Nataša Božinović: Kako nebitno izlazi iz ormara, u ormar se zaključava ono bitno. 

Pokret Me Too dosegnuo je vrhunac 2017. godine. Tada su pale mnoge hollywoodske glave zbog krimena seksualnog uznemiravanja kojeg su počinili desetljećima prije nego li je slučaj dospio u javnost. Iste godine zamišljen je i film Bombshell koji obrađuje tu temu . Ostvaren je u prosincu 2019. Solidan, politički angažiran film s vrlo dobrim glumicama u glavnim ulogama: Nicole Kidman, Charlize Theron, Margot Robbie. 

Pokret Me Too obuhvaća žene (manje muškarce), glumice, voditeljice, novinarke, koje su u početku karijere bile prisiljene na seks s muškarcima s kojima inače, da nisu u poziciji moći, tim ljigavcima, nikada ne bi podarile svoje tijelo. Za dobru ulogu, za mjesto voditeljice, za bilo kakvu nagradu, pristale su na naturalnu razmjenu dobara. Temelji ove razmjene upućuju na nikakvo odstupanje od najstarijega zanata na svijetu. Prostitucije. Razlike su samo u tržišnoj sposobnosti brendiranja proizvoda. Ovo je daleko od trgovine bijelim robljem kada žene iz siromašnih zemalja, kojima  ambicija seže do razine pristojne plaće za bilo kakav pristojan posao na bogatom zapadu, su se nesretnim slučajem našle na meti teških kriminalaca koji su ih raznim  metodama, drogiranjem ili prijetnjom ugroze života, prisilili na prostituciju. Jedno je sloboda reći ne, pa u tome slučaju dobiti vođenje Lota, a ne Dnevnika ili sporednu ulogu u seoskome kazalištu, a ne glavnu u Hollywoodu. Sasvim je drugo reći ne i biti pretučen ili još teže, dobiti metak u čelo. Bolje je reći ne, pa i pod cijenu otkaza biti slobodan prijaviti ljigavca, jer ovaj pokret koji se tek 2017 zahuktao, mogao je od početka humanije mijenjati sliku Hollywooda, američkoga društva i uopće zapadne civilizacije da je bilo više ne i više prijava. Ovako ga mijenja po poremećenim načelima. Stvari koje su manje bitne postaju najbitnije, te tako pod tepih guraju bitnije ugroze ili čak istiskuju. Respekt i pobuđeni, zapravo aktivističko zaluđeni interes javnosti, dobivaju fenomeni koji brišu  moralne norme koje su u duhu kršćanstva i humanizma stvarale moderan svijet.

 Najveći i najčešće spominjan negativac je producent Miramaxa i oskarovac Harvey Weinstein. To što je Salma Hayek postala slavna hollywoodska diva, duguje možda upravo činjenici što nije rekla ne u određenom trenutku, sjetivši se tih neugodnih epizoda s debelim neuglednim producentom Harveyem Weinsteinom tek desetljećima poslije. Slično su ga optužile Cate Blanchett, Angelina Jolie i Gwyneth Paltrow, ne upućujući na detalje. To nimalo nije slično zaista silovanim ženama, ali je atraktivnije. Poput bombe; izlaska gejeva iz ormara, izašle su i slavne žene samo s drugim problemom. Jednako manje bitnim u odnosu na  druge, teže probleme ugroze ljudskih prava.

Kada su u Hrvatskoj počele gay parade za ekstra prava homoseksualaca, te je par tupavih skeanheadsa  bacalo kamenje na tu politički izmanipuliranu skupinu prinoseći atrakciji nebitnoga, a Vesna Pusić pozvala žene, žrtve agresorskog silovanja tijekom rata, da s gejevima šetaju u paradi, i u nas je debelo počela diskriminacija bitnosti paradiranjem nebitnosti. Gejevi su dobili sve što su htjeli i mimo ustavne definicije braka,  a žene žrtve ratnih silovanja, teško da će imati takav status u društvu, zadovoljštinu i sretan život. Kako nebitno izlazi iz ormara, u ormar se zaključava ono bitno. 

Poremećaj hrvatskih, sada već tradicionalnih 30 godišnjih običaja kod svih ovih globalnih tema je što su aktivisti tzv. progresivnih ideja gotovo u pravilu slijednici totalitarne komunističke partije. Zna se da je Tito bio stari, debeli i nasrtljivi ljigavac tipa producenta  Harvey  Weinsteina. Morao je poput svakog diktatora imati što poželi. Vjerne drugarice su čekale u redu. Paradoks je slijedeći: da se danas u nas značajnije razvio pokret Me Too, bile bi to u pravilu slijednice pokreta Dala bih Ti-tu. Dovoljno je na svim tzv.progresivnim skupovima pogledati transparente da se svaki puta dobrano nasmijemo tome paradoksu i ataku na zdravu pamet. Tako: „Smrt fašizmu sloboda narodu“ i neizbježne zvijezde petokrake, redovito prate feminističke, gej, i ine parade duginih boja.

Američka serija „Zakon i red: Odjel za žrtve“,  ide već 19. sezonu na HTV-u, i u početku je bila gledljiva. Radi se o elitnom njujorškom Odjelu za žrtve, koji istražuju slučajeve silovanja, zlostavljanja djece i obiteljskog nasilja. Pokret MeToo i slični feminizmi, dali su obola i ovdje. Ima epizoda  gdje se siluje samo scenarij, gdje se kod seksualnoga odnosa ispituje kada je rečeno to famozno ne, odnosno do kojeg je trenutka bilo da, a od kojeg ne. Ne sporim da bilo tko u odnosu može reći ne kad poželi, i da to treba poštivati, ali sve skupa ide ka jačanju kulture nebitnoga. Ne vjerujem da se realno njujorški Police department pored zvjerstava koje nagrizaju ljudstvo, ima vremena baviti silovanjima tipa kad ni djevojci nije jasno zbog pijanstva je li pristala ili joj sutradan nije sjela činjenica da je imala seks s osobom s kojom trijezna ne bi i slično, ali da društveno mnijenje ide u tome smjeru, ide. Sve romantične stvari koje su nam bile poznate iz mladosti; nećkanje, koketiranje, komplimenti, pažnja, sada imaju opasnu dimenziju zlorabljenja.  Čitava potentnost ljudstva nailazi na teške devijacije, klanja se Bogu Selfiju. Nebitno proždire bitno.

U  zadnje i emisija Peti dan s odabirom prve teme pojede vrijeme bitnijoj, drugoj temi. Izabere se globalna tema koja uvijek ima dva užarena pola, a koja razara hrvatsko društvo više nego igdje u svijetu. Razglabanje intelektualaca često prinosi tome i ne pomaže puno.  Nedavno su s temom Pobačaj, pobacili drugu temu: Vukovar. Zna se; kad se nalože na prvu temu da će za Vukovar ostati 10ak minuta. Mnogi se ne će složiti sa mnom da je pobačaj s obzirom na strasti u društvu, manje bitna tema od Vukovara, ali ako pogledaju emisiju, možda i hoće. Mogli su se čuti razni etički aspekti govornika s kojima sam se sa svima složila pomalo, pa čak i s rijetko suvislom Lanom Bobić. S obzirom na globalnu karakteristiku ove teške teme i doze licemjerja pri obrani bilo kojega stava; i za i protiv, manje bitnom su je učinili i sami dionici Petoga dana. Petar Tomev Mitrikeski koji  inače na vrlo sofisticiran, a ubojit način, rastače velikosrpsku politiku i vrhunski je i u drugim temama, tom je prilikom  gotovo navijao za argument da ženu treba voljeti da ne bi izvršila pobačaj. Time je ženu stavio u položaj djeteta s posebnim potrebama, a čitavu temu romantičarski izbanalizirao tako da rođenju djeteta  nužno treba prethoditi ljubav muškarca jer ako je u suprotnom, to je valjda razlog pobačaju. Oko mene, a onda i oko Petra, ima žena, kao i muškaraca, koji zbog trenutne privlačnosti ulaze u seksualni odnos. Ne vole se, ne misle se vjenčati, ali i iz takvih odnosa može na svijet doći, ono što je najbitnije, voljeno dijete od svoje majke i oca. Da bi broj pobačaja opao, trebamo svjesno i sretno društvo koje se ne bazira na dva isključiva nabrijana pola. S jedne strane sporna molitva ispred bolnice, a s druge aktivizam s debilnim transparentima „državu i Boga dalje od jajnika moga“ uz ležanje po podu kako bi se prekinula veličanstvena manifestacija Hod za život. Za postići sretno društvo, trebalo bi biti bitnije da naši intelektualci detektiraju što je bitnije, a da na to mogu utjecati, educirati. A mogu utjecati na čisto hrvatske teme, teško na globalne. Konkretno, u spomenutoj emisiji Petoga dana; na simboliku grada Vukovara. Da se ne zaboravi! Da nam iz godine u godinu ne proturaju neistine o Vukovaru, o velebnom značaju sumnjivih isprika i pomirenja koje postaju mainstream stavovi društva. Jer društvo u čije se temelje žele usaditi laži, i gdje manje bitno i čak nebitno prednjači pred bitnim, ne može biti sretno društvo. 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo