Apsurdno je pozivati se na “pravo raspolaganja vlastitim tijelom” samo zato da bi se ubilo nerođeno dijete

Već desetljećima slušamo feministice, lezbijke, biseksualke, interseksualke, transeksualke i ostale “progresivne” i “slobodoumne” persone kako nam pokušavaju ispirati mozak s nekim svojim “pravima”. Tobože su “ugroženi” i “zakinuti” za neka svoja “prava” iako nitko živ među njima ne zna objasniti u čemu se sastoji ta ugroza i u čemu su zakinuti u odnosu na sve druge građane.

 Svjedoci smo činjenice da te skupine vremenom postaju sve agresivnije, pa svoj bunt ne rijetko manifestiraju nasiljem na ulicama, napadima na crkve i kampanjom protiv svega onoga što je tradicionalno, općeprihvaćeno kao vrijednost, prirodno i normalno. Dakako, time na najbolji način dokazuju koliko su doista “ugroženi” u društvu u kojem (na sreću još uvijek) spadaju u marginalnu skupinu. I to je ono što ih dodatno iritira.  

 Naime, većina je po njima “kriva” što su oni takvi kakvi jesu i što su manjina. Pa onda zaglušnom bukom, primitivizmom i nasiljem, tu većinu treba silom natjerati da ono što nije normalno prihvati za normalno i odrekne se svojih moralnih načela i načina života u ime nekog “progresa” koji ta manjina zagovara.

 Iz istog miljea regrutiraju se i ratoborne aktivistkinje koje gromoglasno i u svakoj prigodi ističu “pravo žene na raspolaganje vlastitim tijelom”.

 Zanimljivo. Kao da bilo tko ljudima – pa i ženama – brani raspolagati vlastitim tijelom. Raspolaganje vlastitim tijelom (pod uvjetom da se ne ugrožava druge) spada u jedno od temeljnih ljudskih prava i ono je neupitno. Samo od savjesti i svijesti pojedinca i njegovog moralnog stava ovisi kako će se odnositi prema svom tijelu i tu nikakvih zaprjeka nema niti ih smije biti.

 Ovdje se, međutim, radi o jednoj sasvim drugoj stvari: o namjeri da se dokaže kako žena ima pravo ne samo raspolagati svojim tijelom, nego i životom drugog ljudskog bića i to do te mjere da ima legitimno (zakonsko) pravo čak i ubiti ga! 

Između trudnice i žene koja ne nosi plod, postoji bitna razlika

 Onog trenutka kad se u utrobi majke začne plod, to više nije SAMO tijelo žene, nego i stanište ljudskog stvora, stvora koji prema svim ljudskim i Božjim zakonima i prema svim moralnim i etičkim normama ima neotuđivo pravo na život: pa i na slobodan razvoj u utrobi majke, rođenje i odrastanje.

 I ovdje se mora staviti točka. Zakonski se mogu regulirati iznimke (u slučajevima nasilnih trudnoća ili incesta, degeneracije ploda, opasnosti po život majke ili fetusa itd.), ali se ubijanje nerođenih NE SMIJE legitimirati i uvesti kao praksa – jer to nije humano i kosi se sa svim civilizacijskim normama i dosezima ljudske vrste. Čovjek se izdvaja od ostalih živih stvorova ne samo po tjelesnim karakteristikama, sposobnostima govora i razmišljanja, nego i po MORALU i ETICI koji bi morali biti sastavnicom njegove osobe kako bi se s pravom mogao smatrati humanim i razumnim bićem.

 Dakle, floskula o “pravu žene na raspolaganje vlastitim tijelom” nije ništa drugo nego bacanje prašine u oči. Iza toga se nastoji ostvariti pravo na UBIJANJE NEROĐENIH i tu morbidnu nakanu ozakoniti, pa se čak zagovara i onemogućavanje prigovora savjesti za liječnike koji ne žele vršiti pobačaje! One koji to zbog prigovora svoje savjesti ne žele i ne mogu činiti, pokušava se natjerati na sudioništvo u zločinu!

 Osobe bez morala i ikakvih obzira, pristaše nekog imaginarnog “progresivnog pogleda na svijet”, oni čiji su životi uglavnom usmjereni ka trenutnim užicima i bez ikakvog dubljeg sadržaja, jadne i izgubljene duše koje ne poznaju toplinu ljubavi i obiteljskog doma, žele svijet prilagoditi sebi i sve nas koji ne pripadamo njihovom toru SILOM natjerati na prihvaćanje onoga što nije normalno i nije prirodno – samo zato što im to odgovara!

 Da paradoks bude veći, ultimativni zahtjevi za legitimnim ubijanjem nerođenih dolaze iz lijevo-liberalnih i anarhističkih krugova koji se diče svojom “tolerancijom”, “demokratičnošću”, “poštivanjem prava i sloboda pojedinca”, “zaštitom ljudskih prava” i “humanizmom”, pa čak sebi daju za pravo docirati nam s visine o tim vrijednostima!?

 Ima li pravo na život i rođenje biće koji ne nastaje samo po sebi iz tijela žene – nego prema zakonima prirode i sudjelovanjem drugog ljudskog bića u njegovu stvaranju i može li se žena koja nosi plod tretirati kao nije trudna i da u njezinoj maternici nema ničega? Fetus nije nakupina bjelančevina, živaca i kemijskih supstanci niti kakva amorfna masa bez identiteta: to je ljudsko biće, nerođeni čovjek, jedan od nas! Zar to što se taj čovjek još uvijek nije rodio može biti argument za njegovu fizičku eliminaciju? 

 Po kojem to ljudskom ili Božjem zakonu, po kojem moralnom kodeksu, u skladu s kojim etičkim i humanističkim normama je dopušteno ubijati nevine, bespomoćne i nezaštićene, one najranjivije koji su prepušteni našoj savjesti i nisu se u stanju braniti!? Koja je razlika između ubojstva rođenog i nerođenog djeteta? Nije li i jedno i drugo zločin?

 Kad su u pitanju jednostrani zahtjevi za punu i neograničenu slobodu pobačaja, tu je riječ o čistom ljudskom egoizmu – o destrukciji, bolesnom pogledu na svijet u kojem postoji samo materijalno, gdje su trenutačno i kratkotrajno čulno i tjelesno zadovoljstvo ono što određuje ponašanje jedinke i “ispunjava” njezin život i ti egoistični, hedonistički porivi ponekad uzimaju takvoga maha da ovladavaju ljudskim razumom – točnije pomračuju ga. Životi tih jadnih i izgubljenih duša bez oslonca u trajnim i pravim vrijednostima koje čine ljudsku egzistenciju po pravilu završavaju u frustracijama i razočarenjima. Čim nestane mladosti i ljepote i kad se istroše sva ta prolazna i isprazna zadovoljstva, ljudsko biće ostaje suočeno sa samim sobom i besmislom svoga promašenog i izgubljenog života. I takvi bi onda zarad vlastitih frustracija srušili sve oko sebe. I cijeli bi svijet, cijeli Univerzum prilagodili sebi, neovisno o tomu što priroda koja nas okružuje ima svoje trajne, univerzalne i nepromjenljive zakone koji se u to nikako ne uklapaju.

 Raspravlja se o tomu kad fetus “oživljava” u utrobi majke, kako bi odredili do kojeg tjedna trudnoće je “dopušteno” ubojstvo nerođenog ljudskog bića! Zar zametak nije živ od samoga trenutka začeća samim time što nastaje iz spoja živih ćelija (ženskog jajašca i muškog spermija) u trenutku oplodnje? 

 Nije li uputno svim skepticima koji mudruju o životu ovdje postaviti pitanje: Kako to da se svaka bakterija pronađena u svemiru, na dnu mora ili u vulkanskom grotlu koju se može nazrijeti tek uz pomoć mikroskopa smatra i naziva ŽIVOTOM, a zametak ljudskog bića koji se sastoji od živih ćelija (dakle, ne od bakterija ili mikroba, nego od ćelija!) ljudskih organizama (žene i muškarca) i čiji se razvoj od početka može promatrati golim okom (uz pomoć ultrazvuka), NIJE ŽIVOT?

Trudnice s razlogom spadaju u posebno ranjivu skupinu upravo zato što nose novi život

 Prema svim međunarodnim konvencijama, pa i onoj Ženevskoj iz 1949. godine, žene-trudnice i majke s malom djecom su posebno zaštićene, a prema krivičnim zakonicima velike većine civiliziranih zemalja ubojstvo trudnica se kažnjava mnogo strože nego “obično ubojstvo”. 

“Jedan od oblika teškog ubojstva je i ubojstvo osobe koja je posebno ranjiva zbog dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće.”

 (Vidi: Tomislav Peić, Oblici kaznenog djela ubojstva, Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za forenzične znanosti, Split, rujan 2018.; dostupno na:  https://repozitorij.forenzika.unist.hr/islandora/object/forenzikast%3A13/datastream/PDF/view; str. 55.; stranica posjećena 3. 2. 2021.)

 Dakle, žena koja nosi dijete u utrobi svrstana je ne bez razloga u ranjivu skupinu i prema njoj se i u ratu i u miru mora postupati drugačije nego  s onima koje nisu trudnice. I krivični zakonici prema trudnicama (koje počine kakvo krivično djelo) po pravilu su blaži i one imaju pravo na poseban tretman u vrijeme dok nose plod i doje dijete. Nad trudnicama se u pravilu ne može izvršiti smrtna kazna.

 Žene koje su trudne su i naročito osjetljive, jer trudnoća bitno utječe na njihovo psihičko i fizičko stanje. One imaju i posebno emotivnu vezu s bićem koje nose “pod srcem” (kako to ponekad buduće majke ne bez razloga kažu) i po svemu zaslužuju drugačiji pristup: mnogo više obzira, pažnje i ljubavi u krugu obitelji i brige društva koje ih je dužno štititi kao posebno ranjivu skupinu.

 Znamo li sve to, kako se onda činjenica da žena uživa poseban status u društvu upravo stoga što u sebi nosi novi život može tek tako zanemariti? I na temelju čega je postojanje nerođenog djeteta dopušteno ignorirati do te mjere da se tvrdi kako trudnica “ima pravo raditi sa svojim tijelom što želi”? To novo biće jest nastanjeno u njezinu tijelu, ono jest vezano s majkom pupčanom vrpcom i hrani se preko njezine krvi, ali ima i svoja neotuđiva prava kao ljudska osoba, neovisno o tomu što nije došlo na ovaj svijet i još uvijek nema ime.   

Zdravo društvo ne gradi se na trulim temeljima

 Govorimo o zdravom društvu. Ono se zasigurno ne stvara promoviranjem “slobodnog seksualnog života”, promiskuiteta, skidanjem granice dragovoljnog pristanka na spolni odnos (na 14 godina ili čak manje), nametanjem pornografskih sadržaja u školske kurikulume i lektire, populariziranjem literature u kojoj prevladavaju bolesni prikazi incestuoznih odnosa, pedofilija, grupni seks i ostale nastranosti. 

 I nikakvo rješenje nisu “prevencija” i “zaštita od trudnoće”, jer seks maloljetnih osoba (koje nisu psihofizički i emotivno zrele za takav odnos) pored fiziološke dimenzije (i čisto “tehničkog” pitanja kako spriječiti začeće), ima svoju DUBOKU moralnu i etičku dimenziju. Nema psihijatra na svijetu (pod uvjetom da je normalan i da se drži temeljnih znanstvenih normi što mu ih propisuje struka), koji neće potvrditi kako je šteta po psihofizički razvoj djeteta utoliko veća što se ono ranije upušta u seksualne odnose – sa zaštitom ili bez nje. Danas imamo na psihijatrijama i tretmanima kod psihologa mladih više nego ikad. Zašto? Za sve postoji vrijeme. Vrijeme rađanja, vrijeme odrastanja, vrijeme sazrijevanja – a isto vrijedi i za seksualne odnose.

 Čak ni marksistički (materijalistički) nauk nije išao tako daleko da bi negirao obitelj kao “osnovnu ćeliju društva”, dapače, njihova sociologija je tu činjenicu priznavala i uvažavala. Što se toga tiče, današnji sljedbenici lijevih i liberalnih ideja su daleko isključiviji i nerazumniji nego su bili njihovi ideološki prethodnici.

 Obitelj jest temeljna jedinica svake zajednice i svakog društva, a nje bez potomstva nema. Jedini prirodan ambijent za rođenje i odgoj djeteta i preduvjet za “održanje vrste”, jest zajednica žene i muškarca i tu nikakvoga supstituta nema. To ne mogu nadomjestiti nikakvi inkubatori, epruvete ili razne kombinacije u kojima se s djecom postupa kao s robom koja se kupuje i prodaje na tržištu. Nije isto “naručiti” dijete od “surogat-majke” ili roditi i odgojiti vlastito. Između majke i djeteta postoji ona iskonska, tajanstvena emotivna i krvna veza koju se ničim ne može poništiti niti zamijeniti. Da nije tako, ne bi mnogi ljudi cijelog života tragali za svojim biološkim roditeljima koji jesu i zauvijek ostaju dijelom njihova identiteta – kakvi god bili.

 Naravni zakoni ne mogu se krojiti i prilagođavati bilo čijim potrebama i prohtjevima. Oni su takvi kakvi jesu: stalni, univerzalni i nepromjenljivi, koliko god to neki među nama priznavali ili ne.

 I to nema nužno veze s vjerom, religijom i Bogom, nego prije svega sa zdravim razumom. 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo