Zdravko Gavran: Zar i Ti, prijatelju Hrvoje?!

0

 

 

Na kraju svoje najnovije tjedne kolumne „Hrvatske kronike“, objavljene u ponedjeljak 15. veljače navečer na portalu hkv.hr

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/35934-h-hitrec-6.html

i prenesene jutros na Hrvatskom nebu

 

Hrvatske kronike H. Hitrec: Sve za nju, jedinu i vječnu, nesposobnu Uniju

 

hrvatski književnik s velikim i vrijednim proznim opusom, publicist s velikim stažom i stotinama članaka, scenarist, ljubitelj kazališne i filmske umjetnosti, prvi ravnatelj HRT-a, član Upravnog vijeća Hrvatske matice iseljenika i bivši političar i visoki stranački dužnosnik (HDZ) Hrvoje Hitrec dotaknuo se je i Stepinčeva. Taj dio inače popularne i vrijedne kolumne zaslužuje poseban osvrt. Upravo zato što je riječ o Hitrecu, a ne o nekom politički korektnom medijskom „aparatčiku“.

Stepinčevo i film prikazan na HTV-u

U skladu s neobičnom tradicijom tog portala, svaka kolumna ima dva različita naslova, pa nije lako znati koji citirati kao auktorov, a koji je urednički. Na naslovnoj stranici naslov je „H. Hitrec: Sve za nju, jedinu i vječnu, nesposobnu Uniju“ (Zanimljivo, o toj temi jedva da u tekstu ima ičega.) Kada kliknete na link, ukaže se novi naslov: „Sredinom veljače 2021.“. Kolumna je trodijelna: prvo je uvodni dio, u kojem se pisac bavi posljedicama potresa, koronavirusom i još ponečim; drugi dio ima međunaslov „Alma mater“, a tu se tumače peripetije povezane s ljevičarskim udarom na rektora Borasa i sveučilišnu autonomiju, prikazuje se stanje na Filozofskom fakultetu i slično; treći dio najkraći je, a ima međunaslov „Stepinac“.

U tom trećem dijelu auktor se osvrće na ovogodišnju proslavu blagdana Stepinčeva u Zagrebu, pred Katedralom, a zatim govori o jednom dokumentarnom filmu prikazanom na Prvom programu Hrvatske televizije.  Ovako: 

„Zapanjeni gledatelji vidjeli su na ekranima film o Stepincu, ljudi zar je moguće, i to u korist nadbiskupa i kardinala o kojemu se govorilo sve najbolje. Višnja Starešina snimila je film vrlo vješto, dinamično, balansirano, ali istinito, tako pametno da je i nacistima i komunistima otežala posao. Vidio sam samo jednu lošu kritiku, ali iz pera kronične budaletine. Navodno će film biti uvršten u školski uputnik (kukurikulum), što je mali korak za Stepinca, ali velik za čovječanstvo. Lijepo je objašnjena razlika između prijelaza (da se spase životi) i prekrštavanja. Kao i obično, Robin Harris najsuvisliji. Pohvalna suradnja HRT-a i Katoličke televizije. U toj i sličnim temama HTV voli imati partnera, za svaki slučaj.“

Tim prikazom i ocjenama ne ćemo se ovdje baviti. No moramo primijetiti dva zgodna i tri nezgodna detalja. Zgodno je i dobro to da je snimljen i na HTV-u prikazan vrijedan i pozitivan dokumentarni film o hrvatskom blaženiku Alojziju Višnje Starešina. Nezgodan je detalj prizeman i vulgaran izraz „iz pera kronične budaletine“, kakav tako vrsnu majstoru pripovijedanja i maestru duhovitosti nipošto ne priliči. Nezgodno je i to što pohvaljuje „suradnju HRT-a i Katoličke televizije“. Naime, „Katolička televizija“ u Hrvatskoj ne postoji. Zacijelo je mislio na Hrvatsko katoličko sveučilište, koje se u špici navodi kao koproducent. Nezgodno je i doista sjajnoga Robina Harrisa označiti kao „najsuvislijega“, iz čega bi se moglo zaključiti da su drugi ugledni povjesničari, uglednici i svjedoci koji u filmu dolaze do riječi bili manje suvisli ili posve nesuvisli. 

Stepinčevo i prešućeni film koji nije prikazan na HTV-u

Nedvojbeno je da Hitrec nije takvo što ni htio reći ni na to pomislio. No mnogo je veća nezgoda nešto drugo, a sastoji ne u onomu što Hitrec jest, nego u onomu što Hitrec nije napisao ni spomenuo. A nije spomenuo jedan drugi dokumentarni film o Stepincu, i to upravo, svježe dovršeni (Starešinin film snimljen je i premijerno prikazan u jednom zagrebačkom kinu prije godinu pol) i isto tako u prigodi Stepinčeva prikazani na televiziji. 

Istina, taj film nije prikazan na javnoj televiziji, na HTV-u, nego na vrlo gledanoj, ali privatnoj televiziji, Z1, na kojoj se prikazuje Bujica, emisija doduše mnogo gledanija od mnogih takvih emisija na HTV-u. I nije prikazan na samo Stepinčevo, nego je prikazan navečer uoči (na uočnicu) Stepinčeva. A i na samo Stepinčevo taj drugi film prikazan je, ali na Vinkovačkoj televiziji. I bio je i bit će još neko vrijeme dostupan na youtube, gdje ga je do danas vidjelo blizu devet tisuća gledatelja. Isto tako i na platformi hrvatskoga filma CROATIA-FILM.HR, za koju nemamo podataka o gledanosti. 

Riječ je, naravno o filmu „Rat protiv Stepinca – zločin nad istinom“ scenarista i redatelja Nenada Piskača.

 

VIDEO Premijera filma ‘Rat protiv Stepinca – zločin nad istinom’.

 

E, taj film kroničar (ljetopisac) Hitrec uopće ne spominje. Napamet se ne može tvrditi zašto to ne čini. Moguće je da nije znao za Piskačev film. Moguće je da ne prati portal Hrvatsko nebo, koje je dalo i najavu s informacijom o filmu, i trailer, i naposljetku poveznicu s cjelovitim filmom. Možda ne prati ni inače vrlo čitani i gledani portal Projekt Velebit, koji je učinio to isto. Možda ni „braniteljski portal“, koji je prenio informaciju s Hrvatskog neba i poveznicu s filmom na youtubeu. Zacijelo ne prati ni lokalne portale kao što su „Glas Gacke“, „Senjska bura“, „Novalja“ i slično. Možda mu se ne sviđa Z1. Možda nema izobilnu kabelsku televiziju pa ne može gledati ni Vinkovačku televiziju. Očito ne prati ni Facebook. A možda mu nitko ni mailom nije proslijedio obavijest o novom Piskačevu filmu. Ili ne otvara svaki mail. 

A možda, čovjeku svašta padne napamet, g. Hitrec ipak cijeni više ono što prikaže standardizirani HTV od onoga što prikaže „tamo neka“ privatna televizija kao što je Z1. Možda ipak više cijeni „mainstream“ od alternativnih opcija i medija.

Nagađanja i čuđenja

Sve su to, dakako, nagađanja, a g. Hitrec sigurno će naći načina dati neko objašnjenje domoljubnoj publici, kad ovaj dobrohotni osvrt pročita, ili ako mu urednici ili pratitelji portala prenesu da je objavljen. Dotad, svaka je pretpostavka na žalost moguća, pa i ta da namjerno i hotimice nije spomenuo Piskačev film. Iako bi to bilo višestruko čudno, nevjerojatno i teško objašnjivo. Čudno stoga što Hitrec inače voli dobar film, osobito domoljubni, a osobito sve one filmove koji usprkos protuhrvatskim filmovima i drugim oblicima podmetanja i optuživanja otkrivaju istine koje nisu u suglasju s velikosrbijskom ili jugoslavenstvujuščom ideologijom ni s onim čemu je jako nesklona aktualna hrvatsko-srpska koalicijska vlada u Zagrebu. Još je manje vjerojatno da bi takav propust bio mogao učiniti hotimice, ili ne-prijateljski, uzme li se u obzir da su on i Piskač deset godina rame uz rame pisali za isti portal kritičke i domoljubljem prožete kolumne na istom portalu, na kojemu ih Hitrec objavljuje i danas. Hrvojeva se pojavljivala ponedjeljkom, a Nenadova utorkom. Obje su bile i inteligentne i duhovite i hrabre u razobličavanju protuhrvatskih potvora i u promicanju hrvatskih, humanističkih, slobodnjačkih i kulturnjačkih ideja. 

Možda ovoga osvrta na Hitrecov propust ne bi ni bilo da kontekst govorenja o Stepincu odnosno njegova prešućivanja ili marginaliziranja nije takav kakav jest. Istina, HTV je prikazao Starešinin film, a poneki „desni“ ili katolički portal prenio je razgovor s njom za narod.hr, ali se o tom filmu praktički naširoko zašutjelo čim je prikazan. Gotovo kao da nije ni načinjen ni prikazan. 

A medijsko tretiranje Piskačeva filma bilo je neusporedivo nepovoljnije. Iako su svakako imali sve potrebne informacije, iako im je ponuđen link, iako je svim lokalnim televizijama ponuđeno besplatno prikazivanje na Staepinčevo ili uoči njega, vrlo su malobrojni oni koji su se odazvali. Na HTV i mainstream-medije da i ne pomišljamo. Šutnja o svemu što intrigira, što se ne uklapa u službene politike i ideologije, očito je opet postala „zlato“.

Zašto za tolike Piskačev film o ratu protiv Stepinca „ne postoji“?

„Rat protiv Stepinca“, koji je vrlo aktualan jer se bavi razlozima i okolnostima privremene obustave Stepinčeve kanonizacije, i koji razobličuje svetosavske mitove, podmetanja, laži, neprijateljstva i zlodjela, ni za mnogo domoljubne portale, radija ni televizije i dalje jednostavno – ne postoji (ostale da i ne spominjemo). Što je misterij svoje vrste, akoprem i nije mysterium inquitatis. Nije moguće razumjeti zašto se toliki hrvatski mediji oglušiše i ne htjedoše donijeti ni informaciju, a kamoli recenziju o tom snažnu, dojmljivu, višeslojnu, svjedočkom auktorsko-dokumentarnom filmu. Pa makar poneka recenzija bila i kritička, ili nepovoljna, ako bi se za lošu ocjenu uspjelo i naći poneki argument. 

Kao da ne živimo u samostalnoj, suverenoj, demokratskoj i većinski katoličkoj Hrvatskoj, nego pod skutama svetosavske i diktatorske Srboslavije. Pod velikosrbijanskom žandarskom čizmom. Ili pod socrealističkim nadzorom nad umjetnošću staljinista kao što bijaše Radovan Zogović. Ili kao da nam zgoljno smeta kada tko tako vrsno istraži i filmski posloži gole činjenice, fotografije, dokumente, prizore, izjave i tumačenja. Ili kao da je poslovični hrvatski jal toliko velik i moćan da ne može takvo kvalitetno i ujedno angažirano filmsko djelo podnijeti…

Eto, u takvu kontekstu, u kontekstu kada ni Piskačev bivši portal hkv.hr nije donio ni osnovnu informaciju o tomu da je taj film snimljen i da je prikazan i da je na nekim medijima u cijelosti i besplatno dostupan hrvatskoj publici, u takvu kontekstu, atmosferi i milieuu Hitrec se večeras pozabavio Stepinčevom. I pritom ni on nije spomenuo Piskačev sustavno prešućivani film. 

Nelogičnost do nelogičnosti. Nevjerojatnost do nevjerojatnosti. Kako ih tumačiti? 

Za sada samo ovako. I samo toliko.

P.S

A prijatelja Piskača pustimo da se odmara i oporavlja. Za vrijeme pripravljanja i montiranja i dorađivanja filma proživio je naime velike napore, iznenađenja i nevjerojatne drame. Osobito u tjednima, danima i satima uoči Stepinčeva, dok još nije znao ili bio siguran hoće li njegov film igdje biti prikazan. I dok nije znao hoće li ijedan medij osim Hrvatskog neba taj film uopće spomenuti. A bilo bi logično, u hrvatskoj državi i u „katoličkoj“ Hrvatskoj da je stanje posve obrnuto. Što uključuje i crkvene odnosno katoličke medije. I bilo bi posve normalno da i Piskača i Starešinu brojni mediji traže za intervju odnosno da njihovim filmskim uradcima posvete primjerenu pozornost. Da ih se promiče na sve strane, i doma i vani. No na takvo što, ili na domaća priznanja, nagrade i odličja ne usudimo se ni pomisliti. Zar je toliko sati u domaji nam našoj?

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara