Šiljo: „Prijatelji stari, gdje ste?!“

Imamo jakih razloga tvrditi da je takvo stanje glavni uzrok spomenute današnje „nemoći“ u smislu angažiranja na političkom preokretu i preobrazbi vlastitog naroda i domovine. U društvu, državnim tijelima, politici, strankama, pravosuđu, gospodarstvu, institucijama, medijima, kulturi, umjetnosti, znanosti, među iseljenima, u Crkvi i drugdje. Ako i ima određenih zamisli i samoprijegora, nedostaje programske i osobne združenosti. I dok se rijetki stariji koji ostaše dosljedni samima sebi iz 1980-ih i iz prvih godina 1990-ih s razlogom razočarano pitaju: „Prijatelji stari, gdje ste?!“, oni mlađe morali bi se što prije zapitati: „Prijatelji novi, hoćemo li se napokon ’naći’ poput onih koji su se ’nalazili’ nekoć, a sada se više ne ’nalaze’ ili ih više nema? Dokle ćemo izbjegavati sagledati cjelinu stanja? Kada ćemo, poput onih prije, pa i uz pomoć nekih od njih, početi zdušno i združeno raditi na obaranju pokvarenog i nepopravljivog ancien régime-a i na uspostavi sasvim novog, zdravog režima upravljanja vlastitom nam domovinom i državom?“

Zagreb – Vidikovac, 14. veljače 2021. 

Dva dana nakon Stepinčeva do Šilje je posebnim komunikacijskim kanalom stiglo pismo koje mu je poslao njemu dotad nepoznat čovjek iz jednog grada u Slavoniji. To je jedno od onih pisama u kojima se otvara duša i iznose osobne, pa i privatne tužaljke i čuđenja nad svijetom u kojem se živi i ljudima s kojima se dijeli hrvatsko podnebesje. 

Na prvi pogled, reklo bi se da je pismo samo privatne naravi i da kao takvo i treba ostati u sferi privatnosti. Poput Gundulićeva „poroda od tmine“. Ne u značenju koje nam prvo pada napamet, nečega mračnoga, nego u značenju „onoga što nije objavljeno“, što nije ni dano na svjetlo dana. Veliki Dubrovčanin mislio je na ona svoja mladačka dramska djela koja je zadržao prekrivena velom diskrecije, skrivena od javnosti, netiskana i neprepisivana radi davanja drugima. 

Pismo kao vrijedno svjedočanstvo i pokazatelj rasapa

Na drugi pogled, pak, očito je da sadržaj pisma višestruko nadilazi privatnu problematiku jednog čovjeka te da duboko zadire u ono što nije samo privatno i pojedinačno iskustvo, nego vrijedno svjedočanstvo koje baca svjetlo na jednu od bitnih dimenzija hrvatske suvremenosti. Pismo počinje ovako:

„Poštovani Šiljo! Pratim Vaše pisanje i razumim da imate svojih razloga što pišete pod pseudonimom. Ni meni, koji ne pišem previše, ali ipak ponešto, ne bi palo na pamet ovo tu potpisati svojim imenom i prezimenom i poslati kojem portalu ili postaviti na Facebuk. Možeš biti slobodniji kada nisi opterećen obzirima prema najbližima ili onima s kojima više nisi blizak. Ja ovo pišem Vama zato što s njima ne mogu više o tom što me muči ni podivaniti. I zato što sam ostao bez mnogih prijatelja i suboraca iz mladosti, ja, rođen 1960. Neki su poginuli u ratu, poneki je umro, jedan se ubio… jao, jao! A većina mi je počevši već od godina poslije Oluje pa nadalje okretala leđa. Neki zato što sam još onda kritizirao HDZ-ovu vlast, pa i Vrhovnika, neki zato što sam osuđivao povlastice i muktašenja nekih prijatelja, i ostalih, za lovu i položaje, neki iz obiteljskih ili tko zna kakvih drugih razloga. A za neke ne znam zbog čega su se udaljili od mene, a i međusobno.

Više puta kada se noću probudim dođe mi, nako samo od sebe, pa počnem poluglasno ponavljati refren iz one stare pjesme: ’Prijatelji stari, gdje ste!“ Što se to sa vama, što se to sa nama otad do danas dogodilo? Što se dogodilo da više nemam s kime ni prijateljski podivaniti, ili malo poteferičiti. Ni pojadati se, ni dati si oduška. Ni koji čokaljčić radije za astalom ili na klupici pred kućom popiti. Svi su se negdje raspršili. Kao da su nestali. A nisu nestali. Neke vidim i na televiziji i po novinama.

Sjećam se kako smo se potajno družili u Jugi. Išli smo zajedno i u školu, i na vjeronauk, i na misu, igrali se i družili, s curama ašikovali, slavili Božiće i Uskrse i Veliku Gospu, i drugo. Zainat komunjarama i prodanim dušama, ako ništa drugo. Nadali se i radili ponešto da nam hrvatski narod bude opet slobodan, svoj gazda na svom imanju. Bilo je tu i nekih tajnih grupa, koje Udba nije nikada otkrila. Svi smo bili ko jedan. Dio nas poslije je studirao Zagrebu, neki u Osijeku, Brodu, Novom Sadu… Viđali smo se vikendom, na ferijama, dopisivali se, družili se. Išli smo na hodočašća i velike vjerske skupove. Gospi Aljmaškoj i Ilačkoj i Petrovaradinskoj i Morovićkoj. Odlazili na tribine na kojima se govorilo o hrvatskom jeziku, povijesti i kulturi. Snivali svoje hrvatske i svoje katoličke snove. Okupljali se na sijelima, odlazili na Đakovačke vezove i Vinkovačke jeseni. Kritizirali među sobom nepravde i čvrstu ruku i nepoštenje ljudi iz tadašnje vlasti, dominaciju Partije i Srba. Sve onako u polutajnosti. Nije bilo izdajica. Imali smo čitavu mrežu, širili ilegalno Politeovu obranu Stepinca, Benigarovu knjigu o Stepincu, posuđivali jedni drugima knjige i druge tiskane ’materijale’ do kojih se inače nije moglo doći. Bodrili jedni druge. Pomagali jedni drugima, priskakali, tražili veze za posao, bez kojih se i onda teško dolazilo do posla, posebno ako nisi bio ’moralno-politički podoban’…

A onda je došla 1989., 1990., mnogi smo ušli u HDZ, poneki u HSP ili koju drugu stranku, neki nisu ulazili u stranke, ali smo svi s vremenom stali uz Tuđmana. Kako se bližio rat, potajno smo pribavljali… potrepštine…, a kada je počeo, javljali se u dragovoljce, u gardu, u HOS… Upoznavali nove suborce, dijelili sudbinu jedni drugih, štitili se, potpomagali … A iz starije generacije jedan Marko kočio je pred jednog mladog suborca koji je imao troje djece kada je u blizini rova eksplodirala stodvadesetica… i poginuo… pokoj mu duši plemenitoj!

A sada… Hrvati moji, prijatelji, dragovoljci, hosovci, suborci, hadezeovci, bivši hadezeovci i ostali, gdje ste, gdje ste se pogubili? Što vam se dogodilo? 

Eto, moj Šiljo, tako ja često razgovaram sam sa sobom. Pitam se što nam se dogodilo? Zar nas danas mogu držati povezane samo interesi, ako zajedničkih interesa imamo, ako smo u nekim spregama, ako zajednički dijelimo ’plijen’, i ništa drugo? Prije su nas povezivali ideali, a ne želja za novcem, položajima, častima, povlasticama… Nismo okretali leđa jedni drugima. Nismo se bojali ni milicije, pa ni Udbe. A vi se sada bojite svoje vlastite sjene. Bojite se reći išta što se ne bi svidjelo vlastima. Onima na položaju. Onima koji dodjeljuju novce, poslove, subvencije, radna mjesta… Ili samo neke sitne povlastice vama i vašim udrugama… Kako to da se sve odonda izokrenulo?……“

Razumijevanje današnje hrvatske političke i opće društvene „nemoći“

Pismo se nastavlja podužim iznošenjem nekih primjera i konkretnih situacija, s nekoliko storija o bivšim prijateljima i suborcima, i s primjedbama na račun sadašnjeg stanja u državi. Nije potrebno, a nije ni prikladno, sve to citirati, makar se i izostavila imena i mjesta. Ni uživljavati se u ono u što smo i sami uživljeni, i mi koji duhom i tijelom i iskustvom pripadamo nešto mlađem naraštaju. Nastavak privatnoga pisma ostavimo u „tmini“. Ovo što je citirano dovoljno je da nas ponuka na razmišljanje i o jednom krupnom problemu koji je svakako ključan i bitan za razumijevanje današnje hrvatske političke i opće društvene „nemoći“. A taj problem sadržan je u naslovu poznate Sedlmeyerove knjige: „Gubljenje središta!“ U kojoj primjećuje da je svijet izgubio svoje teološko središte te da se „sve raspada“.

Čovjek koji je napisao pismo govori o problemu s ljudima, koji je svakako temeljan. No taj problem s ljudima uklapa se u šire „procese“ novoga vijeka i novoga, novonenormalnog doba. Jedno hrani drugo.

Ništa bez ideala i međusobno povezanih ljudi!

Povjesničari, sociolozi, politolozi i ostali dobro znaju da nikada u povijesti nije moglo biti političkog, vjerskog, socijalnog, umjetničkog ili kojeg drugog pokreta ni preokreta ako nije postojalo dvoje: dovoljno velik ideal uobličen u neku ideologiju i dovoljno međusobno bliskih i povezanih ljudi koji u taj ideal odnosno u određeni sustav ideja vjeruju te su za nj spremni i „ginuti“ – u doslovnom ili prenesenom smislu te riječi. Citirano Slavončevo pismo dobro detektira oboje. Čovjek koji ga je pisao ne razumije zašto više nije tako kako je prije bilo, ali vrlo uvjerljivo pokazuje da ni hrvatski ljudi nisu više onakvi kakvi su prije bili. I to ga muči, mnogo više nego općenito ’stanje u društvu’. Muči ga osobno, no reklo bi se da ga još više muči zbog sloma negdašnjih ideala i zbog raspršenja ljudi koji su nekoć bili složni i međusobno bliski, a sada to više nisu. S kojima se više ne razumije, a niti se oni s njime više druže. Kao da ga više i ne poznaju.

Naravno da ima onih koji su i dalje bliski. Gledamo ih svaki dan na televizijama. Točnije: ima onih koji se čine međusobno bliskima. Recimo u vrhovima HDZ-a i u tijelima vlasti u kojima vlada sa svojim koalicijskim partnerima. I na onim najvišim, i na onim srednjim, i onim najnižim razinama. No posve je očito da sve njih ne povezuju ideali, čast možda ponekoj iznimci, ako je ima, da ih ne povezuje ni pravo međusobno razumijevanje, prijateljstvo ili ljubav, nego da ih povezuju golim okom vidljivi i sebični interesi. Osobni ili klanovski interesi. „Umočenost“ u situacije koje su nastale zbog zajedničkog „furanja“ takvih interesa, ambicija, želje za vlašću i moću, za materijalnim probitcima, za povlasticama, za medijskom „slavom“.

U takvim okolnostima, a nije više ni potrebno dokazivati da takve „okolnosti“ danas prevladavaju, nikomu koji uspijevaju u takvu realnom svijetu ne trebaju ljudi s idealima i sa strogim kriterijima zakonitosti, čestitosti i pravednosti. Smetaju oni koji su nespremni ortacima naći se u nezakonitim ili nečasnim ili prijevarnim ili lažljivim „pothvatima“. Pa i kada se pojave na pozornici neke nove skupine, često su „kolovođe“ i „doglavnici“ im i „pobočnici“ i prvi pristaše motivirani istim motivima kao i oni prvi, oni koji su sada „gore“. Žele se ili pridružiti tom klubu, ne da bi prevrnuli stol takvoj družini, nego uglavnom zato da bi sjeli s takvim za stol ili ih odgurnuli od stola da oni mognu sjesti na njihova mjesta. Ne čine to što čine iz čistog ideala, nego radi nekog sebičnog probitka, pa makar to bilo i „samodokazivanje“.

U ono doba postojao je „underground“

I u komunističkoj Hrvatskoj odnosno u Jugoslaviji vladajuće strukture bile su vrlo moćne i nevjerojatno razgranate. Njihovih „igrača“ i sitnih slugu bilo je posvuda, od velike beogradske glave pa do malih prstiju velikog federativnog organizma. No postojao je i „underground“, postojala je neslužbena i protuslužbena mreža ideja i ljudi koja je službenoj mreži ideja i ljudi pružala otpor. Razobličavanja marksističku propagandu, ’dijalektički materijalizam’, službeni ateizam i svekoliku režimsku demagogiju. Širila među sobom istinite informacije i uvide. Smišljala što učiniti da se stanje izmijeni. Pružala otpore. Diskretno prijetila pobunom. Masovnim skupovima i na razne manje masovne načine pokazivala da znamo tko smo i što smo, da razlikujemo crveno i crno od plavog i žutog i da se ne mirimo sa službenom doktrinom, praksom i modelom partijsko-autokratske i represivne i loše ili opake vladavine.

Danas takvih mreža, takvih umreženosti ideja, ideala i ljudi više nema. Nema ih među naraštajima rođenima 1960-ih, 1950-ih, 1940-ih i starijima. Sve se to, iskreno rečeno, raspalo. Samo legija domoljubnih publicista, ponešto pravih, a uglavnom samo ’profesionalnih’ domoljuba stvara privid da se nije raspalo, da još uvijek postoji čvrsto povezano nerežimsko i proturežimsko kolo u hrvatskomu narodu. A ono uglavnom više ne postoji. Ne živi. Žive velike riječi, fraze, množe se svakovrsne kritike i izljevi nezadovoljstva. No iza njih uglavnom nema pravog zajedničkog ideala pretočenog u ideologiju. A još manje ima sloge, jednodušnosti i zdušnosti u tomu što toliki publicisti, desni mediji i oporbeni političari javno zastupaju…

Pa se čovjeku može učinit kao da takve umreženosti i jednodušnosti nikada nije ni bilo. 

Umreženi svijet starih domoljuba (’kleronacionalista’) raspao se je, na potezu su mlađi naraštaji

Umreženi svijet starih domoljuba (’kleronacionalista’) – i u domovini i u ’iseljeništvu’ – očito se je raspao, ili potonuo, ili usahnuo. Ima ponešto umreženosti među mlađim naraštajima, no središnje ideje i razlozi njihova zajedništva nisu poput onih kakvih je bilo prije. Nedostaje pravih, integralnih i integrativnih, vjerskih, filozofskih i političkih ideja, Imamo viška raznih zabavnih, umjetničko-estradnih (glazba), informatičkih, hedonističkih, praktičkih i spiritualnih sadržaja. Ima naime ponešto živosti u vjerskim zajednicama i pokretima. No sve su one na neki način partikularne, zahvaćaju samo pojedine aspekte, ili su sklone (para)sektaškim pristupima i praksama. U pravilu im izmiče širi vidik, zahvaćanje u cjelinu kršćanske vjere, u stanje i potrebe naroda i Crkve, države i politike, svijeta i domovine, Europe i Hrvatske odnosno hrvatskog naroda općenito.

Imamo jakih razloga tvrditi da je takvo stanje glavni uzrok spomenute današnje „nemoći“ u smislu angažiranja na političkom preokretu i preobrazbi vlastitog naroda i domovine. U društvu, državnim tijelima, politici, strankama, pravosuđu, gospodarstvu, institucijama, medijima, kulturi, umjetnosti, znanosti, među iseljenima, u Crkvi i drugdje. Ako i ima određenih zamisli i samoprijegora, nedostaje programske i osobne združenosti. I dok se rijetki stariji koji ostaše dosljedni samima sebi iz 1980-ih i iz prvih godina 1990-ih s razlogom razočarano pitaju: „Prijatelji stari, gdje ste?!“, oni mlađe morali bi se što prije zapitati: „Prijatelji novi, hoćemo li se napokon ’naći’ poput onih koji su se ’nalazili’ nekoć, a sada se više ne ’nalaze’ ili ih više nema? Dokle ćemo izbjegavati sagledati cjelinu stanja? Kada ćemo, poput onih prije, pa i uz pomoć nekih od njih, početi zdušno i združeno raditi na obaranju pokvarenog i nepopravljivog ancien régime-a i na uspostavi sasvim novog, zdravog režima upravljanja vlastitom nam domovinom i državom?“

Šiljo/Hrvatsko nebo