Z. Pinter: S kontejnerom SNV-a na Banovinu je stiglo i prebrojavanje krvnih zrnaca – sklanjajte ga ako već nije kasno!

 Hrvatska je na nogama od 29. prosinca prošle godine. Tako na najbolji način dokazujemo da smo svi skupa kad je najteže i da u tim trenucima važnost gube sve naše podjele, kako regionalne (Dalmoši, Zagorci, Slavonci, Ličani, Istrijani…), tako i nacionalne, a o vjerskim da i ne govorimo.

 Nikomu napamet nije padalo spomenuti vjeru ili naciju (bilo koju) – kako na području Karlovca i Zagreba (koji su također stradali u potresu), tako i na najteže stradaloj Banovini. Bili smo od početka jedno tijelo i jedna duša.

Naravno, itekako se zamijetila zbunjenost naših lijevo-liberalnih medija i stranaka – jer opet ih je “presjeklo” kao i u vrijeme kad se više od 600 tisuća nas “ruralnih” Hrvata okupilo na Trgu bana Jelačića nakon osvojenog nogometnog srebra u Rusiji. 

Otkuda taj “desničarski” naboj, ta energija, zanos, entuzijazam, gdje je tomu izvor a gdje kraj i do kada tako? – vjerojatno se i sad u čudu pitaju oni koji su mentalno osakaćeni i nisu u stanju shvatiti kao je posrijedi samo osjećaj zajedništva, solidarnosti i ljubavi prema bližnjima – i ništa drugo. I da stvar bude zanimljivija, ti “strašni talibani”, ti “hrvatski nacionalisti” od kojih mnogi – zamislite! – u crkvu idu (i to katoličku!) i na nekog tamo “Boga” se pozivaju, ne spominju nikakvu vjeru, naciju, rasu, nema toga ni u primisli…

Da. Tako je to bilo. Ali, idila je kratko trajala. Nekih mjesec dana – ako me sjećanje dobro služi, odnosno, sve dok Milorad Pupovac, Boris Milošević i škvadra nisu na Banovinu dovukli svoj stranački kontejner s uočljivom stranačkom oznakom SNV-a. S motom “Banija je naša kuća” (jer u njihovoj su percepciji “Banija”, “Slavonija”, “Kordun”, “Lika”, “Dalmacija” mnogo poželjniji termini nego “Hrvatska”), oni su nastojali pokazati “širinu svoje duše” kao Srbi i pravoslavci – i na tomu im hvala. Hvala im za svaku pruženu konzervu, za svaki kruh i svaki kontejner, za svaku uplaćenu kunu – komu god da su to dali, jer potres ne bira naciju, vjeru, niti broji krvna zrnca.

No, pitam se što bi se dogodilo da su primjerice, sve druge političke stranke (HDZ, SDP, HNS, HSS, HSLS, PGS, IDS itd., itd.) dovukle na ugroženo područje svoje kontejnere (sa stranačkim oznakama, naravno), pa da su to još uradili Hrvati iz Zagorja, Slavonije, Baranje, Međimurja, Moslavine, Podravine, Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagore, Korduna, Like, Sinjske krajine, Dubrovačkog primorja, Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke, Gradišćanski Hrvati, Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Hrvati iz Crne Gore, Hrvati iz Mađarske, Hrvati iz Rumunjske iz zapadnih zemalja uključujući Europu, Australiju, Novi Zeland i SAD – i da je svatko nastojao tamo u tom metežu pronaći “svoje” (bilo po političkoj, regionalnoj ili kakvoj drugoj pripadnosti) i uručiti im pomoć?

Što bi se dogodilo i čemu bi to sličilo? Može li tko zamisliti?

Vidim, dogradonačelnica Gline dobila je od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (bivšeg potrčka ćosavog četničkog vojvode i ratnog zločinca Vojislava Šešelja, neko odličje). Pretpostavljam kako joj je isto uručeno zbog dugogodišnjeg “spasavanja Srba” koji su kao i uvijek “ugroženi” svi i svugdje pa i na Banovini i u Glini – jer Hrvatska o njima “ne vodi računa”. 

Hrvatska im još uvijek nije (svojim novcem) obnovila sve kuće i stanove 100% prema željama i ukusima (sram te bilo Hrvatska!) – ne zaboravimo, one kuće i stanove što su ih oni, njihovi četnici i “JNA” (čast izuzecima koji u tomu nisu sudjelovali) srušili 90-ih i još uvijek nije uspjela natjerati sve Srbe koji su iz raznih razloga (a ponajviše zbog počinjenih ratnih zločina) zbrisali iz Hrvatske (od 1991. do 1995.) da se vrate nazad i prime obnovljene kuće i rješenja o mirovini. 

Dakako, Lijepa naša je omogućila svima koji su to htjeli – pa i dokazanim ratnim zločincima – prodaju imovine, država je čak i otkupila dobar dio njihovih stanova i kuća po pristojnim cijenama, zaposlila čak i neosuđene silovatelje i ratne zločince u državnim službama, ali to se ne pika! 

Nije dovoljno! 

Kompletna vlada treba kleknuti na Bajakovu i u stilu “glava dolje, ruke na leđa”, pokajnički zavapiti – zamoliti koljače, rušitelje, silovatelje, monstrume koji su odsijecali glave i rezali genitalije, onima koji su razapinjali naše branitelje na vagone i debla i gađali ih Zoljama i Osama, onima koji su silovali žene i nedorasle djevojčice mjesecima ih držeći u logorima i puštajući ih na slobodu tek onda kad su bile u poodmaklim stadijima trudnoće kako bi “rodile četnike”, ubojice žena, djece i staraca, pljačkaše i palikuće koji su poput novovjekih huna pustošili Hrvatskom gotovo punih pet godina. 

I onda, nakon što ih dočekaju na granici, naši bi se iz vlasti morali ispričati susjedima što nisu malo “pogurali” film “Dara iz Jasenovca” ne bi li ušao u utrku za Oscara – i po mogućnosti ga osvojio. I pozvati ih na lomljenje pogače s Porfirijem Perićem koji osim što voli “Baniju”, Kordun, Liku i Dalmaciju vjerojatno još uvijek gaji isti sentiment i prema koljaču Momčilu Đujiću kao i onomad kad mu je u slavu onako zdušno pjevao: “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…”

“Banija je naša kuća”. Nije “Banija” nego Banovina i to službeno od 1990. godine – ali to Milorad Pupovac, Borisav Milošević i lijevo-liberalna škvadra u Hrvatskoj ne priznaje, jer zakoni su tu da se krše (kad su naše domaće, hrvatske norme u pitanju), no, terminologija je tu najmanje važna.

Mi Hrvati koji imamo iskustva s Miloradom, SNV-om, SDSS-om i srpskim ‘Novostima’ ali i ovom našom petokolonaškom klikom koja je uvijek i u svakoj prigodi uz njih, jako dobro znamo da Pupovčevi Srbi itekako vole “Baniju”, Kordun, Liku, Dalmaciju… jedino im preko usta teško prelazi REPUBLIKA HRVATSKA, a DRŽAVA HRVATSKA još teže.

Ali, polako, edukacija je u tijeku. Shvatit će i oni jednog dana gdje i s kime žive, pa i to kako je sasvim normalno i prirodno voditi računa o vlastitoj kući u kojoj podižeš obitelj, odgajaš djecu i gradiš budućnost.

I još nešto: kad-tad Srbi u Hrvatskoj moraju znati da su prošla vremena kad su bili povlaštena nacija – i to zauvijek.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo