Z. Pinter: Teror nad katoličkim svećenstvom u Vojvodini (2. dio)

0

 

 

  1. Dio

 Budući da dotadašnje molbe nisu urodile plodom, msgr. Stjepan Miler, Biskupski vikar za Srijem, uputio je 17. kolovoza 1995. godine još jedan dopis na iste adrese na koje je već pisao 5 dana prije (12. kolovoza). On nastoji istaknuti prije svega i neke pozitivne pomake, ma kako mali bili.

 Zato već u točki 1. piše:

” (…) Dne 15. kolovoza tg. U Zemunu gospodin Tomislav Radišić župnik u Novim Banovcima izvješćuje okupljene svećenike, koji su slavili crkveni blagdan Velike Gospe, da su izbjeglice uz pomoć milicije iseljeni iz župskog stana. Ustanovljeno je da nije bilo neke posebne štete učinjene u župskom stanu niti u župnoj crkvi.”

 U nastavku svoga pisma, msgr. Miler dalje piše:

 “2. Dne 12. kolovoza – u noći između subote i nedjelje oko 23 sata, izvršen je napad na župni stan u Petrovaradinu III, ali čim je počela lupa po vratima, župnik je javio miliciji, upalio vanjska svjetla i uključio zvona na crkvi, tako da su se napadači iznenadili, sjeli u auto i pobjegli. Vrlo brzo je stigla milicija. Dva čovjeka stajala su vani pred kućom župnikovom i počeli izazivati miliciju. Dežurni milicionari pozvali su pomoć i stigla je ‘marica’, jednog izazivača strpali su u ‘maricu’ i pritvorili. Poslije toga događaja milicija je ustanovila da je križ na Kalvariji nedaleko župne crkve porušen.

3. Dne 14. kolovoza župnik iz Srijemskih Karlovaca javlja, da je zorom rano nešto prije 5 h ujutro bila bačena bomba u kuću obitelji Filipa Dujmović. Poslije toga još veći strah se uvukao u naše vjernike i to ne samo u Sr. Karlovcima nego i u druga mjesta gdje živi hrvatski vjernički živalj. 

4. Dne 15. kolovoza tg. župnik iz Srijemske Mitrovice gospodin Josip Matanović sahranio je u Sr. Mitrovici Živka Litrić, star 36 godina iz Kukujevaca. Nađen je u svojoj kući u Kukujevcima ubijen. Tako je ustanovila komisija prigodom obdukcije i da se to ubojstvo dogodilo 13. kolovoza tg.

5. Dne 16. kolovoza tg. župnik iz Novog Slankamena gospodin Eduard Španović je pod pratnjom milicije stigao u župni stan u N. Slankamenu.

 Naime, dan prije toga bila je milicija u selu i zapečatila župni stan, jer je bio provaljen, poslije odlaska župnika i njegove majke 10. o.mj. o čemu je preč. Naslov već izvješten 12 kolovoza tg. Milicija je zamolila župnika i majku da sve popišu što je iz kuće pokradeno i odnijeto. Na brzinu je ustanovljeno da nije bilo ništa razbacano, polomljeno u kući, ali nema televizora, srebrnog pribora za jelo, župnikovih cipela, kožnih jakni. Pokušali su otvoriti na silu i Wertheim blagajnu.Pokušalo se provaliti i u crkvu, ali i to nije uspjelo. Svakako, da će se tek kasnije ustanoviti što je sve odnešeno.

6. Dne 16. kolovoza tg. gospodin župnik i dekan Boško Radielović u Rumi, izvješćuje, da je vrlo napeta situacija na ‘bregu’ u Rumi, gdje žive vjernici Hrvati. Još uvijek napadi i prisilno useljavanje u kuće, a nije se čulo da je milicija uredovala.

 Mišljenje je svećenika da se situacija smiruje. Milicija u većini slučajeva vrlo hitno i efikasno djeluje i ne dozvoljava da se narušava mir i maltretiranje svojih sugrađana. Tako je bilo kada se prijetilo u Surčinu, pa u Golubincima, sada u Novom Slankamenu, pa u Novim Banovcima, ovdje kod nas, u Petrovaradinu. Vjerujemo da će tako biti i u Rumi, Hrtkovcima, Nikincima, također u općini Šid, gdje spadaju Kukujevci, Gibarac, Vašica, Sot, Erdevik, Ljuba i Morović. Situacija za vjernike Hrvate vrlo teška. Veoma su uplašeni, i mnogi su krenuli, da traže zamjene za svoje kuće i imanje, a mnogi su protjerani sa svojih djedovskih ognjišta – Kukujevčani, Gibarčani, Vašičani i drugi.

 Više župnika nije u svojim župama. Prijetilo im se i oni su otišli na sigurnije mjesto. Zato nema sv. Misa u župama: Novi Banovci, Novi Slankamen, Golubinci, Hrtkovci, Nikinci, Kukujevci, Gibarac, Šid. 

 Župnik iz Inđije pred ova događanja otišao je da obiđe svoje u Slavoniji i nema se točnih izvještaja, ali kolege koji ga zamjenjuju u Inđiji i Maradiku vele da nije ništa bolja situacija u Inđiji – nema sv. Mise i ljudi se napadaju i maltretiraju. U Maradiku nema ništa posebno. Vjernici su uglavnom Mađari i navodno tamo je mir. Slična situacija je u župi Irig gdje su Mađari. Župnik iz Sota je na liječenju također u Slavoniji ali župnik iz Šida ga zamjenjuje javlja da je slično stanje u Sotu, Erdeviku, Ljubi i Moroviću kao što je cijeloj općini Šid. 

 Dobro je napomenuti da svećenici iako nisu u svojim župama preko dana obiđu svoje vjernike i imaju s njima kontakt. 

 Molim i dalje prečasni Naslov i sve nadležne faktore za zaštitu naših vjernika i nas svećenika kao i zaštitu crkvenih objekata kako župnih stanova tako i naših crkvi.”

 Sve incidente i slučajeve nasilja koji su poduzimani prema Crkvi, njezinoj imovini, svećenstvu i časnim sestrama u Vojvodini nemoguće je navesti, jer to su bile učestale i masovne pojave i ne postoji ni jedno pa i najmanje mjesto u kojem je postojala katolička crkva, a da se akti nasilja nisu događali. Mnogi od njih čak i nisu evidentirani.

 Stoga će ovdje biti spomenuti samo neki dokumentirani i provjerljivi slučajevi progona:

1. Od srpskih ekstremista je pretučen župnik iz Šida, vlč. Đuro Ćuraj (23. rujna 1991.) tako teško, da mu je slomljeno 5 rebara. Do tada je više puta bio premlaćen, pa čak i ubadan nožem.

2. Vlč. Nikola Kraljević, župnik u Hrtkovcima, sustavno je napadan i teroriziran, a napadani su isto tako i crkva i župni stan. Poslije niza incidenata naoružanih ekstremista, maltretiranja i konkretnih prijetnji klanjem, vađenjem očiju i sl, svećenik je najprije pretučen, pa onda i protjeran iz sela u svibnju 1992. godine. Organizatori ovog izgona bili su Šešeljevi četnici. 

3. Uslijed dugotrajnog šikaniranja i izloženosti pritiscima župnik iz Kukujevaca, Stjepan Maroslavac psihički je obolio i bio primoran bolnički se liječiti, zbog čega je napustio svoj svećenički poziv.

4. Vlč. Berislav Petrović (župnik koji je u Kukujevcima zamijenio svoga oboljelog prethodnika Stjepana Maroslavca u studenome 1992. godine), također je od početka suočen s teroriziranjem što ga nad njime provode naoružani srpski ekstremisti. 

5. Župnik iz Morovića, vlč. Petar Petrović morao je pobjeći iz sela kako bi spasio život, nakon što je dugo bio maltretiran i izložen sustavnim napadima i prijetnjama.

6. Fra Ivan Kovačević na službi u Pančevu izvrgnut je prijetnjama da će biti zaklan, pogotovu nakon što su u veljači 1992. godine na crkvi zapaljena ulazna vrata.

7. U Petrovaradinu su godinama terorizirani vlč. Marko Kljajić i njegova majka koja je čak i teško pretučena od ekstremista nakon njihova nasilnog upada u župni stan.

8. Iz župnog stana u Novim Banovcima je pod prijetnjom smrti izbačen vlč. Tomislav Tomušić, nad kojim su se kroz dulje razdoblje iživljavali srpski ekstremisti.

9. I župnik iz Surčina, vlč. Đuro Kedveš bio je izvrgnut stalnim napadima i teroru. U više navrata srpski su ekstremisti napadali crkvu i župni stan, a njega zlostavljali na razne načine. Čak su i katoličko groblje devastirali, što je najgori oblik vandalizma koji se može zamisliti.

10. Nedaleko od Sombora, u selu Kljajićevu (u Bačkoj), 20. srpnja 1992. godine, na pragu prostorije u kojoj je obavljao svoje redovite svakodnevne dužnosti, pronađen je mrtav Johann Raab čuvar katoličkog župnog ureda. Bilo je očito da je čovjek preminuo od teških udaraca što ih je zadobio od nepoznatih osoba. Iako su već mjesecima prije njemu i župniku prijetili kako će ih pobiti, nitko nije na to reagirao. U Kljajićevu se dogodio i jedan presedan: katolička crkva posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije (sagrađena 1896. godine), 1994. godine je jednostavno prisvojena od strane Srpske pravoslavne crkve i pretvorena u “pravoslavnu”.

11. Svećenici, fratri, časne sestre i drugo crkveno osoblje diljem Bačke, Banata i naročito Srijema, trpe najrazličitije torture – od psovki, vrijeđanja, ometanja svetih Misa, do optužbi da su “ustaške kolovođe”, “Tuđmanovi špijuni”, “krtice HDZ-a” i suradnici “hrvatskih obavještajnih službi”, do sasvim proizvoljnih i neutemeljenih (ali smišljeno širenih) glasina kako u svojim crkvama i župnim stanovima “kriju oružje” ili “pripadnike ZNG-a”, “šire mržnju protiv Srba” i župljana koji žive u mješovitim brakovima itd.

12. Ravnatelj samostana u Baču fra Josip Špehar, župnik u Vajskoj vlč. Andrija Đaković, svećenik iz Plavne vlč. Stipan Bošnjak, svećenik u Inđiji vlč. Stipan Klaić kao i svećenici iz Beočina, Bačke Palanke, Sombora, Bogojeva, Odžaka i mnogih drugih mjesta također su šikanirani i progonjeni na razne načine. Slobodno se može reći da su rijetko koji katolički svećenik, fratar ili časna sestra na području Vojvodine bili pošteđeni terora.

 Protiv Katoličke crkve u cjelini, pa i onog njezina dijela koji obavlja pastoralno poslanje u Srijemu, Banatu i Bačkoj, već od sredine osamdesetih godina nadalje vodi se pravi specijalni rat koji eskalira s ratnim događajima u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pritisak se usmjerava tako da se najtvrdoglaviji postupno “smekšavaju” zastrašivanjem i prijetnjama, a u slučajevima kada sve to (uz paljevine, miniranja i provale u crkve) ne daje željene rezultate, prelazi se na otvorene fizičke napadaje na kler i njegov izgon. U sredinama gdje to nije moguće (radi reakcija javnosti), akcije režima i njegovih ekstremnih skupina usmjerene su na denunciranje, klevete i optužbe putem medija i ulice, što je bila izuzetno djelotvorna metoda psihološkog pritiska s pogubnim posljedicama za sve koji su izloženi toj vrsti kampanje.

 Mnogi svećenici nisu u stanju držati svete Mise i dijeliti sakramente, pa ne smiju čak niti boraviti i spavati u svojim župnim stanovima. Brojne župe ostaju bez duhovnih pastira ili jedan svećenik opslužuje više župa, a liturgije se održavaju samo povremeno, kad to situacija dopušta. 

 Iako nikad niti jedna od optužbi koje su javno iznošene protiv Katoličke crkve i svećenstva nije potvrđena i dokazana, nastavljalo se s planskim pritiscima i kampanjom. Broj vjernika u župama se drastično smanjuje, a neke ostaju puste i gotovo u potpunosti bez katolika. 

 U čine nedostojne ljudske osobe spadaju i već spomenuta barbarska oskvrnuća katoličkih grobalja. Pored već spomenutog slučaja u Novom Sadu, kada je u noći 25/26. veljače 1995. godine srušeno preko 100 nadgrobnih spomenika, tijekom noći 17/18. svibnja 1995. godine oskvrnuto je 15-ak grobova u Surčinu, a ponovili su se slični događaji u Subotici i još nekim mjestima i s time je nastavljeno i u godinama nakon pada Miloševićevog režima.

 Evo jednog izvoda iz pisma što ga je Vojvođanski klub uputio javnosti u ožujku 1995.:

 “(…) Kao što je već objavljeno u sredstvima javnog informisanja, u noći između 25. i 26. februara 1995. godine, nepoznati počinioci su porušili preko 100 nadgrobnih spomenika na katoličkom groblju u Novom Sadu. Više političkih stranaka i nepolitičkih organizacija osudilo je ovaj necivilizacijski čin koji dovoljno govori o ličnostima i pobudama njegovih izvršilaca, a osuđuje se i u svakoj civilizovanoj državi.

 Od službenih organa vlasti, do javnosti su doprle samo pretpostavke: prva, da su počinioci grupa narkomana i druga, da se ne isključuje mogućnost smišljene provokacije neke od postojećih nacionalističkih organizacija.

 Bez obzira na počinioce dela i njihove motive, a pogotovo ako je inspirisano nacionalnom mržnjom, svako rušenje nadgrobnih spomenika izaziva međusobno nepoverenje i ugrožava međunacionalne odnose u višenacionalnoj Vojvodini, nacionalne manjine doživljavaju kao pritisak i na sam opstanak, a za svako mesto u Vojvodini, pa i za Novi Sad, predstavlja građansku sramotu.

 (…) Vojvođanski klub sa zabrinutošću konstatuje da ni posle mesec dana republički MUP nije obavestio javnost ko su rušitelji spomenika, da gradonačelnik Novog Sada nije obavestio javnost šta je učinjeno da se srušeni spomenici dovedu u pređašnje stanje, niti je javnost obaveštena o preduzetim merama za sprečavanjem vandalizma na novosadskim grobljima. Takav njihov odnos prema nemilom događaju u Novom Sadu, iritira ne samo novosađane, već i sve građane u Vojvodini, i objektivno doprinosi opštem osećanju nesigurnosti, posebno nesrpskog stanovništva.”

 U većini katoličkih ureda i crkava izvršene su racije i premetačine u potrazi za oružjem i eksplozivom (pogotovu u jesen 1991. godine) koje su navodno skrivali tamošnji Hrvati uz pomoć svećenika. Iako nikad i nigdje nije pronađeno bilo što, ove su objede poslužile kao djelotvorna metoda pritiska na svećenstvo i vjernike. 

 Strahoviti psihološki pritisak, strah i nesigurnost među katolicima, pojačavali su i stalni ‘sitni’ izgredi (poput rušenja i miniranja kapelica i križeva kraj cesta, provokacija na blagdane puštanjem četničkih pjesama, pisanje uvredljivih poruka i grafita po crkvama i župnim stanovima, uvrede upućene narodu koji se okupljao pred bogomoljama prije svetih Misa, uznemiravanja župnika telefonom i napadi na ulicama i javnim mjestima, klevete i optužbe na račun uglednih članova crkvenih odbora i svećenika, incidenti u crkvama u vrijeme održavanja liturgije, kamenovanje župnih stanova, napadi preko medija itd.). 

 U pojedinim drastičnim slučajevima, od jeseni 1992. godine nadalje, srbijanska policija i sudstvo su poduzimali određene korake da se neki od počinitelja pronađu i “kazne” (kada se radilo o progonu svećenika, ali ne i rušenju i miniranju crkava), međutim, to je u tim malobrojnim i pojedinačnim slučajevima bilo suviše mlako da bi zaustavilo teror.

 Veliki dio Vojvodine, posebice Srijema i južne Bačke, uglavnom je očišćen od Hrvata do kraja 1995. godine. U mnogim selima vjernika više gotovo i nema, a crkve se uslijed neimaštine ne obnavljaju ili propadaju jer ih nema tko obnoviti. Poznat je slučaj Kukujevaca, u kojima je poslije izgona Hrvata, u crkvi Svetog Trojstva smještena pilana, a jedno je vrijeme služila doseljenim Srbima i kao štala (u njoj držana stoka).

 Staračka hrvatska kućanstva – jer u tim krajevima ostali su većinom samo stari i nemoćni – žive u uvjetima krajnje bijede i oskudice, a i onih koji im daju tako neophodnu duhovnu potporu, svakim danom je, nažalost, sve manje.

 Pri kraju ovog poglavlja evo kratkog podsjetnika na neke slučajeve terorističkih napada i nasilja usmjerenog prema Katoličkoj crkvi, vjernicima i njihovu svećenstvu (iako su neki od njih ranije već spomenuti). Da se ne zaboravi.

 –24. 12. 1988, Plavna (Bačka). U vrijeme ponoćne sv. Mise uoči Božića, trojica srpskih mladića (Dragan Ugarčina, Mlađo Zelen i Dragan Lugonja) bacaju među vjernike u crkvi nekoliko petardi i prekidaju bogoslužje. Svećenik ih je zamolio da s time prestanu i oni nakon toga uz smijeh i dobacivanja odlaze.

 24. 12. 1989. godine, Plavna (Bačka). Ista trojica mladića u vrijeme Božićne polnoćke prave još primitivniji izgred. Ulaze u crkvu, penju se stepeništem prema balkonu s orguljama i usput mokre uz smijeh i uvredljiva dobacivanja vjernicima.

 13/14. rujna 1990. godine, Bač (Bačka). Tijekom noći na ulazna vrata franjevačkog samostana (kulturnopovijesni spomenik iz XIV. stoljeća zaštićen Poveljom UNESCO-a) postavljen a aktiviran eksploziv. Počinitelji nisu nikad pronađeni.

 – U razdoblju od 15. do 18. veljače 1991. godine, Bač (Bačka). U više je navrata kamenovan franjevački samostan u Baču (isto sakralno zdanje koje je minirano u noći 13/14. rujna 1990.). Predstojnik samostana fra Josip Špehar, po tko zna koji put izvrgnut je prijetnjama i pritiscima od “nepoznatih osoba”. 

 –21/22. veljače 1991. godine, Subotica (Bačka). Nakon što je postavljena veća količina eksploziva, minirana je katedrala Svete Terezije (subotička stolna crkva), jedno od najznačajnijih sakralnih zdanja katolika u ovom dijelu Europe. Udar je bio tako jak da je uništio troja masivna vrata i uzrokovao ogromnu materijalnu štetu.

 21. srpnja 1991. godine, u Molovinu (istočni Srijem), tutor župe Sot, Stipo Kuraja i još tri Hrvata teško su pretučeni, dok se svećeniku i mnogim vjernicima prijetilo smrću. Kuraja je prevezen u bolnicu u kritičnom stanju.

 – 20. rujna 1991. godine, s područja Šida i sela Gibarac (istočni Srijem), započeli su žestoki topnički napadi JNA na Tovarnik (u Hrvatskoj). Samo na katoličku crkvu Sv. Mateja palo je u prvom valu 65 granata, a udari su trajali gotovo tri dana. 

 – 21. siječnja 1992. godine, u prozor katoličkog samostana u Somboru (Bačka) podmetnut je i aktiviran eksploziv. Pričinjena je znatna materijalna šteta.

 2/3. travnja 1992. godine, tijekom noći, u Beškoj (istočni Srijem), u kapelici na katoličkom groblju postavljen je i aktiviran eksploziv, tako da je unutrašnjost uništena.

6. svibnja 1992. godine, u Erdeviku (istočni Srijem), zapaljen je toranj na katoličkoj crkvi Sv. Mihaela, koji je potpuno izgorio za kratko vrijeme. Krov građevine i zvona su teško oštećeni (uništen je dio konstrukcije krovišta i popucalo preko 800 crjepova).

 –12. svibnja 1992, u Hrtkovcima (istočni Srijem), u stan mjesnog župnika, Nikole Kraljevića, upala su šestorica srpskih ekstremista. Optužili su ga za “vezu sa ustašama”, prijetili rezanjem ušiju, nosa, vađenjem očiju i stavljali mu nož pod grlo. Nakon toga župnik je pobjegao iz sela. 

 10. lipnja 1992, u Irigu (istočni Srijem), tijekom noći, na ulazna vrata katoličkog župnog ureda, u dva navrata su bačene bombe. Bombaš je bio sin komandira mjesne policijske postaje.

 11. lipnja 1992, Zemun, (istočni Srijem). Časne sestre napuštaju samostan zbog bombaškog napada, na što svojim priopćenjem reagira Republikanski klub u Zemunu, ali uzalud.

13. lipnja 1992, Neštin, (istočni Srijem). Provaljeno je u katoličku crkvu Sv. Ante. Unutrašnjost oštećena, glavni oltar zapaljen, od uništenja crkvu su spasili vatrogasci.

 20. lipnja 1992, Hrtkovci, (istočni Srijem). Nova Skupština MZ (sastavljena većinom od Srba doseljenika iz Hrvatske) donijela odluku da se umjesto dotadašnje proslave tzv. kirbaja (blagdana zaštitnika katoličke crkve Sv. Petra i Pavla) koji se po stoljetnoj tradiciji obilježava svake godine 29. lipnja, od sad u ovome selu slavi pravoslavna slava sv. Ilije (2. kolovoza). Katolicima kojih je u selu ostalo još oko 800 (preko 1.000 ih je već iselilo), dat je rok od 8 dana – dakle, do Vidovdana, 28. lipnja, do kad moraju napustiti svoje kuće i Vojvodinu. U protivnom (javno su zaprijetili “šešeljevci”), “biće preduzete radikalne mere za njihovo uklanjanje” – kako su i najavili nedavno, kad im je u gostima bio čelnik stranke i vođa Srpskog četničkog pokreta Šešelj (6. svibnja o.g.). Najavljeno je i to da će katolička crkva “od sada postati pravoslavna”, a ime sela bit će uskoro promijenjeno u “Srbislavci”. 

 28/29.lipnja 1992, Nikinci (istočni Srijem). U katoličkoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog tijekom noći je odjeknula eksplozija. Pričinila je znatnu štetu i unijela strah među katolike.

 –9.prosinca 1992, Novi Banovci (istočni Srijem). Unutrašnjost katoličke crkve Rođenja Blažene Djevice Marije uništena je u dvije eksplozije koje su jedna za drugom odjeknule oko 4:00 sati izjutra.

 –25. 12. 1992. Sot (istočni Srijem). U večernjim satima je pucano na katoličkog župnika iz vatrenog oružja u namjeri da ga se ubije. Uspio je pobjeći i sakriti se u selu.

 –6. siječnja 1993, Petrovaradin (istočni Srijem). U župni stan petrovaradinskog župnika Župe Svetog Roka, vlč. Marka Kljajića, na pravoslavni Badnjak, usred bijela dana, oko 15:00 sati popodne, upadaju dvojica mlađih muškaraca sa željeznim šipkama u rukama. Pošto župnika nisu pronašli u kući, teško su pretukli njegovu majku (staricu od 69 godina) i nanijeli joj ozbiljne ozljede po glavi i tijelu. Po stanu su razbili sve što se moglo razbiti i potom neometano, nakon više od pol sata divljanja, otišli.

 12. ožujka 1993, Nikinci (istočni Srijem). Od nepoznatih osoba tijekom noći je postavljen eksploziv u dvorišni prostor između župnog ureda i crkve Sv. Antuna Padovanskog. U strahovitoj eksploziji srušen je zid župnog ureda dok su stakla na crkvi popucala.

 –3./4. travnja 1993, Novi Slankamen (istočni Srijem). U porti crkve tijekom noći uoči katoličkog Uskrsa isječeni su svi borovi, a trupci naslagani na vrata tako da vjernici nisu mogli ući na svetu Misu, sve dok nije stigla policija, nakon čega je zaprjeka uklonjena.

 7. lipnja 1993, Ruma (istočni Srijem). Ulazna vrata crkve Uzvišenja Sv. Križa u središtu Rume minirana su tijekom noći. Eksplozija je odjeknula u 2 sata i 29 minuta i uzrokovana je velika šteta.

 1. lipnja 1994. godine, Subotica (Bačka). Minirana je Franjevačka crkva. To je poslije terorističkog bombaškog napada na katoličku katedralu u ovom gradu najozbiljniji akt nasilja s ciljem masovnog zastrašivanja katoličkog stanovništva na sjeveru Bačke.

 –31. srpnja 1994, Gibarac (istočni Srijem). Po tko zna koji put srušen je križ u dvorištu župne crkve, uz prijetnje Hrvatima da se moraju iseliti ili će biti ubijeni.

 4/5. svibnja 1995, Hrtkovci (istočni Srijem). Od strane nepoznatih osoba, tijekom noći je uništena unutrašnjost crkve Sv. Klementa. Sakristija je spaljena, oltar teško oštećen, kao i druge vrijednosti i inventar.

 –5/6. svibnja 1995, Bač (Bačka). Obnovljeni križ koji je stoljećima stajao na raskrižju kraj glavne ceste (na izlazu iz ovog mjesta prema Vajskoj i Plavni) tijekom noći je srušila eksplozija.

 21/22. svibnja 1995, Vašica (istočni Srijem). Eksplozivom koji je postavljen i aktiviran tijekom noći, do temelja je razorena crkva Svetog Ivana Krstitelja. 

 5. kolovoza 1995, Novi Slankamen (istočni Srijem). Poslije sv. Mise, vjernici – katolici (većinom Hrvati) su na ulici napadani i tučeni od strane građana srpske nacionalnosti. Kad su se obratili policiji, dobili su odgovor da ih oni ne mogu zaštititi. 

 –8/9. kolovoza 1995, Hrtkovci (istočni Srijem). U crkvu Sv. Klementa u vrijeme služenja večernje sv. Mise, upala je skupina mladića srpske nacionalnosti i prekinula bogoslužje. Vjernike i župnika su istjerali iz crkve govoreći kako je daljnje “korištenje crkve zabranjeno” Zatim su ušli nasilno u župni stan i ured i tamo porazbijali i polomili sve što su mogli.

 –10. kolovoza 1995, Novi Banovci (istočni Srijem). Poslije zlostavljanja i maltretiranja iz svog je župnog stana izbačen župnik Tomislav Tomušić. Na njega, župni stan i crkvu već je bilo nekoliko organiziranih napada (bombama, eksplozivom i podmetanjem požara).

 –11. kolovoza 1995, Surčin (istočni Srijem). Skupina naoružanih ljudi Srba – došljaka upala je u župni ured i župniku postavila ultimatum da se mora iseliti u roku sat vremena, nakon što su u selu hrvatske kuće obilježili bojom kako bi se znalo koje obitelji moraju napustiti selo. 

 –12/13. kolovoza 1995, Petrovaradin (istočni Srijem). Oko 23:00 sati (sa subote na nedjelju), izvršen je napad na župni stan. Nepoznate osobe lupale su na vrata uz prijetnje i psovke. Župnik je izvijestio policiju o tomu. Kasnije je utvrđeno kako je nedaleko od crkve porušen križ na lokalitetu zvanom Kalvarija.

 –23/24. kolovoza 1995, Sremska Mitrovica (istočni Srijem). Nepoznate osobe razvalile su tijekom noći rolete na tri prozora župnog stana u ulici Sv. Dimitrija br. 12. Kad se požalio vlastima, župniku Matanoviću je rečeno da treba čuvati zgradu. Nije mu dopušteno prozore zaštititi daskama (jer to, kako su objasnili “narušava spoljni izgled objekta”). 

 –31.kolovoza 1995, Sremski Karlovci (istočni Srijem). Na Kapeli Mira je tijekom noći od strane nepoznatih počinitelja uništena mramorna spomen-ploča prvom hrvatskom kralju Tomislavu, koja je kao zaštićeni kulturno-povijesni spomenik stajala na ovome mjestu od 30 kolovoza 1925. godine. 

 U Izvješću o ratnim stradanjima biskupije Đakovačko-srijemske s početka 1996. godine, konstatira se da je ova biskupija jedna od najteže stradalih u Hrvatskoj. Područje biskupije je uslijed ratnih okolnosti podijeljeno na tri dijela: Srijem na području Srbije s površinom od 4.000 četvornih kilometara; okupirani dio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje od 2.000 četvornih kilometara; i slobodni dio od ukupno 4.768 četvornih kilometara.

 Dalje se navodi, da je u njoj 1991. godine živjelo oko 500.000 katolika, dok je dijecezanskih svećenika bilo 214, redovnika 30 i redovnica 360. Što se žrtava tiče, na prostoru biskupije je poginulo oko 4.000 osoba, nestalo oko 1.500 (samo u Vukovaru 1.256), a ranjeno oko 7.000. Na crkvenim objektima su načinjene ogromne štete: 18 crkava i kapela je uništeno, 51 teško, a 81 lakše oštećeno, dok je 8 župnih kuća i samostana uništeno, 26 teško, a 46 lakše oštećeno. Velika šteta je učinjena i na imovini – inventaru crkava, samostana i župa. Opljačkani su ili uništeni: župne knjižnice, arhivi, posuđe, ruho, namještaj.

 Na dijelu biskupije koji pripada istočnom Srijemu nije bilo rata, pa su ipak Katolička crkva, svećenstvo i vjernički puk doživjeli krvavi teror i progon, uz posvemašnju devastaciju crkvenih i sakralnih objekata kakva nije zabilježena niti u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nikad nitko nije odgovarao ni za jedno nedjelo, niti je bilo ozbiljnih istraga.

 Sve molbe i vapaji upućeni od katoličkih biskupa i svećenika na adrese srbijanskih vlasti (predsjednika Republike Srbije, Narodne skupštine, Ministarstva vera Republike Srbije), pa i Svetom Arhijerejskom Sinodu i samome patrijarhu Pavlu, ostali su bez odjeka.

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara