekt “utvrđivanja broja ratnih žrtava” uključen čovjek bez ikakvoga iskustva i potrebne stručnosti. 

Naime, od strane državnog i partijskog vrha, za ovaj dio posla zadužen je student druge godine matematike (?!), Vladeta Vučković, što samo po sebi već dovoljno govori o pravim namjerama njegovih poslodavaca  i “ozbiljnosti” s kojom se pristupalo toj izuzetno osjetljivoj problematici. On je dobio zadaću prividno – formalno i naizgled – “opravdati” postojeće brojke i uklopiti ih u unaprijed zadani okvir, što je za vrlo kratko vrijeme i učinio. 

Evo što Vučković, desetljećima nakon ovog događaja, u svome svjedočanstvu, o svemu kaže:

“(…) Kočović pokazuje da je gornja granica demografskog gubitka 1941 – 1948. oko dva miliona, a broja stvarnih žrtava (to jest, ubijenih) oko jednog miliona. Ovaj drugi broj je u teškoj suprotnosti sa ustaljenim mitom, zastupanim i od zvanične jugoslovenske statistike, da je broj stvarnih žrtava oko 1.700.000 muškaraca, žena i dece.

Zato ću otkriti poreklo tog zvaničnog broja, jer sam ja umnogome odgovoran za njega…

Kao student matematike (1946–1949) bio sam zaposlen u Demografskom odeljenju i u Odeljenju statističkih mašina Saveznog statističkog ureda Jugoslavije od jeseni 1946. do sredine 1948. godine. Negde u proleće 1947. godine dobio sam zadatak od direktora Ureda Dolfe Vogelnika i njegovog pomoćnika Alojza Debevca da izračunam ‘za druga Kardelja’ gubitke jugoslovenskih naroda prouzrokovane ratom. Kardelju je trebalo da tim podacima potkrepi zahteve Jugoslavije za reparacijama na konferenciji u Parizu. Dobio sam tačno dve nedelje da svršim taj posao; jedino uputstvo je bilo da broj treba da bude značajan, ali naučnostatistički  fundiran.

Tek, kada sam počeo da radim na tom problemu, shvatio sam zašto su ga dva profesionalna statističara, Vogelnik i Debevec, natovarili na grbinu  jednom početniku, studentu druge godine matematike: nije se imalo gde početi. (D. Tasić, načelnik Demografske statistike, statističar starog kova, za koga su postojale samo četiri racionalne računske operacije, odbio je da se angažuje u projektu, ali mi je bio od velike pomoći sa numeričkim podacima. Imao sam utisak da on poznaje stanovništvo svakog naselja u prste, uključivši i domaće životinje. Čudim se zašto je on, u analizi popisa 1948. godine, procenio demografske gubitke na dva i po miliona. Godine 1947. on se bio slagao sa mojom procenom.) 

Za predratnu Jugoslaviju postojala su samo dva popisa, 1921. i 1931. godine. Statistički to se svodi ni na šta. Otvoreno je takođe bilo pitanje aktuelnog broja stanovništva 1945. godine; na sreću, bilo je nekih kakvih-takvih uzoraka. Nije mi ostalo ništa drugo već da koristim izvanredne statistike susednih zemalja za zadnjih 80 godina (na primer, austrijskih za Sloveniju i Bosnu-Hercegovinu, mađarskih za Vojvodinu i Hrvatsku, albansko-italijanskih za Kosovo, Metohiju i Dalmaciju, bugarskih za Istočnu Srbiju i Makedoniju) i da na osnovu njih konstruišem trendove razvoja raznih etničkih grupa i geografskih jedinica. (Koliko vidim, Kočović nije tako radio. On je koristio samo jugoslovenske statističke podatke, ali je imao i rezultate popisa 1948. godine).

Tako sam došao do rezultata da je gubitak stanovništva Jugoslavije 1941–1945. godine bio 1.700.000 duša. Jasno, to je bio demografski gubitak. Međutim, Kardelj  je, valjda po nekoj učiteljskoj semantici, reč ‘gubici’ istolkovao kao ‘žrtve’, pa je s tim brojem operisao na konferenciji u Parizu. I jasno, jednom prihvaćen od ‘najvišeg rukovodstva’, taj broj je postao zvaničan broj žrtava rata, a ne gubitak u stanovništvu.

Tako se stvaraju mitovi.

Za svoj rad sam bio čak pohvaljen i nagrađen od D. Vogelnika… 

Interesantno je napomenuti da se Kočovićeva i moja procena demografskog gubitka  slažu. Ako se od njegovog broja za period 1941–1948 (koji iznosi 1.985.000) oduzme oko 285.000 za žrtve i iseljavanja od 1945. do 1948, dolazi se tačno do moje procene od l.700.000 za period 1941–1945. godine. A naše metode rada su bile potpuno različite…”

(Ovo svjedočanstvo Vladete Vučkovića, profesora univerziteta u South Bendu (SAD), objavljeno je u prilogu jugoslavenskog izdanja knjige Sahrana jednog mita – žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (izd. Otkrovenje – Beograd, 2005. godine), autora Bogoljuba Kočovića; preuzeto iz: : beogradski tjednik Vreme (br.842., od 22. veljače 2007. godine); http://www.vreme.com/cms/view.php/id=488800; stranica posjećena 14.12. 2010.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.

Vladeta Vučković, dakle, potvrđuje kako je za samo dva tjedna odradio složeni posao matematičkog „utvrđivanja“ ratnih gubitaka, te na posredan način objašnjava i zašto se D. Vogelnik tako tvrdoglavo držao svojih preuveličanih procjena ratnih žrtava, koje su unosile pomutnju i u cijelom poratnom razdoblju bile zlorabljene od srpskih nacionalista, koji su te podatke uvijek potezali kao „pouzdane“ i „proverene“, koristeći ih za stigmatiziranje čitavih naroda i sijanje međunacionalne mržnje i razdora. Komunistički aparatčik koji je bespogovorno služio Kardelju (D. Vogelnik), uvelike je doprinio stvaranju mita i kasnijim „licitiranjima“ vezano za broj žrtava, što je u konačnici bilo pogubno za ukupne odnose među nacijama u komunističkoj Jugoslaviji, i posebice hrvatsko-srpske.

U analizi ratnih gubitaka na bilo kojemu području, nužno je razlikovati dvije osnovne kategorije: demografske gubitke (ili ukupne gubitke stanovništva), i stvarne ratne gubitke (koji se često nazivaju i izravnim ili direktnim ratnim gubicima).

Demografski gubici obuhvaćaju: sve pogibije vojnih i civilnih osoba u vrijeme rata na svim stranama, od svih uzroka i posljedica, kao i smrtne slučajeve nakon rata koji su uzrokovani ratnim okolnostima (posljedice ranjavanja, mučenja, izgladnjivanja, bolesti, nedostatak lijekova i sl.), izbjeglice, odn, migrante koji su svoja mjesta prebivališta napustili uslijed ratnih prilika, nasilno odvedene (deportirane) u strane logore kojima se gubi trag, nestale iz nepoznatih razloga; pad nataliteta uzrokovan ratnim okolnostima – odnosno, gubitak populacije uslijed ratnih okolnosti (što se izračunava na temelju očekivanog rasta stanovništva uz pomoć pretpostavljene stope prirodnog priraštaja koja bi se ostvarila u normalnim okolnostima u miru).

Stvarni ratni gubici predstavljaju sve poginule, na svim stranama i u svim vojskama, uključujući i poginule civile, kao i sve osobe koje su nakon rata umrle od izravnih ratnih posljedica, te one koji su nestali uslijed ratnih okolnosti.

Često se čuju tvrdnje, kako se u jugoslavenskom slučaju u prvim poratnim godinama nije pravila razlika između stvarnih i demografskih gubitaka, te da su stoga demografski gubici bili prikazani kao stvarni ratni gubici. No, čini se da je najbliže istini, kako su pretjerane procjene ipak i prije svega bile motivirane isključivo ideološkim i pragmatičnim političkim razlozima. No, kako god bilo, one su sasvim sigurno predstavljale rezultat odsustva bilo kakvog ozbiljnog u sustavnog pristupa tom problemu, ne samo sa stanovišta krivotvorenja povijesne istine, nego i odraz krajnje nemarnog i neodgovornog odnosa prema samim žrtvama i njihovim potomcima lišenog bilo kakvog osjećaja i empatije. 

Brojka od 1.706.000 „izravnih ratnih žrtava“ (ili „stvarnih ratnih gubitaka“), dovedena je u pitanje od strane SAD-a već 1954. godine, tvrdnjom da je Jugoslavija imala „samo milijun poginulih“. Njemačka je početkom šezdesetih godina (u sklopu međudržavnih pregovora o ratnoj odšteti) odbila zahtjev da Jugoslaviji isplati odštetu na temelju dostavljenih podataka, pa Savezni zavod za statistiku pristupa žurnom popisu žrtava (putem spomenute Komisije SIV-a) koji je trebao biti predan njemačkoj strani tijekom trajanja pregovora u Parizu. Popis je (kako je već naprijed rečeno), sačinjen 1964. godine, uz veliko iznenađenje „malim brojem“ gubitaka na strani „žrtava okupatora“, koji skupa s poginulim „slugama okupatora“ (njih 200.000) i neidentificiranim žrtvama (oko 180.000), iznosi još uvijek manje od  1 milijun. Na tom se popisu osim stvarnih žrtava okupatora i njihovih pomagača nalazio i veliki broj kolaboranata ili osumnjičenih za kolaboraciju, ali i onih za koje se nije znalo na kojoj strani su bili i jesu li uopće bili opredijeljeni, uz brojna nepostojeća, uglavnom izmišljena, imena nestalih u ratu ili interniranih u inozemstvo (čija je daljnja sudbina ostala nepoznata), a bilo je i slučajeva da su dva ili više puta upisivane iste osobe. 

Prema tako prikupljenim podacima, u Hrvatskoj je bilo ukupno 194.749 žrtava; u Bosni i Hercegovini   177.045.; u „užoj“ Srbiji 97.728.; u Vojvodini  41.370.; u Sloveniji 40.791.; u Makedoniji  19.076.; u Crnoj Gori 16.903.; na Kosovu 7.027.; a 1774. osobe je poginulo ili umrlo na „nepoznatom mjestu“. Ovako sačinjen popis – po imenu i prezimenu žrtava – obuhvaćao je, dakle, ukupno 597.323 osobe. Na ovaj broj dodano je (prema procjeni, na temelju nejasnih kriterija) 180.000  žrtava kojima se ne zna ime, i još 200.000 poginulih „kolaboracionista“, odnosno, „domaćih izdajnika“, pa je tako dobiven broj od ukupno 977.323 žrtve.

(Komunistička Jugoslavija, kako je vidljivo, u “svoje” je žrtve ubrajala najmanje 200.000 onih koji su bili – prema njihovoj evidenciji – na suprotnoj strani i još 180.000 onih čiji je identitet ostao nepoznat pa se stoga ne zna niti tko su te osobe bile i od koga su stradale, no, ipak je polagala pravo na ratno obeštećenje na račun tih žrtava, što je samo jedan u nizu apsurda kojih je poratna jugoslavenska prošlost prepuna).

Rezultati se očito nisu svidjeli državnom vrhu, pa je popis svrstan u strogo čuvanu tajnu, a javnost je za njega saznala tek 1989. godine, kad ga je objelodanio zagrebački tjednik Danas.

Demografski gubici i izravne ratne žrtve nisu isto – i to su komunisti jako dobro znali

 Podaci na temelju izračuna kompetentnih znanstvenika, govore da je ukupan demografski gubitak na jugoslavenskoj strani (poginule vojne i civilne osobe na svim stranama, umrli od ozljeda, bolesti, nedovoljne ishrane, nestašice lijekova i sl., nestale osobe, gubici stanovništva zbog pada nataliteta – dakle, oni koji nisu rođeni uslijed ratnih okolnosti) za cijelo područje Jugoslavije iznosio između 1.925.000 i 2.022.000, dok su izravni ratni gubici (svi ubijeni, poginuli u ratu, neovisno od kojeg uzroka ili počinitelja (uračunavajući u to i one umrle od uzroka i posljedica rata i nestale uslijed ratnih okolnosti) bili 1.014.000 (po Bogoljubu Kočoviću), odnosno, 1.027.000. (po Vladimiru Žerjaviću).

Srpski emigrant Bogoljub Kočović (kojemu se ne može odreći stručnost na ovom polju, pa i pošten pristup temi), pune je 4 godine radio na izračunu jugoslavenskih ratnih žrtava i demografskih gubitaka. Rezultate svojih istraživanja objavio je u knjizi Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji, koja je izašla u Londonu 1985. godine (u okviru biblioteke Naše delo, koju je uređivao krug srpskih emigranata). U njoj autor detaljno obrazlaže metodologiju kojom se služio pri izračunu i dolazi do rezultata po kojem su ukupni demografski gubici za prostor cijele Jugoslavije 1.925.000, a stvarni ratni gubici 1.014.000. Knjiga je u potpunosti ignorirana od strane jugoslavenske političke i znanstvene javnosti, iako ju je on poslao na više mjesta, među ostalim i vodećim knjižnicama. Ovi se podaci jednostavno nisu smjeli spominjati, a Kočović je postao persona non grata – jedna od najnepoželjnijih osoba iz redova jugoslavenske emigracije. Njegova knjiga ipak se pojavila u svome drugom izdanju u Sarajevu, 1990. godine, pred sam raspad SFRJ.

Neovisno o Kočoviću, približne je brojke dobio i Hrvat Vladimir Žerjavić kod kojega su i demografski i stvarni ratni gubici nešto veći (demografski: 2.022.000; stvarni: 1.027.000). Rezultate svojih istraživanja i prikaz metodoloških postupaka objavio je u knjizi Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb, 1989.). Knjiga je dobila potporu Židovske općine u Zagrebu, i Jugoslavenskog viktimološkog društva, a od akademske zajednice i intelektualne javnosti u Hrvatskoj ocijenjena kao značajan pomak u utvrđivanju činjenica na ovom polju. Akademik Vladimir Stipetić u svojoj je recenziji napisao kako prihvaća “Žerjavićevu procjenu gubitaka stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu s tolerancijom od plus-minus 5%”, a vjerodostojnost Žerjavićevih istraživanja potvrdio je i publicist Slavko Goldstein koji je za knjigu napisao i predgovor i ocijenio je kao ozbiljnu studiju koja doprinosi utvrđivanju istine i činjenica. Nasuprot ovakvim pristupima, postoje i oni drugi, u kojima se  bez ikakvih objašnjenja i obrazloženja metodoloških i statističkih postupaka, jednostavno iznose podaci prema kojima su i demografski i stvarni gubici daleko veći. 

Vezano za istraživanja Vladimira Žerjavića ipak se mora skrenuti pozornost na činjenicu da on nikako nije mogao izbjeći ustaljene dogme komunističkog sustava i stoga nije niti bio u stanju ostvariti neke epohalne pomake. Tada je svaka brojka koja je bila ispod 600 ili 700 tisuća srpskih žrtava predstavljala herezu i njegovo se istraživanje mora promatrati u tom svijetlu, nikako drugačije.

I pored svih nelogičnosti i neodrživosti teza što su ih postavljali Velimir Terzić, Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić oni i njima slični “znanstvenici”, književnici i publicisti tvrdoglavo su ustrajavali na paušalnim tvrdnjama o “najmanje milion ubijenih Srba samo u jasenovačkom ‘logoru smrti'”, konstruirajući čak i tobožnja “autentična” “svjedočanstva” (po pravilu uopćeno i bez navođenja bilo kakvih konkretnih i provjerljivih izvora), kojima su na jedan krajnje neozbiljan, šarlatanski način i bez ikakvih argumenata nastojali dokazivati kako njihove improvizacije imaju snagu činjenica.

Iz mnoštva primjera koji se mogu navesti, evo jednog koji svakako zaslužuje pozornost, prije svega zbog prikaza metodologije kojom su se ne rijetko služili velikosrpski propagandisti.

Na str. 133. knjige Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine (Beograd, 1989.) dr. Milan Bulajić piše:

“…(…).. Nije objašnjeno iz kojih razloga je došlo do ukidanja, 1948. godine, Državne komisije i zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Rezultati rada ovih komisija nisu objavljeni.

Prilikom opšteg popisa stanovništva Jugoslavije te iste 1948. godine nije vršen popis žrtava ratnih zločina i zločina genocida u toku drugog svjetskog rata.

Na taj način nije dokumentovano utvrđen broj stvarnih žrtava Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. Takvo stanje je omogućilo krajnosti minimiziranja i maksimiziranja broja žrtava, ‘igru s brojevima’ žrtava, obično na nacionalističkim osnovama, što predstavlja zločin. Na jednoj strani, general Tuđman tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno samo 30 – 40.000, što su podržali dr Ivan Supek, kardinal Kuharić i drugi. Na drugoj strani, general-pukovnik Velimir Terzić navodi da je u Jasenovcu ubijeno 1941-1945. ‘najmanje milion Srba, ne računajući žrtve drugih narodnosti‘”. (istaknuo: Z.P.) (ovdje autor kao izvor za citirani dio teksta navodi slijedeće: “Mihailo Gligorijević, Intervju s V. Terzićem, piscem knjige Slom Kraljevine Jugoslavije, politika-Intervju, br. 57., 05. 08. 1983., str. 4 – 9″). 

Potom autor pamfleta nastavlja:

“Jedan preživjeli  jasenovački logoraš je u ‘Dnevniku o Jasenovcu’ zapisao: ‘Prema kazivanju jedne žive Srpkinje, koja je bila čistačica u ustaškom stanu u selu Jasenovac, ustaški oficiri su 1944. ispijali zdravice za milionitu logorašku glavu’. Drugi preživjeli jasenovački zatočenik, Jovan Živković iz Zrenjanina, uvjeravao je autora u vrijeme pisanja ovih redova, da je milion žrtava stvaran. I on govori o ustaškoj proslavi milionite žrtve!” (istaknuo. Z.P.).

Neka nam bude dozvoljeno kratko komentirati ova dva ulomka iz “voluminoznog dela” koje i danas ima kultni status u srpskoj historiografiji:

1. U prve dvije rečenice, autor konstatira da su institucije koje su bile zadužene napraviti popis poratnih žrtava obustavile rad 1948. godine, u trećoj, da prilikom popisa stanovništva (iste godine) “nije vršen popis žrtava ratnih zločina”, i, konačno, u četvrtoj decidirano tvrdi kako “…nije dokumentovano utvrđen broj stvarnih žrtava…” – do sada, potpuno korektno i istinito.

No, da krenemo dalje.

Na temelju naprijed izrečenoga, on zaključuje da je takvo stanje pogodovalo krajnostima u  “igri s brojevima” … “obično na nacionalističkim osnovama” – što također nitko razuman i dobronamjeran ne može opovrgnuti.

U načelu, ove Bulajićeve ocjene nisu neprihvatljive; samo, pitanje je koga on to smatra odgovornim zbog neutvrđivanja pravog broja žrtava i prestanka rada Državne komisije i Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora? Po čijoj naredbi i kako je prekinut rad tih komisija, i što je još važnije: zbog čega? Je li se to moglo učiniti bez znanja vrha Partije u kojoj su najistaknutija mjesta zauzimali srpski politički kadrovi? Naravno da nije, jer su tu odluku donijela partijska politička tijelau skladu s direktivama “odozgo”. U zemlji u kojoj se bez partijskog “blagoslova” nije moglo postaviti na dužnost ni upravnika seoske poljoprivredne zadruge, ravno je apsurdu tvrditi da se bilo koja i bilo kakva državna komisija mogla oformiti ili ukinuti bez volje političkih moćnika i njihovog odobrenja.

Uostalom, tko je mogao imati koristi od toga? Jedino oni kojima je bilo stalo do prikrivanja činjenica i zataškavanja pravog stanja stvari – a to su upravo kreatori jasenovačkog mita, srpsko-komunistička klika koja je vladala Jugoslavijom.

Istina koju Bulajić zaobilazi (a sigurno mu je dobro poznata), sastoji se u sljedećem: 

Na lokalitetu ustaškog logora Jasenovac nisu pronašli ništa – i to je glavni problem

Početna istraživanja pri kojima “sondiranja” terena na lokalitetu ustaškog logora Jasenovac i Stara Gradiška (na mjestima koja su bivši logoraši-svjedoci naznačili kao masovne grobnice) nisu dala očekivane rezultate glede broja pokopanih žrtava, bila su destimulirajuća za tadašnji  režim i nisu ni izbliza potvrđivala njihove megalomanske tvrdnje, pa bi svako objektivno utvrđivanje tih činjenica dovelo do revizije službene procjene što komunisti ni u kom slučaju nisu htjeli dopustiti.

2. U nastavku Bulajić uspoređuje dvije međusobno oprečne tvrdnje vezano za broj žrtava (on ne može bez licitiranja), navodeći primjere hrvatskoga “nacionalista” dr. Franje Tuđmana na jednoj strani i oficira JNA Terzića na drugoj i stavljajući ih u korelaciju kao antipode (jer prvi zastupa “minimalističku”, a drugi “maksimalističku” varijantu). Tuđman je tako zastupao tezu da je u Jasenovcu pobijeno 30-40 tisuća Srba, a Terzić da je taj broj “najmanje milion.”

Je li moguće jednu i drugu tvrdnju staviti u korelaciju, tako da se obje ocjene smatraju podjednako radikalnim i štetnim? 

Uzmemo li za orijentaciju tvrdnju Slavka Goldsteina, po kojoj je broj ubijenih Srba u Jasenovcu oko 52.000 (što je također proizvoljna teza koja nema pokrića u činjenicama a brojka je zacijelo višestruko veća od stvarne), to znači da je on u odnosu na Tuđmanove podatke, veći za maksimalno 30 do 40%. Primijenimo li istu metodu kod Terzića, matematika pokazuje, da je on preuveličao taj broj za 2000%, odn. dvadeset puta! S tog stanovišta, ovi podaci su neusporedivi, kao što je i megalomanija Terzića neusporediva s navodnim Tuđmanovim “minimiziranjem”.

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo