Srpski teroristi znali su za ‘Oluju’, 8 dana prije ove operacije proglasili su ratno stanje na cijelom području tzv. “RSK”

To kako se većina nas u Hrvatskoj odnosi prema prošlosti odnosno povijesnoj istini i činjenicama, najblaže rečeno je zabrinjavajuće. Jednako je tako zabrinjavajuća i neshvatljiva indiferentnost goleme većine vodećih znanstvenih institucija i intelektualaca kad je u pitanju Domovinsku rat, arhivsko gradivo iz tog razdoblja, pa i njegovo proučavanje i prezentiranje javnosti.

Upravo je začuđujuće do koje mjere mnogi analitičari – pa i povjesničari nisu upoznati s temeljnim činjenicama, a daju sebi za pravo raspravljati o temi, pa nam čak i s visoka “docirati” i držati “prodike”. A sve lijepo piše – i to uglavnom u dokumentima bivše “SAO Krajine” ili “RSK”.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata pod vodstvom dr. sc. Ante Nazora u tom smislu predstavlja častan izuzetak. Ova je ustanova otrgnula od zaborava i učinila dostupnim širokoj javnosti veliki dio dragocjenog gradiva bez kojeg nije moguće razumjeti našu recentnu prošlost (pogotovu onu koja obuhvaća Domovinski rat), niti sagledati cjelovitu i objektivnu istinu.

Koliko naših građana, primjerice, zna, da su srpski teroristi na području cijele svoje samozvane paradržave (“RSK”) proglasili ratno stanje punih 8 dana prije početka VRO ‘Oluja’?

Dok je naša delegacija vodila pregovore s njihovim predstavnicima u Genthodu (kod Geneve), a koji su voljom “krajinskog” izaslanstva završili prekidom bilo kakvih daljnjih razgovora, pa i onih kojima bi eventualna platforma bio za nas potpuno neprihvatljivi plan “Z-4”, oni su na okupiranom teritoriju imali proglašeno ratno stanje. U isto vrijeme dok su tobože s našom stranom “pokušavali pronaći zadovoljavajuće rješenje”, “RSK” je već bila u ratu s Hrvatskom!

U jednoj od knjiga što ih je izdao HMDCDR obavljen je prijepis dokumenta o uvođenju ratnog stanja:

1995., srpanj, 28.

Knin

Odluka Vrhovnog saveta odbrane RSK o proglašenju ratnog stanja na čitavom teritoriju RSK

Na osnovu člana 102. stav 5. Ustava Republike Srpske Krajine Vrhovni Savet odbrane Republike Srpske Krajine d o n o s i:

ODLUKU

o proglašenju ratnog stanja

Član 1.

Proglašava se ratno stanje na cijeloj teritoriji Republike Srpske Krajine.

Član 2.

Ova Odluka stupa na snagu ODMAH.

Knin, 28.07.1995. godine

Broj: 020/1-846/95.

                                               VRHOVNI SAVJET ODBRANE

Milan Martić (v.r.)

M.P.

(Izvor: REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1991-1995. DOKUMENTI; KNJIGA 18; DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ (svibanj-kolovoz 1995.); str. 312-313.))

Drugim riječima, vodili smo pregovore s onima koji su nam već 28. srpnja te 1995. godine i formalno objavili rat i to nakon što su više od 4 godine držali pod okupacijom dio međunarodno priznatog državnog teritorija Republike Hrvatske s nakanom da na njemu stvore etnički čistu srpsku državu uz istodobni progon stanovništva, masovne zločine, pa i napade i razaranje gradova i sela i na slobodnom području (od Vinkovaca i Osijeka, do Đakova, Slavonskog Broda, Siska, Karlovca, Gospića i drugih mjesta).

Teroristi su planirali “ujedinjenje” s “RS” i priključenje Srbiji i živjeli u uvjerenju kako će ih Milošević braniti

Pored niza drugih aktivnosti kojima su srpski teroristi jasno dali do znanja kako ni pod koju cijenu ne žele živjeti u Hrvatskoj niti su voljni prihvatiti ikakav mirovni sporazum i dogovor, ovdje bi bilo važno istaknuti njihovu odluku od 20. svibnja 1995. godine, koju donosi “Skupština Republike Srpske Krajine”, a odnosi se na “ujedinjenje” s tzv. Republikom Srpskom u “jednu Srpsku državu” (kako stoji u dokumentu).

Pored toga, u razdoblju svibanj-kolovoz 1995., održan je čitav niz sastanaka najviših vojnih i političkih dužnosnika “RSK” i “RS” na kojima su se dogovarale koordinirane obrambene aktivnosti u slučaju “hrvatske agresije” na područje “RSK” pri čemu se izražavalo čvrsto uvjerenje kako Srbija “u slučaju agresije na RSK neće ostati skrštenih ruku”.

Tako je po tko zna koji put jasno izašlo na vidjelo da se ni poslije gotovo 5 godina od početka “balvan revolucije” i 4 godine nakon otpočinjanja agresije na Hrvatsku (uz pomoć svoje subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH i “JNA”), nisu dozvali pameti. Budući da su unaprijed bili obaviješteni o tomu kako će Hrvatska krenuti u oslobađanje svojih područja (mada nisu znali i točan dan), teroriste ‘Oluja’ nije mogla iznenaditi.

Već poslije prvih oslobodilačkih operacija (deblokade Dubrovnika u proljeće/ljeto 1992. godine; operacije ‘Gusar’ – kojom je u siječnju 1993. godine oslobođeno Masleničko ždrilo i zadarsko zaleđe i tako povezan sjever i jug Hrvatske) i naročito nakon “Bljeska” 1/2. svibnja 1995. godine i oslobađanja zapadne Slavonije, u tzv. RSK je primjetna nervoza, pa i osipanje stanovništva koje dijelom napušta ova područja i odlazi u srpski dio BiH ili Srbiju. U dizanju morala “krajišnicima” nije pomogla ni tragikomična “vojna parada” što su je upriličili na poligonu kod Slunja i to (simbolično) na “Vidovdan”, 28. lipnja te 1995. godine.

Po svršetku operacije ‘Ljeto ’95’ u kojoj su u razdoblju od 25. do 30. srpnja 1995. godine zajedničkim snagama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane od srpskih snaga oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč sa širim područjem (od ukupno 1.600 km²), Srbima je zacijelo bilo jasno što slijedi.

Zadnjih tjedana prije ‘Oluje’ oni užurbano pripremaju ne samo vojsku i policiju nego i civilne službe za obranu svoje paradržave ali i evakuaciju stanovništva – kako bi smanjili civilne žrtve i svojim snagama stvorili veći manevarski prostor. Ono što im je davalo nadu da u predstojećem sukobu (možda ipak) mogu izbjeći poraz, bilo je to što su se pouzdali u Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića vjerujući kako će u odsudnim trenucima oni angažirati svoje snage.

Dva dana poslije uvođenja ratnog stanja u “RSK”, 30. srpnja, general i ratni zločinac, zapovjednik “VRS”,  Ratko Mladić, izjavio je u Kninu kako su hrvatske snage napravile kobnu grešku osvajanjem Bosanskog Grahova i Glamoča, te da će ih to “skupo koštati”. Istog dana, njegov “načelnik ‘Glavnog štaba'”, general Milovanović je izjavio kako je od Radovana Karadžića dobio naredbu zaustaviti daljnje napredovanje hrvatskih snaga i pripremiti protuudar kako bi se vratila izgubljena područja. Novinarima se dan poslije (31. srpnja) obratio i “predsjednik” tzv. RSK, Milan Martić, koji je priopćio kako je razgovarao s predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, te  da je od njega dobio obećanje kako “u slučaju napada hrvatskih snaga na Knin, Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”. Čini se da je to bio najveći “adut” Martiću i njegovim teroristima koji nisu namjeravali popustiti i po cijenu velikog rata (iako su dva dana kasnije poslali svoju delegaciju na pregovore s predstavnicima Republike Hrvatske).

Na sjednici “Vrhovnog savjeta obrane ‘Republike Srpske’ i ‘Republike Srpske Krajine'”, 2. kolovoza u Drvaru, Radovan Karadžić je zatražio od tadašnje “SRJ” (Srbije i Crne Gore) pomoć, poručujući kako se tu više “ne radi o građanskom ratu, nego o  nastavku Drugog svjetskog rata i pokušaju stvaranja velike Hrvatske”, dok je od međunarodne zajednice istodobno zatražio sankcioniranje “ponašanje Hrvatske”.

 Nije im odgovarao čak ni plan “Z-4” koji bi za Hrvatsku bio “luđačka košulja”

Posljednji pokušaj mirnog razrješenja krize (nakon bezbroj neuspjelih proteklih godina – jer srpski teroristi su ih sve od reda arogantno i bahato odbijali), uslijedio je 3. kolovoza 1995. godine u mjestu Genthod kod Geneve (vila ‘Saugy”, s početkom u 10:00 sati).

Kao moguća platforma za razgovore na stolu je bio i mirovni plan “Z-4” po kojem bi (ako bi se usvojio) Srbi u Hrvatskoj dobili državu u državi. Naime, on je predviđao da srpska manjina dobije pravo na svoje granice i vrlo visok stupanj autonomije – uključujući vlastitog predsjednika, zastavu, himnu, grb, valutu, policijske snage, neovisno sudstvo i regionalnu samoupravu. Tako bi srpska paradržava imala potpunu autonomiju u području energetike, oporezivanja, gospodarstva, kulture, socijalne politike, turizma, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatskih vlasti ostali obrana, vanjski poslovi, državljanstvo, financije, međunarodna trgovina itd. No, čak niti takav stupanj samostalnosti – kakvog nema niti jedna manjina nigdje u svijetu – nije zadovoljio srpske apetite. Martić i njegovi “krajišnici” su naumili ustrajati na putu borbe za “Veliku Srbiju” po svaku cijenu.

Naravno, važno je napomenuti i to da prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i državni vrh Republike Hrvatske takvo što NIKAD ne bi prihvatili, a sam pristanak na razgovor o planu “Z-4” bio je znak dobre volje hrvatske strane i taktički potez kojim se izbjegla možebitna osuda za “nesuradnju” s međunarodnim medijatorima i pokroviteljima sastanka. Dakle, nema govora o tomu kako bi u bilo kojoj varijanti takav jedan plan s hrvatske strane bio ozbiljno shvaćen, a još manje prihvaćen (kako to danas tvrde neki kojima je opsesija optužiti dr. Tuđmana za namjeru “izdaje hrvatskih interesa”, jer bi to značilo “federalizaciju” Hrvatske i kraj njezine, cjelovitosti, suverenosti i samostalnosti. To su naš prvi predsjednik i njegovi suradnici jako dobro znali, kao što su znali i s kime imaju posla i da će Martićevi izaslanici apriori odbaciti svaku mogućnost življenja u granicama hrvatske države, pa i “Z-4”.

Tog 3. kolovoza 1995. godine navečer, nakon što smo putem medija saznali da su predstavnici zločinačke “RSK” odbili svaku mogućnost za daljnje razgovore, mi u Hrvatskoj vojsci bili smo svjesni kako je konačno kucnuo čas i da više nema mjesta nikakvim pogađanjima. Održali smo brifinge, postrojili vojsku (koja je već dulje vrijeme bila u najvišem stupnju bojeve pripravnosti) i krenuli u svoje zone odgovornosti, na crte razdvajanja.

Ostalo je javnosti dobro poznato.

U samo 72 sata ostvarili smo sve strateške ciljeve VRO ‘Oluja’, razbili zločinačku bandu i vratili suverenitet nad svojim međunarodno priznatim, suverenim teritorijem, uz žrtve koje se, nažalost, nisu mogle izbjeći.

I tu veličanstvenu i kao suza čistu i časnu pobjedu ne može zasjeniti ništa, pa ni kuknjava onih koji su kukavički bježali pred nama o “genocidu” i “etničkom čišćenju”. Krvave tragove što su ih ostavili u 5 godina haračenja i zločinačkog divljanja po hrvatskoj zemlji ne može ništa oprati.

To moraju znati. I oni i njihovi mentori – iz kojih god stranaka bili i kako god se zvali.

Vježba evakuacije srpskog stanovništva u Tržiću (na Kordunu) srpnja 1995. godine kao dokaz da su se pripremali za bijeg u danima prije ‘Oluje’:

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo